REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9540/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KOR, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Iva Gavranović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Barović & Gavranović j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB 61817894937, iz Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim, dana 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se nedopuštenim postupak osiguranja koji je tuženik Grad Zagreb pokrenuo protiv ovršenika Vegrad - Zagreb d.o.o., a koji je određen rješenjem o ovrsi ovog suda od dana 19. veljače 2013. poslovni broj Ovr-149/12 na nekretnini:

- odgovarajući suvlasnički dio nekretnine - Slavenskoga ulica - Tijardovićeva ulica ukupne površine 4726 m2, od čega Dvorište površine 1602 m2 i Poslovna zgrada i zgrada, Zagreb, Slavenskoga ulica 1, Zagreb, Tijardovićeva ulica 20A, površine 3124 m2, sagrađena na zk.čest. br. 5658/1, upisana u zk. uložak [broj ZK uloška], Katastarska općina: 339318, Donje Vrapče, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, povezano temeljem odredbe članka 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine:

35. Suvlasnički dio: 15/8670 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-35) lokal br. 99-a u etaži I. (prvog) kata korisne površine 14,98 čm.

II Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu naknaditi tužiteljici KOR trošak parničnog postupka u iznosu od 1.731,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je upisana kao vlasnica nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda, opisane kao odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, ukupne površine 4726 m2, od čega Dvorište površine 1602 m2 i Poslovna zgrada i zgrada, Zagreb, Slavenskoga ulica 1, Zagreb, Tijardovićeva ulica 20a, površine 3124 m2, sagrađena na zk. čest. br. 5658/1 upisana u zk. uložak [broj ZK uloška], katastarska općina 339318, Donje Vrapče, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade, povezano temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i 35. Suvlasnički dio: 15/8670 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-35) lokal br. 99-a u etaži I. (prvog) kata korisne površine 14,98 čm. Tužiteljica navodi da je rješenjem ovog suda od 19. rujna 2023. pod poslovnim brojem Ovr-149/2012-144 upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenim osiguranja određenog rješenjem istog suda posl.br. Ovr-149/12 od 19. siječnja 2012. Naime, na temelju navedenog rješenja o osiguranju tuženik je predbilježio založno pravo pod poslovnim brojem Z-6971/12 dana 27. veljače 2013. za iznose koji su vidljivi iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka na navedenoj nekretnini koja je u valsništvu tužiteljice. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je 25. srpnja 2016. izjavila prigovor sukladno odredbama Ovršnog zakona zbog činjenice da je predmetna ovrha (osiguranje) nedopuštena te da istu nije moguće provesti na predmetnoj nekretnini. Navodi da je razlog prethodno navedenog činjenica da je tuženik, čak i prije upisa založnog prava pod poslovnim brojem Z-6971/12, imao saznanja da nekretnina nije u vlasništvu knjižnog prednika tužiteljice, Vegrad-Zagreb d.o.o. (kasnije Vegrad-Zagreb d.o.o. u stečaju, OIB: 74652593485, Zagreb, Republike Austrije 9, a u međuvremenu brisan iz sudskog registra). U tužbi se navodi i da je ona podnijela prijedlog za uknjižbu ovom sudu 10. travnja 2013. pod poslovnim brojem Z-17807/13, kojem prijedlogu je udovoljeno 6. ožujka 2015. Navodi da je predmetnu nekretninu (lokal 99) stekla Ugovorom o kupoprodaji br. P–113/94 SP sklopljenog s društvom GIP Vegrad, Velenje, Prešernova 9/a, zaključenog 26. listopada 1994. Kupoprodajna cijena i porez na promet nekretnina temeljem navedenog ugovora u cijelosti su plaćeni, te se tužiteljica nalazi u isključivom i nesmetanom posjedu predmetne nekretnine od dana sklopljenog ugovora, u kojem razdoblju joj nitko nikada nije osporavao vlasništvo, niti posjed navedene nekretnine. Kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bio je uknjižen Vegrad- Zagreb d.o.o. temeljem Ugovora o prijenosu prava sklopljenog s GIP Vegrad Velenje od dana 15. siječnja 1994. i ostalih isprava pohranjenih pod poslovnim brojem Z- 8884/97. Navodi da je iz navedenog ugovora vidljivo da je GIP Vegrad Velenje d.d. sklopio s Vegrad-Zagreb d.o.o. taj ugovor o prijenosu prava dovršenja objekata, u kojem se nalazi nekretnina tužiteljice. Iz čl. 4. navedenog ugovora razvidno je da je Vegrad-Zagreb d.o.o. preuzeo obveze dovršetka radova, a GIP Vegrad prenosi lokale i stanove na Vegrad-Zagreb d.o.o., s tim da je prethodno utvrđeno da je GIP Vegrad zaključio ugovore o međusobnim pravima i obvezama te o financiranju predmetnog objekta, koje ugovore prenosi na Vegrad-Zagreb d.o.o., kao pravnog sljednika. Tužiteljica je kao vlasnica opisane nekretnine ishodila lokacijsku dozvolu 17. ožujka 1995., koju je izdao tuženik Grad Zagreb, odnosno Gradski sekretarijat za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze, te je ishodila i građevnu dozvolu izdanu od istog tijela 18. rujna 1995., a od 1995. i uredno podmiruje sve režije i troškove koje terete navedeni lokal te je posjed tužiteljice zakonit, istinit i pošten. Tužiteljica tvrdi da je tuženik mogao znati, odnosno da je imao dovoljno razloga posumnjati u stanje upisa u zemljišnoj knjizi i to prije upisa svoje predbilježbe u predmetu posl.br. Z6971/12. Naime, i iz priloženih rješenja i evidencije za plaćanje komunalne naknade je razvidno da je tuženik već 2010. znao da tužiteljica koristi predmetni lokal br. 99 (etaža 35) te je kupoprodajni ugovor kojim je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu bio dostavljen Gradskom stambeno komunalnom gospodarstvu, odnosno jednom od gradskih ureda tuženika, koji je tako imao saznanje o korištenju i osnovi korištenja predmetnog lokala od strane tužiteljice. Prema tome, stručne osobe iz nadležnog gradskog ureda su imale saznanja da je predmetni shopping centar izgrađen i pušten u rad prije 20-ak godina, kao i da se u lokalima nalaze pravne i fizičke osobe, što je bilo lako provjerljivo, uzimajući u obzir da su podaci o vlasništvu i korištenju lokala, pa je tuženik imao više nego dovoljno razloga posumnjati u istinitost upisa u zemljišnoj knjizi (ako ne i znati da knjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju). Unatoč tomu, tuženik je pokrenuo postupak osiguranja na velikom broju etažnih dijelova u poslovnom centru u kojem se nalazi i nekretnina tužiteljice, te su i brojni drugi vlasnici poslovnih prostora u istom objektu podnijeli istovrsne prigovore koje je istaknula i tužiteljica. Budući da je tuženik znao tj. imao više no dovoljno razloga posumnjati da je zemljišnoknjižno stanje različito od izvanknjižnog, odnosno da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine, nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije bio pošten te se, smatra tužiteljica, slijedom čega je predložila da sud proglasi nedopuštenim postupak osiguranja koji je tuženik pokrenuo protiv Vegrad-Zagreb d.o.o., a koje je određeno rješenjem ovog suda posl.br. Ovr-149/12 na opisanoj nekretnini tužiteljice, te da naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Naime, tvrdi da su pravni poslovi na koje se poziva tužiteljica sklopljeni protivno zabrani iz Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine br. 36/91), koja je propisivala da se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu, osnivanje hipoteke i sl.) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine. Zabrana se odnosi i na poduzeća, kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske. Dakle, smatra tuženik, unatoč izričitoj zabrani prijenosa vlasništva i drugih prava na nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, najprije je Vegrad-Zagreb ugovorio stjecanje prava vlasništva, a nakon toga tužiteljica, i to devet mjeseci nakon što je GIP Vegrad Velenje sve prenio na Vegrad-Zagreb d.o.o, sklapa ugovor s GIP Vegrad Velenje. Da su svi sudionici bili svjesni navedenoga, jasno pokazuje i čl. 2. Ugovora od 15. siječnja 1994., kojim ugovorne strane navode istu Uredbu i ugovaraju pokušaj zaobilaženja iste. Stoga, smatra tuženik, navedeni pravni posao nije mogao proizvesti nikakve pravne učinke. Ugovoreno je da se prenose prava točno određene vrijednosti, pa da će i u pogledu lokala na navedenoj adresi Vegrad-Zagreb d.o.o. nastupati kao pravni slijednik. Ako je ugovor GIP Vegrada Velenje i Vegrad-Zagreb d.o.o. valjan, tada je kasniji ugovor koji je sklopila tužiteljica tome suprotan, pa ne može nikako dovesti do stjecanja vlasništva, a ako nije valjan, a tuženik smatra da nije, tada ne može niti kasnije raspolaganje biti valjano. Dodao je i da, sve da je ugovor GIP Vegrada i Vegrad-Zagreb d.o.o. naknadno konvalidirao, a nije, upravo bi navedeno bilo prepreka kasnijem raspolaganju. Kupoprodaja tuđe stvari obvezuje, ali ne kada su obje ugovorne znale što čine. Pravni poslovi na koje se poziva tužiteljica su ništetni, smatra tuženik, a k tome su međusobno oprečni, odnosno isključujući. Sve da je i imao saznanja o navedenim pravnim poslovima, to ne bi utjecalo ni na kakva prava ili obveze Grada Zagreba. U odnosu na lokacijsku dozvolu od 17. ožujka 1995. i građevnu dozvolu od 18. rujna 1995., koje je izdao Gradski sekretarijat za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze, istaknuo je da je isto tijelo u tom dijelu nastupalo samostalno i odijeljeno te da je dozvola izdana u poslovima obavljanja prenesenim od strane državne uprave te se navedeni poslovi nikako ne mogu smatrati poduzetim poslovima od strane tuženika. Takvim se dozvolama ne potvrđuje pravo vlasništva, , već je to akt prostornog uređenja. Rješenja o komunalnoj naknadi od 17. veljače 2011. i 10. listopada 2013. nisu ništa više od rješenja kojima se utvrđuje isključivo komunalna naknada, a ne potvrđuje pravo vlasništva. Tko prijavi da je obvezan plaćati naknadu i u prilog svoje obveze dostavi ugovore, dobiti će takvo rješenje, jer tijelo neće ispitivati navode samoga prijavitelja, a glede plaćanja pričuve, istaknuo je da Grad Zagreb u tome ne sudjeluje, već o tome samostalno odlučuje Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na nadoknadu parničnog troška tuženiku, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u knjigovodstveno stanje obveznika, Ugovor od 15. siječnja 1994. između GIP Vegrad Velenje i Vegrad-Zagreb d.o.o., rješenje Ministarstva gospodarstva od 24. travnja 1995., rješenja Hrvatskih voda od 17. veljače 2011. i 5. travnja 2011. te 10. listopada 2013., matične evidencije GSKG od 14. srpnja 2016., Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 1. listopada 2000., Ugovor broj 1/98 od 18. travnja 1998. i Ugovor broj 1/96 od 9. travnja 1996., Ugovor o najmu poslovnog prostora od 23. ožujka 2015., Ugovor o najmu poslovnog prostora od 10. kolovoza 2013., Ugovor o najmu poslovnog prostora od 30. travnja 2013., rješenje ovog suda posl.br. Z-17807/13 od 6. ožujka 2015., Ugovor o kupoprodaji broj P-113/94 SP od 26. listopada 1994., lokacijsku dozvolu, građevnu dozvolu, dopis s prilozima Arhitektonskog-građevinskog-instalaterskog-projektnog biroa od 2. studenoga 1989., rješenja Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 17. veljače 2011. i 10. listopada 2013., izvadak iz zemljišne knjige, saslušani su svjedoci KO i ŽO te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da se kod ovog suda pod posl.br. Ovr-149/12 vodi postupak radi osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je kao predlagatelj osiguranja pokrenuo tuženik, što je i utvrđeno uvidom u isti predmet, a utvrđeno je i da je taj postupak pokrenut 11. siječnja 2012. protiv društva Vegrad-Zagreb d.o.o. te da je osiguranje predloženo, između ostalih posebnih dijelova nekretnine navedene u tužbi, i na posebnom dijelu iste, u naravi poslovnom prostoru površine 14,98 čm, na kojem je tada bilo u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo u korist Vegrad-Zagreb d.o.o., s tim da je tijekom tog postupka na istom u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo u korist tužiteljice. Iz sadržaja tog spisa proizlazi i da je tužiteljica podnijela prigovor u tom postupku, tada kao treća osoba, a s obzirom da je tijekom postupka upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, sukladno čl. 79. st. 4. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 93/14, 73/17,131/20 i 114/22 - dalje: OZ), postupak je u odnosu na taj posebni dio, nastavljen u odnosu na nju te je nju, kao protivnicu osiguranja (prethodno treću osobu), sud uputio na pokretanje parnice radi proglašenja predmetnog osiguranja nedopuštenim u odnosu na predmetnu nekretninu.

6. Među strankama je sporno je li tužiteljica valjano stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine i uživa li tuženik zaštitu s obzirom na načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, odnosno je li postupao u dobroj vjeri, s obzirom na tvrdnju tužiteljice da je imao saznanja da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog.

7. Iz izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da je 27. veljače 2013. za korist tuženika u zemljišnim knjigama predbilježeno založno pravo na vlasništvu posebnog dijela sporne nekretnine i to radi osiguranja potraživanja u iznosu od 110.526,82 EUR i iznosa od 132.595,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s pripadajućim deviznim i zakonskim zateznim kamatama, te potraživanja iznosa od 240.968,40 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama u trenutku predbilježbe založnog prava bila upisana kao vlasništvo Vegrad-Zagreb d.o.o., te da je tužiteljica tek naknadno upisana kao vlasnica iste, a tuženik nije osporio navod tužiteljice da je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva podnijela 10. travnja 2013., kojem je zahtjevu udovoljeno rješenjem ovog suda posl.br. Z-17807/13 od 6. ožujka 2015., kako to proizlazi iz sadržaja tog rješenja. Nadalje, iz Ugovora o kupoprodaji broj P-113/94 SP od 26. listopada 1994. proizlazi da je tužiteljica kao kupac predmetnu nekretninu kupila od prodavatelja i graditelja GIP Vegrad, Velenje, Republika Slovenija. Neosnovano je tuženik osporio vlasništvo tužiteljice, jer su pretpostavke za stjecanje istog ispitane u postupku upisa njenog vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišne knjige, a za dodati je, glede osporavanja valjanosti Ugovora sklopljenog između GIP Vegrad Velenje i Vegrad-Zagreb d.o.o. od 15. siječnja 1994., prema sadržaju kojeg su istim prenesena prava na dovršenje objekta u kojem se nalazi poslovni prostor tužiteljice s GIP Vegrad Velenja na Vegrad-Zagreb d.o.o., da je Ministarstvo gospodarstva, kako to proizlazi iz rješenja istog od 24. travnja 1995., prihvatilo upis tog Ugovora u Registar ugovora o izvođenju investicijskih radova u inozemstvu, što zasigurno ne bi učinilo da su postojale zapreke prema Uredbi na koju se poziva tuženik.

8. Svjedokinja KO je iskazala da je vlasnica lokala koji se nalazi u Trgovačkom centru Prečku, koji ima 200-tinjak poslovnih prostora i u kojem i tužiteljica ima svoj poslovni prostor. Njih oko 50-tak vlasnika poslovnih prostora imaju isti problem s tuženikom koji pokušava naplatiti svoju tražbinu na njihovim poslovnim prostorima te je uknjižio založno pravo na istima. Te poslovne prostore su kupili od Vegrad Velenja koji je kasnije prenio svoja prava na Vegrad Zagreb. Kupili su ih još 1993., ali su se tek kasnije uknjižili kao vlasnici, a u međuvremenu je bio uknjižen Vegrad Zagreb d.o.o., te je tuženik na istima ishodio upis založnog prava. Inače, u posjed istih su oni kao kupci stupili nekih pet godina kasnije, jer se tada (u vrijeme sklapanja ugovora) još uvijek bio gradio Trgovački centar Prečko, pa je to moglo biti 1998. kada su im prostori predani u posjed. Dodala da je ona do odlaska u mirovinu radila u poduzeću Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, koje je naplaćivalo komunalnu naknadu za poslovne prostore i u tu svrhu je Grad Zagreb (tuženik) između 2006. i 2010. popisivao sve poslovne prostore u Gradu Zagrebu, pa tako i one u Trgovačkom centru Prečko. Zbog toga im je bilo poznato da se radi o prodanim poslovnim prostorima, no bez obzira na to su ishodili upis založnog prava. Građevinske i lokacijske dozvole su se izdavale od Grada Zagreba, pa je i tu Grad imao saznanje da su poslovni prostori prodani, jer su kupci tražili građevinske dozvole, a ne društvo Vegrad-Zagreb d.o.o. Priznala je da je i ona, kao i tužiteljica, tek kasnije uknjižila svoje pravo vlasništva, odnosno tek nakon što se tuženik već bio upisao kao založni vjerovnik, s tim da misli kako nije bilo zapreka za uknjižbu, već je ona iz financijskih razloga odgađala uknjižbu. Dodala je i da su pokušali uz pomoć upraviteljice Trgovačkog centra Prečko ŽO ishoditi brisovno očitovanje od Grada Zagreba, no nisu uspjeli.

9. Svjedokinja ŽO je iskazala da je bila upraviteljica Trgovačkog centra Prečko od 2011. do 2023. te je u tom svojstvu, a temeljem kupoprodajnih ugovora, fakturirala pričuvu i režijske troškove vlasnicima poslovnih prostora, a između ostalog i tužiteljici koja ima poslovni prostor u tom centru. Ona je u tom razdoblju bila u posjedu tog prostora, plaćala račune, a svjedokinja je dodala i da ne zna točno kada je tuženik ishodio uknjižbu založnog prava na dijelu poslovnih prostora, na kojima je tada još uvijek bio upisan Vegrad-Zagreb d.o.o., koji je prodao poslovne prostore tim kupcima i dio se kupaca tada već bio uknjižio kao vlasnik prostora. Situacija je bila takva da je Trgovački centar počela graditi tvrtka Vegrad Velenje prije Domovinskog rata, pa je onda ona svoja prava prenijela na tvrtku kćer Vegrad-Zagreb d.o.o., što je ljudima kompliciralo uknjižbu, pa pretpostavlja da je to razlog zašto se nisu uknjižili svi kupci, a moguće i da su računali da imaju kupoprodajni ugovor pa da se ne moraju brinuti. Po njezinim spoznajama tuženik je imao saznanja o tome da su poslovni prostori, pa tako i tužiteljičin, prodani od strane Vegrada i to zato što su isti bili kupljeni u roh-bau fazi, pa su kupci morali ishoditi lokacijske i građevinske dozvole, a i fakturirane su im od strane tuženika komunalne naknade, tako da misli da je on s tim trebao biti upoznat.

10. Tužiteljica je iskazala da je predmetni poslovni prostor kupila najprije na temelju predugovora sklopljenog s Vegrad Velenje i to krajem 1992. ili 1993., a kasnije je, ne zna točno kada, ugovor sklopila i s Vegrad-Zagreb d.o.o., jer prodavatelj, radi raspada bivše države, više nije imao pravo vlasništva u Zagrebu, pa misli da su oni zato prenijeli ta prava na Vegrad-Zagreb d.o.o. Prostor je kupljen u roh-bau fazi, te je platila porez na kupoprodaju i stupila već tada u posjed, a nakon toga je ishodila građevinsku i lokacijsku dozvolu. Tijekom 1996. je prostor uređen, tako da ga od 1997. sve do danas daje u zakup i cijelo to razdoblje plaća komunalnu naknadu i porez, što sve stiže na njezino ime, a plaća i pričuvu i režijske troškove. Dodala je i da, iako je bila dobila tabularnu izjavu od prodavatelja, nije smatrala da je to tako hitno da uknjiži prostor na svoje ime, pa ga je uknjižila tek kad je saznala za založno pravo tuženika, s tim da je istu dobila naknadno, tj. nakon sklapanja ugovora, kao i svi ostali koji su se upisali, a misli da je ista bila izdana od Vegrad- Zagreb d.o.o.

11. Iskaze svjedokinja i tužiteljice sud je prihvatio jer su isti logični, uvjerljivi i u bitnome međusobno suglasni te sukladni sa sadržajem Ugovora od 15. siječnja 1994. iz kojeg je razvidno da je raniji investitor objekta u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor, prenio svoja prava na dovršenje istog na društvo Vegrad-Zagreb d.o.o., te je tužiteljica prema rješenjima Hrvatskih voda od 17. veljače 2011. i 5. travnja 2011. te 10. listopada 2013. i matičnoj evidenciji od 14. srpnja 2016. Gradskog stambeno komunalnog gospodarstva (gradsko poduzeće osnovano po tuženiku) i prije uknjižbe spornog založnog prava bila obveznica plaćanja naknade za uređenje voda i komunalne naknade (još od 2010.), te joj je tijelo tuženika (Gradski sekretarijat za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze), temeljem dokaza o kupnji predmetnog poslovnog prostora (Ugovor o kupoprodaji broj P-113/94 SP od 26. listopada 1994.), izdalo građevinsku i lokacijsku dozvolu za uređenje tog poslovnog prostora, koji je bio u roh-bau izvedbi, kako to proizlazi iz sadržaja tih dozvola izdanih još 1995. te iz ugovora o zakupu koje je priložila tužiteljica proizlazi da kupljeni poslovni prostor koristi još od 1996. tako da ga daje u zakup.

12. Iz navedenog slijedi da je tuženik u trenutku upisa predbilježbe osiguranja imao dovoljno razloga posumnjati da društvo Vegrad-Zagreb d.o.o. nije vlasnik nekretnine i da se tužiteljica nalazi u posjedu nekretnine, imajući u vidu da su upravo gradska tijela izdavala tužiteljici dokumentaciju vezanu za spornu nekretninu, odnosno gradsko poduzeće joj naplaćivalo komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda, obveznik kojih je vlasnik nekretnine.

13. Sukladno odredbi članka 122. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 I 94/17, dalje: ZVDSP) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama tog Zakona. Sukladno st.

2. čl. 122. ZVDSP, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, s tim da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što isti nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3. tog članka). Dakle, dobra vjera podrazumijeva neskrivljeno neznanje, pa tako ne postupa u dobroj vjeri onaj koji znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog, a ni onaj koji je postupao nemarno, jer je, s obzirom na okolnosti, morao posumnjati da postoji razlika.

14. Nadalje, predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu na kojem se osniva založno pravo kada u postupku dokaže da je predlagatelj osiguranja bio nesavjestan, odnosno da je zlouporabio svoje pravo, koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 22. veljače 2018.

15.

Okolnost da je tužiteljica od predaje u posjed joj predmetnog poslovnog prostora po prodavatelju privela isti svrsi, jer je bio u roh-bau fazi dovršenosti, za što joj je gradsko tijelo, na temelju dokaza o kupnji istog, izdalo lokacijsku i građevinsku dozvolu, te da joj je gradsko poduzeće naplaćivalo komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda, kao i okolnost da tužiteljicu nitko nije ometao u posjedu predmetnog poslovnog prostora, koji kontinuirano od uređenja istog (1996.) koristi tako da ga daje u zakup, upućuje da je posjed tužiteljice bio pošten, a da tuženik, predlažući uknjižbu prava osiguranja na istom, nije postupao u dobroj vjeri, slijedom čega je, s obzirom da je pravo osiguranja upisano za tražbinu prema Vegrad-Zagreb d.o.o., tužbeni zahtjev prihvaćen i proglašen nedopuštenim postupak osiguranja određen rješenjem o ovrsi ovog suda posl.br. Ovr-149/12 od 19. siječnja 2012. Za dodati je i da je odbijen prijedlog tuženika da se ovaj postupak prekine do okončanja postupka povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu ovog suda posl.br. P-7328/16, jer je Vrhovni sud već iznio svoje stajalište u tom predmetu, koja odluka prileži spisu, a osim toga odlučivanje suda u istovrsnoj pravnoj stvari između istih stranaka (i društva Vegrad-Zagreb d.o.o. u stečaju), a povodom drugog postupka osiguranja, i ne bi bilo prethodno pitanje radi kojeg bi sud, u smislu čl. 12. st. 1. ZPP, mogao prekinuti postupak.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

17. Tužiteljici, zastupanoj po punomoćniku odvjetniku, priznat je trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 23. veljače 1014. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 6. ožujka 2024. i 9. rujna 2024., oba po Tbr. 8. toč. 3. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 5. ožujka 2024., 11. rujna 2024., 4. prosinca 2024. i 22. siječnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, kao i trošak pristojbi na tužbu i presudu po 53,09 EUR, slijedom čega joj je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.731,18 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

U Zagrebu, 14. veljače 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika