REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6409/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koje zastupa ŽR, zaposlenica po punomoći, a nju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njene punomoćnice Ines Bojić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoke, odvjetnika, 17. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, (valutna klauzula), sadržane u čl. 1., čl. 7. i čl. 23. Ugovora o kreditu broj:3211222257/07, između tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, sklopljenog 19. listopada 2007. godine, solemniziranog 22. listopada 2007. po Javnom bilježniku Branku Jakiću, broj ovjere:

OV-27531/07, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, tužiteljici JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 20.091,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na iznos od:

-0,83 EUR od 16. prosinca 2007. godine do isplate

- 17,92 EUR od 16. siječnja 2008. godine do isplate

- 15,19 EUR od 16. veljače 2008. godine do isplate

- 30,93 EUR od 16. ožujka 2008. godine do isplate

- 27,51 EUR od 16. travnja 2008. godine do isplate

- 8,18 EUR od 16. svibnja 2008. godine do isplate

- 15,47 EUR od 16. lipnja 2008. godine do isplate

- 9,76 EUR od 16. srpnja 2008. godine do isplate

- 8,55 EUR od 16. kolovoza 2008. godine do isplate

- 8,33 EUR od 16. rujna 2008. godine do isplate

- 30,28 EUR od 16. listopada 2008. godine do isplate

- 43,63 EUR od 16. studenog 2008. godine do isplate

- 24,66 EUR od 16. prosinca 2008. godine do isplate

- 75,84 EUR od 16. siječnja 2009. godine do isplate

- 76,37 EUR od 16. veljače 2009. godine do isplate

- 59,18 EUR od 16. ožujka 2009. godine do isplate

- 64,30 EUR od 17. travnja 2009. godine do isplate

- 63,91 EUR od 16. svibnja 2009. godine do isplate

- 57,12 EUR od 16. lipnja 2009. godine do isplate

- 58,31 EUR od 16. srpnja 2009. godine do isplate

- 52,66 EUR od 16. kolovoza 2009. godine do isplate

- 59,86 EUR od 16. rujna 2009. godine do isplate

- 51,86 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate

- 57,03 EUR od 16. studenog 2009. godine do isplate

- 56,21EUR od 16. prosinca 2009. godine do isplate

- 70,16 EUR od 16. siječnja 2010. godine do isplate

- 79,12 EUR od 16. veljače 2010. godine do isplate

- 77,18 EUR od 16. ožujka 2010. godine do isplate

- 86,08 EUR od 16. travnja 2010. godine do isplate

- 102,39 EUR od 16. svibnja 2010. godine do isplate

- 105,88 EUR od 16. lipnja 2010. godine do isplate

- 125,06 EUR od 16. srpnja 2010. godine do isplate

- 124,41 EUR od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- 164,16 EUR od 16. rujna 2010. godine do isplate

- 141,00 EUR od 16. listopada 2010. godine do isplate

- 146,36 EUR od 16. studenog 2010. godine do isplate

- 171,50 EUR od 16. prosinca 2010. godine do isplate

- 173,53 EUR od 16. siječnja 2011. godine do isplate

- 164,80 EUR od 16. veljače 2011. godine do isplate

- 170,22 EUR od 16. ožujka 2011. godine do isplate

- 2.084,52 EUR od 27. ožujka 2011. godine do isplate

- 170,50 EUR od 16. travnja 2011. godine do isplate

- 187,02 EUR od 16. svibnja 2011. godine do isplate

- 222,14 EUR od 16. lipnja 2011. godine do isplate

- 262,11 EUR od 16. srpnja 2011. godine do isplate

- 304,16 EUR od 16. kolovoza 2011. godine do isplate

- 235,64 EUR od 16. rujna 2011. godine do isplate

- 212,59 EUR od 16. listopada 2011. godine do isplate

- 214,13 EUR od 16. studenog 2011. godine do isplate

- 217,31 EUR od 16. prosinca 2011. godine do isplate

- 237,20 EUR od 16. siječnja 2012. godine do isplate

- 243,19 EUR od 16. veljače 2012. godine do isplate

- 236,67 EUR od 16. ožujka 2012. godine do isplate

- 235,69 EUR od 16. travnja 2012. godine do isplate

- 238,99 EUR od 16. svibnja 2012. godine do isplate

- 244,73 EUR od 16. lipnja 2012. godine do isplate

- 237,57 EUR od 16. srpnja 2012. godine do isplate

- 235,59 EUR od 16. kolovoza 2012. godine do isplate

-218,02 EUR od 16. rujna 2012. godine do isplate

- 233,17 EUR od 16. listopada 2012. godine do isplate

- 240,22 EUR od 16. studenog 2012. godine do isplate

- 235,53 EUR od 16. prosinca 2012. godine do isplate

- 229,91 EUR od 16. siječnja 2013. godine do isplate

- 227,98 EUR od 16. veljače 2013. godine do isplate

- 225,98 EUR od 16. ožujka 2013. godine do isplate

- 239,96 EUR od 16. travnja 2013. godine do isplate

- 219,39 EUR od 16. svibnja 2013. godine do isplate

- 216,02 EUR od 16. lipnja 2013. godine do isplate

- 218,04 EUR od 16. srpnja 2013. godine do isplate

- 215,92 EUR od 16. kolovoza 2013. godine do isplate

- 223,45 EUR od 16. rujna 2013. godine do isplate

- 228,32 EUR od 16. listopada 2013. godine do isplate

- 230,70 EUR od 16. studenog 2013. godine do isplate

- 239,17 EUR od 16. prosinca 2013. godine do isplate

- 230,62 EUR od 2. siječnja 2014. godine do isplate

- 235,92 EUR od 16. veljače 2014. godine do isplate

-241,10 EUR od 16. ožujka 2014. godine do isplate

- 236,59 EUR od 16. travnja 2014. godine do isplate

- 230,12 EUR od 16. svibnja 2014. godine do isplate

- 231,52 EUR od 16. lipnja 2014. godine do isplate

- 236,14 EUR od 16. srpnja 2014. godine do isplate

- 239,82 EUR od 16. kolovoza 2014. godine do isplate

- 240,76 EUR od 16. rujna 2014. godine do isplate

- 244,71 EUR od 16. listopada 2014. godine do isplate

- 250,38 EUR od 16. studenog 2014. godine do isplate

- 251,45 EUR od 16. prosinca 2014. godine do isplate

- 252,28 EUR od 16. siječnja 2015. godine do isplate

- 4.432,52 EUR od 16. siječnja 2015. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.865,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužiteljice od 10.10.2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 19.10.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3211222257/07 na temelju kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 91.685,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita u svrhu kupnje stana. Rok otplate kredita ugovoren je na 10 godina s otplatom u mjesečnim anuitetima u iznosu od 970,23 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,95%, koja kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a kako je to predviđeno čl. 2. Ugovora. Na dan sklapanja Ugovora, 19. listopada 2007. i na dan isplate kredita 30. listopada 2007., srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF iznosio je 4,38kn za jedan švicarski franak. Tijekom otplate kredita, pa nadalje, tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao što je dovelo i do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta tužiteljice. Tužiteljica je napomenula da je pred ovim sudom prethodno protiv tuženika pokrenula i postupak radi isplate i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, koji postupak se vodio pod poslovnim brojem: P-2591/19 i koji je pravomoćno okončan u korist tužiteljice.

1.2. Tužiteljica dalje izlaže da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. U obrazloženju presude poslovni broj: Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH istaknuo je kako su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., kojom su odbijene kao neosnovane revizije tuženih banaka podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., odnosno kojom je potvrđeno da su banke, pa tako i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je u tom smislu Vrhovni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje izneseno u presudi Visokog trgovačkog suda. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.3. Tužiteljica dalje navodi da, budući se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita također veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o riziku, koji valutna klauzula za sobom povlači, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se utvrde ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1., čl. 7. i čl. 23. Ugovora. S tim u vezi, tužiteljica ističe da je navedena presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi, obvezujuća i u konkretnom slučaju, koji se tiče povrede interesa tužiteljice kao individualnog potrošača te vezano za navedeno ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, u kojima Vrhovni sud jasno navodi da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupaka kolektivne zaštite, odnosno, da odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi. U tom smislu Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev- 3142/2018, od 19. ožujka 2019., navodi i da u individualnim parnicama koje se vode temeljem kolektivne tužbe nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja u kolektivnom sporu i odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju tužiteljice, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine više plaćenog iznosa kredita treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora, odnosno, na dan isplate kredita bio važeći prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke- 4,38 kn za jedan švicarski franak. Slijedom navedenog, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužiteljica smatra da je, zbog primjene navedenih ugovornih odredbi, predmetni kredit preplatila za iznos od najmanje 139.665,32 kn, a konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 10.10.2024. (list 136-139 spisa) tužiteljica predlaže sudu utvrditi ništetnim odredbe članka 1. 7. i 23. Ugovora o kreditu br. 3211222258/07 od 19.10.2007. u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF) te potražuje isplatu iznosa od 20.091,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je pobliže navedeno u izreci sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava svojstvo potrošača tužitelja, a prvenstveno ističe prigovor zastare za sve dospjele iznose prije 28.11.2017. Ukazuje na sudsku praksu, koju u odgovoru na tužbu detaljno elaborira i citira te se osvrće na dopuštenost odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe i prigovor dvostruke litispendencije jer je odredba čl.7. Ugovora već proglašena ništetnom u predmetu P-2537/19. Posebno ističe da banka nije znala niti je mogla / morala znati za rast tečaja CHF, a prilikom sklapanja ugovora pružila je sve potrebne informacije. Protivi se zahtjevu za tijek zateznih kamata jer tuženik nije nepošten, a tužitelj je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove i tuženika treba, sukladno čl. 214. ZOO-a, smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci kao u podnesku tužiteljice od 10.10.2024., pa je sud, u skladu s odredbom čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) istu dopustio (točka I. rješenja) jer je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama, a i radi se o usklađenju zahtjeva s rezultatima izvedenog vještačenja. U kontekstu izloženog valja ukazati i na Zaključak posl. br. Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.".

3.1. Što se pak tiče prigovora dvostruke litispendencije za naglasiti je da je sud pročitao priklopljeni spis ovog suda P-2591/2019 te je utvrđeno da je u tom predmetu tužiteljica JR tužila Zagrebačku banku d.d. U tom je predmetu 28. veljače 2022. donesena presuda P-2591/2019-44, kojom je pod točkom I. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3211222257/07, sklopljenog između tužiteljice JR kao korisnice kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora dne 19. listopada 2007., solemniziranog dana 22. listopada 2007. po javnom bilježniku Branku Jakiću iz Zagreba broj OV-27531/07. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.554,03 kn s pripadajućim kamatama, a pod točkom III. tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi s kamatama. Presudu je potvrdio Županijski sud u Puli-Pola presudom Gž-519/2022-2 od 9. svibnja 2022. kada je ista postala pravomoćna, a ovršnost je iskazana s 13. lipnja 2022. Prema tome, prigovor dvostruke litispendencije nije nikako osnovan jer je presuda u predmetu P-2591/2019 postala pravomoćna i ovršna prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 2. prosinca 2022., pa bi se eventualno moglo raditi o već presuđenoj stvari (latinski: res iudicata), što, međutim također nije slučaj u konkretnoj situaciji jer se u ovoj pravnoj stvari traži utvrđenje ništetnosti čl. 1., 7. i 23. Ugovora o kreditu broj 3211222257/07, ali u dijelu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) kao i isplata s tog osnova. Slijedom izloženih razloga, tuženikov prigovor dvostruke litispendencije (pravilno prigovor presuđene stvari) otklonjen je kao neosnovan.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to: presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211222257/07 od 19.10.2007. (list 9-15 spisa), presliku izvatka iz zemljišne knjige (list 16,17 spisa), presliku efektivne kamatne stope (list 18-21 spisa), presliku dostave podataka o kreditnoj partiji s prometom po kreditu (list 22- 28 spisa), presliku tečajne liste (list 29,30 spisa), presliku izračuna (list 31,32 spisa), presliku izlaganja viceguvernera Švicarske narodne banke (list 47-80 spisa), preslike novinskih članaka (list 81-86 spisa), preslike sudske prakse (list 87-91 spisa), spis ovog suda P- 2591/19, a provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. (list 122-131 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 145,146 spisa). Tuženik je na ročištu 24.5.2024. izjavio da odustaje od prijedloga da se saslušava osobnog bankara, a obje stranke su na ročištu 5.2.2025. izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

5. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen podneskom od 10.10.2024., osnovan.

6. Iz iskaza tužiteljice, saslušane na ročištu 5.2.2025. (list 145,146 spisa) utvrđeno je da joj je kredit bio potreban za stambeno zbrinjavanje i čitav iznos kredita je utrošen za kupnju nekretnine, koja nikad nije služila za najam ili zakup, a tužiteljica nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Nije se sjećala da bi joj netko govorio o riziku kredita u CHF niti da HNB ne štiti CHF kao euro. Koliko se sjećala, ugovor je u banci već bio pripremljen i zna da nije bilo mogućnosti da ona utječe na pojedine odredbe, a tužiteljica je kao dugogodišnji klijent imala puno povjerenje u svoju banku. Anuitete je plaćala trajnim nalogom i zna da su sa početnih oko 4.200,00-4.400,00 kn porasli na oko 6.000,00 kn, a tu informaciju nije imala kod sklapanja kredita jer da je, sigurno se ne bi odlučila za predmetni kredit. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i nije se sjećala da bi imala kakvih nejasnoća. Nije prigovarala banci kod povećavanja anuiteta, a bila je svjesna da je kredit vezan uz valutu CHF i sa promjenjivom kamatom, ali nikad se nije desilo ovo što se desilo s predmetnim kreditom .

7. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužiteljice u cijelosti vjerodostojan jer je iskren, životno logičan i uvjerljiv o onome čega se sjećala iz predmetnog pravnog posla, a u držanju tužiteljice tijekom davanja iskaza sud nije našao naznaka da bi nešto prešućivala ili lagala, pa joj i zato vjeruje. Iskazom tužiteljice otklonjen je prigovor da nije riječ o potrošačkom ugovoru jer je tužiteljica jasno navela da je kredit utrošen u njeno stambeno zbrinjavanje, a ne ni za kakve poslovne pothvate ili stjecanje kakve dobiti kao i da je ona plaćala anuitete kredita, što joj sve sud vjeruje, poglavito jer suprotne tvrdnje tuženik baš ničim ne obrazlaže niti dokazuje. Naime, niti iz jednog jedinog izvedenog dokaza tijekom postupka ne proizlazi da bi tužiteljica imala neka posebna saznanja o valutnoj klauzuli, a u tom dijelu je teret dokaza na tuženiku, koji, iako je to naveo, isto ničim nije dokazao. Treba imati na umu da, čak i okolnost da neki klijent bolje od drugoga barata određenim pojmovima (što u konkretnoj situaciji i nije utvrđeno), ne otklanja obvezu banke kao specijalizirane financijske ustanove, koja se bavi plasiranjem kredita, da svakom pojedinom klijentu jasno i razumljivo objasni točno koji su rizici zaključenja određenog ugovora te da sa svakim klijentom jasno i detaljno proanalizira svaku odredbu ugovora kojom mu se nameće određena obveza, a tuženik nije ni izbliza pouzdano dokazao da je tako učinio, već jedino tvrdi da su svim klijentima bile poznate sve okolnosti kao i banci, što nipošto ne može biti točno.

8. Čitanjem preslike Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211222257/07 od 19.10.2007. (dalje: Ugovor), koji prileži u spisu na listovima 9 do 15, sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili visinu kredita u iznosu od 91.685,00 CHF (čl. 1. i 2. Ugovora), da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je fiksna u visini 4,95% do stavljanja kredita u otplatu do 30.6.2008., a promjenjiva od 1.7.2008. do konačne otplate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. Ugovora). Ugovoreni rok otplate kredita iznosi 10 godina (čl.3.), a čl. 7. ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Namjena kredita je kupnja stana (čl.6.). Odredbom čl.23. toč. R) određeno je da korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. tog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz tog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa time i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora.

9. Navedene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Sporna je primjena valute CHF i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćenih anuiteta kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno razlike u odnosu na tečaj koji je važio na dan sklapanja Ugovora. Sporno je i mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF. Sporan je i status potrošača tužiteljice, koji je otklonjen iskazom tužiteljice (točka 7. obrazloženja).

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Tužiteljica se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12. Kao šte je već izloženo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u razdoblju od 1.5.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

12. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužiteljica, koja je tužbu podnijela 5. prosinca 2022., istu podnijela unutar zastarnog roka (4 godine, 5 mjeseci i 3 tjedna), pa je takav tuženikov prigovor neosnovan. Povrh svega, ukazuje se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV – 47/2020 od 30. siječnja 2020., sukladno kojem: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U smislu izloženog, nije osnovan prigovor tužene da je došlo do zastare tužiteljičinog potraživanja. U odnosu na prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice od 10.10.2024. u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa po osnovi valutne klauzule, ističe se kako da se radi o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja što nema utjecaj na tijek zastare jer je ona prekinuta danom podnošenja predmetne tužbe.

13. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome detaljno elaborirati.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa, koji proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

15. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužiteljice da se radi o ništetnosti predmetnog dijela odredbe Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike koju je tužiteljica preplatila na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. 16. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 9.9.2024. (list 122-131 spisa) proizlazi da su Zagrebačka banka d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i JR (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili 19.10.2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211222257/07 (list 9-14 spisa, u daljnjem tekstu: Ugovor) u kunskoj protuvrijednosti od 91.685,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Namjena kredita je kupnja stana. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,95% godišnje. Člankom 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 10 godina. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 970,23 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Anuiteti/rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta/rate.

16.1. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.12.2007. do 01.01.2015., uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita 15.01.2015., izrađen na temelju dokumentacije:

- Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 22 spisa)

- Prometi po kreditu (list 23-28 spisa) uzimajući u obzir:

- uvećanu djelomičnu otplatu kredita 26.03.2011.

- smanjenje otplatnog roka uslijed uvećane djelomične otplate kredita

Sveukupno otplata kredita iznosi 113.831,82 CHF od čega je otplata glavnice 91.685,00 CHF i kamata 22.146,82 CHF.

Tužiteljica je protiv tuženika pokrenula postupak radi isplate i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj primjeni kamatne stope koji postupak se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P- 2591/19 i koji je pravomoćno okončan u korist tužiteljice. Prema P-2591/2019 uzeta je u obzir presuda preplate s osnova promjena kamatne stope, za koji iznos je umanjena razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, a prema priloženoj dokumentaciji:

-Presuda Općinskog građanskog suda posl. br. P-2591/2019 (list 174-184 priklopljenog spisa P-2591/2019), potvrđena presudom Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-519/2022 (list 230- 235 priklopljenog spisa P-2591/19)

-Dopuna nalaza (list 121-128 priklopljenog spisa P-2591/19)

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope iznosi 13.554,03 kn, odnosno 2.436,71 CHF.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke umanjena za razlike s osnove promjena kamatne stope, uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, iznosi 151.378,77 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 20.091,42 EUR.

16.2. Zaključno, vještak navodi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke umanjena za razlike s osnove promjena kamatne stope, uspoređena po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 151.378,77 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 20.091,42 EUR.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po obračunu banke, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 0,00 EUR. Navedeno je razvidno iz točke 4. nalaza i mišljenja.

17. Tužiteljica nije prigovarala nalazu i mišljenju vještaka te je zahtjev podneskom od 10.10.2024. i specificirala u skladu s istim, dok tuženik nije navodio nikakve primjedbe, već se protivio preinaci, o čemu je već bilo riječi pod točkom 3. obrazloženja ove presude. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u potpunosti ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a vještak se osvrnuo i na presudu u predmetu ovog suda P-2591/2019 jasno navevši da je uzeta u obzir presuda s osnova promjena kamatne stope, za koji iznos je umanjena razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, a prema dokumentaciji tako da nema nikakvih preklapanja iznosa pravomoćno dosuđenih u predmetu ovog suda P-2591/2019 te iznosa utvrđenih u ovom predmetu.

18. Tužiteljica je, kao što je već navedeno, podneskom od 10.10.2024. svoj zahtjev u svemu uskladila s izračunom stalnog sudskog vještaka i važećom valutom te je sud, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženom isplatiti tužiteljici iznos od 20.091,42 € s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima plaćanja tijekom otplate kredita, a kako je to navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO).

19. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a iste su dosuđene od idućeg dana od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime tečajne razlike, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

20. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

21. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. te čl. 155. ZPP- a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT). Tužiteljica je u cijelosti uspjela s konačno postavljenim zahtjevom, pa joj je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 24.5.2024. i 5.2.2025. po 250 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav podnesaka od 25.1.2024. i 10.10.2024. po 250 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 1000 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 2.000,00 €, a uvećano za 25% PDV-a od 500,00 € i plaćeni trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 € te plaćenu pristojbu na tužbu od 115,91 € (l-33) ukupno dosuđeni troškovi iznose 2.865,91 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu, obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenula kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je tužiteljica platila sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 115,91 €, koji trošak joj je, kako je gore navedeno, i dosuđen.

22. Tuženik je odbijen s zahtjevom za naknadu parničnih troškova jer je spor izgubio, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

Zagreb, 17. veljače 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude i rješenja, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuje.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika