REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4334/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 24. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Matka Novinca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika JĐ, odvjetničke vježbenice, dana 17. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3207237277 od dana 21.08.2006.g. koji su sklopili tužitelj BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 694,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 1,51 EUR od dana 02.10.2006. pa do isplate

- 0,91 EUR od dana 02.11.2006. pa do isplate

- 0,58 EUR od dana 15.03.2008. pa do isplate

- 22,00 EUR od dana 30.10.2008. pa do isplate

- 5,52 EUR od dana 20.12.2008. pa do isplate

- 5,52 EUR od dana 20.12.2008. pa do isplate

- 16,41 EUR od dana 14.01.2009. pa do isplate

- 26,41 EUR od dana 19.02.2009. pa do isplate

- 17,28 EUR od dana 31.03.2009. pa do isplate

- 15,98 EUR od dana 20.05.2009. pa do isplate

- 15,98 EUR od dana 20.05.2009. pa do isplate

- 13,42 EUR od dana 10.07.2009. pa do isplate

- 13,42 EUR od dana 10.07.2009. pa do isplate

- 17,60 EUR od dana 29.12.2009. pa do isplate

- 17,60 EUR od dana 29.12.2009. pa do isplate

- 17,60 EUR od dana 29.12.2009. pa do isplate

- 17,60 EUR od dana 29.12.2009. pa do isplate

- 17,60 EUR od dana 29.12.2009. pa do isplate

- 20,78 EUR od dana 22.01.2010. pa do isplate

- 29,78 EUR od dana 30.03.2010. pa do isplate

- 52,05 EUR od dana 01.07.2010. pa do isplate

- 52,05 EUR od dana 01.07.2010. pa do isplate

- 52,05 EUR od dana 01.07.2010. pa do isplate

- 54,48 EUR od dana 19.09.2010. pa do isplate

- 48,30 EUR od dana 29.10.2010. pa do isplate

- 71,69 EUR od dana 04.02.2011. pa do isplate

- 70,03 EUR od dana 19.02.2011. pa do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.047,03 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.02.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 383,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate, tekućim od dana uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.077,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i dosuđenog iznosa od 694,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

IV Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja konačno postavljen u podnesku tuženika od 04.09.2024., te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 164,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,07 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 2,55 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 4,26 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 3,51 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 4,08 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 7,60 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 10,14 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 11,30 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 10,71 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 9,57 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 12,42 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 12,85 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 10,02 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 8,23 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 6,98 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,81 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 8,54 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 8,09 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 9,78 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 11,25 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 9,55 od 02.09.2008. pa do isplate.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi od 28.05.2023. navodi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 3207237277 od dana 21.08.2006.g. na iznos od 64.500,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 23.08.2006. godine. Ugovor o kreditu je sklopljen za adaptaciju obiteljske kuće za osobne potrebe tužitelja kao potrošača. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 64.500,00 CHF obračunate prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 418,34 CHF. U trenutku isplate kredita tečaj CHF prema srednjem tečaju HNB-a u odnosu na Kunu iznosio je 4,602471 Kn za 1 CHF. Predmetni kredit je otkazan 2012.g. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženik, su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane.

2.Tužitelj dodaje da se na str. 19. obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se: “Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvačajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženog u odluci od 13.12.2016. godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 0 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“; “ Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke, a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno osmotužene banke i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“.; “ No kako je drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku, drugostupanjski sud, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka“. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017, a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “ Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima, bila njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula, odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak.''; ''Prvostupanjski sud je, u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Kako prema tumačenju odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016. godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 03.10.2017. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti, te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.''; “ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“; “ Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“.; “ Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja.“; “ Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“

3. Tužitelj smatra da navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standariziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba. Članak 3. Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe:

Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprije formuliranog standardnog ugovora. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Takvo mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Navedeno stajalište i mišljenje Vrhovni sud RH dao je u presudi i rješenje br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine. Presudom je u tom predmetu odbijena revizija tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana u dijelu u kojem se odnosi na pravno pitanje pod slovom B koje glasi: “Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, kako je izmijenjen) ( u daljnjem tekstu tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka ?“. Vrhovni sud RH od str. 6. presude daje obrazloženje kako slijedi:“ U ovom parničnom postupku utvrđeno je:- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom bankom 11. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj…, kreditna partija broj … u iznosu od 26.714,95 CHF; - da se odredbom čl. 2. Ugovora tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno tržišnim uvjetima, a na temelju odluke banke o kamatnim stopama koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.; - da je odredbom čl. 6 Ugovora dan pristanak tužitelja da banka povisi ili snizi anuitet, te se tužitelj obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete; - da je stopa kamate od 13. lipnja 2007. godine do 01. listopada 2007. godine iznosila 5,20 %, zatim u daljnjem razdoblju do 01. veljače 2008. godine 6,10 %, potom do 01. srpnja 2009. godine 6,55 %, a nadalje do 23. srpnja 2014. godine 7,55 %, kada je ugovor ispunjen prijevremenom otplatom.; - da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta, te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi 12.854,40 Kn.; - da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorene odredbe.; - da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio dana 12. veljače 2015. godine; - da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena dana 04. travnja 2012. godine, a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 13. lipnja 2014. godine ) zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od 5 godine neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO). Revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502. c. ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 501. c. st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati ( čl. 502. c. ZPP-a. ). Zbog svega izloženog po shvaćanju revizijskog suda, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zbog toga je glede pravnog pitanja postavljenog pod slovom B trebalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.“ S obzirom da je u odnosu na ništetnost valutne klauzule presuda P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine, u odnosu na predmetni postupak vezan za ništetnost valutne klauzule nije nastupila zastara.

4. Tužitelj se u ovoj tužbi poziva i na presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018: “Prema navedenom citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502. a. st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj toč. 4. pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i suviše tegobno za potrošače, kao što bi bilo i suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ Sukladno stajalištu Vrhovnog suda RH u predmetnom postupku nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih personalnih dokaza (saslušanje tužitelja i saslušanje svjedoka). Ukoliko bi tuženik osporio tužitelju svojstvo potrošača, predlaže se saslušanje tužitelja na okolnosti da je kao potrošač, odnosno za vlastite potrebe, sklopio predmetni ugovor o kreditu za adaptaciju obiteljske kuće za vlastite potrebe. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izražen u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa, te tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu.

5. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I) kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3207237277 od dana 21.08.2006.g. koji su sklopili tužitelj BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od iznos od 1.077,27 EUR / 8.116,89 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 02.10.2006. do 22.09.2011.) do isplate,

-(Ad III) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

6.Tuženik u odgovoru na tužbu od 16.11.2023. navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su 21.08.2006. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207237277 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 64.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.077,27 EUR / 8.116,89 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

7. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 28.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 28.05.2018. godine nastupila zastara.

8. Tuženik, a o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF i o odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO- a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

9. Tuženik, a o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. Zaključno, tuženik ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

11. Tuženik, a o tijeku zakonskih zateznih kamata navodi da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

12. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) da izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

13. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

14. Tuženik u podnesku od 13.03.2024. stavlja prigovor radi prijeboja radi manje plaćenih iznosa s osove tečaja i navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1186,58/ EUR 157,49 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1186,58/ EUR 157,49 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike od dana dospijeća svakog anuiteta (u razdoblju od 01.12.2006. do 01.12.2008.) do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

15. Tužitelj se u podnesku od 15.03.2024. očitovao na tuženikov prigovor radi prijeboja, navodeći da istome prigovara, te osporava visinu navodne tražbine tuženika, te u cijelosti ustraje kod navoda da tužitelj ništa nije stekao niti u situacijama kada je tečaj po kojem je tužitelj plaćao mjesečne anuitete bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita. Tuženik je nepošten tijekom cijelog postupka, na istog se ne odnose utvrđenja iz kolektivne presude, te uz sve to tužitelj ističe i prigovor zastare takvog potraživanja tuženika. U cijelosti osporava i sudska praksa na koju se tuženik poziva u svom podnesku. Tužitelj se protivi predloženom dokazu financijskog vještačenja od strane tuženika.

16. Tuženik je na pripremnom ročištu od 17.05.2024. povukao dokazni prijedlog iz odgovorna na tužbu da se kao svjedok sasluša službenik banke.

17. Tuženik u podnesku od 04.09.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu, s tim da tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, tuženik je konačno postavio svoj prigovor radi prijeboja. Tuženik, a u odnosu na isti prigovor, navodi da je odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi: „18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“ Osim toga, i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa u tom smislu VSRH navodi: „Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“

18. Stoga, kako je vještak dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 164,31 EUR, tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da isti sada glasi: U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 164,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,07 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 2,55 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 4,26 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 3,51 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 4,08 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 7,60 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 10,14 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 11,30 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 10,71 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 9,57 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 12,42 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 12,85 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 10,02 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 8,23 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 6,98 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,81 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 8,54 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 8,09 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 9,78 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 11,25 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 9,55 od 02.09.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

19. Tuženik, a što se tiče prigovora zastare istaknutom od strane tužitelja u pogledu prigovora radi prijeboja, ističe da je odredbom članka 198. stavka 1. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Budući da tužitelj potražuje isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje od 2006. godine pa do 2011. godine, a tuženik je stavio u prijeboj svoja potraživanja i to s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblje od 2006. godine pa do 2008. godine, to je očito da u trenutku stjecanja pretpostavki prijeboja (datumi kada su vršena plaćanja) nijedna tražbina tuženika prema tužitelju nije bila zastarjela. Stoga, tuženik otklanja tužiteljev prigovor zastare te ističe kako njegov prigovor radi prebijanja nije u zastari iz razloga što je odredbom članka 198. ZOO-a jasno propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja. Navedeno stajalište je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji u presudi posl. br. Rev 1712/2015 od 07. studenog 2018.

20. Tužitelj je u podnesku od 12.09.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužitelj nije imao primjedbi, konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno, navodeći da isti postavlja sukladno nalazu i mišljenju vještaka za financije, te predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3207237277 od dana 21.08.2006.g. koji su sklopili tužitelj BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 694,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:

1,51 EUR od dana 2.10.2006.g. pa do isplate

0,91 EUR od dana 2.11.2006.g. pa do isplate

0,58 EUR od dana 15.3.2008.g. pa do isplate

22,00 EUR od dana 30.10.2008.g. pa do isplate

5,52 EUR od dana 20.12.2008.g. pa do isplate

5,52 EUR od dana 20.12.2008.g. pa do isplate

16,41 EUR od dana 14.1.2009.g. pa do isplate

26,41 EUR od dana 19.2.2009.g. pa do isplate

17,28 EUR od dana 31.3.2009.g. pa do isplate

15,98 EUR od dana 20.5.2009.g. pa do isplate

15,98 EUR od dana 20.5.2009.g. pa do isplate

13,42 EUR od dana 10.7.2009.g. pa do isplate

13,42 EUR od dana 10.7.2009.g. pa do isplate

17,60 EUR od dana 29.12.2009.g. pa do isplate

17,60 EUR od dana 29.12.2009.g. pa do isplate

17,60 EUR od dana 29.12.2009.g. pa do isplate

17,60 EUR od dana 29.12.2009.g. pa do isplate

17,60 EUR od dana 29.12.2009.g. pa do isplate

20,78 EUR od dana 22.1.2010.g. pa do isplate

29,78 EUR od dana 30.3.2010.g. pa do isplate

52,05 EUR od dana 1.7.2010.g. pa do isplate

52,05 EUR od dana 1.7.2010.g. pa do isplate

52,05 EUR od dana 1.7.2010.g. pa do isplate

54,48 EUR od dana 19.9.2010.g. pa do isplate

48,30 EUR od dana 29.10.2010.g. pa do isplate

71,69 EUR od dana 4.2.2011.g. pa do isplate

70,03 EUR od dana 19.2.2011.g. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.''

21. Tužitelj u podnesku od 02.10.2024., a očitujući se na tuženikov prigovor radi prijeboja konačno postavljen u podnesku tuženika od 04.09.2024., navodi da tužitelj prije svega u cijelosti osporava navode tuženika da je sud dužan uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku, odnosno iznose-razdoblja kad je navodno tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog. Prije svega, tužitelj posebno ističe da u tijeku cijelog ugovornog odnosa anuiteti nikada nisu bili povlašteni, niti je tužitelj bio povlašten prema tuženiku, već je upravo tuženik bio povlašten i nesavjestan prema tužitelju a što je nesporno pravomoćno utvrđenom u kolektivnom postupku. Tužitelj ističe da bi sva navodna potraživanja s navedene osnove bila u zastari, te tužitelj ističe prigovor zastare navodnom potraživanju tuženika iz razloga koje će navodi u nastavku. Naime, tuženikov prigovor radi prijeboja je neosnovan obzirom da ne postoje zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a. i to prije svega obzirom da plaćanjem po tuženiku spornih anuiteta tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio. Naime odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj ističe da tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Eventualno negativne tečajne razlike su nastale zakonitom dispozicijom tuženika. Stoga, za anuitete eventualno obračunate nižem tečaju, u odnosu na ugovoren tečaj po kojem je isplaćen kredit, tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost, niti se takvi iznosi mogu stavljati u prijeboj sa preplaćenim iznosima. Tužitelj ističe da u praksi postoje brojne presude kojima je nesporno utvrđeno da uračunavanje niže obračunatih anuiteta, kao niti prijeboj niže obračunatih i više naplaćenih iznosa nije moguće. Bez obzira na navedeno, čak i kada bi tuženi imao pravo na prebijanje eventualnih iznosa, to prebijanje bilo bi u zastari, a kako također proizlazi iz citiranih odluka. Tužitelj navodi da anuiteti dospijevaju točno određenog dana, te se toga dana moraju i naplatiti. Zastara potraživanja anuiteta nastupa nakon 3 godine od dospijeća anuiteta. Iz navedenog je razvidno da je cijelo eventualno potraživanje tuženika s te osnove, a tužitelj se izričito protivi utvrđivanju bilo kakvog potraživanja tuženika, u zastari. Trenutak kada su se stekli uvjeti za prijeboj tražbina s osnova tečajnih razlika jest dan pravomoćnosti dijela presude vezano za valutnu klauzulu CHF, a budući da je to lipanj 2018. godine sve eventualne razlike tečaja u korist tuženika koje datiraju najkasnije s početka 2009. godine su u zastari, bilo po trogodišnjem roku zastare za dospjele anuitete, bilo po općem petogodišnjem roku zastare tražbina.

22. Tuženik u podnesku od 09.10.2024., a očitujući se na konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 12.09.2024., navodi da tužitelj tužbom od 28. svibnja 2023. godine postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.077,27 EUR / 8.116,89 Kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je podneskom od dana 12.09.2024. godine uredio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na način da sada potražuje isplatu ukupnog iznosa od 694,15 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, proizlazi da je tužitelj podneskom od 12. rujna 2024. godine djelomično povukao tužbeni zahtjev i to za iznos od 383,12 EUR. Tuženik se izričito protivi citiranom povlačenju tužbenog zahtjeva. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeto je pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Također, odredbom članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, dalje u tekstu: ZPP) propisano je da se tužba nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Slijedom navedenog, tuženik ističe da se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, te predlaže naslovnom sudu da glede tog kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku prema prvotno postavljenom zahtjevu iz tužbe od dana 28.05.2023. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

23. Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva (kao u podnesku tužitelja od 12.09.2024.), te kako je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu osnovan do iznosa od 694,15 EUR (kako će u nastavku biti obrazloženo), to je sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), u izreci ove presude odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu postavljenom u tužbi (a kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 1.077,27 EUR sa zateznim kamatama), te je stoga, a jer u odnosu na ovaj dio zahtjeva nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), sud odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 383,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate, počev od dana uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 1.077,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i dosuđenog iznosa od 694,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III. 24. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207237277 od 21.08.2006. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka od 23.08.2006. (list 13 – 18 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 19 spisa), promet po kreditu / specifikaciju uplata (list 20 – 27 i 72 – 80 spisa), početni otplatni plan (list 28 – 35 spisa) i u tekst naslova "Odabir valute" (list 69 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb od 21.08.2024. (list 168-173 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 242-243 spisa).

25. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u tužbi djelomično osnovan, te da je neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja konačno postavljen u podnesku tuženika od 04.09.2024.

26. Uvidom u tekst naslova "Odabir valute" (list 69 spisa), koji je dostavio tuženik, sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer nije jasno o kakvom tekstu se radi, kada ga je i tko sastavio i za koju svrhu, a tuženik nije dokazao da je upoznao tužitelja sa sadržajem ovog teksta prije zaključenja ovdje prijepornog ugovora o kreditu.

27. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207237277 od 21.08.2006. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka od 23.08.2006. (list 13 – 18 spisa) i u početni otplatni plan (list 28 – 35 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 21.08.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207237277 koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz Zaboka dana 23.08.2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s ugovorenim iznosom kredita od 64.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 20 godina i redovnom kamatnom stopom od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta i sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a namjena kredita je bila adaptacija i dovršenje obiteljske kuće. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak. 28. Nadalje, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno promjenama promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, te iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te iako je odredbom čl. 23. J Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika - Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. ZOO-a utvrdio da isti opći uvjeti tuženika, tj. Odluke o kamatnim stopama tuženika i Opći uvjeti poslovanja tuženika, ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

29. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa (list 19 spisa), promet po kreditu / specifikaciju uplata (list 20 – 27 i 72 – 80 spisa) i u početni otplatni plan (list 28 – 35 spisa), a st tim da niti ovo među strankama i nije sporno, sud je utvrdio daje kredit tužitelju isplaćen 23.08.2006., kada i u kojem iznosu je tužitelj otplatio svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju, da je kredit otkazan 03.10.2012., da je tuženik tijekom otplate ovog kredita izmijenio na više (na više od prvotno ugovorene kamatne stope od 4,90 % godišnje) kamatnu stopu po kojoj je tužitelj vršio isplate, pa je tako tuženik primijenio kamatnu stopu od 5,55% od 01.10.2007., 6,30% od 01.02.2008., 6,80% od 01.07.2009., 6,00% od 01.11.2010., 5,75% od 01.07.2011. i 6,55% od 01.06.2012. do kraja utuženog razdoblja. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljem prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

30. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 242-243 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, te je stoga sud njegovu iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da banka, tj. tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje spornim odredbama o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), a niti je bilo tuženik bilo javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu tužitelja informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja odredbi o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), kao i da je tužitelj u vrijeme odobravanja ovog kredita bio zaposlen kao električar, odnosno voditelj električara u firmi Geo oprema Ciglenečki, a predmetnim kreditom adaptirao je staru obiteljsku kuću koju je koristio za stanovanje njega i obitelji.

31. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen kao električar, odnosno voditelj električara u firmi Geo oprema Ciglenečki, a predmetnim kreditom adaptirao je staru obiteljsku kuću koju je koristio za stanovanje njega i obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bio potreban osobni automobil kupljen iz sredstava odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti. Slijedom iznesenog, neosnovano tvrdi tuženik da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

32. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (ovo tuženik i ne osporava).

33. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb od 21.08.2024. (list 168-173 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama i u eurima po mjesecima i ukupno (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tužitelj), kao i sa zadatkom da se vještak očituje i o tzv. negativnim razlikama, tj. razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tuženik), te vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju u bitnome navodi.

- da ukupna razlika između anuiteta plaćenih u cijelosti s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom vještaka utvrđen više plaćeni iznos iznosi 694,15 EUR, s tim da je vještak u tablici br. 1. svog zaključka prikazao pojedinačne mjesečne pretplate po iznosu i datumu uplate, te

- da ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom vještaka utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.238,18 kn, odnosno eurska protuvrijednost manje plaćenog iznosa iznosi 164,31 EUR, s tim da je vještak u tablici br. 2. svog zaključka prikazao pojedinačne mjesečne razlike po iznosu i datumu plaćanja.

34. Stranke nisu imale primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, odnosno na matematički izračun vještaka. Stoga, te kako je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

35. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

36. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

37. Prema odredbama članka 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 295. st. 3. ZOO-a propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I glede ovih ugovorenih odredbi, a kada je iste utvrdio ništetnima.

38. Kako su odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 694,15 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi preplata prikazani u nalazu vještaka, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 694,15 EUR, a jer je upravo ovo iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004)

39. Obzirom da je upravo temeljem ništetnih odredbi iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu tužitelj isplatio tuženiku ukupno 694,15 EUR, odnosno 5.230,12 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), tj. iznos koji prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita (od 4,602471) iznosi 1.136,37 CHF na dan isplate kredita, tj. iznos od gotovo 3 ugovorene mjesečne rate kredita (koje su sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorene u iznosu od 418,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti), to je sud utvrdio da se unošenje odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

40. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa stoga dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje nje u zastari. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, valja reći da je valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28.05.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

41. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prijeboja konačno postavljen u podnesku tuženika od 04.09.2024., radi čega ga je sud i odbio i utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 164,31 EUR zajedno sa zateznim kamatama, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV. Naime, tuženik predlaže, ukoliko sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, da sud izvrši prijeboj iznosa koje je tužitelj manje plaćao zbog manjeg tečaja CHF u odnosu na početni s iznosima koje je tužitelj više plaćao. Prije svega, tužitelj plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužitelja. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, pa je i stoga, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji), valjalo odbiti prigovor radi prijeboja koji je istaknuo tuženik.

42. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu u omjeru od 64,44 %, a jer je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 1.077,27 EUR, a dosuđen mu je iznos od 694,15 EUR, dok je tuženik tijekom cijelog spora osporavao kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a sve umanjeno sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 64,44 %. Trošak zastupanja tužitelja koji je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 23.02.2024., 15.03.2024., 12.09.2024. i 02.10.2024. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 17.05.2024. i 24.01.2025. (Tbr. 9/1) od po 75 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 18.06.2024. (Tbr. 8/4) 18,75 bodova, što ukupno iznosi 543,75 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.087,50 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 271,87 EUR, to ukupno iznosi 1.359,37 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja, to ukupno iznosi 1.624,82 EUR. No, ovaj iznos umanjen sukladno uspjehu tužitelja u ovom sporu u omjeru od 64,44 % iznosi 1.047,03 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II. Na ovaj iznos tužitelju je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

43. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za sastav podneska od 07.11.2024., jer sud smatra da ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, a jer u ovom podnesku tužitelj iznosi navode koje je mogao iznijeti i na ročištu od 24.01.2025., te stoga jer je tužitelju dosuđena naknada za sastav četiri podneska, kako niti naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, a jer niti ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, jer bi se ovo ročište održalo neovisno o pristupu tužitelja na isto, kao i stoga jer na istom ročištu tužitelj nije iznosio nikakve navode.

44. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka, odlučivši kao u izreci ove presude u točci V, a sve temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a stoga jer je sud već umanjio iznos naknade parničnog troška koji je dosudio tužitelju sukladno tužiteljevom uspjehu u ovom sporu, a dosuđivanjem naknade parničnog troška tuženiku ovaj iznos naknade parničnog troška tužitelju bi se još više umanjio, a za što nema osnova.

U Zagrebu, dana 17. veljače 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika