Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-335/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 7. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice ĆŽ, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Davora Bartolca iz Karlovca, u zamjeni za odvjetnicu Irenu Blauhorn te punomoćnice tužene ŽŽ, odvjetničke vježbenice u OD Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 1.213,13 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 0,02 EUR od 12.12.2005. pa do isplate

- 2,6 EUR od 11.11.2008. pa do isplate

- 5,39 EUR od 13.01.2009. pa do isplate

- 7,4 EUR od 12.02.2009. pa do isplate

- 8,3 EUR od 12.03.2009. pa do isplate

- 5,8 EUR od 14.04.2009. pa do isplate

- 6,28 EUR od 12.05.2009. pa do isplate

- 2,46 EUR od 12.06.2009. pa do isplate

- 0,39 EUR od 12.08.2009. pa do isplate

- 1,87 EUR od 10.09.2009. pa do isplate

- 1,74 EUR od 09.10.2009. pa do isplate

- 0,24 EUR od 13.11.2009. pa do isplate

- 3,06 EUR od 08.12.2009. pa do isplate

- 5,32 EUR od 11.01.2010. pa do isplate

- 8,53 EUR od 15.02.2010. pa do isplate

- 7,79 EUR od 08.03.2010. pa do isplate

- 12,15 EUR od 08.04.2010. pa do isplate

- 11,32 EUR od 11.05.2010. pa do isplate

- 12,93 EUR od 08.06.2010. pa do isplate

- 26,88 EUR od 09.07.2010. pa do isplate

- 24,01 EUR od 17.08.2010. pa do isplate

- 32,78 EUR od 10.09.2010. pa do isplate

- 29,75 EUR od 14.10.2010. pa do isplate

- 24,87 EUR od 11.11.2010. pa do isplate

- 35,16 EUR od 10.12.2010. pa do isplate

- 48,24 EUR od 11.01.2011. pa do isplate

- 38,98 EUR od 11.02.2011. pa do isplate

- 42,22 EUR od 10.03.2011. pa do isplate

- 38,09 EUR od 19.04.2011. pa do isplate

- 38,83 EUR od 09.05.2011. pa do isplate

- 56,37 EUR od 10.06.2011. pa do isplate

- 58,08 EUR od 18.07.2011. pa do isplate

- 72,73 EUR od 09.08.2011. pa do isplate

- 65,21 EUR od 09.09.2011. pa do isplate

- 56,97 EUR od 19.10.2011. pa do isplate

- 56,08 EUR od 11.11.2011. pa do isplate

- 55,45 EUR od 15.12.2011. pa do isplate

- 59,38 EUR od 13.01.2012. pa do isplate

- 62,81 EUR od 17.02.2012. pa do isplate

- 63,26 EUR od 13.03.2012. pa do isplate

- 60,89 EUR od 29.02.1900. pa do isplate

- 62,5 EUR od 11.05.2012. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.620,85 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 246,82 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da su 6. travnja 2005. parnične stranke zaključile ugovor o kreditu, pod brojem 148-50-2751076, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 21.800,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je kredit u cijelosti otplatila. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača). Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., a koja presuda je donesena u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena "u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Također, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene. Zaključno tužiteljica u tužbi navodi kako je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu, slijedom čega ona ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u članku 1. tog Ugovora, ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda. Citira odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku te navodi da prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda te da su upravo takav sporazum stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tužena nadalje ističe da nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev na način kako to čini tužitelj u tužbi te da nije točno da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ne može postaviti određeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. Navodi da sukladno članku 186. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak, a slijedom čega je tužitelj taj koji je prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune i sl.) koje bi istome omogućile postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva, pa da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postavljanje tužbenog zahtjeva na način na koji to čini tužitelj u svojoj tužbi. Navodi da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. u cijelosti promašeno i to iz čitavog niza razloga. Prije svega navodi da je predmetnom presudom priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Zatim, da VTS nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Navodi da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih i pristao. Navodi da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Ističe prigovor zastare na temelju odredbe članka 214. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 110-114 spisa) te saslušao tužiteljicu kao stranku (list 126 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 6. lipnja 2022. tuženik je povukao dokazni prijedlog radi saslušanja svjedokinje EŽ i javnog bilježnika Željka Kaića, dok je na ročištu održanom 7. siječnja 2025. tuženik povukao dokazni prijedlog radi saslušanja svjedokinje RŽ.

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.5. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.7. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.8. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.10. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.11. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11.1. Tužiteljica je i u svom iskazu navela da u slučaju da se ovaj postupak nije vodio pred sudom u [adresa], nego pred sudom u Zagrebu, da bi njoj to stvaralo probleme jer bi joj teško bilo odlaziti na ročišta u Zagreb, a isto bi joj svakako bilo i financijski teže.

5.12. Odredba članka 12. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.13. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.14. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 23. siječnja 2023., a koji je zaprimljen na ovome sudu 24. siječnja 2023. preinačila tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 1.213,13 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

7. Tuženik se nije protivio preinaci tužbe, ali je u podnesku od 16. veljače 2023. zatražio od tužiteljice naknadu troškova koji su mu neosnovano prouzročeni povlačenjem tužbenog zahtjeva.

8. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 246,82 EUR te odlučio kao u točki II. izreke rješenja. Odluka o troškovima postupka u odnosu na postavljeni zahtjev tuženika sadržana je u točki 32. ovog obrazloženja.

9. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 23. siječnja 2023., a koji je zaprimljen na ovome sudu 24. siječnja 2023. je osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

11. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 6. travnja 2005. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 148-50- 2751076, kojim je tužena odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,85% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

11.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača.

11.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 11.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

14. Obzirom se tužiteljica pozvala na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

15. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007.i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

17. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

19. Tužena je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se kao svjedoci saslušaju njezini službenici.

20. Tijekom ovog postupka, tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njezinog iskaza (list 126 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignula radi kupnje osobnog vozila te je isti koristila samo u privatne svrhe

- da joj je uvjetovano sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti

- da su je kod potpisivanja ugovora dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori u CHF valuti

- da je prilikom potpisivanja ugovora ona obratila pažnju najviše na sami rok otplate kredita, visinu kredita, dok iz njezina iskaza ne proizlazi da su joj djelatnici banke točno pružili sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF.

20.1. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

21. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

22. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

23. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

24.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 9.140,37 kn, odnosno 1.213,13 EUR, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

24.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

24.3. U odnosu na navod tuženika da sud treba uzeti u obzir i negativne izražene vrijednosti ističe se da iako je sud u ovom postupku, a isključivo radi potpunog i preciznog utvrđenja činjeničnog stanja izvještačio i utvrdio i negativne razlike koje su nastale radi promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK, usvojen je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, bez uračunavanja negativnih razlika obzirom da u odnosu na iste tužena u ovom postupku nije postavila nikakav zahtjev, dakle niti protutužbu niti prigovor o prijeboju, pa sud smatra da bez postavljenog zahtjeva tuženiku ne može priznati negativne razlike i za to umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja. Sud smatra da tuženik nije time podmirio dio dugovanja pa da bi sud to uzeo u obzir kao utvrđeno činjenično stanje bez valjanog zahtjeva tuženika, već da to potraživanje predstavlja posebno potraživanje, potpuno jednako kao i ono tužitelja i kao takvo zahtijeva valjano postavljeni zahtjev, kao što je i tužitelj morao postaviti valjani zahtjev.

24.3.1. Ističe se kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. naveo da kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Nadalje, naveo je i da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

25. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

26. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

27. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

28. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

30. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

30.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

30.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13).

30.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

30.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

30.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

30.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. svibnja 2021., a preinačena podneskom od 23. siječnja 2023., a koji podnesak je zaprimljen na ovome sudu 24. siječnja 2023. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena i preinačena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan. 31. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

32. Prilikom utvrđivanja uspjeha u sporu i odlučivanja o troškovima postupka, sud je uzeo u obzir da se tuženik nije protivio povlačenju tužbe od strane tužiteljice za iznos od 246,82 EUR, ali je isti potraživao trošak postupka koji mu je nastao tim povlačenjem.

32.1. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 1.459,95 EUR te je podneskom od 23. siječnja 2023. isti umanjila, zahtijevajući ukupno 1.213,13 EUR, a kojem se umanjenju, odnosno povlačenju tužbe, tuženik nije protivio te je pravovremeno postavio zahtjev za naknadu troškova.

32.1.1. Postavljenim zahtjevom od 16. veljače 2023. tuženik zahtjeva troškove za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na ročištu od 4. veljače 2022. te za sastav obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2021. i 13. siječnja 2023. i to za svaku radnju po 199,00 EUR uvećano za PDV. Ističe se kako neosnovano tuženik traži trošak pristupa na ročište 4. veljače 2022. obzirom da u ovom postupku toga dana nije bilo održano ročište.

32.1.2. Iako ovakvim (djelomičnim) povlačenjem tužbenog zahtjeva tuženiku nisu nastali dodatni troškovi u smislu poduzimanja dodatnih procesnih radnji jer bi po redovitom tijeku stvari tuženik podnio podnesak kojim daje odgovor na tužbu te obrazložene podneske od 7. listopada 2021. i 13. siječnja 2023., u konkretnom slučaju potrebno je uzeti u obzir da je postavljanjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.459,95 eura te naknadnim smanjivanjem na iznos od 1.213,13 EUR tužbeni zahtjev umanjen na način da je s obzirom na vrijednost predmeta spora došlo do promjene tarifnog razreda iz Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), sa 100 bodova na 75 bodova.

32.1.3. Prema odredbi članka 158. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka, a prema članku 156. ZPP-a stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. 32.1.4. Slijedom navedenog, opisanim disponiranjem tužbenog zahtjeva od strane tužiteljice za tuženika su troškovi navedenih radnji zastupanja, koje su prethodile djelomičnom povlačenju zahtjeva, iznosile više no što bi to bile da je tužbeni zahtjev postavljen u nižem (ili točnom) iznosu, a kako je to konačno tužiteljica i postavila, pa su stoga za tuženika nastali dodatni troškovi u visini opisane razlike između tarifnih razreda od 25 bodova (razlika između 100 bodova prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i 75 bodova prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu). (Županijsku sud u Zagrebu, Gž- 3137/2024-2 od 25. srpnja 2024.)

32.1.5. Dakle, tuženiku se za radnje sastava odgovora na tužbu te obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2021. i 13. siječnja 2023. priznaje po 25 bodova uvećano za PDV po stopi od 25%, odnosno sveukupno 75 bodova, tj. iznos od 187,50 eura, sve sukladno članku 156. ZPP-a, u vezi s člankom 158. ZPP-a.

33. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife/23, za sastav podnesaka od 27. srpnja 2021. i 24. siječnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu od 4. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu od 7. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za sastav podneska od 23. siječnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u traženom iznosu od 275,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 96 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR (potvrda o uplati – list 27 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 53,09 EUR pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.808,35 EUR.

33.1. Ističe se kako je ovaj sud od ukupnog troška tužiteljice i to iznosa 1.808,35 EUR oduzeo trošak tuženika na koji on ima pravo zbog djelomičnog povlačenja tužbe od strane tužiteljice i to iznos od 187,50 EUR (kako je to određeno u točki 32.1.5. ovog obrazloženja), pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.620,85 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 14. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

32.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

33. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 14. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb