REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 16 P-1259/2024-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: GN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika: OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 3, 23000 Zadar, zastupana po pun. iz OD Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024. godine, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelj te zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 18.751,49 eura (141.283,06 HRK).

II. Utvrđuje se postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 4.072,11 eura (30.681,33 HRK).

III. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkama I. i II. izreke ove presude i tuženiku se nalaže da tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplati iznos od 861,76 eura i to:

− iznos od 54,94 EUR sa kamatom od 11.08.2014. godine

− iznos od 68,05 EUR sa kamatom od 10.09.2014. godine

− iznos od 65,58 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine

− iznos od 67,85 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine

− iznos od 65,47 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine

− iznos od 67,46 EUR sa kamatom od 12.01.2015. godine

− iznos od 76,94 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine

− iznos od 63,94 EUR sa kamatom od 10.03.2015. godine

− iznos od 71,34 EUR sa kamatom od 10.04.2015. godine

− iznos od 68,39 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 69,73 EUR sa kamatom od 10.06.2015. godine

− iznos od 67,78 EUR sa kamatom od 10.07.2015. godine

− iznos od 58,74 EUR sa kamatom od 10.08.2015. godine − iznos od 37,29 EUR sa kamatom od 10.09.2015. godine

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 13.817,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

− iznos od 9,40 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine

− iznos od 5,67 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine

− iznos od 27,01 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 35,16 EUR sa kamatom od 10.02.2009. godine

− iznos od 45,13 EUR sa kamatom od 10.03.2009. godine

− iznos od 27,62 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine

− iznos od 24,50 EUR sa kamatom od 11.05.2009. godine

− iznos od 22,74 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine

− iznos od 26,27 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine

− iznos od 19,22 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine

− iznos od 22,42 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine

− iznos od 56,71 EUR sa kamatom od 12.10.2009. godine

− iznos od 62,03 EUR sa kamatom od 10.11.2009. godine

− iznos od 58,98 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine

− iznos od 71,37 EUR sa kamatom od 11.01.2010. godine

− iznos od 79,51 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine

− iznos od 77,79 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine

− iznos od 84,71 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine

− iznos od 94,66 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine

− iznos od 103,53 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine

− iznos od 120,55 EUR sa kamatom od 12.07.2010. godine

− iznos od 103,91 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine

− iznos od 146,18 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine

− iznos od 124,00 EUR sa kamatom od 11.10.2010. godine

− iznos od 128,29 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine

− iznos od 146,68 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine

− iznos od 170,99 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine

− iznos od 143,66 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine

− iznos od 152,15 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine

− iznos od 140,14 EUR sa kamatom od 11.04.2011. godine

− iznos od 167,31 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 185,93 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 194,37 EUR sa kamatom od 11.07.2011. godine

− iznos od 288,27 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 199,21 EUR sa kamatom od 12.09.2011. godine

− iznos od 185,93 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 189,20 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 187,99 EUR sa kamatom od 12.12.2011. godine

− iznos od 187,99 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 207,68 EUR sa kamatom od 10.02.2012. godine

− iznos od 210,18 EUR sa kamatom od 12.03.2012. godine

− iznos od 204,29 EUR sa kamatom od 10.04.2012. godine

− iznos od 207,43 EUR sa kamatom od 10.05.2012. godine

− iznos od 210,67 EUR sa kamatom od 11.06.2012. godine

− iznos od 205,82 EUR sa kamatom od 10.07.2012. godine

− iznos od 205,36 EUR sa kamatom od 10.08.2012. godine

− iznos od 199,21 EUR sa kamatom od 10.09.2012. godine − iznos od 199,33 EUR sa kamatom od 10.10.2012. godine

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

− iznos od 199,33 EUR sa kamatom od 12.11.2012. godine

− iznos od 203,97 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine

− iznos od 207,10 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 198,22 EUR sa kamatom od 11.02.2013. godine

− iznos od 194,79 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 204,58 EUR sa kamatom od 10.04.2013. godine

− iznos od 195,00 EUR sa kamatom od 10.05.2013. godine

− iznos od 186,22 EUR sa kamatom od 11.06.2013. godine

− iznos od 184,26 EUR sa kamatom od 10.07.2013. godine

− iznos od 191,23 EUR sa kamatom od 12.08.2013. godine

− iznos od 195,05 EUR sa kamatom od 10.09.2013. godine

− iznos od 198,68 EUR sa kamatom od 10.10.2013. godine

− iznos od 199,48 EUR sa kamatom od 11.11.2013. godine

− iznos od 204,28 EUR sa kamatom od 10.12.2013. godine

− iznos od 197,87 EUR sa kamatom od 10.01.2014. godine

− iznos od 210,34 EUR sa kamatom od 10.02.2014. godine

− iznos od 207,77 EUR sa kamatom od 10.03.2014. godine

− iznos od 207,21 EUR sa kamatom od 10.04.2014. godine

− iznos od 202,37 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine

− iznos od 201,66 EUR sa kamatom od 10.06.2014. godine

− iznos od 205,87 EUR sa kamatom od 10.07.2014. godine

− iznos od 210,14 EUR sa kamatom od 11.08.2014. godine

− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 10.09.2014. godine

− iznos od 212,62 EUR sa kamatom od 10.10.2014. godine

− iznos od 216,70 EUR sa kamatom od 10.11.2014. godine

− iznos od 217,97 EUR sa kamatom od 10.12.2014. godine

− iznos od 219,63 EUR sa kamatom od 12.01.2015. godine

− iznos od 323,98 EUR sa kamatom od 10.02.2015. godine

− iznos od 298,47 EUR sa kamatom od 10.03.2015. godine

− iznos od 308,77 EUR sa kamatom od 10.04.2015. godine

− iznos od 305,86 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 300,28 EUR sa kamatom od 10.06.2015. godine

− iznos od 307,79 EUR sa kamatom od 10.07.2015. godine

− iznos od 265,60 EUR sa kamatom od 10.08.2015. godine

− iznos od 255,04 EUR sa kamatom od 10.09.2015. godine

po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 10. studenog 2008. godine pa do 30.lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 %, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi od 8,14% godišnje ,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.783,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se zahtjev za naknadom troška iznad dosuđenog, a zatraženog odbija kao neosnovan.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, tada HVB Splitska banka d.d., dana 19. ožujka 2008. zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 14620/08, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 78.500,00 CHF.

Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 6,49% (čl. 5.).

Tuženik da je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.

Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet u odnosu na prvotno znatno porastao, međutim, kao i u odnosu na prvi prigovor, i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakva rezultata.

Dakle, ni s jednom promjenom tužitelj da se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite, što je, uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane ni s jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja.

Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:

- Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

- Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Nenavođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku, kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe, što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. tog Zakona ništetne.

Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to da je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO-a.

Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st. 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. alineja 8. te čl. 11. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je, kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF, koji da, kao takav nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa, koji da kao takav nije morao.

Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli , za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što da, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način, što da ga opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1111, svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju, dok s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u toj slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji da, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane, koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos da će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijsko- ekonomske struke.

U svakom slučaju, tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji je preplatio s osnove nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj napominje i da je nepoštena praksa prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Tužitelj da je, dakle, nažalost, zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku, isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim da točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti.

Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev, koji je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 14. srpnja 2021. (l.s. 180-190).

2. U pisanom odgovoru na tužbu od 29. listopada 2019. (l.s. 12-18), tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega da u zakonskom roku daje odgovor na tužbu te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u skladu s navodima iz tog odgovora. Istakao je da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, te da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kojim tvrdnjama se tuženik izričito protivi. 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja, jer je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 27. veljače 2019. godine, pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 29/18, dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala.

Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv da bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dosjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo i iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga da, sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo stajalište da je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi VS RH br. Rev x 183/2011. Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno da je u odnosu na potraživanja iz tužbe zastupila zastara. Tuženik je istakao da se utvrđenja iz kolektivne parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tim odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošača i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, ovdje da se radi o individualnoj pravnoj zaštiti i individualnom sporu, te je u konkretnom predmetu, stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primijeniti na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS-a.

Tijekom postupka i to podneskom od 23. siječnja 2020. (l.s. 22-25), tuženik je dostavio obavijest o konverziji Ugovora o kreditu, te ukazao na općepoznatu činjenicu da je 30.09.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015,102/2015 dalje ZPK), kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno navedenim zakonskim propisima tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovoru o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj da je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu te 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutnu klauzulu, time da je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, koji nije bio predmet rasprave ni ocjene u parnici Potrošač radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa da je tužbeni zahtjev tužitelja bespredmetan, jer da sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit. Slijedom toga, kako je Dodatkom Ugovora o kreditu ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren prvobitnim Ugovorom (u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) i to sa učincima od dana sklapanja prvobitnog Ugovora o kreditu, tužitelj da nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa Potrošač mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik je istakao prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja, koje je predmet ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Sporazumom o korištenju preplate utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 30,681,33 HRK, te je dogovoreno da će se navedeni iznos preplate koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih dospijevajućih mjesečnih anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti n e iskoristi. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio Sporazumom utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je sukladno Sporazumu o korištenju preplate tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđen u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu:

- utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 30.681,33 kune uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 23.2.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev.

U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za CHF, tuženik ističe da presuda VTS donesena u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, već je usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača" kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, 79/07, 125/07). Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora, također da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

nastala značajna neravnotežu pravima na štetu tužitelja, tuženik da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati buduća kretanja tečaja CHF.

Tuženik je istakao (l.s. 13-19) da promjenjivost kamatne stope nije bila predmet ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", da je tužitelj dužan u ugovornom odnosu njega i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, tužitelj da pogrešno drži da se može jednostavno pozvati na utvrđenja iz presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovoj tezi da je tužitelj dužan u ugovornom odnosu dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i /ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Ugovorom o kreditu da nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već da su ugovorne strane ovo izrijekom ugovorile, a tužitelj ovo potvrdio. Spomenuti interni akti tuženika da služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Pravnu osnovu za promjenu kamatnih stopa kod tuženika da su predstavljale odredbe samog Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene, interni akti tuženika te sve ostale isprave i podnesci tuženika. S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, da je očito da su strane o ovim odredbama pregovarale, odnosno da je u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora da je jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. "testa razumljivosti".

Tuženik se u odgovoru na tužbu osvrnuo i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te pojednostavljeno i skraćeno objasnio metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke, gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. Pod "tržišnim uvjetima" da se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pritom posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala, tj. izvora sredstava te trošak rizika.

S obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika je podržao i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. br. Pž-2462/03. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi ni iz jednog dokaznog prijedloga od strane tužitelja, tužitelj da nije dokazao ni osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da uopće nema mjesta raspravljanja o visini. Također, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: ovjereni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 19. ožujka 2008., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Izvadak iz položenih ugovora (l.s. 5-9), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 14620/08 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (l.s. 26-27), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (l.s. 28), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Sandri Došen, dipl. oec. u Biogradu na Moru, te je izvršen uvid u pisani Nalaz i mišljenje ovog vještaka, dostavljen sudu 24. lipnja 2021. (l.s. 156-176), kao i Očitovanje ovog vještaka od 28. siječnja 2022. (l.s. 212-215) na podnesak tuženika od 20.7.2021., a na ročištu 11. studenog 2020. saslušan je tužitelj (l.s. 85-86).

4. U ovoj pravnoj stvari sud je donio presudu dana 28. travnja 2022. pod poslovnim brojem P-684/2019 te dopunsku presudu pod istim poslovnim brojem od 15. ožujka 2023. a presuda P-684/2019 od 28. travnja 2022. godine potvrđena je pod točkama 1.I. i 1.II. izreke, kao i u pobijenom dijelu pod točkom2.I. izreke, kojim je prihvaćen dio p odrednog tužbenog zahtjeva tužitelja. Također citirana presuda od 28. travnja 2022. ukinuta je u pobijanim dijelovima pod točkama 2.II. i 2.III. izreke, kao i dopunska presuda od 15. ožujka 2023., te je u tim ukinutim dijelovima predmet vraćen na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

4.1. Iz obrazloženja odluke Županijskog suda u Splitu Gž-1560/2023 slijedi da će sud u ponovljenom postupku nedvojbeno utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za isplatu, nakon sklopljenog dodatka ugovora o kreditu, pa će potom ponovno odlučiti o njegovom zahtjevu, a time i o ukupnim troškovima postupka.

4.2. U ponovljenom postupku na ročištima održanim dana 2. listopada 2024. i 4. prosinca 2024. tužitelj je predložio sudu zaključiti raspravljanje, te prihvatiti tužbeni zahtjev kojeg je precizirao podneskom od 27. rujna 2024. (l.s. 385-395).

4.3. Tuženik se i dalje protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, nije imao daljnjih dokaznih prijedloga niti posebnih pitanja za vještaka te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te je presudio kao u izreci.

6. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing, Sandre Došen, od 24. lipnja 2021. (l.s. 156-176), proizlazi da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 14620/08 od 19. ožujka 2008., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.500,00 CHF.

Ugovoreni rok otplate kredita je 180 mjeseci, s ugovorenom kamatnom stopom koja iznosi 6,49 godišnje, zatim korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste kreditora, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavio dio Ugovora. Prema otplatnoj tablici ugovoreni mjesečni iznos anuiteta iznosi 685,33 CHF i jedan preostali u iznosu od 685,01 CHF.

Prema planu otplate po kreditu evidentno je da je tuženik tijekom otplate povisivao mjesečne iznose anuiteta i to od 10. rujna 2009.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Tijek otplatnog razdoblja promjene kamatnih stopa i iznosi anuiteta (l.s. 158-159) prikazani su kako slijedi:

- od 10. travnja 2008. do 10. rujna 2009. stopa redovne kamate iznosila je 6,49% godišnje i mjesečni anuitet od 685,33 CHF,

- od 10. rujna 2009. do 12. siječnja 2015. stopa redovne kamate iznosila je 7,99% godišnje i mjesečni anuitet od 747,03 CHF,

- od 12. siječnja 2015. do 10. srpnja 2015. stopa redovne kamate iznosila je 7,89% godišnje i mjesečni anuitet od 744,26 CHF,

- od 10. srpnja 2015. do 11. siječnja 2016. stopa redovne kamate iznosila je 7,19% godišnje i mjesečni anuitet od 726,38 CHF,

- od 11. siječnja 2016. pa ubuduće stopa redovne kamate iznosila je 7,23% godišnje i mjesečni anuitet od 727,33 CHF.

Odobren je kredit u iznosu od 78.500,00 CHF i isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 366.720,60 HRK dana 28. ožujka 2008.

Tečaj na dan isplate kredita 28. ožujka 2008. iznosi 4,671600 HRK za 1 CHF. Iz izračuna na osnovi uplaćenog iznosa glavnice u kunama s obračunom zateznih kamata (tablica br. 1 – l.s. 159-164), proizlazi da je banka 28. ožujka 2008. odobreni kredit u iznosu od 78.500,00 CHF izvršila prijenos u otplatu u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 366.720,60 HRK.

Za cijelo vrijeme otplate kredita do 7. svibnja 2021. godine, korisnik kredita-tužitelj je uplatio ukupan iznos od 713.266,16 HRK.

Na pojedinačni iznos izvršene uplate izvršen je izračun zakonske zatezne kamate i to od dana pojedinačne uplate do 20. lipnja 2021. (do dana izrade nalaza i mišljenja), a izračunom ukupna zakonska zatezna kamata iznosi 362.133,82 HRK (Tablica 1. stupac 5.). Kada se računa uplaćena glavnica po mjesečnim obrocima uvećana za obračunate zakonske zatezna kamate (do dana obračuna-izrade nalaza i mišljenja), koja iznosi 1.075.399,98 HRK, tužitelj je dana 6. veljače 2012. isplatio kunsku vrijednost kredita. Isti je do dana dostave dokumentacije od strane tuženika (26. svibnja 2021.) po navedenim parametrima (uključujući obračunatu zakonsku zateznu kamatu) preplatio iznos od 708.679,38 HRK.

U tablici broj 2 (l.s. 165-169) razvidan je pregled izvršenih uplata i obračuna zakonske zatezne kamate nakon izvršenog zatvaranja-prijeboja tražbine.

Nakon izvršenog zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka, dana 6. veljače 2012. izvršene su uplate u ukupnom iznosu od 533.240,15 HRK te je obračunata zakonska zatezna kamata od dana ispunjenja svakog pojedinog uplaćenog iznosa do dana 20. lipnja 2021. (dana izrade nalaza i mišljenja) u ukupnom iznosu od 175.439,23 HRK. Iz navedenog je, prema prethodno navedenim parametrima, razvidno da je tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 708.679,38 HRK.

U tablici broj 3 (l.s. 170-171) vještak je dao varijantu izračuna na osnovi razlike kamata uslijed promjene kamatne stope.

Za razdoblje od 10. rujna 2009. do 10. rujna 2015. (od 18. anuiteta do 90. anuiteta), utvrđeno je da je Banka, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 6,49%, više obračunala iznose kamata u ukupnom iznosu od 37.174,23 HRK.

U tablici broj 4 (l.s. 172-173) vještakinja je dala varijantu izračuna na osnovi razlike anuiteta uslijed promjene tečaja za valutu CHF.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

Uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica je više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 103.613,54 HRK i to za period od 10. travnja 2008. do 10. rujna 2015. (do obračuna konverzije).

Uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj, u razdoblju od 10. studenog 2008. do 10. rujna 2015. tuženica je više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 104.108,83 HRK. Vještakinja je utvrdila razliku na način da je na ukupnu razliku anuiteta uslijed promjene tečaja dodala, tj. zbrojila iznose razlika anuiteta kad je početni tečaj bio veći od primijenjenog tečaja (iznosi s predznakom "-").

7. Tuženik je imao prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji su sadržani u podnesku od 20. srpnja 2021. (l.s. 191-193), pa je radi otklona prigovora zatraženo očitovanje vještakinje financijske struke, koji je ista dostavila sudu 28. siječnja 2022. (l.s. 212-215) i iz kojeg Očitovanja, u bitnome, proizlazi da vještakinja ostaje pri osnovnom nalazu i mišljenju od 20. lipnja 2021. te su tako otklonjeni prigovori tuženika koji se odnose na računske prigovore, tj. osnovu po kojoj je izračun napravljen, a koji prigovor po mišljenju ovog suda ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije, treba navesti da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 19. siječnja 2016. – Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV.a – čl. 19.a – čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka. Prema mišljenu ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji nisu prestala sva potraživanja tužitelja i uspostavljena ravnoteža između stranaka, kako se to izričito tražilo odredbama ZID ZPK/15 (tako i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž-755/2021).

9. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tuženik ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

10. Po mišljenju ovog suda konverzija je napravljena zakonito i računski točno te dosuđenom isplatom tužitelj nije dva puta namiren po istoj osnovi jer isto ne proizlazi iz financijskog vještačenja i dopune istog a koje financijsko vještačenje ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

10.1. Stranke u ponovljenom postupku nisu predložile novo financijsko očitovanje niti dopunu istog te je ovaj sud stoga i presudio temeljem već postojećeg financijskog vještačenja.

11. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

12. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

15. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

16. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještakinje te kasnijim dopunama nalaza i mišljenja.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

20. U konkretnom slučaju vještakinja je izračunala da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, do konverzije, tužitelju više obračunala iznose anuiteta i to uslijed promjene kamatne stope od 37.174,23 HRK (l.s. 171; izračun je prikazan u tablici 3) a uslijed promjene tečaja za valutu CHF 104.108,83 HRK (l.s. 174) odnosno ukupno 18.751,49 eura (141.283,06 HRK). Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao.

20.1. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja za slučaj usvajanja osnovnog tužbenog zahtjeva te prigovor radi prebijanja za slučaj usvajanja podrednog tužbenog zahtjeva te je u odnosu na podredni naveo da iz Sporazuma o korištenju preplate proizlazi utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 30.681,33 HRK sada 4.072,07 eura, koju je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Navodi i da bi, s obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, usvajanjem tužbenog 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi.

20.2. Tuženikov prigovor radi prebijanja u odnosu na u ranijem postupku pod posl. br. P-684/19 eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je osnovan. Naime, iz Sporazuma o korištenju preplate proizlazi utvrđenim preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 30.681,33 HRK sada 4.072,07 eura koju je tuženik tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Dakle, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu, te uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 18.751,49 eura (141.283,06 HRK) od kojeg iznosa je valjalo umanjiti pretplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 30.681,33 HRK sada 4.072,07 eura, što rezultira iznosom od 14.679,37 eura koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene kamatnih stopa po odlukama tuženika i izmjena tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

21. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

23. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo djelomično prihvatiti za iznos od 13.817,61 EUR, s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te za iznos od 861,76 eura s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe – 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 7. studenog 2019. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 31. siječnja 2020. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 11. studenog 2020. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak 14. srpnja 20211. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. u svezi Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 13. rujna 2021. – 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), te zastupanje na ročištu 5. veljače 2020. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 11. studenog 2020. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), roč. 30. studenog 2021. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.). i roč. 2. ožujka 2022. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što ukupno iznosi 2100 bodova, , dok je nakon ukidne odluke tužitelju priznato zastupanje na ročištu 2.listopada 2024. -125 bodova (Tbr.9 toč. 2) i zastupanje na ročištu 4. prosinca 2024. - 250 bodova (Tbr.9 toč. 1) što ukupno čini 2475 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr 54) daje vrijednost od 4.950,00 eura, što uz PDV od 25% – koji iznosi 1.237,5 eura čini iznos od 6.125,63 eura, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatio tužitelj u iznosu od 331,81eur (l.s. 96), te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 179,18 eura (l.s. 11), što ukupno iznosi 6.636,62 eura.

25. Kako su stranke djelomično uspjele u sporu (78,5% tužitelj, odnosno 21,5 % tuženik), to tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pripada pravo na dio ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su 1 6 P -

2 5 9

/

2 0

2 4 -

stranke uspjele u parnici, što je u konkretnom slučaju 57%, slijedom čega tužitelju pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 3.783,00 eura, koji mu je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan. Ovo se odnosi na traženje tužitelja za naknadu troškova zatražen protivno Tarifi te odredbama ZPP-a koje se odnose na vrijednost predmeta spora te zatraženu naknadu za radnje koje nisu bile potrebne za vođenje postupka (trošak sastava požurnica i sl.).

U Zadru, 14. veljače 2025.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u dovoljno broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru,

2. Tuženiku po pun. iz OD Žurić i partneri u Zagrebu