Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-192/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Pavković, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Rikardo Perković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Rikarda Perkovića & Sanje Perković u Zadru, protiv tuženika ZE iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Renato Car, odvjetnik u Crikvenici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-2674/2019 od 10. listopada 2023., u sjednici vijeća dana 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ZE kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-2674/2019 od 10. listopada 2023. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.196,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu pod toč. III. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 857,31 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-2674/2019 od 10. listopada 2023. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je povrh iznosa od 3.196,84 eura naloženo tuženiku isplatiti tužitelj iznos od 292,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i rješenje o trošku sadržano u toč. III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 628,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama te se za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja BE u dijelu u kojem od tuženika ZE potražuje iznos od 292,65 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 628,47 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. listopada 2023. pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju BE naknaditi tuženiku ZE troškove žalbenog postupka u iznosu od 32,87 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika ZE za naknadu daljnjeg troška žalbenog postupka (preko iznosa od 32,87 eura) u iznosu od 359,42 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.489,49 eura uz pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe pa do isplate, pod toč. II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa pa do zatraženog, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.485,78 eura uz zatezne kamate koje na dosuđeni iznos teku od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovni postupak, uz naknadu tuženiku parničnih troškova. Tuženik ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 392,29 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upire tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava.

6. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer prvostupanjski sud utvrđujući visinu tužiteljeva zahtjeva nije dosudio tužitelju više od onog što je zahtijevao, a kako to neosnovano navodi tuženik u žalbi.

7. Također, suprotno žalbenom prigovoru, s pravom je prvostupanjski sud otklonio provođenje financijskog vještačenja, a s obzirom na to da radi utvrđenja ukupno podignutog iznosa s bankovnog računa od strane tuženika nije bilo potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

8. Predmet ovog postupka je nasljednički zahtjev tužitelja prema tuženiku kao sunasljedniku iza pok. VE (umrle **.**.2018.), majke tužitelja i supruge tuženika, radi isplate 3.860,34 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a u kojem je iznosu tuženik povrijedio nasljedni dio tužitelja neosnovanim podizanjem novčanih sredstava s dvaju bankovnih računa ostaviteljice u razdoblju od 10. ožujka 2018. do 17. srpnja 2019.

9. U ovom stadiju postupka nije sporno da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Koko Boras kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj O-2034/2018, UPP/OS-65/18 od 14. svibnja 2019. utvrđeno da ostavinu iza pok. VE čine novčani iznosi na deviznom računu ostaviteljice broj 7702376034 i da su nasljednicima iza ostaviteljice proglašeni tužitelji i tuženik, svaki u pola dijela. Nadalje, nije sporno da je u trenutku smrti ostaviteljica imala novčana sredstva i na drugom, kunskom [broj] te da je tuženik nakon smrti ostaviteljice podizao novčana sredstva s tih dvaju računa.

10. Prvostupanjski je sud dosudio tužitelju 3.489,49 eura sa zateznim kamatama u bitnom obrazlažući da je s deviznog računa ostaviteljice nakon njene smrti ukupno podignuto 8.683,30 eura, kao i da je tuženik s kunskog [broj] nakon smrti ostaviteljice podignuo ukupno 1.049,17 kuna, dakle da je tuženik s dvaju računa ostaviteljice nakon njene smrti podigao ukupno 66.473,49 kuna, od čega polovicu predstavlja iznos od 33.236,74 kuna, a što umanjeno za troškove pogreba pok. VE od 6.945,21 kuna iznosi 26.291,53 kuna odnosno 3.489,49 eura. Prvostupanjski sud nije prihvatio navod tuženika da je nakon smrti ostaviteljice platio uređenje grobnice u iznosu 2.000,00 eura iz sredstava ostavine, zaključivši da je riječ o poslu koji je dogovoren i završen za života ostaviteljice. Konačno, tuženikov prigovor da sredstva na deviznom računu ostaviteljice dobrim dijelom predstavljaju bračnu stečevinu sud je otklonio pozivom na učinak pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, kojim rješenjem su utvrđeni nasljednički udjeli stranaka.

11. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud pozivom na čl. 232. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15 – dalje: ZN) odbio prigovor tuženika da sredstva na predmetnim bankovnim računima ostaviteljice predstavljaju bračnu stečevinu.

11.1. Prema čl. 232. st. 1. ZN-a smatra se da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, između ostalog, utvrđeno što je u sastavu ostavine, tko je ostaviteljev nasljednik i koliki mu nasljedni dio pripada, dok prema odredbi st. 2. tog članka, što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju može pobijati jedino onaj koji po odredbama ZN-a nije vezan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. Nastavno na tu odredbu, u skladu sa st. 5. tog članka, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno osobno pozvane, s tim što ipak neće biti vezane glede prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, glede prava čije je utvrđenje ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici ili upravnom postupku na koji ih je ostavinski sud uputio, ili ih je trebao uputiti (ako to pitanje nije bilo riješeno prije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju), odnosno ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku mogle zahtijevati ponavljanje postupka.

11.2. Uvažavajući citirane odredbe, a budući da tuženik nije tijekom ostavinskog postupka osporavao sastav ostavine pozivom na postojanje bračne stečevine iako u tome nije bio spriječen u vrijeme vođenja tog postupka (već štoviše u žalbi navodi da nije imao potrebe iznositi takve navode u tom postupku jer na bankovnim računima u vrijeme ostavinskog postupka skoro nije bilo nikakvih sredstava), to je tuženik u skladu s čl. 232. st. 5. ZN-a vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kojim je utvrđeno da sredstva na deviznom računu pok. VE u cijelosti ulaze u sastav ostavine te da tužitelju i tuženiku kao nasljednicima pripada nasljedni dio u pola dijela. Stoga tuženik u skladu s čl. 232. st. 2. ZN-a nije ovlašten pobijati utvrđenje ostavinskog suda o sastavu ostavine iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju naknadnim pozivanjem na bračnu stečevinu.

12. Nadalje, nije u pravu tuženik kada navodi da je tužitelj propustio u ostavinskom postupku istaknuti da podignuta sredstva s računa ostaviteljice ulaze u ostavinu i da je stoga i tužitelj prekludiran u podnošenju predmetnog nasljedničkog zahtjeva. Ovo stoga što rješenjem o nasljeđivanju iza pok. VE nije niti utvrđeno da bi u sastav ostavine ulazila samo novčana sredstva koja su se nalazila na deviznom računu ostaviteljice u vrijeme vođenja ostavinskog postupka, već su kao ostavina uopćeno navedeni nespecificirani novčani iznosi na [broj].

12.1. Kako se u smislu 5. st. 3. ZN-a ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu, dok se prema čl. 232. st. 1. ZN-a smatra da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, između ostalog, utvrđeno što je u sastavu ostavine, to i u konkretnom slučaju treba smatrati da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da ostavinu čine novčani iznosi koji su na gore navedenom deviznom računu ostaviteljice bili u trenutku smrti ostaviteljice.

13. U odnosu na žalbeni navod da rješenjem o nasljeđivanju nije utvrđeno da bi u sastav ostavine ulazila i novčana sredstva na kunskom računu ostaviteljice broj [broj], napominje se da je u skladu s čl. 12. st. 1. ZPP-a parnični sud ovlašten riješiti pitanje ulaze li i novčana sredstva s tog računa u ostavinu iza pok. VE, a bez obzira što o tom pitanju odluku nije donio ostavinski sud, uz napomenu da prema st. 2. tog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

13.1. Nastavno na prethodno, prema čl. 234. st. 1. ZN-a ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku.

13.2. S obzirom na navedeno, budući da pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćena novčana sredstva s [broj], a za koji račun tijekom parničnog postupka nije bilo sporno da je pripadao ostaviteljici do trenutka njene smrti, to u smislu čl. 234. st. 1. ZN-a novčana sredstva s tog računa predstavljaju naknadno pronađenu imovinu koja se ima rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju.

13.3. Slijedom navedenog, kako su rješenjem o nasljeđivanju iza pok. VE tužitelj i tuženik utvrđeni nasljednicima svaki u pola dijela, to je u skladu s čl. 12. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 234. st. 1. ZN-a pravilno prvostupanjski sud zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja i u odnosu na polovicu iznosa koje je tuženik podizao s [broj] nakon smrti ostaviteljice.

14. Žalbenim navodima da prvostupanjski sud nije pravilno proveo ocjenu dokaza utvrđujući vrijeme plaćanja radova na obnovi grobnice, tuženik nije s uspjehom osporio zaključak prvostupanjskog suda da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik te radove platio iz sredstva ostavine nakon smrti ostaviteljice.

14.1. Naime, tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio dovesti u vezu iskaz svjedokinje NE s potvrdom o plaćanju 2.000,00 eura za obnovu grobnice te s iskazom tuženika. No, u odnosu na iskaz navedene svjedokinje pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se iz tog iskaza ne može zaključiti kada je tuženik isplatio naknadu za radove na obnovi grobnice, dok ovaj drugostupanjski sud zaključuje da se niti iz nedatirane, rukom pisane potvrde navedene svjedokinje ne može zaključiti je li navedena naknada isplaćena prije ili nakon smrti VE **.**.2018., a s obzirom na to da je u potvrdi napisano da je ta naknada isplaćena u prvoj polovici 2018., a što se može odnositi i na razdoblje prije smrti ostaviteljice.

14.2. Prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na to da je riječ o radovima obavljenim od strane obrtnika za iznos od 2.000,00 eura, to bi svakako tuženik, pozivajući se na to da je naknadu za te radove isplatio izvođaču baš nakon smrti ostaviteljice, takvu okolnost trebao potkrijepiti računom, odnosno drugom relevantnom pisanom potvrdom od strane izvođača. U konkretnom slučaju tuženik je tek dostavio rukom pisanu potvrdu, na kojoj nije otisnut pečat obrta, a iz koje u konačnici jasno niti ne proizlazi da je naknada doista i plaćena u vrijeme za koje to navodi tuženik.

14.3. Uvažavajući prethodno navedeno, a budući da je na tuženiku bio teret dokaza da je naknadu za navedene radove isplatio iz ostavinske imovine, to se samo na temelju iskaza tuženika, a bez drugih valjanih dokaza, ne može utvrditi da je doista naknada i uplaćena nakon smrti ostaviteljice.

15. Konačno, suprotno žalbenom prigovoru, spisu priloženi izvod banke za devizni [broj] sadrži dovoljno jasne stavke na temelju kojih se bez posebnog stručnog znanja može zaključiti u kojim iznosima su isplate s tog računa obavljane i u korist kojih točno računa, dok opis plaćanja „devizna isplata u domaćoj valuti" ne dovodi u nedoumicu u kojoj je valuti izražen dotični novčani iznos, a s obzirom na to da je u bankovnom izvodu kao oznaka valute jasno naveden euro.

16. No, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede ukupne visine podignutih sredstava s deviznog računa, osnovano tuženik u žalbi osporava da je podigao iznos od 585,30 eura.

16.1. Naime, za razliku od drugih iznosa za koje je prvostupanjski sud utvrdio da su podignuti od strane tuženika, a za koje iz izvoda banke jasno proizlazi da su uplaćeni na isti račun (IBAN [broj bankovnog računa]), za iznos od 585,30 eura proizlazi da je isplaćen u korist Deutsche Post AG NL Renten Service 20. rujna 2018. te je s tim u vezi za primijetiti da je 28. ožujka 2018. navedeni primatelj na devizni račun ostaviteljice uplatio isti iznos od 585,30 eura. Dakle, po svemu sudeći je taj iznos bez osnove uplaćen na devizni račun ostaviteljice da bi naknadno bio vraćen tom uplatitelju, odnosno ne radi se o isplati poduzetoj u korist i za račun tuženika.

16.2. Slijedom prethodno navedenog, utvrđujući ukupni iznos novčanih sredstava koje je tuženik podigao s deviznog računa, prvostupanjski je sud trebao od iznosa dugovnog prometa koji iznosi 8.687,85 eura (a kako to jasno proizlazi iz izvoda banke), pored naknade banke koje je pravilno utvrdio u ukupnom iznosu od 4,55 eura, oduzeti i navedenih 585,30 eura, a što daje 8.098,00 eura. Nadalje, pribroji li se navedenom iznosu ukupni iznos koji je podigao tuženik s kunskog računa ostaviteljice, koji je utvrdio prvostupanjski sud u neosporenoj visini od 1.049,17 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 139,25 eura, dobiveni ukupni iznos podignutih sredstava s dvaju računa ostaviteljice je 8.237,25 eura.

16.3. Nastavno na prethodno navedeno, prvostupanjski sud je iznio zaključak da je troškove pogreba ostaviteljice, koji prema neosporenom utvrđenju suda ukupno iznose 6.945,21 kuna, s obzirom na priznanje od strane tužitelja, trebalo odbiti od polovice ukupno utvrđenog iznosa novčanih sredstava koje je tuženik podignuo s dva bankovna računa. Uvažavajući takvu računicu prvostupanjskog suda (da troškove pogreba treba odbiti isključivo od tužiteljeva nasljedničkog dijela), koji pravni zaključak o računici nije osporen od strane tužitelja, od polovice ukupnog iznosa koji je podignuo tuženik, a što iznosi 4.118,63 eura, trebalo je oduzeti ukupni iznos troškova pogreba, koji prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 921,79 eura, pa tužitelj u konačnici ima pravo na isplatu 3.196,84 eura od tuženika, jer je u tom iznosu tuženik neosnovano umanjio dio ostavine koji pripada tužitelju.

17. Na prethodno navedeni iznos tužitelj ima pravo na zatezne kamate u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) te u skladu s navedenom odredbom, a s obzirom na to da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio zatezne kamate od podnošenja tužbe, to je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelje zatezne kamate od tog dana.

18. Slijedom svega navedenog, trebalo je u skladu s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP- a odbiti kao djelomičnu neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke, a u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 3.196,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a trebalo prihvatiti žalbu tuženika kao djelomično osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je tuženiku povrh prethodno navedenog iznosa naloženo isplatiti tužitelju i 292,65 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

19. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a trebalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka. Budući da su u postupku djelomično uspjeli i tužitelj i tuženik, o troškovima postupka treba odlučivati na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, a uvažavajući vrijednost predmeta spora od 29.085,79 kuna, koja prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 3.860,35 eura.

19.1. Tužitelj je u sporu uspio u omjeru od 82,81 %, a tuženik u omjeru od 17,19 % pa je slijedom toga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik dužan naknaditi tužitelju 65,62 % troškova zastupanja.

19.2. Na ime opravdanih troškova zastupanja prvostupanjski sud je tužitelju odmjerio nagradu od 1.306,49 eura, koju tuženik određeno ne osporava žalbom pa prema tome na ime troškova zastupanja tužiteljici pripada 65,62 % tog iznosa, a što iznosi 857,31 eura.

19.3. Ujedno, s pravom tuženik osporava trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, a s obzirom na to da tužitelj nije dostavio potvrdu kojom bi dokazao da su navedene pristojbe i plaćene.

19.4. Slijedom toga, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 857,31 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude.

19.5. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda pod točkom III. izreke potvrđena za troškove postupka od 857,31 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude, dok je u pogledu preostalog iznosa troška od 628,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama presudu trebalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti.

20. Odluka pod točkama III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tuženiku za sastavljanje žalbe pripada po Tbr.10. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) 125 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25 % (po Tbr. 54. i Tbr. 46. Tarife) iznosi 312,50 eura, s tim što je tuženik zatražio 310,94 eura, pa je mjerodavan zatraženi iznos, a pripada mu i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 81,35 eura, po Tar. br. 3. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/23), imajući na umu da je taj trošak dokazao potvrdom o uplatu, a što sveukupno iznosi 392,29 eura.

20.1. No, kako je tuženik sa žalbom uspio u omjeru od 8,38 % (to uvažavajući da je vrijednost predmeta žalbenog postupka 3.489,49 eura), to mu je tužitelj dužan naknaditi 8,38 % priznatih troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu, što iznosi 32,87 eura. Stoga je naloženo tužitelju da taj trošak tuženiku naknadi, dok je u preostalom dijelu od 359,42 eura zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

21. U nepobijanom dijelu (toč. II. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković