P-971/2020-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
R E P U B L I K A H R V A T S K A
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice DD, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Santica i Đapić u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. studenog 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ŠD, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tužene MD, odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave dana 14. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 200.076,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, u dijelu, u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 200.076,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovitom kamatom sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.017,44 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006., zaključenog između tužiteljice i tužene, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7. stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovite kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
III Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana, tužiteljici DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 20.579,86 EUR, sa zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
iznos
dospijeće
od
2,07 EUR
1.06.2006.
od
2,92 EUR
1.09.2006.
od
2,37 EUR
1.10.2006.
od
0,91 EUR
1.11.2006.
od
15,90 EUR
1.11.2007.
od
21,86 EUR
1.12.2007.
od
22,51 EUR
1.01.2008.
od
28,16 EUR
1.02.2008.
od
104,41 EUR
1.03.2008.
od
93,17 EUR
1.04.2008.
od
75,62 EUR
1.05.2008.
od
73,98 EUR
1.06.2008.
od
72,26 EUR
1.07.2008.
od
68,81 EUR
1.08.2008.
od
69,93 EUR
1.09.2008.
od
96,56 EUR
1.10.2008.
od
112,76 EUR
1.11.2008.
od
89,74 EUR
1.12.2008.
od
151,85 EUR
1.01.2009.
od
152,50 EUR
1.02.2009.
od
131,63 EUR
1.03.2009.
od
136,42 EUR
1.04.2009.
od
137,37 EUR
1.05.2009.
od
129,13 EUR
1.06.2009.
od
130,57 EUR
1.07.2009.
od
167,98 EUR
1.08.2009.
od
177,24 EUR
1.09.2009.
od
166,96 EUR
1.10.2009.
od
173,60 EUR
1.11.2009.
od
172,54 EUR
1.12.2009.
od
190,48 EUR
1.01.2010.
od
202,00 EUR
1.02.2010.
od
199,50 EUR
1.03.2010.
od
210,94 EUR
1.04.2010.
od
231,90 EUR
1.05.2010.
od
216,66 EUR
1.06.2010.
od
240,73 EUR
1.07.2010.
od
239,92 EUR
1.08.2010.
od
289,83 EUR
1.09.2010.
od
260,75 EUR
1.10.2010.
od
267,48 EUR
1.11.2010.
od
252,92 EUR
1.12.2010.
od
255,60 EUR
1.01.2011.
od
244,92 EUR
1.02.2011.
od
251,39 EUR
1.03.2011.
od
251,72 EUR
1.04.2011.
od
271,44 EUR
1.05.2011.
od
313,34 EUR
1.06.2011.
od
361,03 EUR
1.07.2011.
od
389,23 EUR
1.08.2011.
od
308,94 EUR
1.09.2011.
od
281,93 EUR
1.10.2011.
od
283,73 EUR
1.11.2011.
od
287,46 EUR
1.12.2011.
od
310,77 EUR
1.01.2012.
od
317,78 EUR
1.02.2012.
od
310,14 EUR
1.03.2012.
od
308,99 EUR
1.04.2012.
od
312,86 EUR
1.05.2012.
od
319,59 EUR
1.06.2012.
od
311,19 EUR
1.07.2012.
od
308,88 EUR
1.08.2012.
od
288,29 EUR
1.09.2012.
od
306,03 EUR
1.10.2012.
od
314,30 EUR
1.11.2012.
od
308,81 EUR
1.12.2012.
od
302,22 EUR
1.01.2013.
od
299,96 EUR
1.02.2013.
od
297,62 EUR
1.03.2013.
od
314,00 EUR
1.04.2013.
od
289,89 EUR 1.05.2013.
od
285,96 EUR 1.06.2013.
od
288,31 EUR 1.07.2013.
od
285,84 EUR 1.08.2013.
od
294,65 EUR
1.09.2013.
od
300,36 EUR
1.10.2013.
od
303,14 EUR
1.11.2013.
od
313,08 EUR
1.12.2013.
od
303,05 EUR
1.01.2014.
od
160,38 EUR
1.02.2014.
od
165,55 EUR
1.03.2014.
od
161,05 EUR
1.04.2014.
od
154,58 EUR
1.05.2014.
od
155,98 EUR
1.06.2014.
od
160,60 EUR
1.07.2014.
od
164,28 EUR
1.08.2014.
od
165,22 EUR
1.09.2014.
od
169,17 EUR
1.10.2014.
od
174,85 EUR
1.11.2014.
od
175,91 EUR
1.12.2014.
od
176,74 EUR
1.01.2015.
od
176,31 EUR
1.02.2015.
od
176,31 EUR
1.03.2015.
od
176,31 EUR
1.04.2015.
od
176,31 EUR
1.05.2015.
od
176,31 EUR
1.06.2015.
od
176,31 EUR
1.07.2015.
od
176,31 EUR
1.08.2015.
od
176,31 EUR
1.09.2015.
od
176,31 EUR
1.10.2015.
od
176,31 EUR
1.11.2015.
od
176,31 EUR
1.12.2015.
od
176,31 EUR
1.01.2016.
IV Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana, isplatiti iznos od 10.903,07 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.693,63 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Dana 10. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi utvrđenja ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006. i to odredbi iz čl. 1., 2. i 7. kojima je ugovoreno kako banka odobrava kredit u iznosu od 200.076,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB, odnosno ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. S osnova utvrđenja označenih ništetnih odredbi tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 167.437,01 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine u vremenu od 1. studenog 2007. do 1. rujna 2015. U bitnom navodi kako je ovim standardiziranim, unaprijed formuliranim ugovorom s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF, tužena ugovorila i promjenjivu kamatu koja se mijenja jednostranom odlukom banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamatna stopa mijenjati i to sve bez mogućnosti posebnog pregovaranja i ugovaranja, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice, tako da su u predmetni ugovor ugrađene nepoštene i ništetne odredbe. Pored iznesenog, navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je okončan presudom od 4. srpnja 2013. Odlučujući po žalbi, Visoki Trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da su postupanjem tužene od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita, a time i ovdje tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, smatra kako je tužena na ovaj način neosnovano stekla iznos od 148.015,65 kn na ime pretplaćenih anuiteta i 19.421,36 kn na ime razlike glavnice.
2. U svom odgovoru od 28. ožujka 2024. tužena je u cijelosti osporila osnovanost tužbe i visinu tužbenog zahtjeva, prigovarajući i zastari potraživanja. U bitnom navodi kako su parnične stranke 29. siječnja 2016. sklopile sporazum kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR i tako stvorena nova pravna osnova, tako da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetne odredbe osnovnog ugovora, ne može se pozivati na odluke iz kolektivnog spora niti ima pravo potraživati bilo kakvu naknadu s te osnove. Dodaje kako je neosnovan zahtjev za zateznom kamatom koja bi eventualno mogla teći od dana podnošenja zahtjeva, a ne od svake pojedine tražbine jer tužena nije niti može biti nepošten stjecatelj bez osnove.
3. Podneskom od 28. listopada 2024. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci ove presude, nakon čega je tužena prigovorila preinaci tužbe o kojoj sud nije imao potrebe odlučivati. Naime, tužiteljica tim pismenom nije povećala postojeći zahtjev ili uz njega istaknula dodatni, stoga se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe iz čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Pod pretpostavkom da izneseni stav nije točan i da bi se dosita radilo o preinaci tužbe, ona bi svakako bila dopuštena, jer je zahtjev konačno postavljen nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a sud ni parnične stranke ne raspolažu tim stručnim znanjem, stoga tužiteljica prije izvođenja tog dokaza i nije mogla postaviti zahtjev za isplatom točno određenog iznosa koji bi bio u skladu s odlučnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari.
4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103073996 od 12. travnja 2006., (dalje Ugovor), vlasničkih listova od 8. ožujka i 23. svibnja 2006., početnog otplatnog plana i prometa po kreditu od 1. lipnja 2019., Dodatka ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016. (dalje Dodatak), financijskog vještva sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. u Splitu od 9. kolovoza 2024. s prilozima i saslušanjem tužiteljice kao stranke.
5. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.
8. Pregledom Ugovora od 12. travnja 2006. razvidno je kako je tužiteljica DD kao korisnik kredita, sklopila s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit koji joj je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 200.076,00 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Odredbom iz članka 2. ugovorena je kamata od 4,40 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene, dok je odredbom iz čl. 7. ugovoreno kako korisnik otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja. Anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a za slučaj izmjene redovite kamatne stope pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitet u skladu sa svojom Odlukom o kamatnim stopama te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
9. Pregledom vlasničkih listova od 8. ožujka i 23. svibnja 2006. razvidno je kako je tužiteljica DD upisana vlasnica stana položenog u zgradi u [adresa] na temelju ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 26. travnja 2006.
10. Pregledom Dodatka od 27. siječnja 2016. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljicom izmijenila odredbe osnovnog ugovora. Stranke su utvrdile kako je prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, a na dan 30. rujna 2015. njihova razlika predstavlja preplatu u iznosu od 10.790,46 kn. Također su utvrdile kako označenog dana nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iznosi 106.663,45 eur.
11. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.
12. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.
13. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO. 14. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u člancima 1. i 2. Ugovora nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prvom odlukom utvrđeno je kako je Zagrebačka banka d.d Zagreb (označena kao tužena pod 1) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, dok je drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.
15. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne Novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
16. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i neravnopravan odnos ugovornih strana, ali u odnosu na prigovor tužene o statusu tužiteljice prije svega valja navesti kako je u čl. 6. osnovnog Ugovora označena kupnja stana kao namjena tog pravnog posla, dok iz priloženih vlasničkih listova proizlazi kako se tužiteljica upisala kao vlasnica stana u [adresa] na temelju ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 26. travnja 2006. Dakle, sklapanje predmetnog Ugovora i kupnja stana u kronološkom su skladu i potpuno je jasno kako je tužiteljica utrošila odobrena namjenska sredstva banke. Osim toga, izneseno ponavlja i u svom iskazu pred ovim sudom, pri čemu je za dodati kako je njezina adresa prebivališta upravo na gore označenoj nekretnini, a nasuprot tome, tužena nije priložila dokaz kojim osporava ovo utvrđenje ili ukazuje na drugačiji zaključak. U svakom slučaju, tužiteljica je dokazala status potrošača, stoga se ima pravo pozivati na ishod, odnosno odluke sudova iz kolektivnih sporova. Što se tiče okolnosti u vezi sklapanja Ugovora, tužiteljica navodi kako nije imala posebnih saznanja o ugovorima banaka koji se vezuju uz valutu CHF, već je imala samo uopćena saznanja kako bi se radilo o stabilnoj valuti stabilne države. Za sklapanje predmetnog ugovora ponuđenog prema načelu "uzmi ili ostavi" odlučila se jer je ponuda tužene bila povoljnija, a bila je i vlasnica tekućeg računa kod Zagrebačke banke. Prilikom razgovora sa službenicima tužene nije dobila posebne upute o kretanju valute CHF na tržištu, već je utvrdila da su uvjeti kreditiranja povoljniji uz CHF nego druge valute. U odnosu na promjenjivu kamatu, znala je da će u tijeku otplate kredita ona biti viša ili niža, ali nije znala niti joj je bilo jasno zbog čega se mijenja i po kojim parametrima. Na kraju navodi kako je pristupila sklapanju dodatka Ugovoru, jer su joj ponuđene buduće obveze prema izmijenjenim okolnostima bile znatno povoljnije od tada dospjelih. Tvrdi kako joj nakon sklapanja Dodatka tužena nije isplatila nikakav novčani iznos, a ne sjeća se je li tom prilikom utvrđena preplata po osnovnom ugovoru. Iznesene navode tužiteljice tužena nije dovela u sumnju, radi čega se njezin iskaz drži uvjerljivim i vjerodostojnim. Slijedom toga, jasan je modus operandi tužene koja je i predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirala i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužiteljici, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama davala na uvid kako bi znali za osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, visine godišnje kamatne stope koja je promjenjiva, roka isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope i mjesečnog anuiteta u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva. Neovisno o iskazu tužiteljice, sud vjeruje da joj je tužena dostavljala podatke iz kojih je bilo razvidno mijenjanje, odnosno povećanje početno ugovorene kamatne stope, ali je od odlučnog značaja da tužiteljica, kao korisnik kredita, nije bila upoznata o parametrima koji utječu na te promjene.
17. Tužena u svom odgovoru ističe kako tužiteljica sklapanjem Dodatka od 27. siječnja 2016. nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe nepoštenim i ništetnim, niti na toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenog novčanog iznosa, kako po tečaju, tako i po kamatnoj stopi koji su se mijenjali u tijeku otplate kredita, međutim takav stav ovaj sud smatra pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF i promjene početne kamatne stope do konverzije Ugovora. Dakle, pogrešno je pravno shvaćanje tužene kako se nakon sklapanja Dodatka ne može tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora, ukoliko bi te odredbe bile nepoštene primjenom citiranih odredbi ZZP/03. Sklapanjem Dodatka stranke su izmijenile odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, što istodobno ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem pojedinih odredbi osnovnog ugovora ništetnim. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni u slučaju naknadnog otklanjanja uzroka ništetnosti, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja. U svakom slučaju, konverzija nije od presudnog značaja za odlučivanje o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, jer se važećim zakonskim odredbama, a ni Dodatkom, ne spominje način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već izjednačava položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bio da su sudionici ugovorili kredit u valuti EUR. Slijedom iznijetog, ovim naknadnim pravnim poslom utvrđen je odnos sudionika za ubuduće, a nakon što je izmijenjena valutna klauzula i redefiniran ugovorni odnos stranaka, nema spomena da bi ništetne ugovorne odredbe bile naknadno osnažene. Konačno, sklapanje Dodatka ne podrazumijeva da bi tužiteljici bio doista uračunat i vraćen cjeloviti novčani iznos koji predstavlja razliku između ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope niti da je vraćen iznos na temelju utvrđene ništetne valutne klauzule vezane za CHF.
18. U skladu s iznesenim stavom ide i ostala dokazna građa, a prije svega vještvo sudske vještakinje Ines Lozić od 9. kolovoza 2024. Naime, utvrđuje kako je Ugovorom od 12. travnja 2006. tužena odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 200.076,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate kredita, kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,40% godišnje, a anuitet prema inicijalnom planu iznosio 1.017,44 CHF, odnosno 4.707,54 kn na dan isplate kredita, kako je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja i kako je Dodatkom od 27. siječnja 2016. kredit konvertiran. Dodaje kako se u promatranom razdoblju mijenjala ugovorena kamatna stopa, tako da je do 1. listopada 2007. iznosila 4,40% godišnje, do 1. veljače 2008. iznosila je 5,05%, do 1, srpnja 2009. iznosila 5,70%, do 1. svibnja 2010. iznosila 6,30%, do 1. studenog 2010. iznosila 6,05%, do 1. srpnja 2011. iznosila 5,50%, do 31. prosinca 2013. iznosila je 5,25%, a do izračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosila 3,23% godišnje. Kao posljedica toga mijenjao se i anuitet od početnih 1.017,44 CHF do najvećeg iznosa od 1.247,06 CHF. U skladu s iznesenim zaključuje kako je tužiteljica u otplatnom razdoblju od sklapanja predmetnog Ugovora do sklapanja njegovog Dodatka, a u odnosu na početni otplatni plan, više isplatila tuženoj iznos od 22.488,63 eur, od čega 7.929,16 eur zbog promjene kamatne stope, a iznos od 14.559,47 eur zbog rasta tečaja valute CHF. Također je utvrdila kako je tužiteljica u tijeku otplate zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja, platila manje tuženoj iznos od 1.908,77 eur, od čega zbog pada kamatne stope iznos od 1.472,54 eur, a zbog pada tečaja iznos od 436,23 eur. Slijedom iznijetog smatra kako je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF, platila više tuženoj iznos od 20.579,86 eur, od čega iznos od 6.456,62 eur zbog promjene kamate u anuitetu posljedično na promjenu kamatne stope, odnosno u iznosu od 14.123,24 eur više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja. U odnosu na izračun konverzije prema Dodatku od 27. siječnja 2016., utvrđuje kako je tužena postupala u skladu sa Zakonom o izmijeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju i kako je prilikom provođenja konverzije uzela u obzir sve uplate tužiteljice te na dan 30. rujna 2015. utvrdila preplatu u iznosu od 1.413,83 eur, odnosno u iznosu od 10.790,46 kn. Dodaje kako je tužena izračunom konverzije umanjila obračunati iznos glavnice, tako da je Dodatkom utvrđena nedospjela glavnica koja je na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 105.616,78 eur, odnosno iznos od 809.709,99 kn, a tužiteljica započela s otplatom kredita u eur. Međutim, prema raspoloživim podatcima, a pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate Ugovora u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni, nalazi da bi preostala nedospjela glavnica tužiteljice na dan 29. siječnja 2016. iznosila 727.560,78 kn, što predstavlja razliku od 10.903,07 eur u odnosu na glavnicu utvrđenu provedbom konverzije u iznosu od 809.709,99 kn. Na njezin nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe koje bi ukazivale na matematičke greške kod izračuna ili vještakinjinu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, stoga se utvrđeni podatci prihvaćaju kao točni i vjerodostojni.
19. U skladu s iznesenim, nedvojbeno je kako je tužiteljica u tijeku otplate kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni otplatni plan, a temeljem prethodno utvrđenih ništetnih odredbi Ugovora, platila više tuženoj iznos od 20.579,86 eur. Također je utvrđeno kako razlika nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 10.903,07 eur, a tome je za dodati kako je prema shvaćanju ovog suda i na temelju utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi, iznos glavnice prilikom konverzije trebalo obračunati uzimajući u obzir kriterije koji su bili važeći na dan sklapanja osnovnog Ugovora, odnosno tadašnji tečaj CHF u odnosu na HRK i početnu kamatnu stopu, kako je i utvrđeno nalazom vještakinje. Konačno, Dodatak od 27. siječnja 2016. sklopljen je kao i osnovni ugovor u formi obrasca, odnosno unaprijed formuliranog i tipiziranog ugovora tužene, koji je tužiteljica (prema vlastitom iskazu) prihvatila kao povoljniju mogućnost, a bez ikakvog stvarnog utjecaja na njegove odlučne odredbe. S tim u vezi, sud smatra kako je tužena prilikom sklapanja Dodatka i utvrđenja budućih obveza tužiteljice, zanemarila ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedice koje su nastupile na teret korisnice kredita. Dakle, stvarni iznos nedospjele glavnice znatno je niži od onog utvrđenog konverzijom, a prema iskazu tužiteljice i stanju u spisu ne proizlazi da su svi prethodno utvrđeni preplaćeni iznosi korišteni prilikom utvrđenja njezinog preostalog duga. Ovome je za dodati kako tužena do zaključenja prethodnog postupka pa ni do zaključenja raspravljanja, nije postavila zahtjev za naknadom iznosa od 1.413,83 eur, kojeg je utvrdila Dodatkom s osnova tužiteljičine preplate u odnosu na početni otplatni plan.
20. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja jasno je kako su odredbe iz čl. 1., 2. i 7. Ugovora imale za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, odnosno potrošača, a objekt ugovorne obveze neodređen i nerazumljiv. Slijedom toga, i primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud ih smatra ništetnim, radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnih gore označenih odredbi, kako je i odlučeno u točkama I i II izreke presude.
21. Što se tiče zahtjeva postavljenog radi isplate novčanih iznosa, treba navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, prema kojoj je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, dok se prigovor tužene o zastari potraživanja drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, prema odredbi iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćno okončan 13. lipnja 2014. presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10 u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenih dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 10. lipnja 2019. nije nastupila zastara. Kod takvog stanja stvari, tužiteljičin zahtjev valjalo je prihvatiti i u preostalom dijelu kojim se tuženoj nalaže platiti iznos od 20.579,86 eur sa zateznom kamatom koja teče od svake pojedine mjesečne preplate, kao i iznos od 10.903,07 eur sa zateznom kamatom koja teče od početka otplate kredita po sklopljenom Dodatku, a sve u skladu s odredbama iz čl. 29. st. 2. i 1115. ZOO, kako je i odlučeno u točkama III i IV izreke presude.
22. Uzimajući u obzir ishod spora i u skladu s odredbom iz čl. 154. st. 1. ZPP, tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku i to za radnje sastava tužbe od 10. lipnja 2019., žalbe od 30. siječnja 2020., obrazloženog podneska od 28. listopada 2024. te zastupanja na ročištima održanim 24. travnja, 2. srpnja i 15. studenog 2024. u vrijednosti od 250 bodova, odnosno u iznosu od 500,00 EUR za svaku označenu radnju, a pored svega i trošak zastupanja na ročištu radi objave na ročištu 14. veljače 2025. u visini od 50 bodova, odnosno u iznosu od 100 eur, sve prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i 3. te Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT). Zahtjev za naknadom troška sudske pristojbe ove presude nije prihvaćen, jer je tužiteljica dokazala status potrošača, stoga u skladu s odredbom iz čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23) nije dužna podmiriti tu obvezu. Priznatih 1550 bodova, odnosno iznos od 3.100,00, valjalo je uvećati za 25 % PDV, trošak plaćene sudske pristojbe tužbe u iznosu od 268,63 eur i vještačenja u iznosu od 550,00 eur. Slijedom toga, tuženoj je naložena naknada tužiteljičinog troška postupka u iznosu od 4.693,63 EUR sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki V izreke.
Split, 14. veljače 2025.
Sudac
Branko Malenica
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
DNA
- pun. tužiteljice
- pun. tužene
