Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-646/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TL, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetniku Nemanji Nožinić iz Nove Gradiške, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 3. siječnja 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno s punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 7.104,38 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznose kako slijedi:

na iznos od 5,87 € počevši od 31.10.2008. godine do konačne isplate,

na iznos od 6,76 € počevši od 31.12.2008. godine do konačne isplate,

na iznos od 89,84 € počevši od 28.02.2009. godine do konačne isplate, na iznos od 6,88 € počevši od 31.03.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 7,35 € počevši od 30.04.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 3,52 € počevši od 31.05.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 0,25 € počevši od 30.06.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 0,98 € počevši od 31.07.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 2,86 € počevši od 31.08.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 2,65 € počevši od 30.09.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 0,85 € počevši od 31.10.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 4,22 € počevši od 30.11.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 6,67 € počevši od 31.12.2009. godine do konačne isplate,

na iznos od 10,62 € počevši od 31.01.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 9,59 € počevši od 28.02.2010. godine do konačne isplate,

na iznos od 14,69 € počevši od 31.03.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 13,58 € počevši od 30.04.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 15,90 € počevši od 31.05.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 31,34 € počevši od 30.06.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 28,04 € počevši od 31.07.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 36,93 € počevši od 31.08.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 34,07 € počevši od 30.09.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 28,02 € počevši od 31.10.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 39,73 € počevši od 30.11.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 54,31 € počevši od 31.12.2010. godine do konačne isplate, na iznos od 44,26 € počevši od 31.01.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 47,91 € počevši od 28.02.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 43,01 € počevši od 31.03.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 43,74 € počevši od 30.04.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 63,23 € počevši od 31.05.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 64,56 € počevši od 30.06.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 81,36 € počevši od 31.07.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 73,21 € počevši od 31.08.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 64,22 € počevši od 30.09.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 63,10 € počevši od 31.10.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 62,30 € počevši od 30.11.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 66,25 € počevši od 31.12.2011. godine do konačne isplate, na iznos od 70,41 € počevši od 31.01.2012. godine do konačne isplate, na iznos od 70,72 € počevši od 29.02.2012. godine do konačne isplate, na iznos od 67,93 € počevši od 31.03.2012. godine do konačne isplate, na iznos od 5.793,76 € počevši od 17.04.2012. godine do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, je dužan tužiteljici TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 968,17 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 14. veljače 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

III. Odbija se tužiteljica TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.972,31 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 12,81 € počevši od 31.08.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 112,58 € počevši od 30.09.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,57 € počevši od 31.10.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,74 € počevši od 30.11.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,65 € počevši od 31.12.2007. godine do konačne isplate,

- na iznos od 12,23 € počevši od 31.01.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,14 € počevši od 29.02.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,52 € počevši od 31.03.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,89 € počevši od 30.04.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,75 € počevši od 31.05.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,96 € počevši od 30.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,55 € počevši od 31.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,57 € počevši od 31.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,81 € počevši od 30.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,83 € počevši od 31.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,47 € počevši od 30.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,92 € počevši od 31.12.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,82 € počevši od 31.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,92 € počevši od 28.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,60 € počevši od 31.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,65 € počevši od 30.04.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,24 € počevši od 31.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,89 € počevši od 30.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,97 € počevši od 31.07.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,17 € počevši od 31.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,15 € počevši od 30.09.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,96 € počevši od 31.10.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,32 € počevši od 30.11.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,58 € počevši od 31.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,00 € počevši od 31.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,89 € počevši od 28.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,44 € počevši od 31.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,32 € počevši od 30.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,57 € počevši od 31.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 27,22 € počevši od 30.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 26,22 € počevši od 31.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 27,14 € počevši od 31.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 26,85 € počevši od 30.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 26,21 € počevši od 31.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,83 € počevši od 30.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,10 € počevši od 31.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,22 € počevši od 31.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,54 € počevši od 28.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,12 € počevši od 31.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,18 € počevši od 30.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,47 € počevši od 31.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,57 € počevši od 30.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 22,83 € počevši od 31.07.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,80 € počevši od 31.08.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,23 € počevši od 30.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,16 € počevši od 31.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,11 € počevši od 30.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,36 € počevši od 31.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,27 € počevši od 31.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,30 € počevši od 29.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,11 € počevši od 31.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 743,99 € počevši od 17.04.2012. godine do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. S preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužiteljica se odbija kao neosnovanim.

V. Tužiteljica TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] je po zakonu oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1. Tužbom od 03.12.2021. tužiteljica je utužila tuženika radi isplate iznosa od 67.000,00 kuna. Navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.:901088758 od 8.12.2005., koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, korisniku kredita je isplaćen kredit u iznosu od 45.416,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora.

U Ugovoru je ugovoren način otplate tako što se otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja što u konkretnom slučaju iznosi mjesečni anuitet u iznosu od 352,09 CHF.

Ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru plaćati u anuitetima iznos kredita od 45.416,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,70%, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Visina anuiteta utvrđena je u iznosu od 352,09 CHF. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora tužiteljica je od tuženika nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope čime se mijenjala i visina anuiteta. Zbog tužiteljice nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužiteljici nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužiteljice prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužiteljica je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze podignutog kredita broj: 9010887587. Dana 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca travnja 2007. godine do zaključno mjeseca travnja 2012. godine nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu broj: 9010887587 od dana 08. prosinca 2005. godine.

Tužiteljica slijedom gornjeg smatra da ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 04. travnja 2012. godine kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta. Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od travnja 2007. godine do zaključno travnja 2012. godine tužiteljica je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu.

Ukupno preplaćeni iznos prema naprijed navedenom, (s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule), a po korištenom kreditu tužiteljice kod tuženika od travnja 2007. godine iznosi 67.000,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana 04. travnja 2007. godine pa do konačne isplate, a koji iznos se potražuje ovom tužbom.

Sukladno čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u skladu s čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima iz ugovora o kreditu mjesno je nadležan sud prema prebivalištu tužiteljice. Tuženik odbija dobrovoljno izvršiti tužiteljiici isplatu, pa tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tužiteljica da tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 67.000,00 kn, a koji iznos, prema stavu tužiteljice, predstavlja iznos za koji je tužiteljica navodno „preplatila“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja i primjene valutne klauzule koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužiteljica smatra da bi se preplata trebala izračunati na način da se obveze tužiteljice izraze u kunama po inicijalnom, odnosno fiksnom tečaju te svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

Kod tužiteljice da se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate) pa je pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a.

Tuženik ističe kako je tužiteljica svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan.

Iz članka 131. ZZP-a iz 2009. proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužiteljice POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP.

Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti jer da je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a niti izravnoj primjeni navedene presude. Valutna klauzula da je zakonom izričito dopuštena a u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.

Tužiteljica nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka. Tuženik smatra da nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužiteljica nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.

Tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje i predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U svojim daljnjim podnescima stranke su po punomoćnicima osporavale navode iz podnesaka suprotne strane koje su u suprotnosti s navodima iz njihovih podnesaka, te su se pozivale na zakonske odredbe i brojnu sudsku praksu.

4. Provedeni su dokazi uvidom ugovor o kreditu od 8.12.2005. koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 13.12.2005., u plan otplate kredita te u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, u izvadak iz sudskog registra za tuženika, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u opće uvjete poslovanja tužene s građanima, u priloženu sudsku praksu, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 13.7.2024., u usmeno očitovanje vještaka na ročištu, u iskaz saslušane tužiteljice TL, u pregled uplata po kreditu

5. Tužiteljica ČL iskazala je da je kredit digla 2005. kod Privredne banke u Poslovnici u Novoj Gradiški radi kupovine nekretnine. Pri podizanju kredita prvenstveno joj je bilo bitno da visina mjesečne rate odgovara visini plaće koju će moći izdvojiti za otplatu kredita u narednim godinama. U tom trenutku nije mislila da može doći do veće promjene u visini mjesečne rata tj. anuiteta za otplatu kredita. Ne zna što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. U trenutku podizanja kredita nije shvaćala što isto znači a prilikom otplate kredita mjesečna rata se povećala i ona je samo znala da je to kredit koji je ona podigla i koji mora otplatiti. Kredit je uredno otplatila trajnim nalogom u razdoblju kako je bilo navedeno u ugovoru i nije provedena konverzija. Kredit je otplaćivala kroz 15 godina odnosno 180 mjeseci. U vrijeme podizanja kredita a i danas je zaposlena kao medicinska sestra u bolnici u Novoj Gradiški i kredit je podigla radi rješavanja stambenog pitanja. Nikada nije bila vlasnik obrta ili nekakve firme.

.

Javni bilježnik joj nije detaljno objasnio odredbe ugovora, no ona nije niti objašnjenje tražila već je samo ovjerila svoj potpis na ugovoru o kreditu koji je dobila u banci i koje ugovore je nakon ovjere potpisa predala u banku.

Pročitala je ugovor o kreditu koji je preuzela u banci ali kao laik nije razumjela odredbe ugovora a nije tražila pojašnjenje pojedinih odredbi. Djelatnica banke je rekla da je taj kredit trenutno najpovoljniji i ona je vjerovala istoj a uvjeti ugovora su joj bili prihvatljivi jer je s tom visinom rate mogla kredit uredno otplaćivati iz svoje plaće.

U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala što je valutna klauzula no smatra da to nije njena greška i da joj se trebalo objasniti što je to iako sama nije tražila od službenika banke da joj objasni značenje valutne klauzule. Smatra da je to dužnost djelatnika banke. Nije tražila posebno objašnjenje bilo koje odredbe ugovora jer je smatrala da je u ugovoru sve napisano što je bitno i da je uloga djelatnika banke da objasni odredbe ugovora iako ona to nije tražila od djelatnika banke.

Kada se interesirala za kredit u banci joj je rečeno da je ovaj kredit vezan uz CHF najpovoljniji a njoj je tada bilo svejedno uz koju valutu bi bio vezan kredit koji je podigla. Nije tražila sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti. Nije tražila ponude drugih banaka. Ranije nije podizala nikakve kredite

6. Provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Borisu Belunjak kojem je rješenjem naloženo da izračuna koji je iznos u kunama i eurima tužiteljica preplatila zbog primjene promjenjive kamatne stope te temeljem valutne klauzule uzimajući u obzir tečaj CHF tuženika na dan stavljanja kredita na raspolaganje i tečajeva koji su primijenjeni za izračun pojedinog anuiteta na način da prikaže pojedine iznose preplata i datume kada su iste učinjene kao i ukupan iznos preplate.

Takvom financijskom vještačenju tuženik se protivio.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja te dostave pismenog nalaza vještaka od 15.7.2024.. tužiteljica je po punomoćniku a shodno dostavljenom nalazu podneskom od 23.9.2024. (str. 440 – 443) precizirala tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od ukupno 9.076,69 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci presude. Tužiteljica se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda RH-a u odluci Rev. 549/2023. te smatra da tuženik nije istakao odgovarajući prigovor prebijanja do zaključenja prethodnog postupka za potplaćene iznose te da nema mjesta umanjenja više plaćenog iznosa za iznose postojećih potplata. U tužbenom zahtjevu tužiteljica u točki 1. istog potražuje preplatu zbog primjene promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.972.31 €, te u točki 2. preplatu od 7.104,38 € zbog primjene valutne klauzule a kako je to i precizno naznačeno u dosuđujućem i odbijajućem dijelu presude.

Tužiteljica je nakon dostave pismenog nalaza u kojem je izračunata preplata anuiteta zbog povećanja redovnih kamatnih stopa te preplate anuiteta po osnovi tečajne razlike između srednjeg tečaja tuženika za CHF na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate kredita iskazala da na isti nema primjedbe. Navodi da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita tužiteljica na ime preplate kamata zbog povećanja kamatnih stopa više platila ukupan iznos od 1.972.31 €, a na ime tečajne razlike da je izvršila preplatu anuiteta u ukupnom iznosu od 7.104,38 €. Tijekom otplate kredita tužiteljica je zbog tečajne razlike izvršila i potplatu kredita za iznos od 372,19 € kada je tečaj CHF za kune u otplati kredita bio manji u odnosu na tečaj za CHF na dan isplate kredita, no, tužiteljica prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva ukupnu preplatu po osnovi tečajne razlike nije umanjivala s iznosom preplate od 7.104,38 €, a s kojim stavom se i sud slaže a obzirom na stav Vrhovnog suda RH-a u presudi Rev-549/2023. Navedene preplate po osnovi primjene promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule financijski vještak je posebno za svaki pojedini mjesec iskazao u tablici br. 2. i 3. koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka (str. 419 - 422), te je iste preplate prikazao za cijelo razdoblje otplate kredita tablica II.5. kao i za utuženo razdoblje tablica II.4.. Tužiteljica prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 15.7.2024. kao stručno i objektivno te danim u skladu relevantnom financijskom dokumentacijom. Sve preplate i potplate financijski vještak je prikazao u tabličnim prikazima koji su sastavni dio nalaza i mišljenja s time da je sumarni pregled više i manje plaćenog specificirano zbog povećanja kamatne stope i zbog valutnog utjecaja.

U prilogu 2. (P-2) prikazana je preplata u EUR, ali samo u odnosu na ukupne preplate po mjesecima zbog tečajne razlike. Prilikom uređenja tužbenog zahtjeva tužiteljica nije sukladno pravilnoj primjeni materijalnog prava u pogledu zastare tražbine potraživao samo preplate nastale po osnovi tečajne razlike u primjeni ništetne valutne klauzule u iznosu od 7.104,38 € već je pri preciziranju tužbenog zahtjeva potraživala i preplate nastale po osnovi primjene promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 1.972,31 euro. Sud je prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva isti tužbeni zahtjev usvojio samo za iznos preplate po osnovi tečajne razlike koja iznosi 7.104,38 € , te taj iznos nije umanjivao za nikakav iznos izvještačene potplate s ovog osnova a koja je prema nalazu vještaka iznosila 372,19 €.

7.1. Financijski vještak Boris Belunjak je prilikom usmenog očitovanja na ročištu iskazao da ostaje kod pismenog nalaza od 15.7.2024. u kojem nalazu je izračunata razlika plaćenih anuiteta prema primijenjenom srednjem tečaju tuženika i primijenjenim redovnim kamatnim stopama u otplati kredita a u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom i srednjim tečajem tuženika kao kreditora na dan isplate kredita. Izračunate razlike posebno su diferencirane na utjecaj promjene odnosno povećanja redovnih kamatnih stopa i na valutni utjecaj zbog primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora u otplati kredita a u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita. Izračunate razlike u dijelu valutnih razlika posebno su primarno izračunate kao i više plaćene kada je tečaj u otplati kredita bio veći u odnosu na dan isplate kredita a isto tako izračunati su i manje plaćeni iznosi kada je tečaj u otplati kredita bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Izračunate razlike prikazane su u tabličnim prikazima a prije svega u tablici 3 za valutne razlike izračunate u kunama i preračunate u Eur kao ukupno plaćene samo više plaćene i samo manje plaćene te dodatno izračunate su i u prilogu 2.

8. Punomoćnik tuženika nije imao primjedbe na matematički izračun iz pismenog nalaza financijskog vještaka a ostao je kod svih prigovora pravne naravi iz odgovora na tužbu i ostalih podnesaka tuženika. Nalaz da je zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj a što po tuženiku nije bila ugovorna volja stranaka te da to ne proizlazi iz sklopljenog ugovora te da stoga tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka.

9. Sud je prihvatio tuženikov prigovor zastare u odnosu na utuženu preplatu u iznosu od 1.972,31 € zbog primjene promjenjive kamatne stope. Odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

- 1 0 -

Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.

U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove odnosno isplate radi stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). Uvažavajući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

Od dana pravomoćnosti navedenih odluka ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Predmetna tužba u ovom predmetu je podnesena dana 3.12.2021., a tužitelj od tuženika potražuje razliku preplata temeljem primjene valutne klauzule za iznos od ukupno 7.104,38 € s kojim utuženim iznosom tužiteljica nije u zastari dok je u zastari s utuženim iznosom od 1.972,31 € koji se traži kao preplata zbog primjene promjenjive kamatne stope, a koji iznos je tužiteljica mogla potraživati do zaključno 14. lipnja 2019. zbog preplate uslijed primjene promjenjive kamatne stope. Prema mišljenju ovoga suda, tužba je podnesena unutar zastarnog roka za utuženu preplatu u pogledu primjene valutne klauzule dok je u pogledu preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope tužba podnesena izvan zastarnog roka od 5 godina pa je tako i prigovor tuženika o zastari djelomično osnovan i sud je stoga odbio dio tužbenog zahtjeva kako je to i navedeno u točki III.

- 1 1 -

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020. (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u pogledu preplate zbog primjene valutne klauzule.

10. Iz pismenog nalaza financijskog vještaka Borisa Belunjak od 15.7.2024. te usmenog očitovanja vještaka na ročištu od 3.1.2025. vidljivo je da je financijsko vještačenje provedeno na okolnost preplate anuiteta po osnovi primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj isplate i iznos CHF-a na dan isplate kredita, odnosno isplaćenog kredita u kunama. U izračunatim razlikama koje potječu od primjene valutnih razlika u potpunosti je isključen utjecaj povećanja redovnih kamata u plaćenim anuitetima, a u izračunu valutnih razlika u nalazu vještačenja prikazanih u tablici i tekstu obrazloženja tablice.

U izračunatim valutnim razlikama ukupno je više plaćeno 7.104,38 €, a koji iznosi su . izračunati i posebno su i preračunati tečajem konverzije za 1 euro =7,5345,00 kn i prikazani u nalazu vještačenja u eurima, a analitički izračunati su u prilogu vještačenja prema svakom pojedinačnom anuitetu i u kunama i u eurima s dodatnim preglednim izračunima.

11. Iz provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužiteljice uređen kao u podnesku od 23.9.2024. (strana 440) osnovan u dijelu utuženog iznosa od 7.104,38 €, a neosnovan u iznosu od 1.972,31 € a što čini uspjeh tužiteljice u ovom postupku s iznosom od 72%.

Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010887587 dana 8.12.2005.. godine na iznos 45.416,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate 180 mjeseci, uz redovnu kamatu koja je promjenljiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom banke koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,70 % godišnje i uz obvezu banke da pismeno obavijesti korisnika kredita o eventualnoj promjeni kamatne stope;

- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala .

- da je odredbom Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da tužiteljica otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

12. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije

- 1 2 -

pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

12.2 Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. U smislu odredbe čl.502.a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Nesporno je među strankama da se o odredbi čl. 6.2. Ugovora, prema kojoj je ugovorena valutna klauzula na način da tužiteljica otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju dužnika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, kao i o odredbi čl. 11.3. Ugovora a kojom je odredbom ugovoreno da će tužiteljica pri korištenju ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo.

- 1 3 -

16.1. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja (čl.23/J ugovora) o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati.

17. Tužena banka tvrdi da su ove odredba jasne, lako razumljive i uočljive te da su donesene na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora.

18. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

19. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl. 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

20. Niti Zakon o zaštiti potrošača kao ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštivanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

21. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

- 1 4 -

22. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

24. Iz iskaza saslušanog tužiteljice vidljivo je da je kod tuženika podigla radi kupovine nekretnine te da joj je u poslovnici tuženika preporučeno uprvo podizanje ove vrste kredita navodeći da je isti najpovoljniji u vrijeme kada se kredit dizao. Iako tužiteljica nije razumjela u vrijeme podizanja kredita što znači promjenjiva kamatna stopa i ugovaranje valutne klauzule u ugovoru o kreditu izvjesno je da tužiteljica nije bila upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbi Ugovora no isto tako nije tražila pojašnjenje istih. Nije bila upozorena na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

25.1. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

- 1 5 -

Obveza tuženika kao profesionalca je da prilikom pregovaranja za podizanje kredita upozori tražitelje kredita - korisnike kredita na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti im sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

25.2. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje. U konkretnom slučaju tužiteljica nije imao niti kontakta sa djelatnikom tuženika već je preko djelatnika auto salona kao posrednikom potpisao ugovor o kreditu sa tuženikom kao davateljem kredita.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužiteljicu, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužiteljice.

27. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znao kolika je visina

- 1 6 -

kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

28. Slijedom prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 8. prosinca 2005. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

29. Tužiteljica je aktivno legitimirana za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

29.1. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužiteljica izabrala valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimirana na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

30. Tužiteljica ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 6.4.2006. gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu a kao korisnik kredita. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

- 1 7 -

31. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, te da tužiteljicau pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljicaa, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

32. Tužiteljica potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita za utuženi period počev od 31.10.2008. do zaključno mjeseca 17.4.2012. kada je kredit otplaćen. 33. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

34. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od

- 1 8 -

pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice u odnosu na utuženu preplatu zbog primjene valutne klauzule u dosuđujućem iznosu od 7.104,38 € , budući je tužba podnijeta 3.12.2021.

35. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljicaa.

36. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 15.7.2024., koji je usmeno obrazloženom od strane vještaka, a koji nalaz je dan stručno i objektivno i u kojem nalazu sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.

Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 7.104,38 €,, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a te je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično usvojen a kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

37. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora 9.076,69 €, priloženi troškovnik tužitelja (strana 466 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa ) tužiteljici su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 € (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 22.2.2022. i 3.1.2025. u iznosu od po 200,00 € za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 20.4.2022. i 24.9.2024.. u iznosu od po 200,00 € za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke 14.2.2025. u iznosu od 100,00 € (Tbr.9/3 Tarife), što zbrojeno daje iznos od 11.100,00 € na koji iznos tužiteljici pripada PDV od 275,00 €

Tužiteljici pripada i materijalni trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€ a što zbrojeno daje iznos od 1.773,17 € osnovanog troška tužiteljice.

38. S preostalim iznosom zatraženog parničnog troška preko dosuđenog iznosa tužiteljica je odbijena kao neosnovanim i previsoko zatraženim i to sa troškom sastava podneska od 21.6.2024. (Tbr. 8 OT, str. 210 spisa) u iznosu od 200,00 € , a kojim podneskom je samo dostavljena uplatnica za plaćanje troškova vještačenja te sa zatraženim troškom sastava podneska od 13.12.2024. u zatraženom iznosu od 200,00 € gdje se doslovce vrši ponavljanje iznesenog već u podnesku od 24.9.2024. za koji je tužiteljici priznat zatražen trošak. Odbijen je sa zatraženim troškom konferencije za strankom u iznosu od 100,00 € (tbr. 31. OT) te zatraženim iznosom od 50,00 € na ime troška pribave isprava za stranku prema tbr. 32 OT jer isti trošak nije ničim dokazan a pribava navedene dokumentacije od tuženika je uslijedila jer je

- 1 9 -

tužiteljica ponovo tražila od tuženika dokumentaciju koju je dobila prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudskih pristojbi u iznosu od 135,38 € jer tužiteljica nije platila sudske pristojbe u ovom postupku a ista je prema zakonu kao potrošač oslobođena plaćanja sudskih pristojbi .

39. Odlučujući o trošku tuženika prema troškovniku na strani 467. spisa sud je istom na ime troška sastava odgovora na tužbu dosudio iznosu od 200,00 € (Tbr.8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 22.2.2022. i 3.1.2025. u iznosu od po 200,00 € za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 31.3.2022. i 28.4.2022. i 29.4.2022. . u iznosima od po 200,00 € za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), što zbrojeno daje iznos od 1.200,00 € na koji iznos tužiteljici pripada PDV od 300,00 € a što zbrojeno daje 1.500,00 € troška tuženika.

39.1. Sud je odbio tuženika s troškom sastava podneska od 27.8.2024. i 24.6.2024. u iznosima od po 200,00 € i 50,00 € a obzirom na broj dosuđenih troškova podnesaka .

40. Kako je tužiteljica uspjela u ovom postupku s iznosom od 7.104,38 € a odbijena je s iznosom od 1.972,31 € to daje uspjeh tužiteljice u omjeru od 72% tužbenog zahtjeva a tuženik je uspio u omjeru od 28%.

Kada se izvrši prebijanje osnovanih troškova tužiteljice u iznosu troška zastupanja po punomoćniku s PDV-om tj. iznosa od 1.375,00€, omjer od 72 % uspjeha tužiteljice daje iznos od 990,00 € na koji trošak tužiteljici u cijelosti pripada trošak plaćenog vještačenja po financijskom vještaku u iznosu od 398,17 € što daje zbroj od ukupno 1.388,17 €. Osnovani trošak tuženika u ovom postupku je 1.500,00 € a prema njegovom uspjehu u postupku od 28% to daje iznos od 420,00 €.

Prebijanjem troškova tužitelja od 1.388,17 € s troškovima tuženika od 420,00 € dobiva se razlika od 968,17 € koji trošak je tužena strana dužna naknaditi tužiteljici a sve prema uspjehu stranaka u postupku.

Tužiteljica je po zakonu oslobođena plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, a kao potrošač u predmetima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 14. veljače 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Andrej Šooš Maceljski