REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-299/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Andreji Krstinić, odvjetnici iz Raba i Slavku Milardoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:[osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-3461/2019-42 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P- 3461/2019-42 od 15. siječnja 2024., u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se prihvaća i ukida presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj: P-3461/2019-42 od 15. siječnja 2024., u točki II., III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetna i bez pravnog učinka odredba iz točke 4. i 7. Ugovora o kreditu 9012009537 koji je sklopljen dana 06.10.2006. godine između tužitelja FT, iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], PODRUŽNICA RIADRIA RIJEKA, kao Banke, u dijelu u kojem ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, i dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i plaćanje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju HT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate zbog ništetne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012009537 sklopljenom i solemniziranom dana 06.10.2006. godine, isplati iznos od 5.826,75 EUR/43.901,66 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju UT, iz [adresa], ..., na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9012009537 sklopljenom i solemniziranom dana 06.10.2006. godine, isplati iznos od 21.698,21 EUR/163.485,20 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Zagreb naknaditi tužitelju UT troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.946,73 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude tj. 15. siječnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu broj 9012009537, a da pri tome nije imao u vidu da je tužiteljev kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to na način kao da je kredit početno bio u EUR, a da je preplata priznata potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, pa da je iz tog razloga neosnovano vraćanje na početno ugovorenu kamatnu stopu iz kredita u kojem je ugovorena otplata uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i da je donesenom presudom tužitelj ostvario pravo koje je protivno člancima 19.a, 19.b i 19.c ZID ZPK.

2.2. Dodatno ističe da se ne može prihvatiti tvrdnja da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje u pogledu sklapanja Dodatka navedenog Ugovora o kreditu, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, kao kreditori, bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, a da je potrošačima ostavljen rok od 30 dana u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu, te nalazi da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije imao u vidu odluku Suda EU C-567/20, odluke Vrhovnog suda RH, kao i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izneseno u oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem: Gos- 1/2019, a prema kojem pravnom shvaćanju da je sklapanjem Sporazuma o konverziji osigurano otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi uz istovremeno održavanje valjanosti ugovora, odnosno da je konverzijom kredita u potpunosti riješeno pitanje obeštećenja potrošača jer da su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR-ima.

2.3. Osim navedenog tuženik smatra da se iz ponašanja tužitelja može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te njegova prava i obveze, tim više što se tužitelj nije nikada obratio ovlaštenoj osobi, odnosno nadležnoj službi tuženika kako bi dobio dodatna pojašnjenja vezano za razloge i kriterije promjene kamatne stope i promjene tečaja po spornom kreditu, a da iz toga nesporno proizlazi da su tužitelju takve promjene bile jasne i razumljive, dok je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovoriti s klijentom, ali da je pri tome bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze u pogledu obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio, s tim da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao ugovornu kamatu zbog promjena tržišnih uvjeta, a da ista nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše kamatne stope, kao i da je valutna klauzula izričito dopuštena temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), pa da se iz navedenih razloga presuda pogrešno temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužitelja da se njegova obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da se činjenica podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom tužitelja u smislu prekida zastare, te da se prvostupanjski sud nije mogao pozvati na utvrđenja iz tog postupka pa da je svakako osnovan prigovor zastare, a zaključno navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što je presuda nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 9012009537 u dijelovima u kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te zahtjev za isplatom iznosa od 5.826,75 eura (43.901,66 kn) s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 21.698,21 eura (163.485,20 kn) s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

6. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 6. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 126.360,37 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke s tim da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,20%, te da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7), zatim da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF, kao i da su stranke sklopile 31. ožujka 2009. I Dodatak Ugovoru o kreditu, 11. siječnja 2011. II Dodatak Ugovoru o kreditu, 29. kolovoza 2011. III Dodatak Ugovoru o kreditu, 13. srpnja 2012. IV Dodatak Ugovoru o kreditu i 2. kolovoza 2012. V Dodatak Ugovoru o kreditu. Nadalje nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na način da je s danom 30. rujna 2015. provedena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sukladno odredbama ZID ZPK.

7. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da su krediti konvertirani na način da su naknadno zaključeni Dodatci ugovoru o kreditu, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnim Ugovorima o kreditu ništetne i da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, te u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavila u neravnopravni položaj.

8.1. Naime, cijeneći iskaz tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao uvjerljiv, životan i logičan, pravilno je utvrđeno da je kredit podigao za kupnju nekretnine na otoku Krku, da se odlučio za kredit u valuti CHF prvenstveno zbog toga što mu je bio manji anuitet nego u valuti EUR, da nije imao mogućnosti pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovora jer da je isti bio unaprijed pripremljen, dok tuženik tijekom postupka nije predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara koji je s tužiteljem zaključivao predmetni Ugovor o kreditu, tako da je prvostupanjski sud na temelju navedenog iskaza tužitelja, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

9. Prvostupanjski sud je, također, prihvaćajući kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim je zatražena isplata s osnova ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pravilno zaključio, a na temelju članka 326. stavka 1. ZOO-a, da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru. Nadalje, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

10. Osim navedenog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik u smislu članka 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa da je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa, kao i da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika imajući u vidu da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P- 1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018., s tim da je nedvojbeno da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. putem pošte preporučeno.

11. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kada je odlučivao o visini iznosa koji tuženik treba isplatiti tužitelju, budući presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te se ne može ispitati.

11.1. Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, te ga iz tog razloga u cijelosti prihvaća, iako je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 396-400) zatražio isplatu iznosa od 5.826,75 eura (43.901,66 kn) s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 21.698,21 eura (163.485,20 kn) s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sve sa pripadajućim zateznim kamatama od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, dok iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića iz Klane, kojeg je u cijelosti prihvatio nalazeći da je isti stručan i nepristran, proizlazi da je tužitelj zbog razlike u tečaju preplatio iznos od 21.698,21 eura (163.485,20 kn), a zbog promjene kamatne stope iznos od 5.826,75 eura (43.901,66 kn), što iznosi ukupno 27.524,96 eura (207.386,86 kn), međutim da je nakon obračuna razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije HRK, zateznih kamata na mjesečne iznose razlika za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, odnosno priznate preplate u konverziji u iznosu 8.012,30 eura (60.368,71 kn) i više učinjenog umanjenja glavnice u iznosu od 17.276,65 eura (130.170,91 kn), preostalo ukupno dospjelo potraživanje koje s danom 30. rujna 2015. iznosi 14.007,72 eura (105.541,19 kn), te na koji iznos da teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate. Nadalje, prvostupanjski sud uopće nije obrazložio zbog čega smatra da za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučna činjenica da je prilikom konverzije Ugovora o kreditu priznata preplata u konverziji, koja prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 8.012,30 eura (60.368,71 kn), te da tužitelj kao korisnik kredita ima pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi samo ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji nije u cijelosti obeštećen.

12. Slijedom iznijetih razloga valjalo je pobijanu presudu u točki II. i III. izreke ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka (točka IV. izreke).

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, nakon što otkloni bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano, dopunskim vještačenjem utvrditi za koja mjesečna razdoblja je utvrđena preplata iz provedene konverzije u iznosu od 8.012,30 eura (60.368,71 kn), te će u skladu s tim utvrditi razdoblja za koja tužitelj nije u cijelosti obeštećen, i to posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule, i to samo za razdoblja kada je tečaj bio viši od početnog tečaja, iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije, odnosno do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu. Nakon što dopunskim vještačenjem utvrdi navedene odlučne činjenice, prvostupanjski sud će proanalizirati i ostale provedene dokaze, te će nakon toga pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.

16. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 369. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 17. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević