REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-198/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-196/2023 od 20. prosinca 2024., na sjednici vijeća 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-196/2023 od 20. prosinca 2024. u pobijanom dijelu – točke I., II. i IV. izreke.

II. Odbacuje se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je u točki I. da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, Broj Ugovora: 818-50-3269948, potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU-163/06-1 dana 17. veljače 2006.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF. U točki II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.342,41 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na naznačene iznose u eurima od naznačenog datuma dospijeća sa zateznim kamatama. U točki III. odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 357,59 eura, a u točki IV. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv presude, točaka I., II. i IV. izreke pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka; pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja; pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je sud pogrešno utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornim odredbama; da je pogrešno primijenjena odredba čl. 118. ZZP jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite; da je pogrešno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača; da je valjalo utvrditi jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i uočljive, a kako su takve nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ističe i da sud nije imao mogućnosti ispitivati je su li odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pobija i odluku o trošku postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu 818-50-3269948, potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU-163/06-1 dana 17. veljače 2006. (dalje u tekstu: Ugovor) u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, dakle ugovorena valutna klauzula, sklopljenim između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora. Tužitelj se pritom poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 9. ožujka 2023. (sud prvog stupnja je omaškom naznačio 10. ožujka 2023.).

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju novih vozila, da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

6.1. Sporno je, je li u Ugovoru ugovorena valutna klauzula ništetna odredba.

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja i zaključke:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u parnici radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli jer je u ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, a što je u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP

- da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama se nije pregovaralo, da je odredba nerazumljiva za prosječnog potrošača

- da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je ugovorila nerazmjernu korist na štetu potrošača, da je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača

- da i iz iskaza tužitelja slijedi da mu nisu pojašnjavani ekonomski rizici vezani uz eventualnu promjenu tečaja, da ga nisu ništa posebno upozoravali niti pojašnjavali odredbe ugovora, da mu je rata sa 2.500,0 kuna porasla na 4.000,00 kuna a iz čega zaključuje da su odredbe Ugovora kojima je otplata vezana za tečaj CHF ništetne, čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) kao i odredbama čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO), čl. 502. c ZPP;

- da iz nalaza vještaka financijske struke Stefani Gardašanić slijedi da je tužitelj više platio iznos od 3.342,41 eura (iznos od 3.699,32 eura umanjen za tzv. negative tečajne razlike u iznosu od 356,91 eura)

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, da je presuda u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćna 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (9) 10. ožujka 2023., pa nije protekao rok od pet godina; to sve uvažavajući pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti čl. 354. st. 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP (na koju povredu opisno ukazuje žalitelj), odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Osim toga, a u svezi osporavanja djelovanja presuda donesenih u kolektivnom sporu valja navesti da se u tom se sporu kao kolektivnom nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u tom pravcu nije predlagao dokaze npr. saslušanje djelatnika banke, pa niti određena materijalne dokaze, pa ovaj drugostupanjski sud stoga, zaključuje da činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno.

9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom su odbijene žalbe banaka i potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u osnovi poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) obvezuju prvostupanjski sud, pa posljedično tomu prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja i u tim odlukama. Dakle, osnova odgovornosti tuženika utvrđena je u navedenoj pravomoćnoj presudi. Osim toga, prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zato je prvostupanjski sud pravilno svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

10. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim. Tuženik nije niti predlagao dokaze u svrhu postojanja nekih posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.

11. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, primjenjujući valutnu klauzuli tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve nerazumljive ugovorne odredbe o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05.; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

12. Dakle, promjenom tečaja uslijedi primjene valutne klauzule u CHF sav rizik tečajnih razlika prebačen je na tužitelja kao korisnika kredita, iz čega slijedi, cijeneći i visinu tražbine, da su takve obveze znatno povećale kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i tako prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, pojedinačno pregovaranje je u konkretnom slučaju izostalo, pa tuženik nije s tužiteljem kao potrošačem postupao pošteno, odnosno pravedno, a tužitelj je kao potrošač doveden u znatno nepovoljniji položaj od onog u kojem bi inače bio da je izostalo takvo postupanje tuženika.

13. Test poštenosti sporne ugovorne odredbe (i glede primjene promjenjive kamatne stope) proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnoj odredbi, odnosno dijelovima odredbi, a tužitelj ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema pravilima o stjecanju bez osnove.

14. Dakle, ta je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, koji je zaključak u skladu i s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Stoga, kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu FĆR i RĆR Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

15. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

16. Prigovor zastare nije osnovan jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 9. ožujka 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO. 17. Visina tražbine pravilno je utvrđena iz nalaza vještaka na izračun kojeg nije bilo primjedbi.

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, da nije nastupila zastara te, nastavno, obvezao tuženika na vraćanje više uplaćenog iznosa (čl. 323. ZOO), koja visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

19. Pritom valja navesti da prema odredbi čl 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, kako je i pravilno zaključio i obrazložio sud prvog stupnja, jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koje (s odredbama o kamatnoj stopi) predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Upravo je postupanjem tuženika tužitelj doveden u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu istog kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora. Takvo je postupanje, cijeneći da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Zato su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

21. Žalba ne sadrži određene žalbene navode u svezi odluke o troškovima postupka.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, odbačen je, jer nije određeno postavljen, čl. 164. st. 1. i 2. ZPP.

U Puli 17. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško