REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2024/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 13. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika Marija Hrupeca, te punomoćnika tuženika odvjetnika Filipa Fuština, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 14. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 23. Ugovora o kreditu broj: 3210589484/07 zaključenog između tužitelja i tuženika 24.08.2007.g., u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici KZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 196,59 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 18.01.2012.g. po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni trošak parničnog postupka 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 24.08.2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 277.500,00 CHF prema srednjem tečaju HNB. Navodi da je tuženika naplatio tužiteljici jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 196,59 EUR. Tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je potrošač na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora. Stoga svojim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 23 Ugovora o tome da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Svojim zahtjevom tužiteljica također potražuje i ukupan iznos od 196,59 EUR koji se odnosi na plaćenu naknadu za prijevremenu otplatu, sa zateznim kamatama od dana plaćanja, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj te ističe prigovor zastare. Navodi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita valjano ugovorena te da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17) bilo propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze, koja odredba se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu sklopljene prije njezinog stupanja na snagu, a predmetni ugovor se odnosi upravo na ranije razdoblje. Ističe da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a Odlukom o Tarifi naknada za usluge je na jasan i određen način propisana predmetna Tarifa, koja odluka je bila dostupna tužiteljici u poslovnici banke. Navodi da navedena ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje znatnu) neravnotežu između stranaka. Tuženik ističe da je prijevremena otplata kredita izravno uzrokovala tuženiku stvarne troškove, jer je isti imao trošak kamate koje plaća deponentu, odnosno naknade koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se banka kreditno zadužila. Tuženik slijedom navedenog predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (list 6), Ugovor o kreditu od 24.8.2007. (list 7), iskaz tužiteljice (list 99).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 24.08.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, kao i to da je istim ugovoreno da da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nije bilo posebno sporno niti to da je tužiteljici prdemetna naknada naplaćena dana 18.01.2012. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, kao i to da li tužiteljica ima pravo na povrat plaćenog.

6. Člankom 23. Ugovora o kreditu ugovoreno je da da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

7. Iz navedenog je vidljivo da u samom Ugovoru nije precizirano koliko ugovorena naknada za prijevremenu otplatu iznosi, niti koliko maksimalno može iznositi.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut kao stambeni u valuti CHF, za stan u kojem je stanovala, a odlučila se na prijevremenu otplatu jer se htjela riješiti mukotrpnog rasta rata koje su svakog mjeseca bivale sve više. Otplatila ga je nakon otprilike 4 i pol godine. Kad je sklapala ugovor pročitala ga je i vidjela je odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu, međutim nije mislila da će kredit ranije vraćati niti ju je ta odredba posebno zabrinjavala. Kada se odlučila na prijevremeno zatvaranje ugovora naplaćen joj je iznos koji je utužila, vidjela je da je naplaćen no nitko joj nije rekao zašto i temeljem čega, to je jednostavno bila naknada koja se morala platiti da bi se kredit zatvorio. Iskazuje da joj nitko nije posebno objasnio koji iznos otpada na otplatu, a koji na naknadu, sve je išlo automatizmom i nije posebno propitivala te troškove.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

10. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

12. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO). opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

13. Prema članku 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

14. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema članku 25. stavak 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe sa se troškovi prijevremene otplate sastoje od stvarnih troškova, jer je isti imao trošak kamate koje plaća deponentu, odnosno naknade koju plaća svom vjerovniku kod kojeg se banka kreditno zadužila

16. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

17. Slijedom navedenog, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. ZPP-a smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete u dijelu koji se odnosi na kamate koje plaća deponentu, odnosno naknade koju plaća svom vjerovniku, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

18. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

19. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 23. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

20. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

21. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

22. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje izlazne naknade, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetne uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

23. Konačno, vezano za istaknuti prigovor tuženika vrijednosti predmeta spora, valja istaknuti da je sud isti našao osnovanim te je odredio vrijednost predmeta spora u visini od 196,59 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz zahtjev na isplatu istaknuo i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu. Međutim ne radi se o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata navedene naknade zapravo jedino što je tužiteljici životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništetnoj odredbi. Stoga se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

24. Pritom je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od ta dva zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve četverostruka, a dokazni postupak je isti.

25. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 25 bodova, sastav podneska od 15.5.2024. (tbr. 8/1) 25 bodova i zastupanje na ročištu 13.2.2025. (tbr. 9/1) 25 bodova, ukupno 75 bodova odnosno 150,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 37,50 EUR, pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 187,50 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

26. Na tako utvrđeni trošak tužiteljici pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 14. veljače 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku