Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-19/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marija Petra Sokač, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 403/05, kreditne partije 7102774721 od 23.9.2005., solemniziranog po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara dana 26.9.2005., sklopljenog između tužiteljice AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak i to u

članku 1. „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.024,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu„

članak 2. „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 31.024,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunate po srednjem tečaju HNB„ članak 7. „korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 242,01 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da vrati tužiteljici AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.876,72 eura na ime ukupnog potraživanja za pretplaćene anuitete po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli uvećanoj za zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete do dana 30.9.2015., a umanjenu za preplatu utvrđenu konverzijom, na koju se obračunava zakonska zatezna kamata, koja teče od 1.10.2015. po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do naplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da vrati tužiteljici AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 335,21 eura na ime obračunate zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja pretplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete zajedno s daljnjom zakonskom zateznom kamatom obračunatom od 1.10.2015. po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. pa do naplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi prouzročen parnični trošak u iznosu od 2.595,01 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do naplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 24. svibnja 2019. tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su stranke 23. rujna 2005. sklopile ugovor o namjenskom kreditu. Kreditor je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.024,00 CHF. Kredit je ugovoren s promjenjivom kamatnom stopom, a rok otplate kredita je 180 mjeseci. Stranke su potpisale i dodatak ugovora o kreditu 17.12.2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), s konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro. Tužena je tijekom otplate mijenjala visinu kamatne stope, a tečaj CHF je također rastao. Poziva se na odluke u kolektivnim sporovima. Navedenim odlukama u kolektivnim sporovima tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa su time tuženici iz odluka u kolektivnim sporovima postupali suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja predlaže da sud donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužitelj kao glavne zahtjeve postavio deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim dijela odredbi iz čl. 1., 2. i 7. ugovora o kreditu, a postavljen je kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate. Tuženik osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tvrdi da je kredit konvertiran, te detaljno navodi što je nastupilo konverzijom kredita, te daje svoje tumačenje. Iznosi svoje praktične i teoretske stavove o pravnim pitanjima, te se poziva na pojedine drugostupanjske odluke, te na odluke Vrhovnog suda. Tvrdi da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije, te su iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Tijekom postupka osporava svojstvo potrošačkog ugovora koji je predmet spora. U podnesku od 7. travnja 2023. poziva se na tzv. negativne razlike, a navodi i sudsku praksu za koju smatra da ide njemu u prilog. Ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu, te je izvršio uvid u: odluke u kolektivnim sporovima na koje se poziva tužiteljica u tužbi, ugovor o namjenskom kreditu, pregled promjena kamatnih stopa, dodatak ugovora o kreditu, podatke o uplatama, promet po kreditu, dopis, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i očitovanje sudskog vještaka Marinele Vuković, a koja je i neposredno saslušana na ročištu za glavnu raspravu 14. siječnja 2025.

4. Tužiteljica AO navela je u svom iskazu da u vrijeme kada je tražila kredit u ponudama banaka nije bilo kunskih kredita, a ona je kredit trebala za kupnju stana. Ni tada joj se nije sviđala valutna klauzula u ponudama koje su postojale, ali nije imala nikakvog izbora. Kako bi se bolje informirala prethodno je obišla dvije ili tri banke, ali nitko joj nije objasnio moguće rizike, a ona nema znanja ni o bankarstvu ni o ekonomiji. Kod tužene su ju pitali gdje radi i kakva su joj primanja i potom su joj preporučili kredit u CHF jer je kamata kod takvog kredita bila povoljnija nego kod kredita u EUR-ima. Logično, po preporuci banke, izabrala je kredit u CHF i pri tom nije sumnjala da će se nešto loše dogoditi. U odnosu na kamatnu stopu nije imala nikakav izbor jer je nju odredila banka. Prije nego su sklopili ugovor o kreditu kod tužene su joj izradili izračune iz kojih je bilo vidljivo koliki bi bili iznosi anuiteta ovisno o duljini trajanja otplate i ona se odlučila na rok otplate od 15 godina, imajući u vidu svoje prihode i mogućnosti plaćanja. Pročitala je ugovor o kreditu, ali joj pojedine odredbe ugovora u banci nitko nije obrazložio, nego su joj dali tek osnovne informacije. O kretanjima tečaja CHF u odnosu na kunu znala je iz osobnih izvora budući da joj je njena maćeha, koja je 20 godina u Švicarskoj, rekla da je vrijednost CHF uvijek između 4,50 kn i 5,00 kn. Nitko joj nikada nije objasnio o čemu sve ovise moguće promjene tečaja, a to joj nisu objasnili ni u banci. I u pogledu promjenjive kamatne stope nitko joj nije objasnio o čemu ovise moguće promjene. Ako je netko u banci nešto i govorio o tome, onda to svakako nije razumjela. Primala je obavijesti banke o promjenama kamatne stope, ali nije prigovarala tim promjenama. Kredit je uzela iz nužde i smatrala je da nema mogućnosti ratovati s bankom, a osjećala se jadno i bespomoćno. Dvije ili tri godine nakon sklapanja ugovora o kreditu počela je rasti kamata, a nakon toga isto se dogodilo s CHF, dok je kamata počela padati, ali vrlo malo. Sama je otplatila cjelokupni kredit i živi u stanu koji je njime kupila. Ugovor o konverziji spornog ugovora sklopila je da se zaštiti od dodatnog ludila jer je prije toga nekoliko godina ujutro prvo provjeravala podatke o tečaju CHF. Prije spornog ugovora o kreditu nikada nije uzimala kredit. Na pitanje punomoćnice tužiteljice navodi da u ugovoru o kreditu ne piše ništa o tome kako se može mijenjati kamatna stopa. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužene navodi da je u ugovoru bilo odredaba koje su joj bile nejasne, ali nije ni u šta sumnjala i vjerovala je informacijama koje je dobila u banci. Bilo joj je jasno da postoji mogućnost promjene kamatne stope i da o tome banka jednostrano odlučuje, ali stručni dio ugovora koji bi se odnosio na ekonomiju ili bankarstvo nije joj bio jasan. U banci joj nisu dali ponudu za ugovor u EUR-ima, već su ju informirali o njemu, a nakon što su joj rekli da joj je ugovor u CHF povoljniji, dalje je razmišljala samo o povoljnijoj varijanti. Ne zna da li je banka znala za kretanja tečaja CHF. Stan koji je kupila sredstvima iz kredita je stan u kojem živi i to je njena jedina nekretnina.

5. Iz ugovora o namjenskom kreditu utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 23.9.2005., a kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita 31.024,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje. Člankom 7. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 242,01 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Iz članka 6. proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Rok otplate kredita iznosi 180 mjeseci, odnosno dospijeva najkasnije 23.9.2021.

6. Iz dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 17.12.2015. Dodatak ugovora o kreditu je akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže Zakon. Dodatkom ugovora o kreditu mijenjaju se odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru, korisnik kredita potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka ugovora dostavljen izračun konverzije. Prema izračunu konverzije preplata na dan 30.9.2015. iznosi 8.494,50 kuna. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 13.356,10 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi na dan 30.9.2015. 93.235,89 kuna. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita je 61 mjesec. Postignut je sporazum o preplati i o manje uplaćenom iznosu.

7. Iz prometa po kreditu/specifikacija uplata sud je utvrdio kada i koliko je tužiteljica plaćala po osnovi spornog ugovora.

8. Iz pregleda promjena kamatnih stopa sud je utvrdio kolika je kamatna stopa bila u spornom periodu, a u svezi sa spornim ugovorom o kreditu.

9. Iz dopisa od 12.11.2015. proizlazi da je tuženik izvijestio tužiteljicu o izračunu konverzije.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marinele Vuković proizlazi da je izvršila uvid u sudski spis, te u ugovor o namjenskom kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, dodatak ugovora o kreditu, plan otplate po kreditu, izvadak prometa po kreditu, te tečajnu listu. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 242,01 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Sudski vještak naznačio je kamatne stope na dan ugovaranja kredita 4,90%, a na dan isplate kredita srednji tečaj HNB za CHF iznosio je 1 CHF = 4,785315 kn. Preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi (ne uključuje razdoblje primjene nižeg tečaja CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita) 2.820,32 eura. Preplata tužiteljice nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno i plaćala po tečaju CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi 2.820,32 eura (21.249,72 kuna). Preplata anuiteta za kamatnu stopu iznosi 1.056,40 eura, a nastala je kao razlika između kamate koje bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata. Od veljače 2014. pa zaključno do 30. rujna 2015. kao dana zakonskog početka primjene učinka konverzije usporedba preplaćenih iznosa temeljena je na anuitetima koje definira propisana fiksna kamatna stopa 3,23%, a koja je propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prilikom izračuna efekta konverzije, a prije sklapanja dodatka ugovora o kreditu i konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR tuženik nije primijenio tečaj CHF na dan isplate kredita, već tečaj po tečajnoj listi HNB važećoj na dan 30. rujna 2015. zbog čega je došlo do uvećavanja glavnice kredita za iznos od 742,54 eura. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR (dodatak ugovora o kreditu) iznosi 8.494,50 kuna. Zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do dana 30.9.2015. iznosi 11.020,15 kuna. Nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) koji definira uračunavanje kamata i troškova – ako dužnik pored glavnice duguje i kamatu i troškove, prvo se namiruje troškove, zatim kamate i napokon glavnica. Potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. iznosi 3.876,72 eura. Potraživanje na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na plaćene anuitete preplata iznosi 335,21 eura. U očitovanju sudski vještak naveo je da tzv. negativne razlike u tečaju iznose 260,01 eura, a pitanje prijeboja predstavlja pravno pitanje. Sudski vještak je i saslušan na ročištu za glavnu raspravu, te je u svom iskazu naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja i danog očitovanja od 16. prosinca 2024. godine. Ukupna preplata po dvije utužene osnove na dan 30.9.2015. iznosi 3.876,72 eura, s tim da kamata na taj dan iznosi 1.462,63 eura. U pravilu banka nije iznos koji je priznat u konverziji isplaćivala korisnicima, već je za navedene iznose umanjivala buduće anuitete i to za 50%, a u konkretnom slučaju isplate tužiteljici nije bilo. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika neosnovani su i neargumentirani.

11. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 23. rujna 2005., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.024,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 180 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Namjena kredita je kupnja stana. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužiteljica pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 17.12.2015. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužiteljica u potpunosti obeštećena.

12. Tužiteljica je bila ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes tužiteljice neupitan.

13. Točkom 2. dispozitiva presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda RH Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO- a.

14. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

15. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

16. Tuženik tijekom postupka tvrdi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom i s klauzulom o promjenjivim kamatnim stopama, kao i da se prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nisu joj objasnili o čemu sve ovise moguće promjene tečaja. U banci ju nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila upoznata s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti je dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

17. Iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupovine stana i da se radi o stambenom kreditu i da tužiteljica ima status potrošača.

18. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a što se naravno odnosi i na situaciju kad je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju.

19. Odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, dok odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Iz ugovora o kreditu i sve druge dostavljene dokumentacije može se zaključiti da sve navedene isprave ne sadrže razumljiv način određivanja parametara za primjenu promjenjive kamatne stope, posljedično čemu je ugovor u tom dijelu ništetan, sukladno citiranim odredbama ZOO-a.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

21. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 13.6.2014. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate potraživanja ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina od dana donošenja presude uzimajući u obzir da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se (čl. 245. st. 1. ZOO- a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja navedene presude 14.6.2014. Budući da je tužba podnesena 24. svibnja 2019., nije protekao zastarni rok propisan citiranom odredbom Zakona. Stoga je neosnovan prigovor zastare.

23. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 24. svibnja 2019., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

24. Tužbeni zahtjevi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ne zastarijevaju, tako da je neosnovan prigovor zastare u odnosu na tužbene zahtjeve koji se odnose na utvrđenje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a).

25. Tijekom postupka tuženik se poziva i na tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

26. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužiteljica izgubila pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

27. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

28. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

29. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

31. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 IO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

32. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedno mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IO protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu A protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

35. Međutim, iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da je uvećanje glavnice u konverziji 742,54 eura, što znači da će na navedeni iznos tužitelj plaćati kamatu sve do otplate dodatka ugovora o kreditu, tako da je sasvim jasno da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Iz financijsko – knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatila 2.820,32 eura, a po promjenjivoj kamatnoj stopi preplata iznosi 1.056,40 eura. Tužiteljica je pristala da se uračunaju preplate priznate u konverziji, tako da nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje tužiteljice iznosi 3.876,72 eura, s tim da potražuje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1.10.2015. do isplate iznos od 335,21 eura.

37. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je putem svog punomoćnika specificirala tužbeni zahtjev, te ga je uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložila sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio.

38. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.595,01 eura, a koji se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu 85,21 eura, predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 447,30 eura, sastav podneska od 14.10.2019. kojim se tužiteljica očituje na navode odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 24.10.2019. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 15.1.2020. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 21.12.2020. 200,00 eura, sastav podneska kojim se predlaže nastavak postupka 50,00 eura, zastupanje na ročištu 13.4.2023. 200,00 eura, sastav podnesak radi očitovanja na nalaz sudskog vještaka 200,00 eura, zastupanje na ročištu 14.1.2025. 200,00 eura i PDV 412,50 eura. Tužiteljici kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici također nije priznat navodni trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, budući da taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje parnice. Prilikom odluke o troškovima sud je uzeo u obzir presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, te čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13.

U Slatini 17. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužiteljica: po punomoćniku Mariji Petri Sokač, odvjetniku iz Križevaca, Trg J. J. Strossmayera 28,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII.