Posl.br. 2 P – 951/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Kati Ogresta Jović, u pravnoj stvari tužiteljice SF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Antunu Missoni, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta br. 69, Zagreb, zastupane po punomoćniku Branimiru Iveković, odvjetniku iz odvjetničkog ureda Iveković, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 8. siječnja 2025. dana 14. veljače 2025.

R i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva istaknutog u podnesku tužitelja od 15. lipnja 2020. a koji je uređen u podnesku od 28. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu br. 818-50-3920797 od 14. veljače 2007.g., koji je istog dana potvrđen ( solemniziran) od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod brojem OU- 115/07-1 između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi:

„…Kunska protuvrijednost CHF 23.603,38 ( dvadesettritisućešestotri švicarskih franaka i tridesetosam centima) po srednjem tečaju kreditoa na dan korištenja…“

II. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2 . čl. 1 Ugovora o kreditu br. 818-50-3920797 od 14. veljače 2007.g., koji je istog dana potvrđen ( solemniziran) od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod brojem OU-

2 P – 951/19

115/07-1, između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu, a koja glasi:

„… promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…..“

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici preplaćeni iznos tečajnih razlika od 4.524,54 EUR-a, sa zateznim kamatama koje se obračunavaju do 31.prosinca 2007.g. prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008 .g u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi - na iznos od 0,78 EUR sa zateznom kamatom od 31.3.2007 g. do

isplate

- na iznos od 0,55 EUR sa zateznom kamatom od 29.2.2008 g. do

isplate

- na iznos od 3,45 EUR sa zateznom kamatom od 31.3.2008 g. do isplate

- na iznos od 12,64 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2008 g. do isplate

- na iznos od 3,06 EUR sa zateznom kamatom od 1.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,23 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 17,10 EUR sa zateznom kamatom od 4.2.2009 g. do isplate

- na iznos od 17,95 EUR sa zateznom kamatom od 27.3.2009 g. do isplate

- na iznos od 16,22 EUR sa zateznom kamatom od 22.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 16,68 EUR sa zateznom kamatom od 21.5.2009 g. do isplate

- na iznos od 12,98 EUR sa zateznom kamatom od 29.6.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,26 EUR sa zateznom kamatom od 28.7.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,98 EUR sa zateznom kamatom od 12.8.2009 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 12,42 EUR sa zateznom kamatom od 10.9.2009 g. do isplate

- na iznos od 12,29 EUR sa zateznom kamatom od 20.10.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,84 EUR sa zateznom kamatom od 8.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 13,56 EUR sa zateznom kamatom od 22.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 15,75 EUR sa zateznom kamatom od 25.1.2010 g. do isplate

- na iznos od 18,85 EUR sa zateznom kamatom od 5.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 18,14 EUR sa zateznom kamatom od 5.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 22,35 EUR sa zateznom kamatom od 8.4.2010 g. do isplate

- na iznos od 21,56 EUR sa zateznom kamatom od 7.5.2010 g. do isplate

- na iznos od 23,11 EUR sa zateznom kamatom od 26.6.2010 g. do isplate

- na iznos od 36,60 EUR sa zateznom kamatom od 6.7.2010 g. do isplate

- na iznos od 33,82 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2010 g. do isplate

- na iznos od 42,31 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2010 g. do isplate

- na iznos od 39,38 EUR sa zateznom kamatom od 4.10.2010 g. do isplate

- na iznos od 34,66 EUR sa zateznom kamatom od 4.11.2010 g. do isplate

- na iznos od 44,61 EUR sa zateznom kamatom od 14.12.2010 g. do isplate

- na iznos od 57,26 EUR sa zateznom kamatom od 12.1.2011 g. do isplate

- na iznos od 48,30 EUR sa zateznom kamatom od 20.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 51,45 EUR sa zateznom kamatom od 21.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 47,45 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2011 g. do isplate

- na iznos od 48,17 EUR sa zateznom kamatom od 23.8.2011 g. do isplate

- na iznos od 65,13 EUR sa zateznom kamatom od 12.9.2011 g. do isplate

- na iznos od 66,78 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2011 g. do isplate

- na iznos od 80,96 EUR sa zateznom kamatom od 14.11.2011 g. do isplate

- na iznos od 73,68 EUR sa zateznom kamatom od 15.11.2011 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 65,71 EUR sa zateznom kamatom od 30.12.2011 g. do isplate

- na iznos od 63,98 EUR sa zateznom kamatom od 23.1.2012 g. do isplate

- na iznos od 63,37 EUR sa zateznom kamatom od 29.2.2012 g. do isplate

- na iznos od 67,12 EUR sa zateznom kamatom od 28.3.2012 g. do isplate

- na iznos od 70,39 EUR sa zateznom kamatom od 4.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 70,83 EUR sa zateznom kamatom od 30.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,57 EUR sa zateznom kamatom od 8.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 70,09 EUR sa zateznom kamatom od 14.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 71,14 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2007 g. do isplate

- na iznos od 69,38 EUR sa zateznom kamatom od 2.7.2012 g. do isplate

- na iznos od 69,84 EUR sa zateznom kamatom od 2.8.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,52 EUR sa zateznom kamatom od 1.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 65,68 EUR sa zateznom kamatom od 30.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 68,71 EUR sa zateznom kamatom od 29.11.2012 g. do isplate

- na iznos od 70,17 EUR sa zateznom kamatom od 21.12.2012 g. do isplate

- na iznos od 69,15 EUR sa zateznom kamatom od 22.1.2013 g. do isplate

- na iznos od 63,42 EUR sa zateznom kamatom od 18.2.2013 g. do isplate

- na iznos od 68,29 EUR sa zateznom kamatom od 26.3.2013 g. do isplate

- na iznos od 68,71 EUR sa zateznom kamatom od 29.4.2013 g. do isplate

- na iznos od 66,80 EUR sa zateznom kamatom od 13.5.2013 g. do isplate

- na iznos od 60,87 EUR sa zateznom kamatom od 5.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 60,72 EUR sa zateznom kamatom od 30.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 62,18 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2013 g. do isplate

- na iznos od 64,52 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2013 g. do isplate

- na iznos od 67,75 EUR sa zateznom kamatom od 24.10.2013 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 66,08 EUR sa zateznom kamatom od 19.11.2013 g. do isplate

- na iznos od 67,26 EUR sa zateznom kamatom od 30.12.2013 g. do isplate

- na iznos od 68,60 EUR sa zateznom kamatom od 10.1.2014 g. do isplate

- na iznos od 69,43 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2014 g. do isplate

- na iznos od 71,20 EUR sa zateznom kamatom od 14.3.2014 g. do isplate

- na iznos od 1.428,75 EUR sa zateznom kamatom od 01.04.2014 g. do Isplate

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos više plaćene kamate od 1.196,66 EUR-a, sa zateznim kamatama koje se obračunavaju do 31.prosinca 2007.g. prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008 .g u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi - na iznos od 11,10 EUR sa zateznom kamatom od 30.11.2007 g. do isplate

- na iznos od 11,03 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2007 g. do isplate

- na iznos od 10,96 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2008 g. do isplate

- na iznos od 10,89 EUR sa zateznom kamatom od 29.2.2008 g. do isplate

- na iznos od 10,81 EUR sa zateznom kamatom od 31.3.2008 g. do isplate

- na iznos od 10,74 EUR sa zateznom kamatom od 30.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 16,48 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2008 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 16,36 EUR sa zateznom kamatom od 30.6.2008 g. do isplate

- na iznos od 16,24 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2008 g. do isplate

- na iznos od 16,13 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2008 g. do isplate

- na iznos od 16,01 EUR sa zateznom kamatom od 30.9.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,89 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,77 EUR sa zateznom kamatom od 1.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,64 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 15,52 EUR sa zateznom kamatom od 4.2.2009 g. do isplate

- na iznos od 15,39 EUR sa zateznom kamatom od 27.3.2009 g. do isplate

- na iznos od 24,93 EUR sa zateznom kamatom od 22.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 24,73 EUR sa zateznom kamatom od 21.5.2009 g. do isplate

- na iznos od 24,52 EUR sa zateznom kamatom od 29.6.2009 g. do isplate

- na iznos od 24,31 EUR sa zateznom kamatom od 28.7.2009 g. do isplate

- na iznos od 24,10 EUR sa zateznom kamatom od 12.8.2009 g. do isplate

- na iznos od 23,89 EUR sa zateznom kamatom od 10.9.2009 g. do isplate

- na iznos od 23,67 EUR sa zateznom kamatom od 20.10.2009 g. do isplate

- na iznos od 23,45 EUR sa zateznom kamatom od 8.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 23,23 EUR sa zateznom kamatom od 22.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 23,01 EUR sa zateznom kamatom od 25.1.2010 g. do isplate

- na iznos od 22,78 EUR sa zateznom kamatom od 5.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 22,56 EUR sa zateznom kamatom od 5.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 22,33 EUR sa zateznom kamatom od 8.4.2010 g. do isplate

- na iznos od 22,09 EUR sa zateznom kamatom od 7.5.2010 g. do isplate

- na iznos od 21,85 EUR sa zateznom kamatom od 26.6.2010 g. do isplate

- na iznos od 21,61 EUR sa zateznom kamatom od 6.7.2010 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 21,37 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2010 g. do isplate

- na iznos od 21,13 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2010 g. do isplate

- na iznos od 20,89 EUR sa zateznom kamatom od 4.10.2010 g. do isplate

- na iznos od 20,64 EUR sa zateznom kamatom od 4.11.2010 g. do isplate

- na iznos od 20,39 EUR sa zateznom kamatom od 14.12.2010 g. do isplate

- na iznos od 20,13 EUR sa zateznom kamatom od 12.1.2011 g. do isplate

- na iznos od 19,88 EUR sa zateznom kamatom od 20.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 19,63 EUR sa zateznom kamatom od 21.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 19,35 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2011 g. do isplate

- na iznos od 19,09 EUR sa zateznom kamatom od 23.8.2011 g. do isplate

- na iznos od 18,82 EUR sa zateznom kamatom od 12.9.2011 g. do isplate

- na iznos od 18,54 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2011 g. do isplate

- na iznos od 18,27 EUR sa zateznom kamatom od 14.11.2011 g. do isplate

- na iznos od 17,99 EUR sa zateznom kamatom od 15.11.2011 g. do isplate

- na iznos od 17,71 EUR sa zateznom kamatom od 30.12.2011 g. do isplate

- na iznos od 14,15 EUR sa zateznom kamatom od 23.1.2012 g. do isplate

- na iznos od 13,91 EUR sa zateznom kamatom od 29.2.2012 g. do isplate

- na iznos od 13,67 EUR sa zateznom kamatom od 28.3.2012 g. do isplate

- na iznos od 13,43 EUR sa zateznom kamatom od 4.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 13,19 EUR sa zateznom kamatom od 30.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 12,94 EUR sa zateznom kamatom od 8.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 12,69 EUR sa zateznom kamatom od 14.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 12,44 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2007 g. do isplate

- na iznos od 12,18 EUR sa zateznom kamatom od 2.7.2012 g. do isplate

- na iznos od 11,93 EUR sa zateznom kamatom od 2.8.2012 g. do isplate

2 P – 951/19

- na iznos od 11,66 EUR sa zateznom kamatom od 1.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 11,40 EUR sa zateznom kamatom od 30.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 11,14 EUR sa zateznom kamatom od 29.11.2012 g. do isplate

- na iznos od 10,87 EUR sa zateznom kamatom od 21.12.2012 g. do isplate

- na iznos od 10,61 EUR sa zateznom kamatom od 22.1.2013 g. do isplate

- na iznos od 10,33 EUR sa zateznom kamatom od 18.2.2013 g. do isplate

- na iznos od 10,05 EUR sa zateznom kamatom od 26.3.2013 g. do isplate

- na iznos od 9,78 EUR sa zateznom kamatom od 29.4.2013 g. do isplate

- na iznos od 9,50 EUR sa zateznom kamatom od 13.5.2013 g. do isplate

- na iznos od 9,21 EUR sa zateznom kamatom od 5.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 8,93 EUR sa zateznom kamatom od 30.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 8,64 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2013 g. do isplate

- na iznos od 8,35 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2013 g. do isplate

- na iznos od 8,05 EUR sa zateznom kamatom od 24.10.2013 g. do isplate

- na iznos od 7,75 EUR sa zateznom kamatom od 19.11.2013 g. do isplate

- na iznos od 7,46 EUR sa zateznom kamatom od 30.12.2013 g. do isplate

- na iznos od 7,16 EUR sa zateznom kamatom od 10.1.2014 g. do isplate

- na iznos od 6,85 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2014 g. do isplate

- na iznos od 6,54 EUR sa zateznom kamatom od 14.3.2014 g. do isplate

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.800,00 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2 P – 951/19

R i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

I. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 14. veljače 2007. godine, sklopila Ugovor o kreditu br. 818-50-3920797, koji je istog dana potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod brojem OU-115/07-1, temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 23.603,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala otplatiti iznos kredita u 84 mjesečna anuiteta, s rokom dospijeća svakog posljednjeg dana u mjesecu. U čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu broj 818-50-3920797, parnične stranke su ugovorile kamatu od 3,30 % godišnje, koja je promjenljiva u skladu Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Tužiteljica je nakon zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, dana 3. listopada 2007. godine sklopila brak s HF, te su se supružnici sporazumjeli da prezime, nakon sklapanja barka glasi " HF".

Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003.-2008. godine, te je postala predmetom ispitivanja sudova nakon što je zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja CHF dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Reifeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u CHF u razdoblju 2004. -2008. godine(ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003. -2008. godine(ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P.1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu CHF, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje ubuduće.

1 0

2 P – 951/19

Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dan 13. lipnja 2014. godine poslovni broj Pž.7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih(banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici(svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a odredba koja je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika(banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicama (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. godine poslovni broj Pž.7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9. travnja 2015. godine broj: Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski sud potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Drugostupanjski sud je naveo u obrazloženju presude kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita-potrošačima, u kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne ali ne i razumljive.

Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF(valutna klauzula).

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ništetne ugovorne odredbe postupao jednostrano protivno odredbama čl. 81,82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine odnosno čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, dok s druge strane zbog činjenice da nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao i da se na visini kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj navedenih odredbi Ugovora.

Tužiteljica je dana 28. svibnja 2019. godine podnijela tuženiku pisanu zamolbu za dostavu dokumentacije po Ugvoru o kreditu broj 818-50-3920797 od 14. veljače 2007. godine, te je postupajući po uputi tuženika, uplatila iznos naknade za traženu 1 1

2 P – 951/19

dokumentaciju ali joj do dana podnošenja tužbe nije dostavljena tražena dokumentacija niti je dobila pisani odgovor. Zbog takvog postupanja tuženika, tužiteljica nije u mogućnosti utvrditi visinu preplaćenog iznosa s osnova primjene promjenjive kamatne stope iz razloga što je tuženik nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jednostrano obračunavao visinu iznosa mjesečnih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope koju je tužiteljica bila u obvezi podmirivati, a bez da je prethodno o tome obavijestio tužiteljicu.

Slijedom navedenog tužiteljica ima imovinskopravni interes zahtijevati od suda da naloži tuženiku dostavi dokumentaciju koja obuhvaća početni i cjelokupni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa kao i svu drugu relevantnu dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako bi mogla postaviti zahtjev za povrat više plaćenih iznosa kojeg bi plaćao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je dana 21. lipnja 2019. godine zaprimio tužbu Tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda Tužitelj i tuženik su dana 14. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 818-50- 3920797(dalje: "Ugovor o kreditu"). Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na ovdje izneseno, tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema. Netočna je tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu

nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji su bili jasno definirani, a što i sam tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta.

Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima(dalje "ZOO") i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž.7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P.1401/12(na koje se tužitelj poziva u tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovan kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kad bi se tužbeni zahtjev iz Tužbe prihvatio na način kako je siti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda 1 2

2 P – 951/19

Republike Hrvatske Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik ej kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Nastavno na sve navedeno u točki 1. i točki 2. ovog Odgovora na tužbu, u konkretnom slučaju je potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Štoviše, sama primjena i promjene kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati .Tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen. Tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira primjenu istog. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž.7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se između ostalog odnosi na utvrđenje razloga povećanja rata kredita kako je to gore opisano. Potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P.1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine. Štoviše, takav stav tužitelja je u najmanju ruku apsurdan, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik ovim putem ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denomiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sam po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Tuženik ovim putem, opreza radi ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godine od podnošenja predmetne tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno 1 3

2 P – 951/19

navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe.

3 Dana 19. listopada 2020. ovaj sud donosi rješenje kojim odbija prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te određuje omaškom prekid postupka, međutim odmah sutradan sud donosi rješenje o nastavku jer je omaškom smatrao da se radi o konvertiranom kreditu.

4 Dana 18. veljače 2021. Županijski sud u Šibeniku donosi rješenje kojim uvažava žalbu tuženika i ukida rješenje o mjesnoj nenadležnosti.

5 U podnesku tužiteljice od 15. lipnja 2020. godine, tužiteljica se protivi svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu od 22. srpnja 2019. godine, kao potpuno neutemeljenim, ustraje u svim navodima iz tužbe i postavljenom tužbenom zahtjevu, te predlaže da sud provede dokazni postupak i usvoji tužbeni zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa stečenih na temelju ništetnih odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica ustraje u svom zahtjevu postavljenom u tzv. stupnjevitoj tužbi u smislu odredbe čl.186 b st. 1i 3 Zakona o parničnom postupku, kojim bi se naložilo tuženiku da dostavi dokumentaciju po Ugovoru o kreditu br. 818-503920797 od 14. veljače 2007. godine koji je istog dana potvrđen(solemniziran) od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod brojem OU-115/07-1, a koju joj je tuženik prije podnošenja tužbe neosnovano odbio predati. Tužiteljica ukazuje kako je isključivo tuženik obračunavao dospjele obveze po Ugovoru o kreditu, pa stoga isti isključivo posjeduje cjelokupnu evidenciju o načinu obračuna i izvršenim uplatama od strane tužiteljice. Nastavno na prethodno navedeno tužiteljica ukazuje na odluku Agencije za zaštitu osobnih podataka(AZOP) od 31. svibnja 2019. godine, koja je javno objavljenja, te iz koje nedvojbeno proizlazi da je tuženik obvezan dostaviti dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti naslovnog suda tužiteljica smatra kako je isti u potpunosti neutemeljen. Naime, navedena ugovorna klauzula kojom su stranke prilikom zasnivanja ugovornog odnosa odredile da za slučaj sporova proizašlih ugovora mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora, jest nepoštena odredba ugovora zbog slijedećih razloga:

Zakon o zaštiti potrošača ( "Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, u daljnjem tekstu: ZPP-a) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te je posebno stipulirano člankom 1 a da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa aktom Europske unije i to baš Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja(nepoštenim odredbama). Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom ZPP-om. Odredbom čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača( Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09), koji je bio na snazi uvrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije 1 4

2 P – 951/19

imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca (st.2.).

Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača( Narodne novine, broj: 41/14, 110/15), koji je sada na snazi, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora(st.1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora(st.2.).

Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocjeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koju omogućuje da se sud čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

Odredba čl. 12 predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu kreditora(konkretnom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu) kao nisu bile predmetom pregovora između parničnih stranaka, pa tužiteljica nije mogla utjecati na njihov sadržaj, a prouzročila je suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu, bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu.

Zaključno, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljica ovim putem ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u revizijskoj odluci Rev.2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, a prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, pa zastara individualnih restrikcijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Slijedom gore navedenog neosnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja, budući je rok zastare počeo teći od dana pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4(13. lipnja 2014. godine za pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od dana pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž.6632/2017(14. lipnja 2018. godine.-za pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10. lipnja 2019. godine, nedvojbeno je da nije nastupila zastara potraživanja u općem zastarnom roku od 5 godina za povrat više plaćenih iznosa stečenih bez pravne osnove.

Slijedom gore navedenog tužiteljica, u smislu odredbi čl. 190 i 191 Zakona o parničnom postupku, preinačava prvotno postavljeni tužbeni zahtjev zahtijevajući i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1 Ugovora o kreditu br. 818-50-3920797 od 14. veljače 2007. godine koji je istog dana potvrđen(solemniziran) od strane javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod brojem OU-115/07-1, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana 1 5

2 P – 951/19

glavnica za CHF, te predlaže sudu da oslonom na odredbu čl.190 st. 3 Zakona o parničnom postupku, dopusti preinaku tužbenog zahtjeva, iz razloga što bi svrsihodno za konačno rješenje odnosa između parničnih stranaka, utemeljenih na predmetnom Ugovoru o kreditu.

6 Iz podneska tužitelja od 10. siječnja 2024. isti navodi protivno navodima tuženika kojim osporava tužitelju status potrošača u ovom parničnom postupku, tužitelj ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu, zaključio kao fizička osoba – potrošač u svrhu kupovine novog motornog vozila, isključivo za njegove osobne potrebe. Stoga su potpuno pravno irelevantne tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe, a zbog čega bi eventualno bila sporna njegova aktivna legitimacija i pozivanje na odluke iz kolektivnog spora.

Zaključno, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelj ovim putem ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u revizijskoj odluci Rev. 2245/17 od 20. ožujka 2018.g., a prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, pa zastara individualnih restrikcijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Slijedom gore navedenog neosnovan je istaknuti prigovor zastare potraživanja, budući je rok zastare započeo teći od dana pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 (13. lipnja 2014. godine za pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi), odnosno od dana pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017 ( 14. lipnja 2018.g. - za pretplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019. godine za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi, a naknadno, podneskom od 15. lipnja 2020.g., za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nedvojbeno je da nije nastupila zastara potraživanja u općem zastarnom roku od 5 (pet) godina za povrat više plaćenih iznosa stečenih bez pravne osnove.

7 Sud je u dokaznom postupku pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Stefani Gardašanić. saslušao tužiteljicu

Sud je proveo sve dokaze predložene po strankama

7 1 Tužiteljica na saslušanju iskazuje "Da je predmetni kredit digla u svrhu kupnje predmetnog vozila, za tu svrhu ga je i iskoristila i ni koju drugu. Izabrala je banku tuženika jer joj je preko njih išla plaća pa tako nije ni išla u druge banke. Na banci su joj rekli da je valuta CHF najpovoljnija i da je njen prag plaće dovoljan za tu valutu i zato je uzela kredit u valuti CHF. Nitko joj na banci nije rekao da bi valuta CHF mogla 1 6

2 P – 951/19

drastično porasti. Jest pročitala ugovor o kreditu ali je tada bila mlada, poznanica joj je radila na šalteru i njoj je bilo bitno da dobije taj kredit i kupi auto. Nije bila u mogućnosti ništa ispregovarati na banci, kredit je bio "uzmi ili ostavi". Čak je morala i položiti nešto novca da bi dobila kredit jer je imala nisku plaću. Početna rata joj je bila 1.100,00 kuna, a najveća rata joj je bila 3.250,00 kuna. Nije dobivala kući obavijesti o promjenama kamatne stope i valute, dobila je prvi otplatni plan, međutim on se kasnije promijenio tj. porastao, jedno je vrijeme bila čak u blokadi, jedno vrijeme je imala i zaštićeni račun, pomagali su joj roditelji. Nije joj se isplatilo niti zatvorit kredit. Čak je i njena zadnja otplatna rata za koju je mislila da će iznositi 20.00,00 kuna kojih je i pripremila, i kada je došla na šalter banke rečeno joj je da je ona 41.000,00 kuna. Morala je pozajmljivati novce da bi se riješila tog kredita. Naravno da joj je na banci rečeno, a kada je pitala što se događa sa valutom CHF i kreditima, kako svima tako i vama. Na pitanje zna li što je valutna klauzula i promjena kamatne stope, odgovara da je to osjetila na svom kreditu. Plaćala ga je u kunama ali u protuvrijednosti iznosa u CHF, a promjena kamatne stope je porast iste, ali oni njoj nisu rekli da će to toliko rasti. Javni bilježnik joj ništa nije objasnio, ali se sjeća da je platila ogromnu solemnizaciju čak nekih 5.000,00 kuna. Čak je razmišljala o tome da proda auto, međutim u konačnici samom prodajom auta ne bi uspjela zatvoriti kredit. Bilo joj je financijski jako teško. Navodi da se godinu dana poslije toga razvela, tada je imala jednog sina od 5 mjeseci kojeg je uzdržavala."

7.2 Dana 5.12.22.. doneseno je rješenje o financijskom vještačenju (l.s. 141 sa zadatkom vještaku da izračuna razliku kamate po Ugovoru o kreditu – predmetnom - po kamatnoj stopi 5,20% (koja je ugovorena) i kamatne stope koja je obračunata i plaćana po anuitetima za vrijeme otplate sve od sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate kredita kao i iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule, te navedene izračune prikazati odvojeno, sve u domicilnoj valuti.

7.3. Vještakinja u svom nalazu i mišljenju postupa po nalogu suda te izlaže u konačnici svoje mišljenje kako slijedi

- Preplata, odnosno više plaćena kamata iznosi 1.993,72 CHF, ili 9.016,23 kuna po početnom tečaju, odnosno 1.196,66 eura.

- Manje plaćene kamate nije bilo.

- Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 34.090,11 kuna, ili 4.524,54 eura.

- Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 345,03 kuna, odnosno 45,78 eura.

- Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 33.745,08 kuna, ili 4.478,76 eura.

1 7

2 P – 951/19

Nitko od parničnih stranaka nije imao prigovora na vještvo.

7.4. Iz Ugovora o kreditu broj 818-50-3920797 od 14 veljače 2007 godine razvidno je da istog sklapaju tuženica i tužiteljica, kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 23 603.38 CHF namjena kredita za kupnju vozila, člankom 2 je ugovorena redovna kamata od 5,20%, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke. . Kredit je vezan u valutu CHF

7 5. iz preslika zahtjeva ls 12 razvidno je da se tužiteljica obraća tuženiku radi dostave dokumentacije vezano za predmetni kredit. 7 6. Aktivni izvadak za RBA ls 129-12 ls 139 razvidni podaci za podružnice. 8 .Tužbeni zahtjev je osnovan.

9 Najprije je bitno istaknuti da je sud dopustio preinaka tužbenog zahtjeva, tj povećanje istog istaknutog u podnesku od 15 lipnja 2020 dakle ….prije zaključenja pripremnog ročište jer je smatra da je ista preinaka svrsishodno za konačno uređenje odnosa među parničnim strankama te se radi o preinaci u vidu povećanja tužbenog zahtjeva. Dakle tužba je preinačena prije zaključenja prethodnog postupka, iz istog kredita tužitelj sada potražuje razliku na temelju kamate i valute, pa radi izbjegavanja podnošenja i više tužbi sud smatra svrsishodno preinaku./čl 190 st 3 ZPP/

10 .Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan

10. 1. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. 2. Prema prednjoj odredbi, opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule: -ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo -mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i -mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Direktiva EU nema pravnu snagu Uredbe koja je za obvezujući zakonodavni akt, već utvrđuje cilj koje države članice moraju ostvariti. RH je kao država članica EU navedenu Direktivu implementirala u svoje zakonodavstvo, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 41/14 i 110/15; dalje: ZZP). Člankom 49. spomenutog Zakona, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

1 8

2 P – 951/19

uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 50 istog Zakona navedene su taksativno ugovorene odredbe, koje se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP-a mogu smatrati nepoštenima, dok je odredbom čl. 55. propisano da bi pravna posljedica nepoštene odredbe potrošačkog ugovora bila njena ništetnost. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08). Konačno, Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stavak 4. propisuje da se od odredbi stavaka 1 članka može se odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

10 3. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika predstavlja situaciju iz toč. 19. čl. 50. ZZP-a, pa budući da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u čl. 51. ZZP-a takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Ovo stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača-tužiteljice, tužiteljici je otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Nadalje, riječ je o tipskom, adhezijskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama, s obzirom na činjenicu da je ugovorna pozicija tuženika znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja. Što se posljednjeg kriterija cit. Direktive tiče, sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača, činjenicu da je što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti riječ o osobi koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja.

10 4 Sud je posebno imao u vidu činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, da je tužiteljica osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno 1 9

2 P – 951/19

udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužiteljici. Slijedom naprijed izloženog, ovaj sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. i 50. ZZP-a i čl. 19.l ZPK radi čega je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valjalo odbiti kao neosnovan.

11. Tužiteljica dokazuje status potrošača jer je iz spisa jasno razvidno da je tužiteljica korisnik kredita, da je sklopila ugovor o kreditu te da je uplaćivala rate kredita. Dakle tužitelj je potrošač koja je sklopila kredit za svoj auto u dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača . Iz otplatnog plana razvidno je da je otplaćivala kredit.

12. Tužiteljica je tuženiku podnijela molbu za dostavu dokumentacije vezane za kredit, te kako joj dokumentacije nije dostavljena to ima pravni interes za postavljanje stupnjevite tužbe te dostavu dokumentacije od tuženika jer joj izračun i nije mogao ranije bit poznat.

13. Isplatu iznosa u izreci sa zateznim kamatama tužiteljica od tuženika potražuje i kao iznos više mu naplaćenih redovnih kamata od ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu za utuženo razdoblje, tvrdeći da je tuženik tužitelju redovnu kamatu obračunavao primjenom više kamatne stope od ugovorene prilikom sklapanja Ugovora o kreditu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe pa je predmet ovog postupka ništetnost ugovorne odredbe i povrat stečenog bez osnove konkretno povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Bez obzira što je kredit zatvoren tužiteljica ima pravni interes za ovu tužbu upravo zbog isplate preplaćenog dijela. te na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate anuitete vezan za tečaj švicarskog franka.

14.. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

2 0

2 P – 951/19

15. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu. . Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.

Tužiteljica upravo zbog ništetnih odredbi ugovora ima pravni interes za ovu tužbu iako je kredit isplaćen. . Osim toga, pravo na isticanje ništetnosti se, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) ne gasi, a iz čega proizlazi zaključak da pravo tužitelja isticati ništetnost ugovornih odredbi nije uvjetovano trajanjem ugovornog odnosa već isključivo činjenicom da li takav deklaratorni zahtjev slijedi zahtjev kondemnatorne naravi koji opravdava postavljanje zahtjeva deklaratorne naravi.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu predmetni utvrđuje da je Ugovora o kreditu ugovoreno da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Banke, a koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 5,20% godišnje, kamata se obračunava u CHF jer je sadržana u anuitetima.

Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu. Ono što tužitelj tvrdi međutim je to da Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke ovdje tuženika o kreditiranju građana nepoštena i ništetna ugovorna odredba pa kako je tužitelj vršio plaćanja po ništetnoj odredbi, to da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetne ugovorne odredbe. Kako tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o kreditu pa i odredba o načinu promjene kamatne stope nisu nepoštene niti ništetne, u ovoj se pravnoj stvari kao prvo sporno postavilo pitanje da li je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određen način promjene visine kamatne stope dakle odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pripisuje tuženik, taj da bi u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postali ugovori s fiksnom kamatnom stopom, budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom 2 1

2 P – 951/19

stopom, već samo da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna.

18. Predmetni Ugovor o kreditu je nesporno potrošački ugovor, a što je razvidno iz spisu priloženih isprava i samog Ugovora, o kreditu sklopljen među strankama. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, iz čega proizlazi da Ugovor o kreditu spada upravo među ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, i kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

19. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog bez osnove, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji neosnovano naplaćenog. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima, poput ovdje tužitelja, nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, koja je stoga ugovorna odredba ocjenjena nepoštenom i ništetnom. Stav da se u kolektivnom sporu pruža samo preventivna zaštita i da se štite prava potrošača od budućih povredi te da istim za pojedinačne potrošače nisu ustanovljena konkretna prava je u cijelosti neodrživ jer je suprotan temeljnim načelima parničnog postupka koji se može voditi isključivo radi ostvarenja i zaštite konkretnih postojećih prava, a ne radi kakve apstraktne zaštite koja neće imati odraza u postojećim pravnim 2 2

2 P – 951/19

odnosima individualnih osoba. Svrha vođenja predmetnog kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača je utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi prava potrošača utvrđenoj u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

20. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika nepoštena i ništetna, sud ističe da utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, a koje utvrđenje sud temelji na činjenici da je spornom odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženika bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti tuženika sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. U pogledu ugovorne odredbe kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci (odredba čl. 3. Ugovora o kreditu), sud ističe da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane korisnika kredita sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nesporno nije financijski stručnjak nije ni na koji način mogla dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja 2 3

2 P – 951/19

Ugovora o kreditu iznosi 5,20% godišnje. Međutim, daljnjim čitanjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da te odredba, kao ni preostale ugovorne odredbe, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene Ugovora o kreditu, slijedom koje činjenice sud izvodi zaključak da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, ovo s obzirom da tuženik u postupku ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametre te uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, a isti nisu sadržani niti u Zakonu o zaštiti potrošač („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti u Zakonu o kreditnim institucijama („Narodne novine“ br. 117/08) na koje tuženik upućuje, a koji zakon osim toga nije niti bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

22. Naime, sud ne prihvaća tvrdnju da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te parametara temeljem kojih se može mijenjati ugovorena kamatna stopa smatrajući da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i točno određenu početnu visinu kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i jasne parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu niti Banka ovdje tuženik nije kao nedvojbeno mogla odrediti uvjete i parametre promjene kamatne stope, a što proizlazi iz navoda samog tuženika istaknutog u odgovoru na tužbu da postoji nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a ovise o tržišnim kretanjima, te da je za promjenu tuženik imao jasno određene parametre nije niti životno niti logično da takve parametre ne bi uključio u predmetni Ugovor o kreditu odnosno da se u tom ugovoru ne bi pozvao na zakonski ili podzakonski akt kojim bi ti uvjeti bili određeni. Tuženik tvrdi da nikad kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija te da je svaka promjena rezultat točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija, međutim, koju tvrdnju ne dokazuje budući u spis ne dostavlja dokaz da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ti kriteriji i metodologija bili određeni u aktu s kojim je tužitelj upoznat i na primjenu kojeg je pristao, a isti nedvojbeno nisu sadržani u Ugovoru o kreditu. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja, te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije osnova za utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti izostanak prigovora na obavijest o promjeni kamatne stope upućuje na zaključak da se tužitelj suglasio sa promjenom iste. Naime, tvrditi uslijed istaknutog da bi korisnik kredita ovdje tužitelj imao valjani mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjeni visine redovne kamatne stope stavljanjem prigovora na istu ili odbijanjem plaćanja obveze obračunate po višoj kamatnoj stopi, kada je potpuno jasno da takvim prigovorom ne bi polučio nikakav učinak budući je u odredbama Ugovora o kreditu sadržan pristanak tužitelja na sve buduće promjene kamatne stope, u postupnosti je nelogično i neživotno pa čak i kako to ističe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 2 4

2 P – 951/19

u presudi poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. gotovo cinično, kada se uzme u obzir da je odluka o promjenjivosti kamatne stope sadržana u standardiziranom ugovoru prethodno formuliranom od banke koji je korisniku kredita ovdje tužitelju od strane banke ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi čime je tužitelj dovedena u položaj ugovorne strane koja je u pogledu uvjeta ishođenja kredita u cijelosti podložan volji kreditora ovdje tuženika, koje pak činjenice proizlaze iz navoda tuženika da se tužitelj u konkurenciji različitih vrsta kredita odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama što svjedoči da je Ugovor o kreditu imao unaprijed od strane tuženika određeni sadržaj među kojima i odredbu o načinu promjene kamatne stope koji je tužitelj mogao samo prihvatiti u ponuđenom sadržaju, ali ne i utjecati na promjenu tog sadržaja, barem ne u pogledu sporne odredbe.

23. Činjenica da je tužiteljica upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi. Opće je poznata činjenica da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene promjene, ne može utjecati iz čega također slijedi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Činjenica da je Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika također ne svjedoči u prilog zaključku da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo ovo kao prvo, jer ugovor o kreditu odlazi na solemnizaciju tek nakon što su se stranke suglasile o sklapanju istog pa se tako pred javnim bilježnikom ne vrše pregovori oko sadržaja ugovora te kao drugo, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije stranci može pojasniti samo one odredbe koje su sadržane u ugovoru o kreditu, a nedvojbeno ne one koje nisu sadržane, ovdje konkretno parametre, uvjete i način promjene kamate stope.

24. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ovom ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, ovo barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja. Navedeno stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-

2 5

2 P – 951/19

7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju time jednostrano mijenjajući visinu obveze potrošača.

25. Ocjena je ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik je tužitelju nametnuo ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza tužitelja na plaćanje redovne kamate (kao sastavnog dijela anuiteta kredita) kroz otplatno razdoblje rasla (što je razvidno iz činjenice da po osnovi početno ugovorene kamatne stope i promijenjene kamatne stope postoji novčana razlika), a što je po ocjeni suda nedvojbeno postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednog od temeljnih načela obveznopravnih odnosa.

26. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

27. Utvrdivši da je način promjene ugovorene kamatne stope Ugovora o kreditu, a za koji je ugovor sud nedvojbeno utvrdio da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika i koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona dok tuženik ne prilaže interne akte iz kojih bi se mogli iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da ugovorna odredba kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj jednostranoj odluci, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu odredbi ZZP/03. Pri tome, činjenica da je tužitelju Ugovor o kreditu ponuđen u sadržaju s unaprijed definiranom odredbom o načinu promjene kamatne stope sadržanoj u čl. 3 Ugovora i na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati već ju samo prihvatiti proizlazi upravo iz navoda tuženika da je tužitelj bio upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio, temeljem kakvog navoda sud 2 6

2 P – 951/19

zaključuje da je tuženik tužitelju ponudio ugovor o kreditu u predmetnom unaprijed određenom sadržaju, da mu je prezentirao odredbe istog te da je tužitelj samo imamo mogućnost na iste pristati ili ne, dakle, da se o uvjetima ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da Ugovor o kreditu u postojećem sadržaju nije rezultat pregovora stranaka o sadržaju istog. Tvrditi da su stranke o svim odredbama pojedinačno pregovarale kontradiktorno je tvrdnji da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da se s istima suglasio.

28. Nadalje, čl. 269. ZOO propisuje da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu kojima je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 5,20%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 5,20% eventualno mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za utvrđenje načina promjene kamatne stope kao ni za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti je tuženik dokazao da su isti bili utvrđeni Općim uvjetima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 5,20% čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Sud ovdje ponovno ističe, nije sporno da su stranke imale zakonsko pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji tužitelju omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

29 Temeljem obrazloženog kao i temeljem utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o krediti tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica sporne ugovorne odredbe kojom se promjena kamatne stope vezuje uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je promjena kamatne stope vezana uz odluku tuženika o kreditiranju građana nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne proizvodi pravne učinke i ne stvara obvezu tužitelja na isplatu kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope u početno ugovorenoj visini od 5,20% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja. To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je određen u Ugovora o kreditu nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu onaj s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke prilikom sklapanja ugovora nisu 2 7

2 P – 951/19

valjano ugovorile način promjene njezine visine, a posljedično čemu je obvezu tužitelja na isplatu po Ugovoru o kreditu potrebno računati primjenom one kamate stope čiju su visinu stranke valjano ugovorile, one u iznosu od 5,20% godišnje.

30. Tvrdeći upravo navedeno, da je tužitelj u utuženom razdoblju bio u obvezi tuženiku platiti redovnu kamatu obračunatu po stopi od 5,20% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kamate, kao i preplaćenih iznosa na temelju odredbi kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka. Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje od u kojem je dala izračun razlike u kamati uslijed obračuna po višoj kamatnoj stopi od početno ugovorene, kao i razliku po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje u konačnici nije bilo prigovora niti od tužiteljice niti od tuženika. .

Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka te je temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da razlika, između iznosa kamate naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje kao i razliku na temelju valute, sud je dakle prihvatio nalaz vještaka , jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke.

Nitko od stranaka nije imao prigovora na vještvo radi čega vještakinju nije bilo potrebno saslušavati.

31. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

32. Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i 2 8

2 P – 951/19

ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

33. Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

34. Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u prvom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

35. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu 2 9

2 P – 951/19

davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje osobnog automobila, dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz samog navoda tuženika da je predmetni kreditni aranžman nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita (tuženik navodi da se tužitelj odlučio za predmetni kredit jer je imao povoljnije uvjete) sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je 3 0

2 P – 951/19

vezana uz švicarski franak, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja.

36. Temeljem utvrđenja da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice kredita vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za nju potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima (tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da je postupio na opisani način) kakvo je postupanje sud ocijenio protivnim načelu savjesnosti i poštenja, a koje je postupanje uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja došlo do povećanja anuiteta kredita, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka nepoštena i stoga ništetna te da je obvezu tužitelja za utuženog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen.

37. Slijedom navedenog kao nedvojbeno utvrdivši da je uslijed jednostranih odluka tuženika o promijeni visine stope ugovorene redovne kamate tužitelj platio iznos izračunat po vještakinji više nego što bi platio da je tuženi za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja vršio primjenom kamatne stope u visini od 5.20% godišnje što je po ocjeni ovog suda bio dužan činiti budući je odredba o načinu promjene kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu nepoštena i ništetna, sud je cijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa ,na ime kamate kao i razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

38. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu 3 1

2 P – 951/19

utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat kamate koja predstavlja sastavni dio anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok sud vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

39 Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos kamata povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj temeljem jednostrane odluke tuženika, i odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i Ugovoru o kreditu, ništetne. U svezi navedenog, sud ističe da predmetno potraživanje proizlazi iz činjenice ništetnosti ugovornih odredbi, poradi čega je isto nužno razmatrati u svjetlu prava tužitelja da traži povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana 13. lipnja 2014. kad je pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke Banke, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba podnesena 14. svibnja 2019. i unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u 3 2

2 P – 951/19

presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. U slučajevima ništetnosti ugovora u kojima nevaljanost pravnog posla nije uočljiva i prepoznatljiva već ista dobiva opsežan sudski epilog, ne smije se zakonska odredba po kojoj zastara počinje teći od dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tumačiti na način koji ne odgovara logici i smislu instituta zastare, a poradi čega je ovaj sud stava da zastara predmetnog potraživanja tužitelja teče tek od dana 13. lipnja 2014. kad je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje promjenu čine ovisnom isključivo o jednostranoj odluci banke bez da su u ugovor o kreditu uneseni egzaktni parametri kojima određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci banke nepoštene i stoga ništetne, kao dana kad je ustanovljena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u bitno istovrsnom Ugovoru o kreditu. Kako od dana 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe 12 lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, to nije nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja.

40. Dakle pošto je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužiteljicu postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih odluka, odluke od 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope i odluke od 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi kamatne stope podnesena 12 lipnja 2019. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od gore navedenih datuma. Kako od dana 13. lipnja 2014. odnosno od 14. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe 3 3

2 P – 951/19

nije protekao zastarni rok od pet godina, to je prigovor zastare kojeg ističe tuženik neosnovan.

41. Za istaknuti je da je prigovor tuženika koji se odnosi na potrebu uračunavanje negativne razlike u iznosu od 45,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u zastari, dakle osnovan je prigovor zastare na prijeboj . Tužba je podnesena dana 12.6.2019. odgovor na tužbu dana 17. srpnja 2019 a kredit je isplaćen u cijelosti u veljači 2014. Negativne razlike su nastale prije navedenog datuma što je razvidno iz vještva/ razdoblje od 1. 5. 2007. do 1. 10. 2008. kako to tuženik potražuje u svom podnesku od 13. 12. 2024. / te izračuna kod prigovora prijeboja, Dakle kako je prigovor prijeboja istaknut tek u odgovoru na tužbu 17. srpnja 2019 .to je protekao petogodišnji zastarni rok od 5 godina. /čl 225 Zakona o obveznim odnosima NN 35/2005/ .

Osim navedenog , iako je vještakinja izračunala negativne razlike, za dodati je kako vještakinja navodi da manje plaćene kamate nije bilo, a ovaj sud smatra da su u zastari prigovor prijeboja, ovaj sud i smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene, tuženik ih je sam uglavio, pa nije tužiteljice stekla ništa bez osnove, pa sud smatra da i to doprinosi ne prihvaćanju istih, međutim bitno je istaknuti da je prigovor prijeboja u zastari

41. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom Odvjetničkom tarifom,

-tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: OT), sukladno vrijednosti predmeta spora, i to trošak sastava tužbe i to 200 EUR, zastupanja na ročištima 15. rujan 2020. godine, 10. veljače 2023. godine, 07. studenog 2023. godine, 20. veljače 2024. godine, 23. svibnja 2024. godine, 08. siječnja 2025. godine, svaka radnja po 200 EUR sastavi podnesaka 15. lipnja 2020. godine, 03. travnja 2023. godine, 28. studenog 2024. godine, svaka radnja po 200 EUR kuna, plus PDV 25 posto, vještačenje 500 EUR EUR , pa je cjelokupni 2 800,00 eur Posebni podnesak u kojem je preinaka tužbe nije priznat dva puta, dakle priznat je jedan podneska od datuma 15 .lipnja 2020.

U Dubrovniku, 14. veljače 2025.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

3 4

2 P – 951/19

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženice