REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-59/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KR (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnicama Ani Smolčić i Ivani Marković Palaić, odvjetnicama u Sisku, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. (OIB:92963223473) iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj P-208/2024-8 od 14. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini poslovni broj P-208/2024-8 od 14. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl.1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 3207388804 od 12.9.2006. godine solemniziranom po Javnom bilježniku Ivanu Čubeliću dana 14. rujna 2006. godine pod brojem OU-1261/2006, te dodataka Ugovoru o kreditu od 30.5.2014. koji su sklopili pokojni IR ZR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tužena Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da isplati tužiteljici KR, OIB [osobni identifikacijski broj] kao zakonskoj nasljednici iza pokojnog IR, OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 31.163,71EUR/234.803,04 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31.srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varjabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Eurposke središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:

-na iznos od 19,24 EUR/144,98kn od 11.11.2008. godine pa do isplate;

-na iznos od 43,53 EUR/327,97 kn od 11.01.2009.godine pa do isplate;

-na iznos od 51,17 EUR/385,54 kn od 11.02.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 76,33 EUR/575,09 kn od 11.03.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 39,76 EUR/299,57 kn od 11.04.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 39,13 EUR/294,84 kn od 11.05.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 32,65 EUR/246,02 kn od 11.06.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 36,36 EUR/273,98 kn od 11.07.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 26,73 EUR/201,39 kn od 11.08.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 33,21 EUR/250,20 kn od 11.09.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 22,87 EUR/172,35 kn od 11.10.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 29,13 EUR/219,51 kn od 11.11.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 30,29 EUR/228,22 kn od 11.12.2009. godine pa do isplate;

-na iznos od 49,58 EUR/373,60 kn od 11.01.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 62,47 EUR/470,70 kn od 11.02.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 57,58 EUR/433,81kn od 11.03.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 76,80 EUR/578,63 kn od 11.04.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 86,07 EUR/648,51 kn od 11.05.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 114,07EUR/859,45 kn od 11.06.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 133,86 EUR/1.008,55 kn od 11.07.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 108,22 EUR/815,35 kn od 11.08.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 182,95 EUR/1.378,42 kn od 11.09.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 150,53 EUR/1.134,15 kn od 11.10.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 155,76 EUR/1.173,58 kn od 11.11.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 185,76 EUR/1.399,59 kn od 11.12.2010. godine pa do isplate;

-na iznos od 233,69 EUR/1.760,72 kn od 11.01.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 181,67 EUR/1.368,78 kn od 11.02.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 194,98 EUR/1.469,04 kn od 16.03.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 195,39 EUR/1.472,13 kn od 16.04.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 219,24 EUR/1.651,84 kn od 16.05.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 269,93 EUR/2.033,80 kn od 16.06.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od327,62 EUR/2.468,46 kn od 16.07.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 390,59 EUR/2.942,86 kn od16.08.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 291,16 EUR/2.193,78 kn od 16.09.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 257,72 EUR/1.941,79 kn od 16.10.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 259,95 EUR/1.958,62 kn od 16.11.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 264,57 EUR/1.993,38 kn od 16.12.2011. godine pa do isplate;

-na iznos od 293,43 EUR/2.210,83 kn od 16.01.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 302,11 EUR/2.276,24 kn od 16.02.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 292,65 EUR/2.204,98 kn od 16.03.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 291,23 EUR/2.194,25 kn od 16.04.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 296,02 EUR/2.230,35 kn od 16.05.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 304,35 EUR/2.293,10 kn od 16.06.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 293,96 EUR/2.214,81 kn od 16.07.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 291,09 EUR/2.193,20 kn od 16.08.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 265,60 EUR/2.001,18 kn od 16.09.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 287,57 EUR/2.166,72 kn od 16.10.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 297,80 EUR/2.243,79 kn od 16.11.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 291,01 EUR/2.192,59 kn od 16.12.2012. godine pa do isplate;

-na iznos od 282,85 EUR/2.131,15 kn od 16.01.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 280,04 EUR/2.110,00 kn od 16.02.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 277,14 EUR/2.088,13 kn od 16.03.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 297,43 EUR/2.240,99 kn od 16.04.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 267,58 EUR/2.016,10 kn od 16.05.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 262,70 EUR/1.979,33 kn od 16.06.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 265,62 EUR/2.001,31 kn od 16.07.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 262,55 EUR/1.978,22 kn od 16.08.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 273,47 EUR/2.060,48 kn od 16.09.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 280,54 EUR/2.113,75 kn od 16.10.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 283,99 EUR/2.139,73 kn od 16.11.2013. godine pa do isplate;

-na iznos od 41,87 EUR/315,47 kn od 2.06.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 42,08 EUR/317,06 kn od 2.07.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 43,41 EUR/327,10 kn od 2.08.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 44,78 EUR/337,36 kn od 2.09.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 44,65 EUR/336,45 kn od 2.10.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 45,34 EUR/341,61 kn od 2.11.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 320,49 EUR/2.414,77 kn od 2.12.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 17.188,30 EUR/129.505,23 kn od 2.12.2014. godine pa do isplate;

-na iznos od 1.921,50 EUR/14.477,56 kn od 2.12.2014. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužiteljici KR, OIB [osobni identifikacijski broj] kao zakonskoj nasljednici iza pokojnog ZR, OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 9.203,13 eura (devettisućadvjestotrieuratrinaestcenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. studenog 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom se poziva na bitnu povredu parničnog postupka jer prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetne odredbe Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli ne daje nikakvo obrazloženje, kao što nema očitovanja o neprenosivosti potrošačkih prava i nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, utvrđenju potrošačkog svojstva, o prigovoru preinaci i prigovoru zastare preinačenog dijela i uzimanju u obzir negativnih tečajnih razlika koje je vještak izračunao, kao niti zbog čega prihvaća jednu varijantu izračuna vještaka a drugu varijantu izračuna ne prihvaća. I bitna povreda je počinjena obzirom da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju jer nije korisnica kredita jer je to bio isključivo njezin otac, kao što nije stranka Ugovora o kreditu niti njegova Dodatka, a od strane korisnika kredita prije podnošenja tužbe nije pokrenut postupak, pa obzirom da tužiteljica ne nastavlja postupak kao nasljednik i nije aktivno legitimirana u svoje ime podnositi tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Ukoliko prvostupanjski sud smatra da se potrošačka prava mogu naslijediti, tada je na tužiteljici teret dokaza potrošačkog svojstva koji obuhvaća i dokazivanja potrošačkog svojstva korisnika kredita, prednika tužiteljice u odnosu na koje nije dostavljen ni jedan materijalni dokaz, dok se iskaz tužiteljice koja je osobno zainteresirana, ne može biti jedini provedeni dokaz na navedenu okolnost, dok prvostupanjski sud ne utvrđuje potrošačko svojstvo pokojnog korisnika, niti obrazlaže kako je došlo do tog zaključka. Osnovna pretpostavka za primjenu utvrđenja kolektivne zaštite je utvrđenje da se doista radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica potrošač, što tužiteljica nije dokazala a sud u potpunosti zanemaruje prigovore tuženika vezane uz potrošačko svojstvo. Bitna povreda proizlazi time što je tužiteljica kao stranka Ugovora i korisnica kredita ali osim tužene banke još su i založni dužnici stranke Ugovora, pa su time i nužni suparničari kada je riječ o utvrđenju ništetnosti Ugovora ili djelomične ništetnosti Ugovora, obzirom se mora riješiti samo na jednaki način u odnosu na sve sudionike. Bitna povreda je i počinjena time što je tijekom postupka preinačen tužbeni zahtjev, iako je došlo do sniženja izvršena je preinaka jer je povisio pojedine pojedinačne iznose na one utužene u tužbi i izmijenio tijek zakonske zatezne kamate, odnosno proširio razdoblje u kojem potražuje isplatu, pa iako se tuženik protivio izvršenoj preinaci, prvostupanjski sud ne odlučuje, niti je spominje u presudi. Navodi da je vještačenje u postupku samo dokazno sredstvo za dokazivanje visine tužbenog zahtjeva a nije pomoćni alat na tužiteljičinoj strani za postavljanje tužbenog zahtjeva, osobito ne u okolnostima u kojima tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe već raspolaže svim podacima za izračun svojih tražbina. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a time i pogrešna primjena materijalnog prava, proizlazi jer je prihvaćen tužbeni zahtjev isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora i pri tome se nije pozivao na utvrđenja koja bi se mogla odnositi na konkretan spor ne cijeneći kritički iskaz tužiteljice već ga uzima "zdravo za gotovo" a također i tužiteljica nije stranka Ugovora o kreditu, ni Dodatka sklopljenog 2014. godine, a posebno u okolnostima jer je tužiteljica imala prilike pročitati Ugovor i Opće uvjete poslovanja što je prvostupanjski sud propustio utvrditi. Pogrešno je i cijenjen iskaz tužiteljice i svjedokinje OR da se ni o jednoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, što takav zaključak ne proizlazi iz iskaza svjedokinje, niti ima dokaza da bi pokojni korisnik kredita, kao ni tužiteljica uopće tražili izmjenu neke odredbe Ugovora o kreditu, pa ostaje neutvrđeno da li je prednik tužiteljice primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Iz odluke o kolektivnom sporu i proizlazi da se presuda automatski ne odnosi na sve pojedinačne ugovore, bez ikakve potrebe daljnjeg utvrđivanja pravno relevantnih činjenica odlučnih za pojedinačni odnos pojedinačnog potrošača i njegove konkretne banke, a dok tužiteljica ničim nije dokazala da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF kao što ni tužitelj ni njegov prednik nisu sudjelovali u kolektivnim sporovima. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava valutne klauzule poziva se i na presudu Suda Europske unije 09. srpnja 2020. vezano za SC Banca Transilvanija SA kojim je i navedeno da ugovorna odredba koja održava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi je obuhvaćena isključenjem predviđenim u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 time da je isključena od ocjene nepoštenosti. Budući da je valutna klauzula također dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava ona je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13 EEZ u smislu čl. 1. st. 2. te Direktive. Stoga, po mišljenju tuženika odredba o valutnoj klauzuli predstavlja dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje je pogrešna primjena materijalnog prava uz bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a proizlazi da nisu iz navedenog otklonjeni svi prigovori tuženika izneseni na nalaz i mišljenje, smatrajući i da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i razdoblja negativnih razlika koja nesporno postoje i iskazana su u nalazu i mišljenju, pa iako je vještak izračunao razdoblja negativnih razlika prvostupanjski sud se o navedenom ne očituje, pa bi se razlika trebala računati kao sveukupna razlika uključujući pozitivne i negativne razlike. O prigovoru zastare prvostupanjski sud se očituje paušalno, pa iako tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka ne postoji sve do podnošenja tužbe nikakva radnja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare, pa je stoga tužiteljici kondemnatorni zahtjev valjalo u svakom slučaju odbiti. Navodi da je i nejasan početak tijeka zakonske zatezne kamate, smatrajući da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem i treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (što tuženik osporava) vraćanje sa zateznim kamatama koje ne bi smjelo uslijediti prije od dana podnošenja tužbe, odnosno postavljanja konačnog zahtjeva. Uz to, tužiteljica ne može zahtijevati povrat uplata koje nikada nije niti izvršio a koja se dokazuje uplatom. Kada bi se i smatralo da može tužiteljica potraživati uplate izvršene od strane svojeg prednika u tom slučaju postoje uplate koje se ne mogu izravno povezati sa prednikom i to npr. uplata od 02. prosinca 2014. od strane Allianz Zagreb d.o.o. Pogrešna je primjena materijalnog i postupovnog prava pozivom na čl. 502.c ZPP-a koja je odredba usvojena tek 13. svibnja 2011. i stupila na snagu 01. srpnja 2013., pa nema povratno djelovanje u odnosu na Ugovor sklopljen 2006. godine. I odluka o troškovima postupka nije pravilna obzirom da je sud dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, dok je i vrijednost boda primijenjena na dosuđene radnje koje se odnose na prethodnu vrijednost boda koja se primjenjivala ranije uvažavajući i ustavno načelo zabrane retroaktivnosti. Uz to, nije se vodilo računa o sadržaju ročišta kao i nužnosti priloženih podnesaka, uz neosnovan trošak dosude sudske pristojbe na tužbu i presudu vezano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečeni dužnici i tužiteljici postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa sukladno Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23).

2.1. Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz obvezu naknade troška tuženiku uvećano za zatezne kamate uključujući i troškove žalbe a podredno ukidanje prvostupanjske presude u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje sa odgovarajućim uputama.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka prema čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni one na koje se žalbom ukazuje iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka razumljiva, dani su jasni razlozi o odlučnim činjenicama a obrazloženje nije nejasno, obzirom je i vezano za osnovu utvrđenja koje se uvijek vezuje za navedene promjene u odnosu na odluke tuženika. U postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. 7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, za utvrđenjem ništetnih odredaba čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 3207388804 od 12. rujna 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću 14. rujna 2006., te Dodatka Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2014. koji su sklopili sada pokojni otac tužiteljice IR, kao korisnika kredita i Zagrebačka banka d.d., tuženik, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenjem valutne klauzule vezane za CHF, uz utvrđenu isplatu iznosa od 31.163,71 euro/234.803,04 kune sa pripadajućim zateznim kamatama počev od 11. studenog 2008. pa do 02. prosinca 2014.

8. Između stranaka nije sporno da je otac tužiteljice IR, koja je pravna slijednica svojeg oca, zaključio Ugovor o kreditu sa tuženikom 12. rujna 2006. kao i Dodatak tom Ugovoru 30. svibnja 2014. kojim je i utvrđena namjena kupnja kuće, a ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 156.626,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate uz obvezu korisnika vraćanja uz valutnu klauzulu.

9. Tijekom postupka rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-413/2024 i Gž- 414/2024 ukinuta je presuda tog suda poslovni broj P-399/2020 od 17. svibnja 2023. te je vraćen postupak na ponovno suđenje i to zbog utvrđenja razloga prigovora aktivne legitimacije, kao i svojstva statusa potrošača.

10. Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće činjenično stanje:

-da je između IR, prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, zaključen Ugovor o namjenskom kreditu od 12. rujna 2006. sa Zagrebačkom bankom d.d. u kunskoj protuvrijednosti od 156.626,00 CHF (čl.1.), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 156.626,00 CHF uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom (čl.2.), i da čl. 7. navedenog Ugovora korisnik otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.395,30 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a u slučaju izmjene redovne kamate stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

-da su Dodatkom Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2014. ugovorne strane suglasno izmijenile i dopunile pojedine odredbe uz utvrđenje odgode otplate u trajanju od najviše 6 mjeseci, odnosno do 01. studenog 2014., ugovorena redovna kamata obračunava se i plaća za cijelo vrijeme postojanja tražbine po Ugovoru uključujući i tijekom perioda tijekom otplate kredita ugovorene tim Dodatkom a na dan 01. svibnja 2014. nedospjeli glavni dug iz Ugovora o kreditu iznosi 79.286,33 CHF ukoliko korisnik kredita ne podmiri tražbinu dospjela nepodmirena kamata formirati će glavnicu novog kredita i biti evidentirana u posebnoj kreditnoj partiji;

-da prema rješenju javnog bilježnika Marine Bukovac od 17. svibnja 2019. poslovni broj O-280/14 na naknadno pronađenoj imovini iza pok. IR potraživanja prema Zagrebačkoj banci d.d. raspoređuju se KR u cijelosti;

-da je saslušana kao svjedok OR, djelatnica tužene, prema kojoj proizlazi da je ista bila samo supotpisnik na Ugovoru i nije ništa odobravala, niti ovjeravala, obzirom da su dvije osobe navedene za zastupanje banke, da su stranke imale dovoljno vremena za upoznavanje sa svim odredbama Ugovora, iste preuzimaju svu kreditnu dokumentaciju i odnose na ovjeru kod javnog bilježnika a dok dobiju Ugovor i odu javnom bilježniku na ovjeru, ugovori se nalaze kod klijenata, da su klijenti odlazili u konkurentske banke, pa su i oni prije Zagrebačke banke uveli ponude u švicarskim francima a na klijentu je bila odluka u kojoj će valuti sklopiti ugovor, banka je morala upozoriti klijente na mogućnost rasta tečaja kamatne stope a ugovor sačinjavaju pravnici prema propisanom obrascu uz popunjavanje podataka o klijentu, vrsti ugovora i iznosu;

-da je saslušana kao stranka tužiteljica navela, da je sa svojim ocem kada je dizao stambeni kredit za kuću za obiteljske potrebe išla u više banaka, kako bi utvrdili najpovoljniji kredit a u Zagrebačkoj banci bankarica je uvjerila njezinog oca da mu je najisplativiji kredit u švicarskim francima, te mu je isti najsigurniji, iako su moguće oscilacije u tečaju, da je rata bila 5.000,00 kuna ali sa rastom tečaja znala je doći do 11.000,00 kuna i do 12.000,00 kuna a za njezinog pokojnog oca rata je bila prevelika, te je on i potpisao ono što je mogao otplaćivati i raspitivao se zašto je došlo do divljanja tečaja, što mu u banci nisu znali reći koliko će to trajati, da je otac tražio od bankarice izračun koliki je iznos otplaćen i koliko je još ostalo za otplatu a iako je bio uredan platiša po iznosu je ispalo kao da nije otplatio ni polovicu kredita, pročitao je Ugovor o kreditu ali mu bankarica nije pojašnjavala svaku odredbu, da nitko od članova obitelji, kao ni ona, nije imao registriran obrt, kao ni trgovačko društvo, da je njezin otac bio liječnik, specijalist fizijatar u [obrt];

-da je tužiteljica bila svjesna da može doći do oscilacije prilikom rasta odnosno plaća tečaja ali ne u tolikoj mjeri a bankarica je uvjeravala njezinog oca da mu je to najslabiji tečaj;

-da je i provedeno knjigovodstveno vještačenje i utvrđen pojedinačni mjesečni iznos razlike po osnovi valutne klauzule koju je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja.

11. Prvostupanjskom presudom su cijenjeni provedeni dokazi, kao i nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke Dragane Bubalo, vezano za mjesečne iznose razlike po osnovi valutne klauzule, koje je tužitelj plaćao u odnosu na iznos koji bi bio da nije bilo promjene tečaja, sve u odnosu na tečaj na dan isplate u odnosu na tečaj korištenja kredita, koja je i saslušana osnovom prigovora tuženika, te je i ostala kod svojeg nalaza. Cijeneći iskaz svjedokinje OR i tužiteljice, kao stranke, sukladno čl. 8. ZPP-a zaključuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, cijeneći i povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita od strane banaka uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a, da je i sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati a time i na poziv tužiteljice na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojim je i utvrđeno da je ponašanjem tuženika došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita a da je vještakinja Dragana Bubalo postupila po nalogu suda obrazloživši detaljno svoj nalaz i mišljenje i očitovala se povodom primjedbi punomoćnika tuženika, te prilikom saslušanja obrazložila detaljno nalaz i mišljenje i povodom pitanja punomoćnika tuženika, a sukladno i nalazu tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev. Da je tužiteljica dokazala da je njezin pravni prednik, pa kasnije i ona, kao nasljednica, potrošač u smislu čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača obzirom je stupio u pravni odnos s tuženikom, koji je trgovac, dok iz Ugovora o namjenskom kreditu nedvojbeno proizlazi da je IR, prednik tužiteljice, ugovorna strana kao korisnik kredita, a rješenjem o nasljeđivanju je vidljivo da je tužiteljica naslijedila pravo na potraživanje, kao kćerka ostavitelja, i proglašena nasljednikom iza pok. IR, kao što je u svojem iskazu navela da je kredit podignut za kuću i nitko od njezine obitelji niti ona nisu imali registrirani obrt, dok je IR vršio uplate, te tužiteljičino pravo proizlazi s osnove univerzalnog sukcesora, dok je i saslušanjem svjedokinje OR utvrđeno da predniku tužiteljice je ponuđen tipki ugovor ali da se ni o jednoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije posebno upozoravao na rizike vezane za ugovaranje kredita uz valutu CHF, iz čega i smatra dokazanim aktivnu legitimaciju tužiteljice kao stranke. Prigovor zastare smatra neutemeljenim vezano za podnošenje kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača kada je došlo do prekida zastare vezano i za sudsku praksu i stav Vrhovnog suda da zastare u konkretnom slučaju nema. Vezano za odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, te je tuženik kao bankarska institucija propustio izvršavanje u vezi kredita i upozorenje na intervalutarno kretanje, isti je nepošten stjecatelj, i njegova obveza isplate teče od dana stjecanja pa do isplate. Time je i prihvaćen zahtjev tužiteljice.

12. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda vezano za osnovu zahtjeva i primjenu materijalnog prava koji su temeljena na pravilnom utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP-a), prihvaća i ovaj sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a od strane prvostupanjskog suda dani su na zakonu osnovani razlozi.

13. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi spornog kredita, iako ne navodi točno što predstavljaju odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu ali u nastavku toga i ukazuje da se to radi o dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF, pa je stoga u tom dijelu i isto moguće ispitati i utvrditi na što se te odredbe Ugovora o kreditu odnose.

14. Ispravno se i prvostupanjskom odlukom navodi da se tužiteljica i poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., obzirom da je i tužbom navedeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom se prvostupanjski sud poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja se i odnosi na odredbe CHF valutne klauzule, iako, očito greškom navodi i promijenljivu kamatnu stopu, obzirom se i tom osnovom i nadalje navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nepoštena. Time nije izostalo obrazloženje o valutnoj klauzuli. Pri tome, iz stanja predmeta i proizlazi, što je prvostupanjski sud cijenio, vezano i za iskaz tužiteljice i saslušane svjedokinje OR, razlog zaključenja tog Ugovora je radi kupnje kuće u osobne svrhe. Uz navedeno, iz iskaza tužiteljice proizlazi da se kupljena kuća koristi za osobne potrebe i u njoj živi njezina sestra sa obitelji. Time i proizlazi svojstvo potrošača prednika, oca tužiteljice, kao i da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Time se radi o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. ZOO-a.

15. Odredbom čl. 3. t. 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

16. U odnosu na žalbene navode nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, isti nisu osnovani. Radi se o imovinskom pravu koje prelazi na nasljednike, pa je tužiteljica ovlaštena podnijeti tužbu sukladno odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 35/15 i 14/19) koji propisuje tko je naslijedio sve ono što je bilo ostaviteljevo u trenutku smrti, kao i čl. 234. propisuje naknadno pronađenu imovinu. Korisnik kredita preminuo je 2014. godine i to prije pravomoćnog dovršetka postupka pred Trgovačkim sudom u kojem je donesena presuda osnovom koje je mogao zatražiti povrat neosnovano naplaćenih iznosa i po toj osnovi pozvati se na pravna utvrđenja iz te parnice osnovom čl. 502.c ZPP-a. Time nije mogao osobno postaviti zahtjev po toj osnovi i tužiteljica ima ovlaštenje podnošenja tužbe u odnosu na svojeg sada pokojnog oca, koji je i kao korisnik kredita zaključio navedene Ugovore.

17. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. i čl. 201. ZPP- a time je što je propušteno odbaciti tužbu vezano za založne dužnike navedene Ugovorom o kreditu. Založni dužnik nije stranka ugovora o kreditu, niti je materijalnopravni suparničar, pa nije bilo osnove ni navoditi i označavati založne dužnike kao parnične stranke jer zalogom osigurava namirenje tražbine i vrijednost zaloga, a to je ona tražbina koja je sada umanjena za dio na koji je i utvrđeno da ga je tuženik stekao bez osnove. Pravomoćne odluke proizvode pravne učinke i prema trećima koji su ih dužni respektirati kao pravni regulator odnosa među strankama. Time i založni dužnik i nije stranka postupka.

18. U odnosu na žalbene navode da o preinaci nije odlučeno, treba i navesti da do preinake nije došlo, obzirom je sukladno provedenom vještačenju tužbeni zahtjev snižen i time se radi o djelomično povučenom zahtjevu. Novopostavljeni zahtjev je usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi iz tužbe kojom je prekinuta zastara. Stoga, protivno žalbenim navodima zastara se prekida već podnošenjem tužbe. Ukoliko se postavlja povećani tužbeni zahtjev, što u ovom postupku nije postavljeno, ni tada ne dolazi do prekida zastare (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. broj Su-IV- 123/2024).

19. U odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli utemeljenim na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama postupka zaštite potrošača, valja navesti i da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo, obrazložio primjenu pravomoćne presude u postupku zaštite potrošača, što i proizlazi iz odluke Ustavnog suda U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj je i na tuženiku teret dokaza o davanju obavijesti potrošaču.

20. Na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 – dalje ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa je posljedično tome i prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tuženika i pravilno temeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je i kao tuženik sudjelovao i u ovom postupku tuženik. Pri tome, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome i pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenjen osnovanim, te je žalba neosnovana i u tom dijelu.

22. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključene od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 365. ZPP, cijenio kada je odlučivao o ovom žalbenom razlogu žalitelja, iako se na to pravno shvaćanje tuženik nije izravno pozvao (čl. 365. ZPP). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, budući je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske Unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19), te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. Izjasnio, kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO. 23. Posljedično tome pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno je odlučeno o zahtjevu za isplatom navedenog novčanog iznosa da je temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate dužan platiti tužitelju. Pri tome, prvostupanjski sud nije primijenio valutnu klauzulu u kunski kredit, već je i prema toč.1. Ugovora, kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti CHF, time i pravilno cijenio uvjete koji su važili za kredite sa tom valutnom klauzulom. Žalbeni navodi kojima se ističe da se isplate pojedinih iznosa koji su uplaćeni od Allianz Zagreb ne mogu smatrati uplatama tužiteljice, nisu osnovani. Ugovorom o namjenskom kreditu čl. 13. ugovoreno je da se otac tužiteljice obvezuje, kao ugovaratelj police osiguranja temeljem ponude osiguranja života osiguratelja Allianz Zagreb d.d., vinkulirati u korist kreditora u visini cjelokupne tražbine kreditora, kao i čl.23., da na zahtjev kreditora korisnik je dužan osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojeće tražbine i policu vinkulirati u korist kreditora. Stoga, djelomični iznosi po zaključenoj polici uplaćeni od strane korisnika kredita, proslijeđeni od Allianz osiguranja, također osnovno imaju obračunati u visini pretplatom valutne klauzule.

24. Pri tome, valja navesti da je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke pravilno utvrdio visinu novčane tražbine tužitelja, kada i nije umanjio potraživanje tužitelja za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, budući tuženik i nije istaknuo određeni protutužbeni zahtjev, kao ni prigovor radi prijeboja, vezano i za provedeno financijsko vještačenje u okviru kojega je i prema nalogu prvostupanjskog suda uračunata i razlika pretplate, kao i negativne pretplate. Takav stav prvostupanjskog suda je i pravilan, obzirom i na odluku Vrhovnog suda RH Rev- 549/2023 u odnosu na koju je i odgovoreno na pitanje zbog kojega je dopuštena revizija i osnovom kojega je i zaključeno, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužitelju tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita. Uz to, tužbeni je zahtjev osnovan po čl. 502.c.ZPP- a u vezi sa čl. 502.c ZPP-a, u kojem postupku su utvrđivane činjenice u vezi sa postupanjem banaka, tako i žalitelja prilikom zaključenja potrošačkih ugovora sa valutnom klauzulom vezanu za CHF, te pravilno nije cijenjen i umanjen iznos negativne tečajne razlike jer tuženik nema svojstvo potrošača, već financijske institucije i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tim više što tužitelj plaćanjem nižih anuiteta zbog nižih tečaja CHF/kuna nije stekao nikakvu imovinu tuženika. Uz navedeno, žalbeni navodi da prednik tužiteljice nije osobno plaćao sve kreditne obveze ne proizlazi iz nalaza vještaka, kao ni činjenica da je neke rate uplatio Alianz osiguranje, proizlazi iz iskaza tužiteljice da su to novci koje je uplaćivao njezin otac, dok suprotno nije dokazano. 25. Pri tome, žalbeni navodi prema kojima se pita zašto je zaključeno da banka nije pregovarala sa tužiteljem, nisu osnovani, obzirom da je saslušanjem djelatnice tuženika utvrđeno da je bila samo supotpisnik ugovora, dok su dvije osobe navedena za zastupanje banke, a ona nije ništa odobravala, dok od strane tuženika nije bilo nikakvog prijedloga za utvrđenje takvih navoda, što je bilo i potrebno od strane tuženika predložiti jer je teret dokaza o provedenom postupku pregovora i danih obrazloženja u odnosu na ugovorene obveze na tuženiku. Isto tako, žalbeni navodi vezano za stajalište VSRH u odluci Rev-2245/17 nisu osnovani, vezano da vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla i pravna norma bi bila lišena svojeg korisnog učinka, u odnosu da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a.

26. Pri tome, žalbeni navodi kojima se poziva na nastup zastare, cijeneći sveobuhvatno stav prvostupanjskog suda o nastupu zastare pravilno je odlučeno da pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe nije protekao rok zastare od pet godina, zbog čega i zastara nije nastupila. U nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito utvrđivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa i da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i time što je odredbom čl. 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih i subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Vezano za navedeno treba cijeniti i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama i pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti i prihvaćeni zahtjevi iz tužbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Time i treba navesti da pokretanjem parničnog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare koja počinje u odnosu na individualne restitucijske zahtjeve teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a (tako i u Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Navedeni stav proizlazi i iz pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022., u odnosu na pravno shvaćane presude Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i sjednice Građanskog odjela VS od 30. siječnja 2020., zaključkom da ista nisu proturječna i da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Zbog navedenog žalba žalitelja ocijenjena je neosnovanom.

27. I odluka o parničnom trošku je pravilna, obzirom je i cijenjen uspjeh tužitelja u postupku zaključenjem glavne rasprave osnovom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

28. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio bitne povrede parničnog postupka na koje i žalbom ukazuje tuženik žalba žalitelja odbijena je kao neosnovana, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Obzirom da tuženik nije uspio svojom žalbom, trošak žalbe nije dosuđen sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Puli - Pola 17. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić