REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4384/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO MARKO d.o.o., OIB 98856288217, Koprivnica, Duga ulica 6, kojeg zastupa punomoćnik Mijo Ban, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, OIB 95093210687, Zagreb, Republike Austrije 20, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-40/2020-27 od 16. srpnja 2021., 17. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-40/2020-27 od 16. srpnja 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-40/2020-27 od 16. srpnja 2021. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtijeva da mu na ime zatezne kamate isplati iznos od 10.153,33 kn s pripadajućom zateznim kamatama, kao i novčani iznos od 315,00 kn s pripadajućom zateznim kamatama, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi opširno obrazlaže da se u konkretnom slučaju radi o sporu između pravnih osoba, gdje je potrebno primijeniti odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15 i 114/22), kao lex specialis zato što je u odredbi članka 12.a stavka 2. tog Zakona propisano da se za zakonsku stopu zateznih kamata rabi izraz „stopa zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem“ te se određuje da je ona u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena. Također su prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 6. Direktive 2011/7/EU, države članice u nacionalnom pravu obvezne predvidjeti da se stopa zakonskih kamata ima računati uvećanjem referentne stope za najmanje osam postotnih poena. U svezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 315,00 kn, tvrdi da je tužitelju nastao taj trošak radnjom tuženika, koji je pokrenuo postupak ovrhe unatoč saznanju tuženika da je tužitelj pokrenuo upravni spor, u kojem je na kraju i uspio. Dakle radnjom tuženika prouzročen je trošak na koji tužitelj ima pravo povrata. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je neosnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i osnovana na zakonu.
6. Smanjenim tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika potražuje isplatu obračunatih zateznih kamata u iznosu od 10.153,33 kn i troškove postupka ovrhe u iznosu od 315,00 kn. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik od tužitelja prisilnom ovrhom na temelju rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Koprivnici, Odjel Koprivničko-križevačke županije Križevci, Klasa: UP/I-362/02/115, URBROJ -531-07-1-4-4/MB-14-11 od 18. srpnja 2014. naplatio kaznu u iznosu od 70.000,00 kn. Također je zahtjevom za izravnu naplatu od 17. lipnja 2015. na temelju rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u Koprivnici, Odjel Koprivničko–križevačke županije Križevci, Klasa: UP/I-362-02/14-02/115, URBROJ: 531-07-1-4-4/MB-125-24 od 27. ožujka 2015. tuženik tužitelju naplatio kaznu u iznosu od 100.000,00 kn. Ujedno su tuženiku naplaćeni troškovi Financijske agencije u iznosima od 100,00 kn i 215,00 kn. Presudama Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-3093/14 od 10. svibnja 2016. i poslovni broj UsI-3006/16 od 28. ožujka 2018. poništena su oba rješenja. Tužitelj je 23. svibnja 2016. Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru podnio zahtjev za mirno rješenje spora zahtijevajući da mu tuženik vrati iznos od 70.000,00 kn na ime prisilno naplaćene kazne, a 30. svibnja 2018. i zahtjev za mirno rješenje spora zahtijevajući isplatu iznosu od 100.000,00 kn na ime prisilno naplaćene kazne. Stranke nisu mirnim putem riješile spor oko vraćanja prisilno naplaćenih iznosa jer je ostao sporan obračun zateznih kamata.
7. Tijekom postupka tužitelj je podneskom od 14. rujna 2020. djelomično povukao tužbu za iznos glavnice od 170.000,00 kn, dok je podneskom od 18. lipnja 2021. povukao tužbu za isplatu iznosa od 40.710,66 kn s osnova obračunate kamate. Tuženik se nije protivio povlačenju tužbe, pa je prvostupanjski sud donio rješenje poslovni broj P-40/2020-27 od 16. srpnja 2021. kojim je utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena.
8. Što se tiče preostalog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zatezne kamate u apsolutnom iznosu od 10.153,33 kn, prvostupanjski sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Kao razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva u obrazloženju je navedeno da se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkih ugovora ni o odnosu između trgovca i osoba javnog prava. Naime, radi se o naplati novčane kazne na temelju upravnih akata–konačnih rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove. Nakon što su ta rješenja poništena navedenim presudama Upravnog suda, prvostupanjski sud smatra da tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i to po stopi koja je propisana za ostale odnose.
9. Zauzeto stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj za ostale odnose, prihvaća i ovaj sud, jer se ovdje radi o odnosu između tužitelja i tuženika kao tijela javne vlasti po osnovi stjecanja bez osnove (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima). Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o poslovnom odnosu između tužitelja i tuženika, kako to tužitelj neosnovano ističe u žalbi, da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, nego se radi o prisilnoj naplati kazne za koju je tuženik u trenutku prisilne naplate imao pravnu osnovu, koja je kasnije otpala. Stoga tuženik ima pravo na zateznu kamatu po stopi propisanoj za ostale odnose, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.153,33 kn.
10. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 315,00 kn s osnova povrata naplaćenih troškova provedbe prisilne naplate kazni od strane Financijske agencije, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan. U svezi s povratom naplaćenih troškova, potrebno je navesti da ovaj iznos tuženik tužitelju ne može vratiti, jer ga nije niti stekao bez osnove. Navedeni trošak tužitelj bi eventualno mogao potraživati od Financijske agencije kao naknadu štete, ali je trebao dokazati da mu je Financijska agencija protupravno naplatila trošak. Međutim u vrijeme kada je tuženik zatražio prisilnu naplatu kazni putem Financijske agencije, ona je mogla naplatiti troškove provedbe prisilne naplate, jer je imala osnovu za provedbu u vidu ovršnih isprava koje su kasnije poništene.
11. Kako žalitelj žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a tužiteljevu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb 17. veljače 2025.
Sudac
Lenka Ćorić
