REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-440/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužiteljice KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Sanji Hajnal odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po OD Knezović i Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 27. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I . Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu, broj 5140230452 20010386307/2006, od dana 15. prosinca 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1. 665/06, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.900,00 CHF (slovima: petnaesttisućadevetstotina CHF), po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 2. Ugovora o kreditu, broj 5140230452-20010386307/2006, od dana 15. prosinca 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1. 665/06, koji glasi:" u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.900,00 CHF (slovima: petnaesttisućadevetstotina CHF).

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 3. Ugovora o kreditu, broj 5140230452-20010386307/2006, od dana 15. prosinca 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1. 665/06, koji glasi: " u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća"

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu, broj 5140230452-20010386307/2006, od dana 15. prosinca 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, pod brojem: Ou-1. 665/06, koji glasi: "u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužitelju KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 2.176,67 €, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 6,17 € od 01.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,21 € od 01.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,63 € od 01.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 7,98 € od 01.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 5,10 € od 01.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,57 € od 01.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,77 € od 01.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 0,74 € od 01.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,47 € od 01.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,13 € od 01.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 6,48 € od 01.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 7,93 € od 01.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,01 € od 01.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,97 € od 01.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 11,48 € od 01.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,11 € od 01.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 19,67 € od 01.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 28,35 € od 01.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 24,75 € od 01.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,26 € od 01.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,15 € od 01.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 38,25 € od 01.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 34,06 € od 01.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 36,38 € od 01.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 32,15 € od 01.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 33,91 € od 01.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 44,88 € od 01.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 47,17 € od 01.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 59,35 € od 01.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 55,26 € od 01.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 49,06 € od 01.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,88 € od 01.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 48,33 € od 01.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 51,36 € od 01.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 54,52 € od 01.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 55,58 € od 01.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 53,61 € od 01.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 54,97 € od 01.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 56,11 € od 01.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 55,62 € od 01.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 55,85 € od 01.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 55,21 € od 01.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 53,91 € od 01.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 56,41 € od 01.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 57,84 € od 01.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 57,72 € od 01.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 54,71 € od 01.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 57,93 € od 01.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 58,43 € od 01.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 57,91 € od 01.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 55,08 € od 01.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 53,66 € od 01.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 55,70 € od 01.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 57,32 € od 01.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 60,84 € od 01.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 59,55 € od 01.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 60,76 € od 01.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 63,96 € od 01.01.2014. pa do isplate,

sve to u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, tužitelju KP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove 2.075,26 eur uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja do konačne isplate, u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek 15. prosinca 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj 5140230452-20010386307/2006, kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 15.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužena je pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužiteljica se sukladno članku 3. predmetnog ugovora, obvezala tuženoj iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, ista nikada ne bi preuzela takvu kreditnu obvezu. Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena "u razdoblju od 1.6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Tužiteljica ovom tužbom potražuje isplatu iznosa tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike. Taj iznos je ujedno i iznos za koji je krivnjom tužene umanjena imovina tužiteljice. Uslijed navedenih promjena tužena je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužiteljice neosnovano stekao ukupni iznos od 2.176,67 eur.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti. Tužena ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužiteljica propustila naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se da zaključiti kako tužiteljica smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Navodi da tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu a čemu tužena izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tužena ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužiteljica nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženoj po ovoj osnovi. Tužena navodi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna iz razloga jer je ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona, valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03 i valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zaposlenik tužene je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tužena nije postupla protivno načelu savjesnosti i poštenja. Svi iznosi za koje tužiteljica tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sama tužena nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Slijedom toga predlaže da nadležni sud donese presudu i odbija tužbeni zahtjev tužiteljice iz tužbe kao neosnovan.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu na listu 7.-8. spisa, specifikaciju uplata na listu 9.-11. spisa, Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 na listu 12.- 20. spisa, rješenje Trgovačkog suda u Osijeku br. Tt-09/183-8 od 21. listopada 2009. na listu 21. spisa, tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule na listu 650.-653. spisa, nalaz i mišljenje vještaka Bernarde Hunjadi na listu 663.-669. spisa, realizirani otplatni plan na listu 681.-682. spisa i saslušao tužiteljicu KP na listu 697.-698. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.176,67 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 5140230452-20010386307/2006 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 3,99 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužiteljica osobno saslušana navodi da je taj kredit podigla 2006. za kupovinu auta. U to vrijeme nije ima na sebi registriranu firmu obrt ili OPG, vozilo je kupila za osobne potrebe jer je putovala iz [adresa] u [adresa] na posao. Riječ je o vozilu Opel Corsa. Navodi da su nju iz auto kuće uputili u Addiko Banku i nije dobila nikakva posebna upozorenja u banci u vezi valute a niti kod javnog bilježnika nije dobila nikakva upozorenja, samo su joj rekli da potpiše ugovor. Rata joj je u početku bila 970,00 kn jer je rekla da u banci ne može podnijeti veću ratu. Kada je vidjela da su rate počele rasti pitala je u banci, a oni su joj rekli da tako mora biti. Na kraju joj je rata narasla na 1.560,00 kn. Kredit je otplatila do kraja. Kada je otišla u banku ugovor je već bio pripremljen, samo su joj rekli da ga pročita. Ugovor je pročitala ali nije očekivala da će joj rata narasti toliko. Pitala je zašto se spominje CHF ali su joj rekli da će sve ići u kunama ali da će na taj način kamata bili najpovoljnija. Nisu joj ništa posebno objašnjavali okolo valutne klauzule. Nisu ju upozorili da će visina anuiteta biti različita. Navodi da je rekla u banci da ne može plaćati više od 1.000,00 kn mjesečno. Zna što je promjenjiva kamatna stopa. Nije išla u druge banke jer su ju iz Opela poslali upravo u Addiko Banku.

23.1. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti jer smatra da je isti životan i uvjerljiv. Na temelju iskaza tužiteljice ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dala tužitelju sve potrebne informacije i upozorenja o opasnosti valutne klauzule u CHF i način promjene kamatne stope. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme podizanja kredita tužiteljica nije imala registriran obrt ili OPG.

24. Na prijedlog tužiteljice sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi koji je sačinio nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu od 2.176,67 eur.

25. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

26. Glede primjedbi tužene da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima. Upravo je tuženik svojim postupanjem skrivio ništetnost odredbi o valuti pa ne može sada ostvarivati koristi na temelju svoga skrivljenog ponašanja. Osim toga pravilno ističe tužiteljica da tužena nije istaknula protutužbu, specificirala prigovor prijeboja ili prigovor radi prebijanja. Tužiteljica ističe i prigovor zastare bilo kakvog potraživanja po tim osnovana a koji prigovor je također osnovan budući je prošlo više od tri godine od dospijeća svih anuiteta koji su naplaćeni po nižem tečaju od početnog.

27. Tužiteljica je podneskom od 25. rujna 2024. svoj tužbeni zahtjev uskladila sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 2.176,67 eur uz pripadajuće kamate. Budući je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužena se ne može protiviti takvoj preinaci.

28. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tužene u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 19. travnja 2023 . U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

25. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

27. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 23.5.2022., sastav podneska od 15.2.2024. i 25.2.2024., zastupanje na ročištima od 23.4.2024., 30.9.2024., 27.1.2025., sve po 200,00 eur, ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, uz pripadajući PDV-e, trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 33,42 eur i na presudu 66,84 eur, što sve ukupno iznosi 2.075,26 eur.

Beli Manastir, 14. veljače 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika