REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-361/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P-1284/2022-39 od 8. ožujka 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-1284/2022-42 od 11. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj: P- 1284/2022-39 od 8. ožujka 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P- 1284/2022-42 od 11. ožujka 2024., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9012245289 od 25. siječnja 2007., koji glasi: " … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. Ugovora o kreditu broj 9012245289 od 25. siječnja 2007., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici TT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 1.366,65 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9012245289 od 25. siječnja 2007., koji glasi: " … plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici TT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.749,09 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećavanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.736,27 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 9012245289, a da pri tome nije imao u vidu da je tužiteljičin kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to na način kao da je kredit početno bio u EUR, a da je preplata priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, pa da je iz tog razloga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i da je donesenom presudom tužiteljica ostvarila pravo koje je protivno člancima 19.a, 19.b i 19.c ZID ZPK.

2.2. Dodatno ističe da se ne može prihvatiti tvrdnja da tužiteljici nije bilo omogućeno pregovaranje u pogledu sklapanja Dodatka navedenog Ugovora o kreditu, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, kao kreditori, bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, a da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu, te nalazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu odluku Suda EU C-567/20, odluke Vrhovnog suda RH, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos- 1/2019, a prema kojem pravnom shvaćanju da je sklapanjem Sporazuma o konverziji osigurano otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi uz istovremeno održavanje valjanosti ugovora, odnosno da je konverzijom kredita u potpunosti riješeno pitanje obeštećenja potrošača jer da su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR-ima.

2.3. Osim navedenog tuženik smatra da se iz ponašanja tužiteljice može zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njezina prava i obveze, tim više što se tužiteljica nije nikada obratila ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobila dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu, a da iz toga nesporno proizlazi da su tužiteljici takve promjene bile jasne i razumljive, dok je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, ali da je pri tome bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze u pogledu obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio, s tim da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljicom mijenjao ugovornu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta, a da ista nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše kamatne stope, kao i da je valutna klauzula izričito dopuštena temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pa da se iz navedenih razloga presuda pogrešno temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužiteljice da se njezina obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da se činjenica podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom tužiteljice u smislu prekida zastare, te da se prvostupanjski sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz tog postupka pa da je svakako osnovan prigovor zastare, a zaključno navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što je presuda nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9012245289 u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 1.366,65 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.749,09 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik dana 25. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012245289 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), za iznos od 40.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,70%, te da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF. Nadalje nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012245289 (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru) na način da je s danom 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužiteljicu stavila u neravnopravni položaj.

9.1. Naime, cijeneći iskaz tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je kredit podigla za adaptaciju obiteljske kuće koja služi za stanovanje nje i njezine obitelji, da su joj u banci ponudili kredit u CHF navodeći da su kamate puno manje, da su uvjeti puno bolji i da je švicarski franak najbolja valuta, odnosno najstabilnija, te da o odredbama kredita nije pregovarala jer joj to nije niti omogućeno, da je ugovor bio tipski na obrascu koji je već bio ispunjen i kojeg je samo trebalo potpisati, a nakon toga ovjeriti kod javnog bilježnika, dok tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara koji je s tužiteljicom zaključivao predmetni Ugovor o kreditu, tako da je prvostupanjski sud na temelju navedenog iskaza tužitelja, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I., II. i IV. izreke potvrditi.

10. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneks Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

11. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

12. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke ... iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti izrađen po pravilima struke temeljem vjerodostojne dokumentacije, stručno i objektivno, te u skladu sa rješenjem o određivanju vještačenja, utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 1.366,65 eura i s osnova promjene tečaja 3.749,09 eura, što iznosi ukupno 5.115,74 eura, da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu od 17.013,81 eura, te da je zbog ništetnosti navedenih odredbi preostala nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. trebala biti umanjena za iznos od 1.154,25 eura, kao i da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice i da je u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK priznao preplatu tužiteljice u iznosu 2.298,68 eura (17.556,17 kn). zatim da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 2.072,44 eura (15.614,75 kn), a pod pretpostavkom da se primjenjuje članak 172. ZOO-a i da se uračunavaju kamate i troškovi da bi tada preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 226,24 eura. Nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po prilagođenom početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, da bi preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 928,01 eura.

13. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

14. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplatu iznosa od 1.366,65 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 3.749,09 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i da su primjedbe tuženika na navedeni nalaz i mišljenje samo pravne naravi, odnosno da se odnose na metodologiju izračuna koju je vještak izradio sukladno postavljenom zadatku u rješenju o određivanju vještačenja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. i V. izreke potvrditi.

15. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka VI. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

16. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

17. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 17. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević