Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-162/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, Područna služba Osijek, Kapucinska 29, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn- 144/2020-13 od 15. prosinca 2023., u sjednici održanoj 17. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-144/2020-13 od 15. prosinca 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 8.669,80 eur/65.322,63 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba preinačena za isplatu iznosa od 1581,62 eur/11.916,01 kn sa zateznim kamatama te dopuštena preinaka tužbe od 23. kolovoza 2022.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog čl. 353.st. 1. toč.3.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tuženika obveže isplatiti mu utuženi iznos.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 8.669,80 eur/65.322,63 kn nastale isplatom invalidske mirovine tužiteljevom osiguraniku u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 31. lipnja 2022.
7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja – prometne nesreće od 8. siječnja 2005. u kojoj je osiguranik tužitelja RS zadobio ozlijede, zbog kojih mu je rješenjem tužitelja od 19. rujna 2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada u visini od 50% i bolesti u visini od 50%. Tužitelj potražuje od tuženika ukupan iznos od 8.699,80 eur/ 65.322,63 kn, s time da nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 11.516,04 kn na ime razmjernog iznosa isplaćene invalidske imovine.
8. Sporno je među strankama prema kojem zakonu je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju štetu nastalu isplatom invalidske mirovine, da li prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19.; dalje: ZMO/13) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata ili prema Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP).
9. Prvostupanjski sud smatra da se na konkretan slučaj primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Naime, u konkretnom slučaju da se radi o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu čl. 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i načelo razmjernosti iz čl. 27. ZOOP-a.
10. Nadalje smatra da je tužitelj trebao dokazati visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U vezi s navedenim poziva se na stav izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja (isto i u odluci Rev 174/2022, Rev-881/2022).
11. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava ustrajući kod tvrdnji da bi se na konkretan slučaj primjenjivale odredreb ZMO/13.
12. Obveznopravni odnos između stranaka nastao je izvršenim isplatama invalidske mirovine od strane tužitelja njegovu osiguraniku pa je za odluku u sporu koji je pokrenuo tužitelj protiv tuženika radi naknade štete na ime isplaćene mirovine mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, dakle izvršenih isplata mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja - prometne nesreće.
13. Nadalje, s obzirom da je riječ o šteti za koju odgovara tuženik kao društvo za osiguranje, osnovanost zahtjeva tužitelja ima se procjenjivati prema odredbi čl. 27. ZOOP-a, a ne prema odredbama čl. 161.-165. ZMO/13 kako to pogrešno smatra tužitelj.
14. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st.5.).
15. Dakle, sukladno odredbi čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a tuženik kao društvo za osiguranje dužan je naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju i to razmjerni iznos isplaćene mirovine koji se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Iz navedenog proizlazi da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
16. U konkretnom slučaju nije sporno da je osiguraniku tuženika priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi, odnosno povredi izvan rada u omjeru od 50%, te preostalih 50% zbog bolesti, a na tužitelju je teret dokaza da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj povrede na radu.
17. Sadržaj dostavljene dokumentacije (obračuni) ne potvrđuju razliku invalidske imovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a tužitelj na kojem je teret dokaza nije predlagao druge dokaze (npr. financijsko vještačenje) kojim bi to bilo utvrđeno pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da bi trpio štetu u visini utuženog iznosa, odnosno ispunjenost pretpostavki iz čl. 27. st. 1.,2. i 3. ZOOP-a te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti.
18. Slijedom iznesenog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. valjalo je žalbu tužitelja odbiti i pobijanu presudu potvrditi.
19. Rješenje suda prvog stupanja kao nepobijano ostaje neizmejnjeno.
U Rijeci 17. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Branka Ježek Mjedenjak
