REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1296/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja AGROAVANT d.o.o., Zagreb, Ulica Pere Hektorovića 2, OIB: 04948057651, kojeg zastupa Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika AGINTIA d.o.o., Zagreb, Pijavišće 17G, OIB: 69461105835, kojeg zastupa Ivan Kaleb, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ećimović i Kaleb d.o.o., Zagreb, Roberta F. Mihanovića 9, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zastupnika po zakonu tužitelja BN, punomoćnika tuženika i zastupnika po zakonu tuženika JN, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.155,02 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 6.636,14 EUR od 1. listopada 2023. do isplate,

- 7.246,67 EUR od 2. prosinca 2023. do isplate,

- 16.272,21 EUR od 20. prosinca 2023. do isplate,

i to za razdoblje do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.022,00 EUR s zateznim kamatama od 14. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke sklopile tri ugovora o zajmu, tužitelja kao zajmodavac, a tuženik kao zajmoprimac, da je temeljem ugovora od 30. rujna 2022. tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 50.000,00 kn, kojeg je isplatio na račun tuženika od 30, rujna 2022. i 5. listopada 2022., da je temeljem ugovora od 1. prosinca 2022. tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 54.600,00 kn, kojeg je isplatio na račun tuženika u okviru iznosa od 60.000,00 kn dana 1. prosinca 2022. te da je temeljem ugovora od 19. prosinca 2022. tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 122.603,00 kn, kojeg je isplatio na račun tuženika 20. i 27. prosinca 2022. Povrat svakog od navedenih zajmova da je ugovoren u roku od jedne godine od sklapanja navedenih ugovora, ali da mu tuženik pozajmljene iznose nije nikada vratio. Stoga, sukladno odredbi čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), zahtijeva od tuženik u ovom postupku isplatu iznosa od 30.155,02 EUR s zateznim kamatama na iznos od 6.636,14 EUR od 1. listopada 2023. do isplate, na iznos od 7.246,67 EUR od 2. prosinca 2023. do isplate i na iznos od 16.272,21 EUR od 20. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava da mu je tužitelj uplatio navedene novčane iznose, ali tvrdi da se nije radilo o zajmu, već o ulozima tužitelja u projekt upotrebe digitalnih alata u poljoprivredi koji je vođen kroz društvo YieldGap d.o.o. S obzirom da društvo YieldGap d.o.o. nije imalo vlastitih resursa za vođenje tog projekta, to da je tuženik ulagao svoje resurse (zaposlenike, poslovni prostor, poslovni software i sl.), čime su mu nastali troškovi, koje da mu je tužitelj, koji je imao poslovni interes u tom projektu i koji je kasnio postao jedinim članom društva YieldGap d.o.o, podmirivao navedenim uplatama. Dakle, uplate da su vršene u svrhu podmirenja nastalih troškova u poslovanju zajedničkog projekta YieldGap d.o.o., a da su ugovori o pozajmici sklapani tek naknadno, kako bi uplate imale knjigovodstvenu podlogu, iako stvarna volja ugovornih strana nije bila zasnivanje odnosa zajma.

3. Tužitelj je osporavao iznijete navode tuženika, smatrao da iz dostavljenih ugovora o zajmu i potvrda o uplatama jasno proizlazi da je volja ugovornih strana bila zasnivanje pravnog odnosa zajma, a kako tuženik ne osporava da je te iznose primio i nije ih vratio tužitelju, to da je tužbeni zahtjev očito osnovan.

4. Tuženik je ostao kod navoda da su predmetni ugovori o zajmu prividni pravni poslovi, u smislu odredbe čl. 285. ZOO-a.

5. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o pozajmici sklopljen 30. rujna 2022. između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca (list 6. – 7. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o zajmu 1), Ugovor o pozajmici sklopljen 1. prosinca 2022. između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca (list 8. – 9. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o zajmu 2), Ugovor o pozajmici sklopljen 19. prosinca 2022. između tužitelja kao zajmodavca i tuženika kao zajmoprimca (list 10. – 11. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o pozajmici 3), potvrde o izvršenim platnim transakcijama PBZ d.d. (list 12. – 13. spisa), potvrde plaćanja Nove hrvatske banke d.d. (list 14. – 17. spisa), knjigovodstvena isprava tužitelja naziva Kartica glavne knjige (analitika): kartica konta (list 18. spisa) te su saslušani svjedokinja BNP (list 113. – 114. spisa), zastupnik po zakonu tužitelja IN (list 114. – 115. spisa) i zastupnik po zakonu tuženika JN (list 115. – 116. spisa).

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

7. Predmet spora jest povrat pozajmljenih novčanih iznosa.

8. Među strankama nije sporno da su potpisale Ugovor o zajmu 1 na iznos od 50.000,00 kn/6.636,14 EUR, Ugovor o zajmu 2 na iznos od 54.600,00 kn/7.246,67 EUR i Ugovor o zajmu 3 na iznos od 122.603,00 kn/16.272,21 EUR, da je tužitelj uplatio tuženiku te novčane iznose te da mu ih tuženik nije vratio.

9. Sporno je da li su navedeni ugovori o zajmu prividni pravni poslovi, a time i da li postoji obveza tuženika vratiti tužitelju novce koje je primio temeljem tih pravnih poslova.

10. Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće (čl. 499. st. 1. ZOO-a).

11. Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama (čl. 285. st. 1. ZOO- a).

12. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. st. 2. ZOO-a).

13. Tuženik sadržajno tvrdi da su predmetni ugovori o zajmu prividni ugovori, koji prikrivaju bilo stvarno sklopljeni ugovor o ulaganju u zajednički projekt stranaka, temeljem kojeg je tuženik u razvoj projekta ulagao svoj rad, a tužitelj svoja novčana sredstva koja su služila podmirenju troškova tuženikova rada, bilo ugovor o pružanju usluga, u okviru kojeg je tuženik tužitelju pružao usluge rada na projektu od tužiteljevog poslovnog interesa, a tužitelj mu je te usluge plaćao predmetnim uplatama, slijedom čega da, u svakom slučaju, ne postoji tuženikova obveza povrata primljenih novčanih sredstava.

14. Valja napomenuti da ništa iz pisanih ugovora o zajmu ne upućuje na to da bi se radilo o prividnim ugovorima. Naime, u njima se jasno navodi da tužitelj daje, a tuženik prima zajam u određenom novčanom iznosu, da se tužitelj taj novčani iznos obvezuje isplatiti tuženiku na njegov žiro račun, a tuženik mu se obvezuje vratiti tako uplaćeni iznos u roku od jedne godine od dana sklapanja ugovora (čl. 1. i 2. Ugovora o zajmu 1, 2 i 3).

15. No, da bi se utvrdila prava volja ugovornih strana, sud je izveo dokaz saslušanjem tadašnjih zastupnika po zakonu stranaka, koji su i potpisali navedene ugovore te sadašnjeg zastupnika po zakonu tuženika.

16. Svjedokinja JNP, nekadašnja zastupnika po zakonu tuženika, koja je u ime tuženika potpisala predmetne ugovore o zajmu, izjavila je da je svrha predmetnih ugovora o zajmu, koji su joj predočeni prilikom iskazivanja, bila pozajmljivanje novaca potrebnih tuženiku za operativno poslovanje i da za vrijeme dok je ona bila direktor tuženika te pozajmice nisu vraćene. Navela je da je upoznata s postojanjem projekta upotrebe digitalnih alata u poljoprivredi koji je vođen kroz društva YieldGap d.o.o., da je tuženik bio jedno od skupine društava koje su međusobno surađivala na tom projektu, a ona da je bila zadužena za operativno praćenje financijskog dijela tog projekta. Radilo se je o zajedničkom projektu JN, PN i BN. Međutim, da u okviru suradnje na tom projektu tuženik nije pružao tužitelju nikakve usluge za koje bi mu mogao ispostaviti račune, a niti da mu je ikada ispostavljao račune. Napomenula je da je ukupno bilo tri ugovora o zajmu, upravo oni koji su joj predočeni, da ih je ona sastavljala i potpisala na strani zajmoprimca, dok ih je na strani zajmodavca potpisao IN, međutim, da je sa svime time bio upoznat JN koji je u to vrijeme bio vlasnik društva Agintia SA, a koje je bilo osnivač i član društva tuženika. Što se tiče načina povrata tih pozajmica, svjedokinja je navela da se je razgovaralo o tome da bi tuženik fakturirao određene usluge društvu YieldGap d.o.o., koji bi joj te usluge platio, a potom bi tuženik te novce iskoristio u svrhu povrata predmetnih pozajmica ili bi do podmirenja došlo ustupom odgovarajućih potraživanja, ali u svakom slučaju da je dogovor bio da bi se ti novci vratili tužitelju kroz YieldGap d.o.o., mada u tom trenutku nije točno konkretizirano na koji način se to trebalo učiniti. Ponovno je napomenula da su predmetne pozajmice služile pokriću troškova poslovanja tuženika.

17. Zastupnik po zakonu tužitelja IN tijekom svog iskaza da je on potpisao predmetne ugovore o zajmu kao direktor tužitelja, a da je svrha tih ugovora bila upravo ono što se u njima navodi, dakle, pozajmljivanje određenog iznosa novca tuženiku koji je u dogovorenom roku trebao biti vraćen. Naveo je da on nije znao čemu će ti pozajmljeni iznosi konkretno služiti, a niti da ga se je to ticalo. Sam dogovor oko pozajmljivanja da je postigao sam s JN, a ugovore da mu je poslala BNP, nakon čega da ih je on potpisao i uplatio novce. Što se tiče zajedničkog projekta koji je vođen preko društva YieldGap d.o.o., napomenuo je da je tužitelj posudio izravno društvu YieldGap d.o.o. oko 485.000,00 EUR za razvoj tog projekta, a da to društvo nije ništa od pozajmljenog novca vratilo tužitelju, a u to vrijeme njegov vlasnik je bio JN, a što da je sve dovelo do toga da je tužitelj u ljeto 2023. otkupio društvo YieldGap d.o.o. za 1 EUR. Prema njegovom sjećanju između njega, JN i BNP nije postojao dogovor da će se predmetne pozajmice tužitelju vratiti kroz društvo YieldGap d.o.o.

18. Zastupnik po zakonu tuženika JN tijekom svog iskaza navodi da je on dogovorio sklapanje predmetnih ugovora o zajmu s ŽN, kao direktorom tužitelja te da su ti pozajmljeni novci trebali služiti za pokriće troškova tuženika koje je on imala uslijed rada na projektu koji je vođen kroz društvo YieldGap d.o.o., prije svega da se je radilo o troškovima zaposlenika. Tuženik da nije imao od kuda vratiti te pozajmice, s obzirom da on niti nije radio ništa drugo osim što je pružao podršku na tom projektu vođenom kroz društvo YieldGap d.o.o., a da se je očekivalo da će društvo YieldGap d.o.o. generirati dobit iz koje bi se platile usluge tuženika na tom projektu, a iz čega bi onda bile vraćene predmetne pozajmice. Do toga da nije došlo u razdoblju dok je on bio dio tog projekta iz kojeg razloga nije došlo niti do povrata tih pozajmica. Prema njegovom sjećanju tužitelj je uložio u YieldGap d.o.o. između i 300.000,00 EUR i 500.000,00 EUR, ali se nije mogao sjetiti načina na koji je izvršeno ulaganje, da li putem pozajmice ili putem plaćanja računa YieldGap d.o.o., s obzirom da među sudionicima projekta nije postojalo jasno pravilo u kojim slučajevima će se ulaganje vršiti putem pozajmice u kojim putem plaćanja računa. Kada je sud pokušao razjasniti što to znači da se je ponekad ulaganje vršilo putem plaćanja računa, odnosno da li to znači da je društvo YieldGap d.o.o. pružalo usluge tuženiku koje je moglo naplatiti, odgovorio je da se više ne može sjetiti da li je u tom projektu YieldGap d.o.o. pružao/prodavao svoje usluge izravno nositeljima OPG-a ili ih je pružao/prodavao Agroavantu, a onda bi ih isti prodavao nositeljima OPG-a.

19. Iz izvedenih dokaza sud je zaključio da predmetni ugovori o zajmu nisu prividni pravni poslovi, koji bi trebali prikriti neki drugi stvarno sklopljeni ugovor među parničnim strankama, već da se uistinu radi o valjanim i obvezujućim ugovorima o zajmu.

20. Činjenica jest da su stranke sudjelovale u određenom zajedničkom projektu, radi kojeg je i osnovano društvo YieldGap d.o.o., kojeg je najprije bio osnivač i član društva JN, sadašnji direktor tuženika, a danas je to tužitelj, ali to samo po sebi ne isključuje da su stranke istovremeno međusobno ulazile i u druge ugovorne odnose, a jedan od njih su bili upravo odnosi iz predmetnih ugovora o zajmu.

21. Naime i sam direktor tuženika JN te tadašnja direktorica tuženika BNP navode da je dogovor bio da tuženik te pozajmice tužitelju vrati, a što je bitan element ugovora o zajmu, samo što su oboje smatrali da će cijeli projekt postati profitabilan pa da će rad koji su u njega uložili, očito kroz pružanje usluga društvu YieldGap d.o.o., a ne tužitelju, biti plaćen, iz kojeg prihoda bi tuženik onda bio u stanju vratiti predmetne pozajmice tužitelju.

22. Međutim, činjenica da tuženik nije ostvario očekivani prihod od tog projekta ne može istog osloboditi obveze povrata zajma.

23. Stoga, kako je tuženik nesporno temeljem Ugovora o zajmu 1 primio od tužitelja iznos od 50.000,00 kn/6.636,14 EUR, temeljem Ugovora o zajmu 2 primio je iznos od 54.600,00 kn/7.246,67 EUR i temeljem Ugovora o zajmu 3 primio je iznos od 122.603,00 kn/16.272,21 EUR, a isto proizlazi i iz dostavljenih bankovnih potvrda o plaćanju, to je tuženik dužan vratiti tužitelju primljenu pozajmicu u ukupnom iznosu od 30.155,02 EUR s zateznim kamatama od prvog dana nakon dospijeća obveze povrata svake od primljenih pozajmica, a kako je dospijeće po Ugovoru o zajmu 1 bilo 30. rujna 2023., po Ugovoru o zajmu 2 bilo je 1. prosinca 2023. te po Ugovoru o zajmu 3 bilo je 19. prosinca 2023., to je tuženik dužan platiti zatezne kamate na iznos od 6.636,14 EUR od 1. listopada 2023. do isplate, na iznos od 7.246,67 EUR od 2. prosinca 2023. do isplate i na iznos od 16.272,21 EUR od 20. prosinca 2023. do isplate, kako to tužitelj u ovom postupku i potražuje (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

24. Budući da predmetni ugovori o zajmu po svojoj naravi nisu trgovački ugovori (pozajmljivanje nije djelatnost koja ulazi u redovni predmet poslovanja tužitelja), to se zatezne kamate obračunavaju po nižoj stopi, onoj koja je propisana odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja proizašla iz ostalih obveznih odnosa.

25. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

26. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 30.155,02 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 30. listopada 2024. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 14. siječnja 2025. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 174,00 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 348,00 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 3.022,00 EUR EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), koliko tužitelj u ovom postupku i potražuje.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. veljače 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku