Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-498/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem P- 474/2019-32 od 9. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu pod poslovnim brojem P-474/2019-32 od 9. studenog 2021. u toč. I., II. i III. izreke ( ogrešno navedeno toč. II) do iznosa od 1.396,91 eur/10.525,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki III. izreke (pogrešno navedeno toč. II) na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 373,28 eur/2.812,50 kn odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu od 10. veljače 2006. sklopljen između stranaka i solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz [adresa] koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sadržaja pobliže navedenog u toj točki izreke, uz navedene ugovorne odredbe koje su bez pravnog učinka, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.264,02 kn zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos. Točkom III. (greškom navedeno točkom II.) izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.337,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je rješenjem (pogrešno navedena točka IV.) utvrđeno da je tužba povučena preko iznosa od 11.264,02 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu od 10. veljače 2006. sklopljenog između stranka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedenih ugovornih odredbi.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa sljedeće:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 10. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.774,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita, čl. 4. Ugovora uz promjenjivu redovnu kamatu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,17% godišnje te 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća

- da se radilo o kreditu za kupnju vozila, te da je kredit u cijelosti otplaćen

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i tuženika, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je navedena odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita , tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna, te presudom posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. u odnosu na promjenu tečaja CHF i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019.

- da je sud u individualnim parnicama potrošača temeljem odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedenih odluka donijetih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava

- da iz sadržaja priložene dokumentacije i navoda tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje motornog vozila i da mu je ponuđen kao najpovoljniji kredit vezan uz CHF, pa je odlučio zaključiti isti s tuženikom, a u banci ga nitko nije upozorio na bilo kakve rizike ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

- da tužitelj kao prosječni potrošač od strane tuženika nije bio obaviješten prilikom sklapanja ugovora, na razumljiv i transparentan način, o spornim ugovornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremljen od strane banke i o čijem sadržaju stranke nisu pregovarale, što da je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen na potrošača kao slabiju ugovornu stranu, pa da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne,

- da iz provedenog financijskog vještačenja, kojeg sud ocjenjuje stručnim i u skladu s datim zadatkom, proizlazi da preplata uslijed promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen te visinu kamatne stope u odnosu na ugovorenu, iznosi 11.264,02 kn.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl.322, čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev. Odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno 13. lipnja 2014. i od 14. lipnja 2018., a od tada do utuženja 29. svibnja 2019. da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

8. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Nadalje nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi. Naime, da bi se moglo govoriti o navedenoj bitnoj procesnoj odredbi, potrebno je da nezakonito postupanje suda rezultira nemogućnošću stranke da raspravlja pred sudom, što u konkretnom slučaju nije ostvareno jer su provedeni svi predloženi dokazi, koji su relevantni za donošenje odluke. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik na pripremnom ročištu predložio saslušanje svjedoka EP na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama te potpisivanju ugovora, dok na posljednjem ročištu za glavnu raspravu kod tog dokaznog prijedloga nije ustrajao (već dopunskog vještačenja). Međutim, nije tvrdio da bi ista sudjelovala u pregovorima i sklapanju upravo konkretnog ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika pa da bi taj iskaz bio relevantan za utvrđenje da li je tuženik sa tužiteljem pregovarao, na valjan način ga upoznao o svim rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa da bi se unatoč takvoj informiranosti odlučio isti sklopiti. U situaciji kada tužitelj u tužbi i tijekom postupka ustraje kod tvrdnji da se radilo o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru te da mu nikakve određene obavijesti nisu date, i prema stavu ovog suda provođenje tog dokaza nije relevantno za donošenje odluke u predmetnom postupku.

10. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje te pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu.

12. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Naime, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, sukladno čl. 502.c ZPP-a pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banaka, između ostalog i ovdje tuženika u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. odnosno od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti tih ugovornih odredbi. Pri tome, u pojedinačnom sporu tuženiku je dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule te parametrima povećanja kamatne stope i metodi izračuna tih parametara, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Međutim tuženik u tom pravcu u ovom postupku nije pružio dokaze. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika ništetne. Slijedom toga, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sukladno čl. 22. i čl. 26. ZOO-a zakonom dopušteno nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Naime, riječ je o dispozitivnim odredbama koje nisu i ne smiju biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužitelja kao korisnika kredita te mu nisu pojašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope na način da bi mogao sagledati svoju buduću financijsku situaciju, nedvojbeno je da te ugovorne odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita i da takve odredbe ne mogu biti odraz navedenih dispozitivnih zakonskih odredbi.

14. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (10. veljače 2006.) bio na snazi Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) koji je u čl. 81., 87. i 90., kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) regulirao pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u trgovačkim ugovorima te proizlazi da su citirane odrede Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, sukladno citiranim zakonskim odredbama nepoštene.

15. Tako je odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Isto tako odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako može opstati bez ništetne odredbe.

17. Iz sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljiva, da je u njima bilo jasno naznačeno da se otplata kredita veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, te da je kamatna stopa promjenjiva iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena kamatne stope i tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

18. Naime, prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

19. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su bile ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

21. Valja dodati da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

22. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu niti promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Visina kamatne stope i tečaj CHF u vrijeme ugovaranja su bili poznati odnosno navedeni u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koje je pristao.

23. U konkretnom slučaju se radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF i promjenjivu kamatnu stopu, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) te početnu kamatnu stopu i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja i kamatne stope, kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

24. Stoga je sud prvog stupnja na temelju provedenog financijskog vještačenja pravilno utvrdio visinu utuženog restitucijskog zahtjeva kao razliku koju je tužitelj stvarno platio po osnovi anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora, te ugovorene kamatne stope i one koja je obračunata prilikom otplate.

25. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

26. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom od 29. svibnja 2019. proizlazi da je pokrenut unutar općeg zastarnog roka od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

27. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

28. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na pogrešno primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o pripadajućim troškovima tužitelju. Naime, osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava podneska od 15. listopada 2020. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu te podneska od 14. rujna 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok mu za sastav podneska od 10. svibnja 2021. pripada naknada prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, kao što je dosuđeno i za podnesak od 8. travnja 2021. Međutim, u odnosu na naknadu za sastav podneska od 12. travnja 2021. i 14. travnja 2021. se u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a ne radi o potrebnim troškovima jer u istima tužitelj ponavlja prethodno iznesene navode u odnosu na prigovore i navode tuženika.

29. Kako iz sadržaja spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude te se suprotno tvrdnjama tuženika radi o potrebnom trošku te mu pripada naknada prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, kao i iznos od ukupno 900,00 kn na ime sudskih pristojbi na tužbu i presudu, o plaćanju kojeg je tužitelj dostavio dokaz u spis. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka osnovan do iznosa od 1.396,91 eur/10.525,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev valjalo odbiti, pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

30. Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

31. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno (pogrešno navedeno kao toč. III izreke).

32. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan, jer je uspio sa žalbom u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 17. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak