Poslovni broj: P-1000/2019-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Nadi Magdić odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 7. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/514001607- 5103600742, sklopljen dana 26.06.2007. godine između tužiteljice ŠE iz [adresa] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, te Aneks ugovora o kreditu sklopljen 25.10.2007., zatim Aneks broj 2 ugovora o kreditu sklopljen 27.07.2012., Aneks broj 3 ugovora o kreditu broj 5103600742, sklopljen dana 08.01.2016, svi aneksi sklopljeni između istih ugovornih strana, ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog ugovora u roku od 15 dana."

II. „Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i to:

- a) novčani iznos od 1.066,44 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to: : na iznos od 21,32 eura od dana 01.02.2008. godine do isplate,

: na iznos od 21,20 eura od dana 01.03.2008. godine do isplate,

: na iznos od 21,10 eura od dana 01.04.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,98 eura od dana 01.05.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,86 eura od dana 01.06.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,75 eura od dana 01.07.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,63 eura od dana 01.08.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,50 eura od dana 01.09.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,39 eura od dana 01.10.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,27 eura od dana 01.11.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,15 eura od dana 01.12.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,02 eura od dana 01.01.2009. godine do isplate,

: na iznos od 19,89 eura od dana 01.02.2009. godine do isplate,

: na iznos od 19,77 eura od dana 01.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 19,64 eura od dana 01.04.2009. godine do isplate,

: na iznos od 31,64 eura od dana 01.05.2009. godine do isplate,

: na iznos od 31,44 eura od dana 01.06.2009. godine do isplate,

: na iznos od 31,24 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate,

: na iznos od 31,03 eura od dana 01.08.2009. godine do isplate,

: na iznos od 30,82 eura od dana 01.09.2009. godine do isplate,

: na iznos od 30,61 eura od dana 01.10.2009. godine do isplate,

: na iznos od 30,39 eura od dana 01.11.2009. godine do isplate,

: na iznos od 30,18 eura od dana 01.12.2009. godine do isplate,

: na iznos od 29,96 eura od dana 01.01.2010. godine do isplate,

: na iznos od 29,74 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate,

: na iznos od 29,51 eura od dana 01.03.2010. godine do isplate,

: na iznos od 29,29 eura od dana 01.04.2010. godine do isplate,

: na iznos od 29,06 eura od dana 01.05.2010. godine do isplate,

: na iznos od 28,84 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate,

: na iznos od 28,61 eura od dana 01.07.2010. godine do isplate,

: na iznos od 28,37 eura od dana 01.08.2010. godine do isplate,

: na iznos od 28,14 eura od dana 01.09.2010. godine do isplate,

: na iznos od 27,90 eura od dana 01.10.2010. godine do isplate,

: na iznos od 20,30 eura od dana 01.11.2010. godine do isplate,

: na iznos od 20,13 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate,

: na iznos od 19,95 eura od dana 01.01.2011. godine do isplate,

: na iznos od 19,76 eura od dana 01.02.2011. godine do isplate,

: na iznos od 19,58 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate,

: na iznos od 19,39 eura od dana 01.04.2011. godine do isplate,

: na iznos od 19,21 eura od dana 01.05.2011. godine do isplate,

: na iznos od 10,84 eura od dana 01.06.2011. godine do isplate,

: na iznos od 10,73 eura od dana 01.07.2011. godine do isplate,

: na iznos od 10,62 eura od dana 01.08.2011. godine do isplate,

: na iznos od 10,50 eura od dana 01.09.2011. godine do isplate,

: na iznos od 10,39 eura od dana 01.10.2011. godine do isplate,

: na iznos od 1,28 eura od dana 01.11.2011. godine do isplate,

: na iznos od 1,27 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate,

: na iznos od 1,25 eura od dana 01.01.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,24 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,22 eura od dana 01.03.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,21 eura od dana 01.04.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,19 eura od dana 01.05.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,17 eura od dana 01.06.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,15 eura od dana 01.07.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,14 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,14 eura od dana 01.09.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,13 eura od dana 01.10.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,13 eura od dana 01.11.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,13 eura od dana 01.12.2012. godine do isplate,

: na iznos od 1,12 eura od dana 01.01.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,11 eura od dana 01.02.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,11 eura od dana 01.03.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,11 eura od dana 01.04.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,10 eura od dana 01.05.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,10 eura od dana 01.06.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,08 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,08 eura od dana 01.08.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,08 eura od dana 01.09.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,07 eura od dana 01.10.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,07 eura od dana 01.11.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,07 eura od dana 01.12.2013. godine do isplate,

: na iznos od 1,06 eura od dana 01.01.2014. godine do isplate,

za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana,

-b) novčani iznos od 8.926,77 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to: : na iznos od 3,25 eura od dana 01.09.2007. godine do isplate,

: na iznos od 1,15 eura od dana 01.12.2007. godine do isplate,

: na iznos od 0,65 eura od dana 01.01.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,82 eura od dana 01.02.2008. godine do isplate,

: na iznos od 17,34 eura od dana 01.03.2008. godine do isplate,

: na iznos od 20,30 eura od dana 01.04.2008. godine do isplate,

: na iznos od 8,50 eura od dana 01.05.2008. godine do isplate,

: na iznos od 4,22 eura od dana 01.06.2008. godine do isplate,

: na iznos od 7,95 eura od dana 01.07.2008. godine do isplate,

: na iznos od 0,77 eura od dana 01.08.2008. godine do isplate,

: na iznos od 3,33 eura od dana 01.09.2008. godine do isplate,

: na iznos od 19,17 eura od dana 01.10.2008. godine do isplate,

: na iznos od 37,19 eura od dana 01.11.2008. godine do isplate,

: na iznos od 29,44 eura od dana 01.12.2008. godine do isplate,

: na iznos od 54,57 eura od dana 01.01.2009. godine do isplate,

: na iznos od 61,80 eura od dana 01.02.2009. godine do isplate,

: na iznos od 67,82 eura od dana 01.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 53,91 eura od dana 01.04.2009. godine do isplate,

: na iznos od 58,32 eura od dana 01.05.2009. godine do isplate,

: na iznos od 51,07 eura od dana 01.06.2009. godine do isplate,

: na iznos od 43,46 eura od dana 01.07.2009. godine do isplate,

: na iznos od 44,30 eura od dana 01.08.2009. godine do isplate,

: na iznos od 50,09 eura od dana 01.09.2009. godine do isplate,

: na iznos od 45,29 eura od dana 01.10.2009. godine do isplate,

: na iznos od 44,41 eura od dana 01.11.2009. godine do isplate,

: na iznos od 49,76 eura od dana 01.12.2009. godine do isplate,

: na iznos od 58,51 eura od dana 01.01.2010. godine do isplate,

: na iznos od 64,61 eura od dana 01.02.2010. godine do isplate,

: na iznos od 66,11 eura od dana 01.03.2010. godine do isplate,

: na iznos od 77,85 eura od dana 01.04.2010. godine do isplate,

: na iznos od 84,79 eura od dana 01.05.2010. godine do isplate,

: na iznos od 84,64 eura od dana 01.06.2010. godine do isplate,

: na iznos od 119,16 eura od dana 01.07.2010. godine do isplate,

: na iznos od 95,44 eura od dana 01.08.2010. godine do isplate,

: na iznos od 147,06 eura od dana 01.09.2010. godine do isplate,

: na iznos od 124,44 eura od dana 01.10.2010. godine do isplate,

: na iznos od 124,17 eura od dana 01.11.2010. godine do isplate,

: na iznos od 143,94 eura od dana 01.12.2010. godine do isplate,

: na iznos od 173,50 eura od dana 01.01.2011. godine do isplate,

: na iznos od 156,46 eura od dana 01.02.2011. godine do isplate,

: na iznos od 150,94 eura od dana 01.03.2011. godine do isplate,

: na iznos od 141,48 eura od dana 01.04.2011. godine do isplate,

: na iznos od 163,20 eura od dana 01.05.2011. godine do isplate,

: na iznos od 195,02 eura od dana 01.06.2011. godine do isplate,

: na iznos od 196,87 eura od dana 01.07.2011. godine do isplate,

: na iznos od 272,69 eura od dana 01.08.2011. godine do isplate,

: na iznos od 267,96 eura od dana 01.09.2011. godine do isplate,

: na iznos od 196,62 eura od dana 01.10.2011. godine do isplate,

: na iznos od 197,89 eura od dana 01.11.2011. godine do isplate,

: na iznos od 187,73 eura od dana 01.12.2011. godine do isplate,

: na iznos od 204,09 eura od dana 01.01.2012. godine do isplate,

: na iznos od 214,52 eura od dana 01.02.2012. godine do isplate,

: na iznos od 213,69 eura od dana 01.03.2012. godine do isplate,

: na iznos od 208,40 eura od dana 01.04.2012. godine do isplate,

: na iznos od 210,53 eura od dana 01.05.2012. godine do isplate,

: na iznos od 216,82 eura od dana 01.06.2012. godine do isplate,

: na iznos od 209,34 eura od dana 01.07.2012. godine do isplate,

: na iznos od 86,59 eura od dana 01.08.2012. godine do isplate,

: na iznos od 84,62 eura od dana 01.09.2012. godine do isplate,

: na iznos od 82,12 eura od dana 01.10.2012. godine do isplate,

: na iznos od 85,53 eura od dana 01.11.2012. godine do isplate,

: na iznos od 86,51 eura od dana 01.12.2012. godine do isplate,

: na iznos od 86,59 eura od dana 01.01.2013. godine do isplate,

: na iznos od 81,64 eura od dana 01.02.2013. godine do isplate,

: na iznos od 84,82 eura od dana 01.03.2013. godine do isplate,

: na iznos od 85,68 eura od dana 01.04.2013. godine do isplate,

: na iznos od 83,77 eura od dana 01.05.2013. godine do isplate,

: na iznos od 78,41 eura od dana 01.06.2013. godine do isplate,

: na iznos od 76,30 eura od dana 01.07.2013. godine do isplate,

: na iznos od 78,93 eura od dana 01.08.2013. godine do isplate,

: na iznos od 80,75 eura od dana 01.09.2013. godine do isplate,

: na iznos od 85,39 eura od dana 01.10.2013. godine do isplate,

: na iznos od 82,84 eura od dana 01.11.2013. godine do isplate,

: na iznos od 83,98 eura od dana 01.12.2013. godine do isplate,

: na iznos od 84,92 eura od dana 01.01.2014. godine do isplate,

: na iznos od 80,15 eura dana 01.02.2014. godine do isplate,

: na iznos od 81,88 eura od dana 01.03.2014. godine do isplate,

: na iznos od 80,99 eura od dana 01.04.2014. godine do isplate,

: na iznos od 79,27 eura od dana 01.05.2014. godine do isplate,

: na iznos od 78,49 eura od dana 01.06.2014. godine do isplate,

: na iznos od 78,83 eura od dana 01.07.2014. godine do isplate,

: na iznos od 81,00 eura od dana 01.08.2014. godine do isplate,

: na iznos od 83,22 eura od dana 01.09.2014. godine do isplate,

: na iznos od 83,02 eura od dana 01.10.2014. godine do isplate,

: na iznos od 84,14 eura od dana 01.11.2014. godine do isplate,

: na iznos od 85,74 eura od dana 01.12.2014. godine do isplate,

: na iznos od 85,08 eura od dana 01.01.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.02.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.03.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.04.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.05.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.06.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.07.2015. godine do isplate,

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.08.2015. godine do isplate i

: na iznos od 85,99 eura od dana 01.09.2015. godine do isplate,

za razdoblje od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, a nakon toga do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, u roku od 15 dana,

te

-c) novčani iznos od 2.551,05 eura sa zateznim kamatama od 30.09.2015. godine do isplate za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, a nakon toga do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. potom od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, u roku od 15 dana.“

III. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužiteljici u visini od 496,44 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

-

CHF 43,79 / EUR 25,68 od 02.02.2014. pa do isplate,

-

CHF 43,64 / EUR 25,59 od 02.03.2014. pa do isplate,

-

CHF 43,50 / EUR 25,51 od 02.04.2014. pa do isplate,

-

CHF 43,35 / EUR 25,42 od 02.05.2014. pa do isplate,

-

CHF 43,20 / EUR 25,33 od 02.06.2014. pa do isplate,

-

CHF 43,05 / EUR 25,24 od 02.07.2014. pa do isplate,

-

CHF 42,90 / EUR 25,15 od 02.08.2014. pa do isplate,

-

CHF 42,74 / EUR 25,06 od 02.09.2014. pa do isplate,

-

CHF 42,59 / EUR 24,97 od 02.10.2014. pa do isplate,

-

CHF 42,43 / EUR 24,88 od 02.11.2014. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.073,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 17. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 11. kolovoza 2024.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa tuženikom 26. lipnja 2007. zaključila ugovor o kreditu broj 51400607-5103600742 na iznos kredita od 82.625,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, rok otplate 120 mjeseci. U članku 7 ugovora ugovorena je valutna klauzula po kojoj se povrat obveze iz ugovora, i to iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju naknade i drugi eventualni troškovi, obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa kredita. U članku 8. toč. 1 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50%godišnje, time je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene kamate stope kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećim odlukama banke. Dana 25.10.2007 stranke su sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izmjenjiva odredba čl. 11 u dijelu koji se odnosi na visinu depozita. Dana 27. srpnja 2012. stranke su sklopile aneks broj 2 ugovora o kreditu kojim je produljen rok otplate na 240 mjeseci i utvrđen novi iznos anuiteta na 355,33 CHF. Stranke su 08.01.2016 sklopile Aneks broj 3 ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom je utvrđena nedospjela glavnica na dan 30.09.2015 u visini od 38.722,01 CHJF odnosno 24.931,52 EUR. O ništetnosti ugovornih odredaba iz čl. 7 toč. 1-valutna klauzula u CHF i čl. 8 toč. 1 – jednostrana promjena kamatne stope sukladno odluci banke a da su se već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a koje su u tom dijelu potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH. U naprijed navedenom postupku po kolektivnoj tužbi utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja se je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove. Nadalje presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broje Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2013 od 4. srpnja 2013 kojom je utvrđeno da je tuženik koristeći ništetne i nepoštene ugovorena odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi povećanjem iste jednostranom odlukom te ugovaranjem valute CHF za koju je vezana glavnica tužiteljici više obračunao 71.034,10 kn. Tužiteljica nadalje navodi kako je kod ugovora o kreditu roba je iznos kredita, a kamata je cijena ugovora i tome bitan element istog. Kako su utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorenoj valuti CHF za koju je vezana glavnica kredita tužiteljica smatra da je u cijelosti ništetan ugovor o kreditu a posljedično čemu da su ništetni i dodaci ugovora o kreditu pa predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje da je u cijelosti ništetan ugovor o kreditu zaključen između stranaka 26. srpnja 2007 kao i aneks ugovora o kreditu zaključen 25.10.2007., aneks broj 2 sklopljen 27.07.2012 i aneks broj 3 sklopljen 08.01.2016 te da je svaka ugovora strana dužna drugoj vratiti sve što je na temelju takvog ugovora primila do podnošenja tužbe. Nadalje postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188 st. 2 pa predlaže sudu da temeljem odredbe čl.1111 ZOO-a pa predlaže sudu da donese presudu kojom se tuženiku nalaže da tužiteljici isplati iznos od 71.024,10 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate u roku od 15 dana uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. U odnosu na ništetnost cijelog ugovora navodi kako nije ništetan cijeli ugovor, ističe kako možebitna ništetnost pojedinih ugovornih odredbi a što tuženik osporava, nikako ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Ističe kako prema čl. 1021 Zakon o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora su obveza davanja određenog novčanoj iznosa i obveza vraćanja iskorištenog novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, eventualna ništetnost ugovornih odredbi u kojima je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamata stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014 u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Podneskom od 24. ožujka 2020. tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, naime pojedine uplate su izvršene od strane sudužnika ŽE, stoga bit tužitelj ukoliko se utvrde ništene odredbe ugovora o kreditu imao pravo potraživati samo one iznose koje je sam uplatio. Tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od veljače 2014 do rujna 2015 od tužitelja iznos od 846,68 CHF/5.360,68 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Pored toga ukoliko sud utvrdi ništetnim cijeli ugovor tada ima tražbinu prema tužiteljici u visini od 365.004,20 kn (82.625 CHF x 4,417600 kn početni tečaj) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatarom od 27.07.2005. Podredno ukoliko sud nađe ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF tada tuženik ističe prigovor prijeboja s osnove razlike depozita koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosi 9.720,69 kn više nego da je uplaćen na partiju depozita s kamatom od 15.01.2016. te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom.

Podneskom od 11. kolovoza 2024. tužiteljica po provedenom vještačenju uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 1.066,44 eur na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 8.926,77 EUR i na ime razlike u glavnici iznos od 2.551,05 EUR. Podneskom od 5. rujna 2024. tuženik precizira prigovor radi prijeboja te potražuje tražbinu u visini od 496,44 eur/846,68 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sve kako je pobliže opisano u točki III izreke ove presude.

Podneskom od 30.09.2024. tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesak tužitelji od navodeći kako je tužitelj uz postojeće tužbene zahtjeva sada postavlja i zahtjev s osnova razlike u glavnici visini od 2.551,05 EUR koji ranije nije potraživao izričito se protivi toj preinaci tužbenog zahtjeva, opreza radi ukoliko su istu dopusti tada ističe prigovor zastare. (Od dana zaključene konverzije pa do postavljanja tog dijela tužbenog zahtjeva prošlo više od 5 godina). Nadalje tuženik ističe kako tužitelj nema pravo na isplatu iznosa od 2.551,05 EUR isti je posljedica aneksa kojeg su strane sklopile 08. siječnja 2016., tužitelj je pristao na sklapanje aneksa koji je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. pa nadalje. Nadalje da je došlo do preinake tužbenog zahtjeva i u dijelu isplate s osnove ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF naime tužbom je tužiteljica tražila 71.034,10 kn a sada potražuje s osnove tečajnih razlika 8.926,77 EUR te s osnova promjenjive kamatne stope 1.066,44 EUR. Protivi se preinaci za iznos o 563,36 EUR/4.259,74 KN te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku tužitelja od 11. kolovoza 2024. budući je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogla konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U odnosu na potraživanje razlike glavnice također sud preinaku dopušta radi o razlici tečaja odnosno o preplaćenom tečaju, jer je tuženik kod konverzije primijenio tečaj CHF na dan konverzije, a s obzirom da se i taj dio tužbenog zahtjeva temelji na tvrdnji kako je ništetna odredba po valutnoj klauzuli u CHF dakle na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa se tek po provođenju vještačenja zahtjev tužitelj i u tom dijelu mogao precizirati. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je 1. i 2. tužitelja kao stranku u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Gorani Šmer Maraš- Marimar-fin. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje osobne bankarice RE i svjedokinje ĐE.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, eventualni kumulirani tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 51400607-5103600742 od 26. lipnja 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 82.625,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju namjenski (čl. 3. Ugovora) kupovina nekretnine, te da je čl. 8. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,50% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 120 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od po 856,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,50% godišnje. Stranke su zaključile i Aneks ugovora broj 2 kojim je rok otplate kredita promijenjen na 240 mjeseci , i iznos anuiteta 355,33 CHF. Nadalje nije sporno da su stranke 8. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi u kunskoj protuvrijednosti 24.931,52 eur prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuietat po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 36.774,40 kn koji se prema čl. 7 koristi za podmirenje budućih iznosa prema čl.19 f st 2 ZID ZPK.

U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao i svim daljnjih aneksa koji su među strankama zaključeni valja navesti kako prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019. ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj zaštitnoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, Prema odredbu čl. 1065 ZOO-a i čl. 1021 ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredbi u dijelu ugovorene zaštitne klauzule i načina mijenjanja kamatne stope, nisu bitni elementi ugovor te ugovor može opstati bez njih. Stoga isto ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Odredbom čl. 87 i 102 ZZP-a je izričito propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez načina određivanja mijenjanja kamatne stope. Stoga tužbeni zahtjev tužitelja uperen na ništetnost cijelog ugovora o kreditu i nije osnovan već postoji djelomična ništetnost ugovora kako je detaljno obrazloženo pa je valjalo odbiti glavni tužbeni zahtjev u cijelosti te odlučiti kao u točki 1 izreke presude.

Predmetnim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta , tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015.-dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Sporno je među strankama može li tužitelj tvrditi kako je ništetan dio odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Status tužitelj kao potrošača tijekom postupka doveden je u pitanje. Naime tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, a na njemu da je teret toga dokaza.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužitelja ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju nekretnine. Tužiteljica u iskazu navodi kako je novcima dobivenim iz kredita kupljen stana na adresi [adresa], iz navedenog jasno proizlazi da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje , te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,50 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,50 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da nije tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Visina odnosno način promjene kamatne stope na način kako je formulirana spornom odredbom ugovora je neodređene, neodrediva i svakako neizvjesna sa tužitelja kao potrošača. I tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, kako će se ona mijenjati i o čemu će te promjene ovisiti.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka CE koja je neposredno pregovarala s tužiteljicom.

U odnosu na pisani iskaz JE sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužiteljica u iskazu navodi kako je htjela podići kreditu u EUR valuti no odlučila se podići kreditu u CHF jer je kamatna stopa na isti bila niža, Nisu je upozorili na rizičnost i specifičnost valute CHF, niti da HNB štiti tečaj kune naspram EUR ali da to ne čini u odnosu na CHF. Ugovor o kreditu ju pripremila banka. Znala je što znači pojam valutne klauzule i očekivala je porta anuiteta no ne za 40 % Prvi anuitet u kunama je iznosio oko 4.000,00 kn a najviši 5.500,00 kn.

Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ista nije kao potrošača informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl 2 i 7 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije. Pisani iskaz svjedokinje ĐE sud neće tumačiti niti uzimati u obzir ista nije neposredno pregovarala s tužiteljicom te stoga nema neposrednih saznanja o načinu vođenja pregovora /razgovora između tužiteljice i službenice CE i što je službenica tužiteljici kao potrošaču pojasnila vezano za pojedine odredbe ugovora o kreditu .Iz navedenog odbijen je i dokazi prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje EE koja također nije neposredno pregovarala s tužiteljicom, ista je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu neposredno nadređena bankarskoj službenici CE, a tužiteljica u iskazu navodi kako je isključivo razgovarali sa službenicom CE.

Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u obeštećenje tužiteljici zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 22. svibnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice od 24. rujna 2024 valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno i precizira ih sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Nadalje i u odnosu na razliku glavnice zastara nije nastupila jer se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ( temelji se na ništetnosti valutne klauzule u CHF) tzv nepravoj preinaci tužbenog zahtjeva pa uvažavajući pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. list 243-279 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 1.066,44 eur, dok je manje plaćena kamata 496,44 ista se odnosi na razdoblje od 01.siječnja 2014. kada je primjenjivana zakonom propisana kamata od 3,23 % dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 8.926,77 EUR, negativne tečajne razlike iznose 7,81 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u Eur po tekućem tečaju iznosi 2.551,05 EUR po fiksnom tečaju konverzije.

Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 4.841,19 EUR. Razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa oročenog depozita da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF na dan isplate, kada je korišten za podmirenje kredita iznose 0,00 EUR. Naime, po Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj: [broj depozita] nije ugovoren i realiziran depozit s valutnom klauzulom već devizni depozit s uplatom i isplatom u devizama (u valuti) i stoga tečajnih razlika po njemu nema.

Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjeva podneskom od 11. kolovoza 2024. te potražuje na ime preplate po kamati 1.066,44 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 8.926,77 EUR i na ime razlike u glavnici iznos od 2.551,05 EUR.

Tuženik nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu matematičkog izračuna. Precizirao je podneskom od 5. rujna 2024. prigovor prijeboja na način da potražuje samo tzv negativne razlike kamata u visini od 496,44 EUR sve na način pobliže opisan u točki III izreke ove odluke.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Marimar-fin d.o.o. u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na zadaću danu mu od strane suda.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika (a ne kako tužitelj tvrdi od dana pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivno sporu ili pak od dana podnošenja tužbe) i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 8.926,77 EUR, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 1.066,44 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II a i b izreke ove presude.

Nadalje tužiteljici pripada i iznos od 2.551,05 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Na navedeni iznos tužiteljici pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki II C izreke. Dodatak ugovora o kreditu tužiteljica je potpisala i to nije sporno, no u tom trenutku tužitelj nije znao da je ništetna odredba osnovnog ugovora kojim je ugovoreno kako je valuta obveze švicarski franak ništetan, a primjenom te ništene odredbe tuženik je nezakonito obračunao preostalu glavnicu na dan 30.09.2015.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati paramater od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama . U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužiteljica jer da je poneke uplate izvršio sudužnik po kreditu ŽE pa da povrat tih eventualno utvrđenih preplaćenih iznosa ne može potraživati tužiteljica valja navesti kako isti nije osnovan, obzirom je tužiteljica kao korisnik kredita ovlašena na samostalnu tužbu, dok je sudužnik njezin sada bivši suprug, vršio djelomične isplate, stoga je on solidarni ali ne i nužni suparničar, te oni međusobno razrješavaju svoja potraživanja i ugovorne odnose. ( tako ŽS Pula-Pola Gž-1107/2020).

U odnosu na konačno precizirani prigovor radi prijeboja u visini 496,44 EUR s osnova razlike u kamati u periodu od 1.1.2014 do 30.09.2015. a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope od 4,50 % valja navesti U odnosu na navodne negativne razlike između početne kamate i snižene kamate koja se primjenjivala u razdoblju od 02.02.2014. do 30.09.2015 tužitelj ističe da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki III izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, to iz razloga je odbijanjem glavnog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi za tuženika, postupka se otpočetka vodio i u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pa je tužitelju zastupan po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 27.06.22. i 11.08.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima dana 17.07.2020., 12.10.2020. i 07.11.2024. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati preliminarnog izračuna u visini od 132,72 EUR budući je isti bio nužan kako bi tužiteljica mogla postaviti određen tužbeni zahtjeva i kao trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 140,69 EUR odnosno ukupno iznos od 2.073,41 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci IV. izreke ove presude.

U Rijeci 17. veljače 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika