REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-577/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužiteljice TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Petru Krniću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Mažuranićeva 11, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 22. kolovoza 2024., 7. siječnja 2025., zaključene 7. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice BL, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu Petra Krnića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave presude, 17. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim ugovorna odredba članka 4. glede promjenjive kamate i ugovorna odredba članka 7. točka 2. glede valutne klauzule Ugovora broj: 9012078813, kojeg su zaključili pravni prednik tužiteljice ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljici TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime pretplaćene kamate vrati i isplati iznos od 1.294,90 EUR (jednu tisuću dvije stotine devedeset i četiri eura i devedeset centi), da daljnjom zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos, kako slijedi:

– 18,16 EUR počevši od 1. rujna 2007. pa do konačne isplate,

– 17,67 EUR počevši od 1. listopada.2007. pa do konačne isplate,

– 17,48 EUR počevši od 1. studenog 2007. pa do konačne isplate,

– 17,56 EUR počevši od 1. prosinca 2007. pa do konačne isplate, – 17,26 EUR počevši od 1. siječnja 2008. pa do konačne isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

– 17,38 EUR počevši od 1. veljače 2008. pa do konačne isplate,

– 30,38 EUR počevši od 1. ožujka 2008. pa do konačne isplate,

– 30,60 EUR počevši od 1. travnja 2008. pa do konačne isplate,

– 29,43 EUR počevši od 1. svibnja 2008. pa do konačne isplate,

– 28,93 EUR počevši od 1. lipnja 2008. pa do konačne isplate,

– 28,89 EUR počevši od 1. srpnja 2008. pa do konačne isplate,

– 28,05 EUR počevši od 1. kolovoza.2008. pa do konačne isplate,

– 27,76 EUR počevši od 1. rujna 2008. pa do konačne isplate,

– 27,75 EUR počevši od 1. listopada 2008. pa do konačne isplate,

– 29,96 EUR počevši od 1. studenog.2008. pa do konačne isplate,

– 27,92 EUR počevši od 1. prosinca.2008. pa do konačne isplate,

– 29,36 EUR počevši od 1. siječnja 2009. pa do konačne isplate,

– 29,25 EUR počevši od 1. veljače.2009. pa do konačne isplate,

– 29,00 EUR počevši od 1. ožujka 2009. pa do konačne isplate,

– 28,25 EUR počevši od 1. travnja 2009. pa do konačne isplate,

– 27,93 EUR počevši od 1. svibnja 2009. pa do konačne isplate,

– 27,09 EUR počevši od 1. lipnja 2009. pa do konačne isplate,

– 26,33 EUR počevši od 1. srpnja 2009. pa do konačne isplate,

– 26,03 EUR počevši od 1. kolovoza 2009. pa do konačne isplate,

– 25,87 EUR počevši od 1. rujna 2009. pa do konačne isplate,

– 25,45 EUR počevši od 1. listopada 2009. pa do konačne isplate,

– 24,86 EUR počevši od 1. studenog 2009. pa do konačne isplate,

– 24,83 EUR počevši od 1. prosinca 2009. pa do konačne isplate,

– 24,69 EUR počevši od 1. siječnja 2010. pa do konačne isplate,

– 24,70 EUR počevši od 1. veljače 2010. pa do konačne isplate,

– 24,17 EUR počevši od 1. ožujka 2010. pa do konačne isplate,

– 24,26 EUR počevši od 1. travnja 2010. pa do konačne isplate,

– 23,71 EUR počevši od 1. svibnja 2010. pa do konačne isplate,

– 23,50 EUR počevši od 1. lipnja 2010. pa do konačne isplate,

– 24,54 EUR počevši od 1. srpnja 2010. pa do konačne isplate,

– 23,75 EUR počevši od 1. kolovoza 2010. pa do konačne isplate,

– 24,09 EUR počevši od 1. rujna 2010. pa do konačne isplate,

– 23,32 EUR počevši od 1. listopada 2010. pa do konačne isplate,

– 22,28 EUR počevši od 1. studenog 2010. pa do konačne isplate,

– 18,51 EUR počevši od 1. prosinca.2010. pa do konačne isplate,

– 19,10 EUR počevši od 1. siječnja 2011. pa do konačne isplate,

– 17,96 EUR počevši od 1. veljače 2011. pa do konačne isplate,

– 17,77 EUR počevši od 1. ožujka 2011. pa do konačne isplate,

– 17,00 EUR počevši od 1. travnja 2011. pa do konačne isplate,

– 16,60 EUR počevši od 1. svibnja 2011. pa do konačne isplate,

– 14,49 EUR počevši od 1. lipnja 2011. pa do konačne isplate,

– 14,13 EUR počevši od 1. srpnja 2011. pa do konačne isplate,

– 14,52 EUR počevši od 1. kolovoza 2011. pa do konačne isplate,

– 11,03 EUR počevši od 1. rujna 2011. pa do konačne isplate,

– 10,36 EUR počevši od 1. listopada 2011. pa do konačne isplate,

– 9,97 EUR počevši od 1. studenog 2011. pa do konačne isplate, – 9,60 EUR počevši od 1. prosinca.2011. pa do konačne isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

– 9,38 EUR počevši od 1. siječnja 2012. pa do konačne isplate,

– 9,15 EUR počevši od 1.vejlače 2012. pa do konačne isplate,

– 8,80 EUR počevši od 1. ožujka 2012. pa do konačne isplate,

– 8,35 EUR počevši od 1.travnja 2012. pa do konačne isplate,

– 8,02 EUR počevši od 1. svibnja 2012. pa do konačne isplate,

– 7,68 EUR počevši od 1. lipnja 2012. pa do konačne isplate,

– 7,25 EUR počevši od 1. srpnja 2012. pa do konačne isplate,

– 6,89 EUR počevši od 1. kolovoza 2012. pa do konačne isplate,

– 6,48 EUR počevši od 1. rujna 2012. pa do konačne isplate,

– 6,04 EUR počevši od 1. listopada 2012. pa do konačne isplate,

– 5,73 EUR počevši od 1. studenog 2012. pa do konačne isplate,

– 5,37 EUR počevši od 1. prosinca 2012. pa do konačne isplate,

– 4,96 EUR počevši od 1. siječnja 2013. pa do konačne isplate,

– 4,46 EUR počevši od 1. veljače 2013. pa do konačne isplate,

– 4,16 EUR počevši od 1. ožujka 2013. pa do konačne isplate,

– 3,75 EUR počevši od 1. travnja 2013. pa do konačne isplate,

– 3,32 EUR počevši od 1. svibnja 2013. pa do konačne isplate,

– 2,85 EUR počevši od 1. lipnja 2013. pa do konačne isplate,

– 2,45 EUR počevši od 1. srpnja 2013. pa do konačne isplate,

– 2,07 EUR počevši od 1. kolovoza 2013. pa do konačne isplate,

– 1,67 EUR počevši od 1. rujna 2013. pa do konačne isplate,

– 1,27 EUR počevši od 1. listopada 2013. pa do konačne isplate,

– 0,84 EUR počevši od 1. studenog 2013. pa do konačne isplate,

– 0,43 EUR počevši od 1. prosinca 2013. pa do konačne isplate,

te na ime razlike valutnog tečaja iznos od 6.284,58 EUR (šest tisuća dvije stotine osamdeset četiri eura i pedeset osam centi) sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom koje teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

– 0,95 EUR počevši od 1. rujna 2007. pa do konačne isplate.

– 2,64 EUR počevši od 1. siječnja 2008. pa do konačne isplate,

– 14,58 EUR počevši od 1. veljače 2008. pa do konačne isplate,

– 20,72 EUR počevši od 1. ožujka 2008. pa do konačne isplate,

– 10,61 EUR počevši od 1. travnja 2008. pa do konačne isplate,

– 8,38 EUR počevši od 1. svibnja 2008. pa do konačne isplate,

– 11,68 EUR počevši od 1. lipnja 2008. pa do konačne isplate,

– 5,12 EUR počevši od 1. srpnja 2008. pa do konačne isplate,

– 5,49 EUR počevši od 1. kolovoza 2008. pa do konačne isplate,

– 9,36 EUR počevši od 1. rujna 2008. pa do konačne isplate,

– 41,77 EUR počevši od 1. listopada 2008. pa do konačne isplate,

– 19,91 EUR počevši od 1. studenog 2008. pa do konačne isplate,

– 43,24 EUR počevši od 1. prosinca 2008. pa do konačne isplate,

– 46,80 EUR počevši od 1. siječnja 2009. pa do konačne isplate,

– 48,37 EUR počevši od 1. veljače 2009. pa do konačne isplate,

– 43,45 EUR počevši od 1. ožujka 2009. pa do konačne isplate,

– 44,23 EUR počevši od 1. travnja 2009. pa do konačne isplate,

– 37,83 EUR počevši od 1. svibnja 2009. pa do konačne isplate, – 32,37 EUR počevši od 1. lipnja 2009. pa do konačne isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

– 33,59 EUR počevši od 1. srpnja 2009. pa do konačne isplate,

– 36,74 EUR počevši od 1. kolovoza 2009. pa do konačne isplate,

– 36,39 EUR počevši od 1. rujna 2009. pa do konačne isplate,

– 33,38 EUR počevši od 1. listopada 2009. pa do konačne isplate,

– 39,00 EUR počevši od 1. studenog 2009. pa do konačne isplate,

– 43,10 EUR počevši od 1. prosinca 2009. pa do konačne isplate,

– 49,70 EUR počevši od 1. siječnja 2010. pa do konačne isplate,

– 47,98 EUR počevši od 1. veljače 2010. pa do konačne isplate,

– 56,49 EUR počevši od 1. ožujka 2010. pa do konačne isplate,

– 54,63 EUR počevši od 1. travnja 2010. pa do konačne isplate,

– 58,52 EUR počevši od 1. svibnja 2010. pa do konačne isplate,

– 84,29 EUR počevši od 1. lipnja 2010. pa do konačne isplate,

– 78,79 EUR počevši od 1. srpnja 2010. pa do konačne isplate,

– 93,64 EUR počevši od 1. kolovoza 2010. pa do konačne isplate,

– 88,86 EUR počevši od 1. rujna 2010. pa do konačne isplate,

– 78,75 EUR počevši od 1. listopada 2010. pa do konačne isplate,

– 95,97 EUR počevši od 1. studenog 2010. pa do konačne isplate,

– 120,20 EUR počevši od 1. prosinca 2010. pa do konačne isplate,

– 103,50 EUR počevši od 1. siječnja 2011. pa do konačne isplate,

– 109,56 EUR počevši od 1. veljače 2011. pa do konačne isplate,

– 101,41 EUR počevši od 1. ožujka 2011. pa do konačne isplate,

– 102,64 EUR počevši od 1. travnja 2011. pa do konačne isplate,

– 133,48 EUR počevši od 1. svibnja 2011. pa do konačne isplate,

– 135,65 EUR počevši od 1. lipnja.2011. pa do konačne isplate,

– 163,50 EUR počevši od 1. srpnja 2011. pa do konačne isplate,

– 148,56 EUR počevši od 1. kolovoza 2011. pa do konačne isplate,

– 133,71 EUR počevši od 1. rujna 2011. pa do konačne isplate,

– 131,86 EUR počevši od 1. listopada 2011. pa do konačne isplate,

– 130,54 EUR počevši od 1. studenog 2011. pa do konačne isplate,

– 137,07 EUR počevši od 1. prosinca 2011. pa do konačne isplate,

– 143,93 EUR počevši od 1. siječnja 2012. pa do konačne isplate,

– 144,45 EUR počevši od 1. veljače 2012. pa do konačne isplate,

– 139,85 EUR počevši od 1. ožujka 2012. pa do konačne isplate,

– 142,12 EUR počevši od 1. travnja 2012. pa do konačne isplate,

– 144,27 EUR počevši od 1. svibnja 2012. pa do konačne isplate,

– 140,86 EUR počevši od 1. lipnja 2012. pa do konačne isplate,

– 142,01 EUR počevši od 1. srpnja.2012. pa do konačne isplate,

– 140,08 EUR/počevši od 1. kolovoza 2012. pa do konačne isplate,

– 135,20 EUR/počevši od 1. rujna 2012. pa do konačne isplate,

– 140,36 EUR počevši od 1. listopada 2012. pa do konačne isplate,

– 143,20 EUR počevši od 1. studenog 2012. pa do konačne isplate,

– 142,21 EUR počevši od 1. prosinca 2012. pa do konačne isplate,

– 131,16 EUR počevši od 1. siječnja 2013. pa do konačne isplate,

– 140,57 EUR počevši od 1. veljače 2013. pa do konačne isplate,

– 141,03 EUR počevši od 1. ožujka 2013. pa do konačne isplate,

– 137,07 EUR počevši od 1. travnja 2013. pa do konačne isplate, – 126,53 EUR počevši od 1. svibnja 2013. pa do konačne isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

– 126,25 EUR počevši od 1. lipnja 2013. pa do konačne isplate,

– 128,52 EUR počevši od 1. srpnja 2013. pa do konačne isplate,

– 132,79 EUR počevši od 1. kolovoza 2013. pa do konačne isplate,

– 139,30 EUR počevši od 1. rujna 2013. pa do konačne isplate,

– 135,94 EUR počevši od 1. listopada 2013. pa do konačne isplate,

– 137,89 EUR počevši od 1.studenog 2013. pa do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljici TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.741,08 EUR (dvije tisuće sedam stotina četrdeset i jedan euro i osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za više zatraženi iznos od 1.428,09 EUR (jednu tisuću četiri stotine dvadeset i osam eura i devet centi), na ime troškova parničnog postupka.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], podnio je 31. svibnja 2019. tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti odredbe

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

članka 4. i odredbe članka 7. ugovora o kreditu broj: 9012078813, kojega su zaključili ML i tuženik **.**.2006.

1.2. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s tuženik 8. studenog 2006. zaključio predmetni ugovor o kreditu na iznos od 40.000,00 CHF, s promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom. Nadalje, naveo je kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli. S tim u svezi tužitelj je naveo da je on otplaćivao kredit tako da je prvi obrok otplate iznosio 2.554,53 kune, te se obrok povećao na 4.124,30 kuna, unatoč otplatnoj tablici s prikazom fiktivne kamatne stope. U tom smislu tužitelj se pozvao i na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a prema kojima ugovaranje promjenjive kamatne stope predstavlja ništetnu odredbu u smislu članka 332. Zakona o obveznim odnosima. Također je tužitelj naveo kako je prethodno, prije podnošenja tužbe, tuženiku uputio zahtjev za mirno rješenje spora i dostavu relevantne dokumentacije, ali tuženik nije postupio po zahtjevu tužitelja da dostavi cjelokupnu dokumentaciju te je odbio prijedlog nagodbe. Tužitelj je naveo kako podnosi stupnjevitu tužbu.

1.1. U tijeku postupka tužitelj je preminuo te je sud ovosudnim rješenjem poslovni broj: P-447/2019-32 od 3. listopada 2024. odredio prekid postupka zbog smrti tužitelja, dok je ovosudnim rješenjem poslovni broj: P-447/2019-38 od 7. studenog 2024. sud odredio nastavak postupka s nasljednicom tužitelja, njegovom suprugom TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporavao osnovu i visinu utuženog potraživanja. Tuženik je naveo kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, s obzirom da takav zahtjev tužitelj ne potkrepljuje niti jednim materijalnim dokazom i relevantnom dokumentacijom, a pored toga tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni zakonski uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe članka 186 b Zakona o parničnom postupku. Također je naveo kako tužitelj nije naznačio koju točno dokumentaciju je on zatražio od tuženika, a da mu ista nije dostavljena, niti je dokazao da se radi o ispravama i dokumentaciju koju posjeduje samo tuženik. Slijedom navedenoga tuženik je predložio sudu odbaciti kao neuredan tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu.

Nadalje, tuženik je naveo kako je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik je istaknuo kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. U tom smislu naveo je kako je promašeno pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 budući da se predmetna presuda ne odnosi i ne može se odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Nadalje, tuženik je naveo kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

Tuženik je naveo i kako iz odredbi članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Tuženik smatra kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, stoga smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi članka 138.a. i članka 502.c. ZPP-a, s tim u svezi tuženik je naveo da se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nadalje je tuženik naveo kako u konkretnom slučaju ugovorne odredbe nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tuženik smatra da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, također smatra da to ne bi niti imalo smisla, slijedom čega je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Tuženik smatra kako u postupku isplate pretplaćenog sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu ugovora kao ništetnu kao niti činjenično stanje koji bi eventualno bilo isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

Valutna klauzula, smatra tuženik, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Tuženik je naveo kako je nesporno da je Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 22. i članka 26. izričito dopustio valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. S tim u svezi naveo je da u se u predmetnom ugovoru o kreditu, osobitu u članku 7. ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. U tom smislu naveo je kako u predmetnom ugovoru jasno stoji da se ugovor otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U tom smislu naveo je kako je otplatna tablica uvezena uz ugovor i čini njegov sastavni dio, a ona je izrađena sukladno odluci HNB-a, i u njoj su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Tuženik je s tim u svezi posebno istaknuo kako kune, a osobito iznosi koje je naveo tužitelj nisu nigdje i nikada komunicirani klijentu. Tuženik se pozvao na odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima te u tom smislu naveo kako nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, naime, tuženik smatra kako valutna klauzula u Republici Hrvatskoj uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO i to neovisno u valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Nadalje, tuženik je naveo kako on smatra da ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. U prilog svojih navoda tuženik se pozivao na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Vs-Rev 1990/91 te na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. Tuženik je posebno naveo kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući de se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S tim u svezi naveo

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

je da s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banke budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik je naveo kako je prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske nedvojbeno ništav dio odredbe članka 4.1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno „sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana“. Tuženik je nadalje, naveo kako tužitelj pogrešno smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna, te smatra da tužitelj jedino traži razliku između stope od 4,65% i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. U tom smislu tuženik navodi kako odluka o tome je li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva, ovisi o glavnoj činidbi pojedine ugovorne strane, stoga tuženik smatra da sukladno odredbi članka 296. stavak 3. ZOO-a, te članka 84. ZZP 2003., odnosno članka 99. ZZP 2007-2014, nije podvrgnuta sudskoj kontroli. Tuženik smatra da s obzirom da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari traži utvrđenje ništavim cijele odredbe članka 4. predmetnog ugovora, a koja odredba se odnosi na promjenu kamatne stope sukladno odredbama banke, to ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi, odnosno o promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, tuženik je naveo kako su strane potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosnu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita.

Tuženik smatra kako tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa. S tim u svezi smatra da obje ugovorne strane, dakle, i tužitelj, imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva i utvrđenja ništetnim odredbe o načinu njene promjene, jest zahtijevati popunu pravne praznine dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. U tom smislu tuženik se poziva na odredbu članka 324. ZOO, članka 87. stavak 2. ZZP 2003. i članka 102. stavak 2. ZZP 2007-2014, navodeći da je to izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Tuženik smatra kako se spomenuto dopunsko tumačenje ugovora temelji na odredbi članka 319. stavak 2. ZOO. Nadalje, tuženik je naveo kako su se stranke dogovorile o promjenjivoj kamatnoj stopi te nema nikakvih okolnosti iz koji proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Tuženik je također naveo kako je predmetni ugovor o krediti solemniziran po javnom bilježniku i kao takav ima snagu javnobilježničkog akta, te je njegovo sklapanje i solemnizacija odraz stvarne volje ugovornih strana, stoga je tuženik naveo, da u konkretnoj pravnoj stvarni nije samo riječ o ugovoru u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego o javnobilježničkom aktu, stoga je neosnovan zahtjev za utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe toga ugovora. U svezi s navedenim tuženik se pozvao i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 895/2003 od 9. veljače 2005. iz čijih utvrđenja proizlazi da je direktor Trgovačkog društva i založni dužnik potpisao kako „Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

Nadalje, tuženik je naveo kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, tuženik smatra da se onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. S tim u svezi tuženik smatra kako se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik smatra da je pogrešno očekivanje tužitelja da ga je tuženik trebao „prisiliti“ ne pregovaranje o pojedinim odredbama nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju predmetnog ugovora, kojega je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora svojevoljno potpisao. S tim u svezi naveo je kako banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu može jedino ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovora njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio. Nadalje, je naveo kako nije osnovano očekivati od banke da ona pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, a s obzirom da to nije moguće s obzirom na specifičnost usluga banke, i to zbog posebne regulative u poslovanju banaka i same činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, te bi usluge banke zbog toga poskupjele da većini potrošača zbog toga ne bi bile dostupne. S tim u svezi tuženik se pozvao i na presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj: Gž-2658/12 prema kojoj valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni, niti neodredivi, da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama.

Tuženik je također naveo kako tužitelj pogrešno tumači spomenutu presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, i to s obzirom da on pogrešno zaključuje da je temeljem navedene presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz predmetne odluke ni na koji način ne proizlazi. Tuženik zaključuje kako pogrešnim tumačenjem predmetne presude tužitelj pogrešno zaključuje da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te je svaka odredba nepoštena. U svezi sa svim ranije iznesenim tuženik je naveo kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dotadašnje sudske praske Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, s posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu. Nadalje je naveo kako konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, jesu određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se stoga ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Tuženik je naveo i kako niti jedna od primjenjivanih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Tuženik je naveo kako u konkretnom slučaju ugovorna volja stranka jest ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te s tim u svezi ponovno je naveo kako je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula. Također je tuženik istakao prigovor zastare utuženog potraživanja. Slijedom svega navedenog,

- 1 0 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

2.1. Podneskom od 26. kolovoza 2019. tuženik je dodatno argumentirao istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja. U svom je podnesku naveo je kako se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO. U tom smislu tuženik je osvrćući se na nespornu činjenicu da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je kao nesporno utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, naveo kako prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz članka 502 a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako ni za predmetno potraživanje. Tuženik smatra da se kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna tražbina. Tuženik je naveo da se u odnosu na početak tijeka zastarnog roka, ima uzeti da zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava se istekom pet godina nakon toga. S tim u svezi, tuženik se pozvao i na pravnu teoriju prema kojoj kada ugovorne strane same svojom voljom ne mogu odrediti vrijeme zastare, nameće se logičan zaključak da to ne može ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Budući da je izvan dispozicije ugovornih strana određivati vrijeme i tijek zastare protivno kongentnom propisu, podrazumijeva se da ni sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. Tuženik je naveo i da smatra da je hrvatski zakonodavac dosita želio da se početak zastarnog roka ili pak prekida zastare u slučaju podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa uredi drukčije nego li prema općim pravilima, takvo što izričito bi uredio mjerodavnim zakonskim propisima. Tuženik je naveo i kako iz odredbe članka 502 c ZPP, koja predviđa posebne parnice za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni, jasno proizlazi da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takvom tužbom ne može „nadomjestiti“ tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa. Nadalje, naveo je kako sukladno članku 241. ZOO, zastara se prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi), poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. Tuženik s tim u svezi navodi da je takva radnja poduzeta nakon što je već nastupila zastara, stoga je prigovor zastare osnovan. Tuženik je također naveo da je pojedini potrošač u pojedinoj parnici za naknadu štete ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači da je automatski u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe o ništetnosti odredbe pojedinačnog ugovora.

3. Podneskom od 9. rujna 2019. tužitelj je osporavao navode odgovora na tužbu. U pogledu promjenjive kamatne stope tužitelj se pozvao na revizijsku odluku Vrhovnog

- 1 1 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

suda Republike Hrvatske broj: Revt-113/12-2 od 19. studenog 2013. U svom podnesku tužitelj je citirao navedenu presudu te se pozvao i na drugu sudsku praksu, kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2245/17, u kojoj je iznijeta dotadašnja praska, ali i činjenica da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama prihvaća primjenu prava Europske unije i Direktive Europskog suda za ljudska prava u predmetima C-154/15, C-307-15 i C-308/15. Nadalje, naveo je kako je prema pravu Europske unije u navedenim predmetima zauzeto stajalište da utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena djeluju ex tunc, dakle, ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nikada nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Nadalje, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaju subjektivno pravo na restituciju. Potrošač koji ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

4. Podneskom od 6. prosinca 2019. nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao točku 2. tužbenog zahtjeva, dok je podneskom od 19. lipnja 2024., a s obzirom na promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj, to je tužitelj ranije specificirani tužbeni zahtjev uskladio s važećom valutom, prema fiksnom tečaju od 7.53450 EUR, a kako je to pobliže opisano u izreci.

Sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 22. kolovoza 2024. dozvolio preinaku tužbe temeljem odredbe članka 190. stavak 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje – ZPP- a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

5. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora i ispunjenje ništetnih obveza tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor o kreditu i ostale materijalne dokaze (knjigovodstvenu karticu kredita). Visinu kondicijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: preslika ugovora o kreditu broj 9012078813 od 8. studenog 2006., poziv prednika tužitelja na zaključenje nagodbe, zamolbu upućenu tuženiku, otplatnu tablica s prikazom efektivne kamatne stope od 8. studenog 2006., plan otplate, pregled uplata po kreditu, korespondenciju elektroničkom poštom, informaciju o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana promjenljivim temeljem odluka nadležnih tijela banke, opće uvjeti poslovanja tuženika, te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Filipu Toliću dipl.oec, saslušan je pravni prednik tužiteljice ML, kao stranka u svrhu dokazivanja.

5.2. U tijeku postupka tuženik je predlagao saslušanje svjedoka javnog bilježnika Ruža Medunić u [adresa], i svjedoka ĐL, ali je tuženik podneskom od 4. listopada 2024. izvijestio sud da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ĐL, a na ročištu održanom kod ovoga suda 7. siječnja 2025. izjavio je da odustaje od dokaznog prijedloga da se u postupku sasluša javni bilježnik Ruža Medunić, stoga navedene dokaze sud nije izvodio.

- 1 2 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

5.3. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe članka 8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja, uređen kao u podnesku od 19. lipnja 2024, u cijelosti osnovan. 7. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno a što je i među strankama nesporno:

- da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012078813 od 8. studenog 2006. (stranica spisa 9011496560 od 6. lipnja 2006. (stranica spisa 6-11), kojim je predniku tužiteljice stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF s rokom korištenja kredita do 8. srpnja 2007., a kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta s rokom otplate od 84 mjeseca,

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,65% godišnje;

- da je kredit u cijelosti otplaćen

7.1. U ovome postupku dakle, nema spora da je između parničnih stranaka, prednika tužiteljice, njezina pokojnog supruga, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012078813 od 8. studenog 2006. kojim je predniku tužiteljice stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nema spora da je prednik tužiteljice navedeni kredit u cijelosti otplatio.

7.2. Sporno je među parničnim strankama može li tužiteljica obzirom se radi o otplaćenom kreditu zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, može li se tužiteljica pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe Udruge Franak, je su li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama, sporna je i visina zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tražbine.

8. Pravni prednik tužiteljice, pokojni suprug ML, tada u procesnoj ulozi tužitelja, na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 22. kolovoza 2024. iskazao je da je on 2006. ili 2007. s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu, u tuženikovoj poslovnici u [adresa]. Nadalje, iskazao je da kada je pristupio u poslovnicu tuženika s namjerom da ishodi kredit, ondje ga je dočekao službenik tuženika. Nadalje, iskazao je kako je razgovarao sa službenikom tuženika koji mu je rekao da je za njega najpovoljniji kredit u valuti CHF jer je to najstabilnija valuta. Iskazao je kako je predmetni kredit ishodio kao namjenski u svrhu adaptacije, u iznosu od 41.000,00 CHF. Također, iskazao je kako je službenik tuženika pripremio svu potrebnu dokumentaciju i prednik tužiteljice je samo potpisao ugovor. U tom smislu

- 1 3 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

naveo je kako od strane službenika tuženika nije dobio nikakve informacije o promjenjivosti kamatne stope, niti je dobio kakav pisani materijal (letak, brošuru, ili drugi informativni materijal) putem kojega bi se mogao informirati o promjenjivosti kamatne stope. Nadalje je iskazao kako je predmetni kredit plaćao prihodima po osnovi plaće, te je možda nakon godine dana od sklapanja predmetnog ugovora primijetio da se mjesečni anuiteti povećavaju za iznos od 500,00 do 600,00 kuna. Zbog navedenog povećanja obraćao se tuženiku u njegovoj poslovnici, ali mu službenici tuženika nisu dali nikakav odgovor. Također je iskazao kako prilikom potpisivanja i ovjere ugovora javni bilježnik Ruža Medunić mu nije pojasnila sadržaj ugovora, odnosno svaku ugovornu odredbu niti ga upoznala s posljedicama sklapanja ugovora, te je dodao kako je on samo potpisao ugovor, a da mu nitko ništa nije pojasnio, pri tome on samoinicijativno nije zahtijevao da mu se ugovorne odredbe pojasne niti je izjavio da su mu one nepoznate. Iskazao je i kako je ranije imao ugovore o krediti, ali u njima nije bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, iskazao je i kako mu prilikom potpisivanja predmetnog ugovora nitko nije rekao da će valuta za koju je vezan tečaj CHF biti nepromjenjiva.

8.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je isti iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

9. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijske struke mr.sc. Filipu Toliću dipl.oec, koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. studenog 2019. naznačio razlike između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stoji koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita a prema predmetnom ugovoru o kreditu broj: 9012078813 od 8. studenog 2006. Stalni sudski vještak naveo je kako u tablici 3. pisanog nalaza i mišljenja naznačio razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene stope, te je naveo kako je ta razlika nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sukladnu Planu otplate (u otplati). Također je naveo kako su promjene kamatnih stopa bile slijedeće: 5,65%, 6,40%, 6,05%, 5,80% i 5,55%. S tim u svezi naveo je kako prva razlika od 136,82 kune nastaje odmah 31. kolovoza 2007., jer tuženik od 1. kolovoza 2007. mijenja kamatnu stopu sa 4,65% (početna – ugovorena kamatna stopa) na 5,65%. Nadalje, vještak je naveo kako ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu do 30. studenog 2013. (konačna otplata kredita) iznosi 9.756,45 kuna, a što je 1.294.90 EUR. Vještak je nadlaje naveo kako je u tablici 4. pisanog nalaza i mišljenja prikazao izračun razlike u tečaju CHF, odnosno razlike između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama (prema knjigovodstvenoj kartici u spisu). S tim u svezi naveo je kako je na dan 30. rujna 2015. tužitelj više platio iznos od 45.351,18 kuna, odnosno 6.284,67 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. S tim u svezi naveo je kako da navedeni izračun dobio na način da je primjenjivao otplatu kredita na korištenu glavnicu u kunama u iznosu od 183.763,76 kuna uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,65% godišnje (mjesečni anuitet 2.567,19 kuna).

- 1 4 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

9.1. Podneskom od 6. prosinca 2019. tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te na isti nije imao primjedbi ni prigovora te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka specificirao tužbeni zahtjev.

9.2. Podneskom od 16. prosinca 2019. tuženik je u cijelosti osporavao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka. Tuženik je naveo kako je vještak izradio nalaz i mišljenje na pogrešnoj premisi da je između parničnih stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila ugovorna volja stranaka niti isto proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora. Nadalje, naveo je da je pisani nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika da volja ugovornih strana nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope. U tom smislu naveo je da je sud određivanjem zadatka vještaku de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja. Tuženik je ustrajao kod svojih ranijih navoda kako je promjenjiva kamatna stopa dopuštena, kao i kod navoda da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Nadalje, naveo je kako je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, pa stoga takvo postupanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Također, tuženik je naveo kako polazeći od pretpostavke da promjenjiva kamatna stopa nije ništetna nego način na koji je mijenjana predložio je provođenje dopunskog vještačenja u kojemu bi vještak utvrdio kolika bi bila realna kamatna stopa/povećanje kamatne stope s obzirom na sve kriterije koji su utjecali/mogli utjecati na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, odnosno na troškove kredita. Tuženik je osporavao nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što isti ne daje odgovor na pita je koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita.

9.3. Očitujući se na prigovore tuženika stalni sudski vještak je podneskom od 7. kolovoza 2024. dao prikaz iznosa u kunama i eurima, a koji iznos predstavlja razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Vještak je naveo kako je tužitelj na dan 30. studenog 2013. platio više iznos od 37.757,63 kune, odnosno 5.011,28 EUR, kao razliku tečaja CHF kojega je tuženik promjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Nadalje, vještak je naveo kako je predmetni iznos izračunao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 2.567,19 kuna) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. Vještak je naveo kako je tužitelj na dan 30. studenog 2013. platio manje iznos od 1.381,47 kune ili 183,35 EUR, a navedene iznose nije uračunao u pretplatu po valutnoj klauzuli koju je specificirao u tablici 2 pisanog nalaza i mišljenja.

Vještak je osporavao navode tuženika da bi on svoj nalaz izradio pod premisom da je ugovorena fiksna kamatna stopa. U tom smislu naveo je da je odredba članka 4. ugovora jasna i da istom ugovorena primjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci tuženika. Nadalje je naveo kako je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku kojega mu je odredio sud i nije se upuštao u tumačenje kamatne stope, kao niti u tumačenje je li promjenjiva kamatna stopa dopuštena i tumačenje presuda Visokog Trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naveo je i kako je u tablici 2 pisanog nalaza i mišljenja od 14. studenog 2019. naveo koju je kamatnu stopu tuženik obračunavao na glavnicu kredita, dok je odluka o tome je li ona zakonita ili ne na sudu, stoga je naveo da se o tome ne može očitovati.

- 1 5 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

9.4. U podnesku od 13. kolovoza 2024. tužitelj je naveo kako je stalni sudski vještak u ranijem nalazu i mišljenju iz 2019. godine nastalu razliku označavao nulom, dok je u novom nalazu istu označio numerički, kao negativni iznos pretplate, a što tužitelj smatra neprihvatljivim prema stanju spisa. U tom smislu naveo je da čak i da je novi nalaz i mišljenje vještaka točan, vještak na dan 12. kolovoza 2024. ne bi mogao istaći negativnu razliku, s obzirom da tuženik nije podigao protutužbu niti je istakao prigovor prijeboja za isti novčani iznos, a niti to može više učiniti zbog nastupa zastare.

9.5. Usmeno izlažući svoj nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 22. kolovoza 2024. stalni sudski vještak mr.sc. Filip Tolić dipl.oec iskazao je da je u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio pretplaćeni iznos kamatne stope na način da je promjenjivu kamatnu stopu utvrdio u odnosu na početni kamatnu stopu kako je ona ugovorena predmetnim ugovorom. Nadalje, iskazao je da točan postotak promijene kamatne stope kako je to iskazao o svome mišljenju ( str. 133) utvrdio na temelju isprava koje prilaže spisu i to dokumenta pod nazivom plan otplate na stranici spisa 18 i 19 prema stupcu br. 3 u kom su navedene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao.

9.6. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka od 14. studenog 2019. je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti prihvatio, uzimajući pri tome u obzir da stranke nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka nisu iskazale da istome i nadalje prigovaraju. S tim u svezi valja istaknuti da tuženik u svome prigovoru na pisani nalaz i mišljenje nije dao konkretne razloge protivljenja na matematički izračun, nego je prigovarao određenom zadatku kojega je sud odredio. Također, stalni sudski vještak je očitujući se na prigovore tuženika izradio dopunski nalaz i mišljenje u kojemu je prikazao negativnu razliku, a da sud nije donio rješenje o dopunskom vještačenju, stoga po ocijeni ovoga suda isto je nepotrebno i bez utjecaja na odluku o glavnoj stvari.

10. Tuženikove navode da je sud odredio pogrešan zadak vještaku, oz čega proizlazi stav tuženika da bi u konkretnom slučaju sud morao u obzir uzeti negativne razlike, odnosno umanjiti iznos pretplate za iznos potplate, ovaj sud cijeni neosnovanima. Naime, manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tuženika ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta prednik tužiteljice nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik nije istakao prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev za eventualnu potplatu već je samo prigovarao određenom zadatku vještaka i isti osporavao (isto presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-755/2021 od 13. listopada 2021.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, valja istaknuti kako prema odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u tom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne

- 1 6 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), te je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnove utuženog iznosa za preplatu zbog primjene valutne klauzule, ali i utuženog iznosa za promjene kamatne stope budući je tužba podnijeta 31. svibnja 2019., pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. (ZOO/05), članka 104. stavak 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

13.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu.

13.3. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 31. svibnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014., odnosno od 14, lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe nije istekao zastarni rok od pet godina po članku 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka

- 1 7 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

2018. Jednako tako prema stajalištu suda, vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi članka 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

13.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara

14. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

14.2. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom

- 1 8 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

15. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 9012078813 od 8. studenog 2008. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, s ugovorenom namjenom za adaptaciju stambenog objekta, da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 4.000,000 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, člankom 4. Ugovora određeno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,65% godišnje. Nadalje ugovoreno je da visinu kamatne stope Banka može primijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i tona dan 1.1., a primjenjuje se za razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine i na dan 1.7. a primjenjuje se za razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. Ugovora ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatna stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Odredbom člana 7. točke 2. predmetnog ugovora određeno je da se kredit u iznosu od 40.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Obavijest je sastavni dio ugovora.

15.1. Dakle, iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s pravnim prednikom tuženice kao fizičkom osobom - potrošačem - te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika na koji prednik tužiteljice nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je razvidno da je ugovorena klauzula CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, a iz nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

15.2. Da se o spornim ugovornim odredbama predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo proizlazi iz iskaza prednika tužiteljice, tada u procesnoj ulozi tužitelja, a saslušanog na glavnoj raspravi 22. kolovoza 2024. Odabir valute u kojoj će se kredit uzeti kao niti odluka hoće li se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, stoga nepoštena i ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču kakvim se može okarakterizirati

- 1 9 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

i pravni prednik tužiteljice nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, nego je bio i veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

15.3. S obzirom da je iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF zbog koje je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita i promjenjiva kamatna stopa te da nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, potvrđene Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž -7129/13, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka pa i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, nije potrebno provoditi i druge dokaze na okolnost jesu li ugovorne odredbe o klauzuli CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost jesu li iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga i ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju ništetne.

16. Odlukom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (8. studenog 2006.) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

16.1. Ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući

- 2 0 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno članku 269. stavku 2. i članku 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su dana 8. studenog 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita i prani prednik tužiteljice ML, kao korisnik kredita za adaptaciju stambenog objekta pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač što znači da se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, a potom Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13. i 41/14., dalje: ZZP).

17.1. Odredbom članka 81. ZZP/03 (članak 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17.2. Odredbom člana 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 85. ZZP/03 (čl.100.

- 2 1 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

ZZP/07) propisano je da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom članka 86. stavka 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

17.3. U članku 4. Ugovora o kreditu, kao i u članku 7. točka 2. predmetnog Ugovora nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo, a na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za odluku banke o kreditiranju građana za stambene kredite, a nejasno se spominje kao kriterij "broj grupe proizvoda i urednost poslovanja korisnika kredita", što zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

17.4. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

17.5. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu, odnosno dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

- 2 2 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

17.6. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori pravnog prednika tužiteljice na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

17.7. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza pravnog prednika tužiteljice proizlazi da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, kao niti na promjenu kamatne stope i parametre njezina mijenjanja.

17.8. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

17.9. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi/oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd., dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti potrošaču da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

17.10. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

- 2 3 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

18. Tužena u ovoj pravnoj stvari, u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

18.1. Potrebno je utvrditi jesu li predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bila razumljiva pravnom predniku tužiteljice kao potrošaču posljedično čemu, je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz članka 84. i 85. ZZP/03 (čl 99. i 100. ZZP/07). Nakon saslušanja pravnog prednika tužiteljice ML ovaj sud zaključuje da njemu kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje u svom iskazu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu članka 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

18.2. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr. Tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu i prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope i valutnu klauzulu slijedom čega se može zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je prednik tužiteljice kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Pravnom predniku tužiteljice je u trenutku sklapanja ugovora moglo biti poznato samo da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,65%, dok mu podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati nisu bili poznati, dakle bili su neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

- 2 4 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

Tuženica je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

18.3. Uzimajući u obzir odredbu članka 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, sud smatra da su ugovorne odredbe iz članka 1.,4.i 7. Ugovora o kreditu ništave sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

19. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud ocjenjuje da je takva odredba za pravnog prednika tužiteljice kao prosječnog klijenta banke također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Tuženica je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

19.1. Sud je vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka u odnosu na ovdje tuženicu postala pravomoćna, a kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. S obzirom na točku II. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

- 2 5 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

20. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici, odnosno njezinu pravnom predniku je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

20.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005.

20.2. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, a kako je to u tijeku postupka i tužiteljica navodila te čija tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

20.3. Prema članku 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20.4. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO

- 2 6 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20.5. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20.6. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.7. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz točke I. izreke ove odluke, ništetne te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od njega, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tužena tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

21. Obje parnične stranke zastupali su punomoćnici iz redova odvjetnika te su obje parnične stranke postavile zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

21.1. Odluka o troškovima postupka iz točke III., IV. i V. presude temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP.

Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (7.579,49 EUR), vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva. Tužitelj je i s osnovom (utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu) i visinom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti sa 100% pa je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka, a zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, je ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki V. izreke presude.

- 2 7 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

21.2. Tužiteljica, kao i njezin pravni prednik zastupani su po istom punomoćniku iz reda odvjetnika, a koji je u svom troškovniku popisao trošak u ukupnom iznosu od 4.169,17 EUR.

21.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151., 155. i čl. 2 ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak sastava 4 obrazložena podneska, i to podnesci od 9. rujna 2019., 24. rujna 2019., 6. prosinca 2019. i 19. lipnja 2024. svaku u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife. Nadalje, sud je kao osnovan priznao tužiteljici i trošak zastupanja na ročištima kod ovoga suda 9. rujna 2019. (pripremo ročište), 22. kolovoza 2024. i 7. siječnja 2025. (ročišta za glavnu raspravu) svaki u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Sud je osnovanim tužiteljici priznao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife. Nadalje, tužiteljici je kao osnovan priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife. Slijedom navedenoga sud je kao osnovan priznao tužiteljici iznos od 1.800,00 EUR na koji iznos je obračunat PDV od 25% u iznosu od 425,00 EUR sukladno Tbr. 46. Tarife, što iznosi 2.250,00 EUR.

U istoj točki izreke sud je tužiteljici priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR u kojem iznosu je sukladno stanju spisa pristojba i plaćena, te trošak predujma za provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 437,99 EUR jer je navedeni trošak stvarno i objektivno nastao te je bio nužan za vođenje konkretnog postupka. Dakle, sud je osnovanim utvrdio ukupan iznos od 2.741,08 EUR kojega je dosudio tužiteljici u točki III izreke.

21.4. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP koja se primjenjuje u ovom postupku prema odredbi članka 107. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 80/22), na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 17. veljače 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

22. Sud tužiteljici nije kao osnovan priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR jer je prema odredbi članka 11. stavka 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku, a obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu nastala je nakon stupanja na snagu ZSP/23 (čl. 4. st.1. toč.4 ZSP/23). Također sud tužiteljici nije priznao niti zatraženi trošak sastava podnesaka od 13. kolovoza 2024. i 23. kolovoza 2024. jer prema mišljenju ovoga suda isti nisu bili potrebni, a također sud nije priznao niti trošak sastava podneska od 16. kolovoza 2024. jer spisu ne prileži podnesak navedenoga datuma, stoga je sud odbio zahtjev tužiteljice za više zatraženi iznos od 600,00 EUR na ime sastava navedenih podnesaka. Također, sud tužiteljici nije priznao ni zatraženi trošak za sastav zahtjeva za suđenje u razumnom roku iako je isti zahtjev usvojen rješenjem Županijskog suda poslovni broj Su Gzp I-16/2024-7, jer je to zahtjev koji sukladno Zakonu o sudovima rješava predsjednik neposredno višega suda, izvanparnični postupak u kojem svaka strana snosi svoj trošak postupka (isto Općinski sud u Sesvetama, St alna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-624/22-101 od 23. ožujka 2023. potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 80 Gž Ob-268/2023-2 od 29. kolovoza 2023.) Nadalje, tužiteljici nisu priznati ni zatraženi troškovi obavijesti stranci, pribave dokumentacije i konferencije sa strankom za koju nema dokaza da su nastali, niti ima dokaza da je konferencija doista održana i kada je održana, odnosno u kojem trajanju,

- 2 8 -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

7 7 /

024-4

stoga je sud u tom dijelu odbio kao neosnovani trošak ukupan iznos od 300,00 EUR (100,00 EUR po svakoj radnji). Slijedom navedenoga sud je utvrdio kao neosnovan ukupan iznos od 1.100,00 EUR pa je za navedeni iznos odbio i zatraženi PDV od 275,00 EUR, što iznosi 1.375,00 EUR, a kojem iznosu valja pribrojati i odbijeni iznos sudske pristojbe na presudu od 53,09 EUR. Dakle, sud je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, odnosno za iznos od 1.428,09 EUR odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom IV. Izreke presude

23. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 17. veljače 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužiteljica TL po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu