Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-91/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 8. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice Sandre Kovačić, odvjetnice iz Karlovca, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu iz Karlovca te punomoćnice tužene TF, odvjetničke vježbenice u ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, u zamjeni za punomoćnike iz OD Leko i partneri iz Zagreba, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu, broj 9012362027, solemniziranog kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, pod brojem Ov-6051/2007 dana 27. ožujka 2007., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 501,43 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 575,77 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 26. ožujka 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012362027, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz [adresa], pod brojem Ov-6051/2007 dana 27. ožujka 2007. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 83.082,43 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci tužene o kreditiranju građana. Odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000 kuna.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 28. ožujka 2007., naplatila iznos od 3.777,99 kn na ime troškova naknade za obradu kredita, a što je vidljivo iz potvrde tužene od 1. veljače 2021., odnosno knjigovodstvene kartice gdje je predmetna uplata knjižena dana 28. ožujka 2007. na kontu: 1240070400. Tužena je predmetnu odredbu članka 12. stavka 3. ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,0% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz knjigovodstvene kartice vidljivo je da je tužena dana 28. ožujka 2007., od tužitelja naplatila iznos od 3.777,99 kn na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 501,43 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe kako je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom 2015. sklopio Dodatak ugovora o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutom u EUR. Ističe kako interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP/09. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U odgovoru na tužbu, tužena ukazuje i na činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev-895/2003, od dana 09. veljače 2005. prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužena nadalje navodi kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika pa se onda s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što se zacijelo ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer se ne smije zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, tužena navodi kako je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika, prije zaključenja ugovora, dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Završno, tuženik ističe prigovor zastare. Navodi kako zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog, prema mišljenju tuženika svakako proizlazi da je tužba neutemeljena, da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

2.1. Podneskom od 6. prosinca 2024. tužena je dopunila svoje navode te istaknula kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Nadalje, nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade za obradu kredita danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženikom. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Nadalje, sama naknada plaćena je iz ugovorenog kredita, stoga je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao namjenski kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju je podmirio iz ugovorenog namjenskog kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos same naknade za obradu kredita. Da se o svim predviđenim iznosima koji bi ulazili u iznos kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ne bi tražio upravo ugovoreni iznos kredita, već bi mu odobreni kredit bio manji. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost tuženik navodi kako je Sud Europske unije već iznio stajalište u presudi C-621/17 od 03.10.2019., a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, citirano:

„1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Tužena nadalje navodi kako zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (˝Narodne novine˝, broj: 84/02. i 12/06.) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (˝Narodne novine˝, broj: 15/14.) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj . Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 26. ožujka 2007. s ovjerom od 27. ožujka 2007. (list 5-16 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 17-38 spisa), potvrdu tužene (list 39-40 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 65 spisa).

3.1. Podneskom od 3. siječnja 2025. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja osobnog bankara UF kao svjedoka.

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 9012362027 dana 26. ožujka 2007. koji je kod javnog bilježnika solemniziran 27. ožujka 2007. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.082,43 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate od 240 mjeseca, te početnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,20% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

6. Nije sporno niti da su stranke člankom 12.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu nagradu za obradu kreditnog zahtjeva od 1% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

7. Uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 23 spisa) i potvrdu tužene (list 39-40 spisa) sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 28. ožujka 2007. i to u iznosu 3.777,99 kn.

8. U svom iskazu (list 65 spisa) tužitelj navodi kako je on kod tuženika podignuo stambeni kredit te da mu je kao jedina opcija bilo ponuđeno sklapanje ugovora u CHF valuti. Tužitelj navodi i da je njemu predmetni ugovor dan samo na potpis te da je isti bio već unaprijed pripremljen te stoga on nije mogao utjecati na odredbe samog ugovora o kreditu. Navodi kako njemu nisu bile objašnjene odredbe o ulaznoj naknadi od strane djelatnika banke te nije bio niti upoznat sa njima.

8.1. Cijeneći iskaz tužitelja sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njegova iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003. – dalje: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom, stambenom kreditu podignutom za privatnu namjenu.

10. Prema odredbi članka 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 81. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.

13. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 12.3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1% iznosa kredita.

14. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).

15. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

16. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

17. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

18. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

19. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP-a, kao i da je ta odredba iako jasno i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)

20. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Ističe se kako tuženik neosnovano smatra da tužitelj nema valjani pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi upravo na temelju toga ostvario daljnja prava za koja smatra da mu pripadaju, a u konkretnom slučaju pravo na povrat plaćene naknade.

22.1. Također, nije u pravu tuženik kada navodi da predmetni ugovor o kreditu nije na snazi jer su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutom u EUR. Navedeni Dodatak ugovora nije izmijenio odredbu koja se ovim postupkom utvrđuje ništetnom te su njime izmijenjene samo neke odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a nikako cijeli ugovor. Također, ističe se i kako se ovdje ne radi o naknadi za aneks ugovora o kreditu, već o naknadi za osnovni ugovor o kreditu na koji se ne primjenjuje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.) koji je stupio na snagu 2015., a predmetna naknada naplaćena je po ugovoru o kreditu iz 2007. (Županijski sud u Puli-Pola, Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.)

23. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 28. ožujka 2007. i to u iznosu 3.777,99 kn to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 501,43 EUR/3.777,99 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, odnosno od 28. ožujka 2007. do isplate.

24. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24.1. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.

25.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

27. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podneska od 28. travnja 2021. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 15. prosinca 2022. i 8. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 112,50 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (potvrda o uplati – list 41 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 26,54 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 575,77 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 14. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.

27.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

28. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 14. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Leko i partneri iz Zagreba