REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-2991/23-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CTM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mireli Hajdarević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB. 53056966535, zastupan po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnice Maje Lešnjak i punomoćnika tuženika odvjetnika Matea Mandića, dana 3. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba ugovora o kreditu broj 045-50-2804143 od 29.04.2005. koji su sklopili tužitelj CTM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditor, u dijelu čl. 3. kojim je ugovorena naknada od 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju CTM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 385,44 eur / 2.904,12 hrk2 sa zakonskom zateznom kamatom počam od 11.05.2005. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15 % iz čl. 1. uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 899,54 eur uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, umjesto dosadašnjih pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je je potpisnica ugovora o kreditu sa tuženikom kojim se tuženi obvezao isplatiti tužiteljici iznos od 18.557,90 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prema čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćuje se naknada od 3,30% koja je jednokratna prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica je digla kredit za kupnju automobila. Prema odluci Vrhovnog suda RH ugovorna odredba koja se odnosi na pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo. Čl. 81. st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica smatra da 3,30% uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj na istu odredbu nije imao utjecaja. Tužiteljica se i poziva na sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/19 kojom je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni. Iz ovoga proizlazi da je tuženi bez osnove stekao iznos od 385,44 eur te također potražuje kamate od dana neosnovanog stjecanja kao i parnični trošak. Također, predlaže da se navedeni članak ugovora utvrdi ništetnim temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu prigovara osnovanosti zahtjeva, ističe prigovor zastare, stavlja prigovor potrošača, visinu ne osporava, predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnoga troška.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, saslušana je tužiteljica, uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju osobnog vozila, potvrdu od 25. siječnja 2025. godine.

4. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan kako je i odlučeno u izreci ove presude.

5. Nije sporno da je tužiteljica potpisnik ugovora o kreditu sklopljen dana 29. travnja 2005. godine.

6. Nije sporno da je tuženi "trgovac" u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Također nesporno proizlazi da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, obračunatu s datumom isplate. Također nije sporno da tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju, kao i to da je tužiteljica prilikom isplate kredita isplatila 3,30% naknadu za obradu i odobrenje kredita preračunato u eure iznos od 385,44 eur.

7. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva izvedeni su svi po strankama predloženi dokazi.

8. Ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita sadržano je u Ugovoru o kreditu.

9. Odredbom čl. 173. st. 1. tada važećeg Zakona o bankama tuženi je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U skladu s st. 3. toč.4. čl. 173. pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijama koje banka zaračunava korisniku kredita.

10. Sud je saslušao tužiteljicu te je ista navela da su podigli kredit radi kupnje automobila u osobne svrhe. Iz auto kuće su upućeni kod javnog bilježnika. Kredit je otplaćen. Navodi da je vidjela klauzulu koja je sporna a vezano za jednokratnu naknadu pri obradi kredita ali o toj klauzuli se nije moglo pregovarati. Nije joj u banci obrazloženo što to s tom naknadom plaća i koje usluge.

11. Tužiteljici je najkasnije prije sklapanja ugovora ova odredba morala postati poznata jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Očito iz onoga što je tužiteljica izjavila istoj ta ugovorna odredba nije bila protumačena.

12. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o parničnome postupku odlučno je ocijeniti bi li tuženi pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni letci ni sama ugovorna odredba čl. 10. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koja se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženi mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Odredbe čl. 1021. do 1024 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kako potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZPP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojim se ti troškovi mogu promijeniti.

17. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi koje je opisao tuženi (operativni troškovi rada djelatnike banke uključivo IT zaposlenika, materijalni troškovi uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora, isplata kredita, arhiviranje kreditnog spisa i sl.) takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

18. Presude Europske unije pod brojem C-84/19 i C-224/19 sud je potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji nisu proporcionalni, pa je i ovaj sud mišljenja da je zbog svega navedenoga zahtjev tužiteljice svakako osnovan.

19. Dakle, odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je sud presudio kao u toč. I izreke presude.

20. Imajući na umu navedeno, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 385,44 eur.

21. Tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće prvog idućeg dana nakon plaćanja pa do isplate.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2 i 8 ZID- a ZOO-a.

23. Prigovor zastare od strane tuženika također nije osnovan.

24. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020 (SU-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka st. I ove presude još nije pravomoćna pa nije počelo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT I to za sastav tužbe 200,00 eur, sastav jednog podneska 200,00 eur, ročište 14.10.2024. 200,00 eur, ročište 16.1.2025. 200,00 eur, odnosno ukupno 800,00 eur. Tužiteljici sud priznaje trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 eur, tako da je ukupan trošak tužiteljice u ovom postupku 899,54 eur. Sud nije priznao tužiteljici trošak ročišta za objavu presude iz razloga što navedeni trošak nije nužan obzirom da se presuda objavljuje putem e-oglasne ploče a punomoćnik tužiteljice je u sustavu e-komunikacije pa se navedena presuda može isti dan preuzeti.

U Zagrebu, 3. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika