Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-304/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 8. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Sandre Kovačić, odvjetnice iz Karlovca, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu iz Karlovca te punomoćnice tužene JĆN, odvjetnice iz [adresa], u zamjeni za punomoćnike iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 14.2. Ugovora o kreditu, broj 9017491664, sklopljenog između tužiteljice JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 dana 17. svibnja 2013. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% (slovima: jedancijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“

II. Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužiteljici JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 216,87 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dužna je tužiteljici JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 350,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 17. svibnja 2013. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj 9017491664, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 12.000,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita te sa kamatnom stopom sukladno članku 4. ugovora o kreditu. Odredbom članka 14.2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80 % (slovima: jedancijelihosamdesetposto) od iznosa kredita.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 21. svibnja 2013., naplatila iznos od 1.634,04 kn na ime troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice gdje je predmetna uplata knjižena dana 21. svibnja 2013. na kontu: 1240074400 i dopisa tužene od 31. ožujka 2021. Tužena je predmetnu odredbu članka 14.2. ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 96. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 14.2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz knjigovodstvene kartice vidljivo je da je tužena dana 21. svibnja 2013., od tužitelja naplatila iznos od 1.634,04 kn na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 14.2 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 14.2. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 216,87 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako tužitelj nije ničime dokazao da udovoljava pojmu potrošača. Naime, tužitelj prvenstveno mora dokazati, budući da je teret dokazivanja pozitivnih činjenica upravo na njemu, da udovoljava pojmu potrošača, a što nije slučaj. Radi navedenog, na konkretan predmet se ne mogu primijeniti odredbe Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., dalje: ZZP). Osim navedenog, tužena ističe i procesnopravnu smetnju za nastavak postupka, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Naime, tužitelj nema pravni interes za podnošenje konkretne tužbe iz razloga što je ugovorni odnos prestao. Radi navedenog, a kako u konkretnom slučaju ne postoji pravni interes tužitelja da se odredba čl. 12. st. 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom, to tuženik predlaže odbaciti tužbu tužitelja kao nedopuštenu. Nadalje, tuženik ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine te smatra da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenog u rješenju posl. br. Gos 1/2019-36, potpuno je jasno da sve i kad bi tužitelj, iako je uslijed provedene konverzije doveden u situaciju da sporne odredbe osnovnog ugovora ex tunc nemaju nikakav učinak na njega smatrao da u slučaju eventualne ništetnosti odredbi u ovom konkretnom slučaju ima pravo na neka dodatna plaćanja uslijed takve ništetnosti, takav bi zahtjev bio i više nego očigledno u potpunosti neosnovan budući da su korisnik kredita (tužitelj) i Banka (tuženik) sporazumno – uslijed slobodnog očitovanja volje tužitelja (a ne ex lege) sva plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF (čije su odredbe eventualno ništetne) vezali uz ugovor o kreditu u EUR, koji predstavlja novu valjanu i samostalnu pravnu osnovu. Stoga čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima), koja u slučaju eventualne ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, ne dopuštaju takav povrat. Drugim riječima tuženik navodi da iako u trenutku izvršenja plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF pravna osnova za tako učinjena plaćanja navodno nije postojala zbog eventualne ništetnosti tog ugovora, takva je osnova nastala konverzijom tog ugovora o kreditu u odgovarajući ugovor o kreditu u EUR čijim su otplatnim planom, u skladu sa voljom tužitelja, izrijekom uzete u obzir i uračunate sve uplate i eventualne preplate. Slijedom navedenoga, imajući u vidu da tuženik sve ovopredmetne uplate izvršene od strane tužitelja drži u skladu sa postojećom samostalnom pravnom osnovom – ugovorom o kreditu u EUR – koja je nesporno valjana i proizvodi pravne učinke, razvidno je kako sve i da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF, uopće ne postoji pravni temelj za dosudu bilo kakvog novčanog iznosa tužitelju te bi se takvom dosudom u potpunosti obezvrijedili osnovni instituti i načela obveznog prava. U odnosu na navode tužitelja da je sporna odredba nepoštena jer stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale, tuženik navodi da su isti u cijelosti netočni. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima upoznao tužitelja sa svim odredbama Ugovora o kreditu, pa tako i s odredbom čl. 12. st. 4. Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelju su i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita, pa prema tome navedeno nije moglo ostati nepoznato tužitelju. Navodi kako tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Najbitnije, tuženik ističe kako je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu izričito prihvatio sve odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredbu čl. 12. st. 4. Tuženik nadalje ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Navodi i kako su sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, Opći uvjeti poslovanja u kojima je bila propisana obveza plaćanja sporne naknade, bili objavljeni na internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama te je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja naznačio naknade, odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tako u Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod toč. 3.

8. kako korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja kako iz odredbe čl. 12. st. 4. Ugovora o kreditu nije vidljivo koje to troškove snosi tužitelj i u kojem iznosu, potpuno promašena i neosnovana. Zaključno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu tužitelja kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

2.1. Tužitelj se podneskom od 16. lipnja 2021. očitovao na navode tužene u bitnome navodeći kako nije točno da je sklopio Anex predmetnom ugovoru i proveo konverziju budući se radi o ugovoru o kreditu iz 2013. godine, a ne o ugovoru u CHF valuti kako to pogrešno navodi tužena. Nadalje, isti je i dalje ostao kod svojih navoda da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista unaprijed formulirana od strane tužene te je zbog toga ista i ništetna.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 17. svibnja 2013. (list 6-11 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 12-21 spisa), dopis tužene (list 22 spisa), opće uvjete poslovanja (list 32-40 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 184-185 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili nenamjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 9017491664 dana 17. svibnja 2013. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate od 72 mjeseca, uz kamatu određenu člankom 4. predmetnog ugovora.

6. Nije sporno niti da su stranke člankom 14.2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu nagradu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita.

7. Uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 14 spisa) i dopis tužene (list 22 spisa) sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 21. svibnja 2013. i to u iznosu 1.634,04 kn.

8. U svom iskazu (list 184-185 spisa) tužiteljica navodi kako je ona kod tuženika podignula kredit kako bi zatvorila raniji kredit koji je imala u CHF valuti. Tužiteljica navodi da je njoj predmetni ugovor dan samo na potpis te da ona nije sudjelovala u izradi istog te nije mogla niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita. Navodi kako njoj nije od strane djelatnika banke niti rečeno da će naknadu trebati platiti niti je sa time bila upoznata, a ona prilikom potpisivanja predmetnog ugovora nije uočila odredbu o primjeni Općih uvjeta poslovanja.

8.1. Cijeneći iskaz tužiteljice sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njezina iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. ZZP-a obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom kreditu podignutom za privatnu namjenu.

10. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 96. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% iznosa kredita. Iz iskaza tužitelja također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.

12. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 14.2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,80% iznosa kredita.

13. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).

14. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

17. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

18. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP-a obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavka 4. ZZP-a, kao i da je ta odredba iako jasno i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)

19. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

21. Ističe se kako tuženik neosnovano smatra da tužitelj nema valjani pravni interes za postavljanje deklaratornog zahtjeva. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi upravo na temelju toga ostvario daljnja prava za koja smatra da mu pripadaju, a u konkretnom slučaju pravo na povrat plaćene naknade.

21.1. U odnosu na navode tuženika da predmetni ugovor o kreditu nije na snazi jer su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutom u EUR, ističe se kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu iz 2013. godine, a ne o ugovoru u CHF valuti kako to pogrešno navodi tužena te stranke nisu sklopile Dodatak ugovora o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

22. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 21. svibnja 2013. i to u iznosu 1.634,04 kn to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 216,87 EUR/1.634,04 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, odnosno od 21. svibnja 2013. do isplate.

23. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23.1. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.

24.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

26. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 16. lipnja 2021. i 6. listopada 2022. u iznosu od 50,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 1. prosinca 2022. i 8. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 68,75 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (potvrda o uplati – list 23 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 13,27 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 350,39 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 14. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.

26.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

27. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 14. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba