REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10774/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Marka Kraljevića odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 14. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. /prvo/ IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 112-50-3939260, od 26. 2. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF 28.247,94 (dvadesetosamtisućadvijestočetrdesetsedam švicarskih franaka i devedesetčetiri centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. /sedmo/ NAČIN OTPLATE Ugovora o kreditu broj 122-50-3939260, od 26. 2. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ŠC iz [adresa], M. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.782,37 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

2,55 EUR 21.04.08

12,70 EUR 04.11.08

2,03 EUR 21.01.09

15,59 EUR 02.02.09

17,68 EUR 13.03.09

18,62 EUR 13.03.09

16,02 EUR 30.04.09

16,52 EUR 30.04.09

12,55 EUR 21.08.09

9,63 EUR 01.10.09

10,40 EUR 08.12.09

11,94 EUR 08.12.09

11,81 EUR 08.12.09

10,25 EUR 08.12.09

13,18 EUR 08.12.09

15,52 EUR 14.01.10

18,85 EUR 27.03.10

18,09 EUR 14.05.10

22,61 EUR 08.07.10

21,75 EUR 13.11.10

23,43 EUR 13.11.10

37,90 EUR 28.02.11

34,92 EUR 19.03.11

44,03 EUR 16.04.11

40,88 EUR 16.04.11

35,82 EUR 16.04.11

46,50 EUR 16.04.11

60,08 EUR 16.04.11

50,46 EUR 16.04.11

53,84 EUR 16.04.11

49,55 EUR 16.04.11

50,32 EUR 11.05.11

68,52 EUR 30.06.11

70,30 EUR 22.07.11

85,51 EUR 30.09.11

77,70 EUR 30.09.11

69,14 EUR 29.11.11

68,22 EUR 29.03.12

67,57 EUR 29.03.12

71,65 EUR 29.03.12

75,20 EUR 29.03.12

75,68 EUR 29.03.12

3.246,86 EUR 29.03.12

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 2. /drugo/ KAMATNA STOPA Ugovora o kreditu broj 112-50-3939260, od 26. 2. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koja glasi:

"...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ŠC iz [adresa], M. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.420,65 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

9,01 EUR 23.01.08

8,97 EUR 03.03.08

9,13 EUR 21.04.08

9,22 EUR 21.04.08

9,37 EUR 21.04.08

9,14 EUR 02.05.08

13,86 EUR 31.05.08

14,03 EUR 30.06.08

13,78 EUR 31.07.08

13,79 EUR 13.09.08

13,94 EUR 04.11.08

15,07 EUR 04.11.08

14,31 EUR 21.01.09

15,28 EUR 02.02.09

15,43 EUR 13.03.09

15,49 EUR 13.03.09

24,28 EUR 30.04.09

24,33 EUR 30.04.09

23,88 EUR 21.08.09

23,55 EUR 01.10.09

23,64 EUR 08.12.09

23,82 EUR 08.12.09

23,80 EUR 08.12.09

23,62 EUR 08.12.09

23,96 EUR 08.12.09

24,22 EUR 14.01.10

24,60 EUR 27.03.10

24,51 EUR 14.05.10

25,02 EUR 08.07.10

24,92 EUR 13.11.10

25,11 EUR 13.11.10

26,75 EUR 28.02.11

26,41 EUR 19.03.11

27,44 EUR 16.04.11

27,08 EUR 16.04.11

26,51 EUR 16.04.11

27,72 EUR 16.04.11

29,25 EUR 16.04.11

28,17 EUR 16.04.11

28,55 EUR 16.04.11

28,06 EUR 16.04.11

28,15 EUR 11.05.11

30,21 EUR 30.06.11

30,41 EUR 22.07.11

32,13 EUR 30.09.11

31,24 EUR 30.09.11

30,28 EUR 29.11.11

26,08 EUR 29.03.12

26,02 EUR 29.03.12

26,42 EUR 29.03.12

26,76 EUR 29.03.12

26,81 EUR 29.03.12

267,12 EUR 29.03.12

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.299,47 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2025. godine pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 26.02.2007. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.247,94 CHF prema srednjem tečaju HNB s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 2 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe čl. 1 i 7 Ugovora te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa redovnih kamata i razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da tužitelj ne dokazuje da je vršio plaćanja po predmetnom ugovoru već navodi kako je cjelokupno potraživanje podmireno od strane Croatia osiguranja d.d. Navodi nadalje, da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u predmetu Potrošač već je dužan dokazati postojanje razloga ništetnosti koji su propisani mjerodavnim propisima, a što tuženik osporava da postoji. Ističe prigovor zastare te navodi da je ugovor tužitelja prestao otkazom stoga smatra da tužitelj ne može isticati ništetnost tog ugovora niti u cijelosti niti djelomično. Navodi da je odredba o kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, što proizlazi iz samog ugovora, a tužitelj je pak unaprijed dao suglasnost da se ta stopa tijekom otplate kredita promijeni. Ističe da je tužitelj izabrao kredit u valuti CHF, a tuženik je pak pri ugovaranju postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te je tužitelju dao sve potrebne informacije. Zaključno, tuženik smatra da nema razloga za ništetnost ugovora i predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 26.2.2007 (list 14), otplatnu tablicu (list 16), izjavu o otkazu kredita (list 19), nalog za doznaku (list 20), potvrde o izvršenim uplatama (list 26), presudu Povrv-874/13 Općinskog suda u Puli (list 78), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. Petre ČC (list 107), iskaz tužitelja (list 287).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Nesporna je činjenica da je dana 26.02.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,20 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Nije prijeporna niti činjenica da je predmetni kredit otkazan.

6. Sporno je da li su promjene u kamatnoj stopi i tečaju valute CHF bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Konačno, sporna je i aktivna legitimacija tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

7. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP- a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Stoga, s obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem sudionika ugovornog odnosa jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. U tom smislu sud je sukladno čl. 10. i 220. u svezi sa čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio predložene personalne dokazne prijedloge saslušanja.

13. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

14. Međutim, tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a sve na okolnost obaviještenosti o rizicima i značenju ugovornih odredbi.

15. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju automobila isključivo za privatne potrebe, tada je bio redovno zaposlen u firmi Baredine d.o.o. i nije obavljao poduzetničku djelatnost. U banku ga je uputila djelatnica auto kuće te mu je u banci opcija kredita u CHF valuti prikazana kao najisplativija, iako je mogao dignuti i onu u EUR. Dapače, djelatnica banke uvjeravala je tužitelja da je CHF najstabilnija valuta te ne samo da nije dobio nikakva upozorenja o njezinom riziku, već upravo suprotno. Vidio je da je kamatna stopa promjenjiva no rečeno mu je da je to takva ponuda kredita. Kredit je redovno plaćao no rate su rasle, banka je kamatu mijenjala kako je htjela i bez obrazloženja te je, revoltiran time, upravo tužitelj bio taj koji je otkazao kredit, otišao javnom bilježniku sačiniti otkaz i vratio je automobil. Točno je da je Croatia osiguranje podmirila ostatak duga, a kasnije su tužitelja teretili za to, međutim to se odnosi na razdoblje koje nije obuhvaćeno ovom tužbom već na ono razdoblje nakon otkaza. U svakom slučaju da je znao da će mu anuiteti kredita toliko rasti ne bi se nikada odlučio na taj kredit, isti mu se toliko zamjerio da više nikad nakon toga nijem uzeo niti jedan kredit.

16. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da tužitelju djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen pod zadanim uvjetima.

17. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

18. Sud je odbio provesti predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor stranaka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

19. Slijedom navedenog, iz provedenog konkretnog dokaznog postupka, a također i iz spomenute kolektivne tužbe, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i na jednostranu promjenu kamatne stope.

20. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

21. Pritom sud smatra da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tijekom postupka ističe tuženik. Naime, sud je izvršio uvid u izjavu o otkazu kredita od 23.3.2012. iz koje proizlazi da se kredit otkazuje zbog neispunjavanja obveza preuzetih ugovorom o kreditu. Nadalje, iz izjave o otkazu proizlazi da na dan 23.3.2012. cjelokupna tražbina tuženika prema tužitelju iznosila 103.928,63 kn.

22. Nadalje, izvršen je uvid i u nalog za doznaku od 29.3.2012. iz kojeg proizlazi da je Croatia osiguranje d.d. izvršila tuženiku uplatu iznosa od 103.666,23 kn pozivom na broj odobrenja 112-50-3939260, što odgovara broju kreditne partije upravo predmetnog ugovora o kreditu.

23. Konačno iz pravomoćne presude Općinskog suda u Puli Povrv-874/13 proizlazi da je tužitelju naloženo isplatiti Croatia osiguranju d.d. tražbinu u iznosu od 57.566,23 kn s pripadajućim kamatama, odnosno održano je na snazi rješenje o ovrsi Ovrv- 1359/13 od 20.8.2013. Predmetni parnični postupak vođen je radi naplate regresnog potraživanja u iznosu od 103.666,23 kn koje je Croatia osiguranje d.d. uplatila kreditoru RBA banci (ovdje tuženiku) dana 29.3.2012. U navedenom parničnom postupku provedeno je financijsko vještačenje, utvrđena je visina duga nakon otkaza ugovora o kreditu u visini od 103.666,23 kn, kao i to da je predmetni dug umanjen prodajom vozila marke Seat Altea 1.6., slijedom čega je tuženiku (ovdje tužitelju ŠC) naložena isplata razlike dugovanja.

24. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja sud zaključuje da je doista Croatia osiguranje d.d. podmirila tužiteljevo dugovanje prema tuženiku nakon otkaza ugovora, kao i to da je potom isti taj dug naplatila od ovdje tužitelja. Stoga nema zapreke smatrati tužitelja aktivno legitimiranim za nastale tražbine do dana otkaza, koji potražuje upravo ovom tužbom.

25. Pritom iznos koji je preostao nakon otkaza ugovora u obračunu sadrži i ništetne odredbe, odnosno povećanja po osnovi promjene kamatnih stopa i valute na koje tuženik nije imao pravo, a vještakinja ih je iskazala u svom nalazu, te je navedene iznose tuženiku doznačio njegov osiguravatelj Croatia osiguranje d.d. Stoga tužitelj ima svako pravo iste tražiti od tuženika te na ishod ovoga spora nije odlučan regresni odnos u koji je on kasnije stupio sa Croatia osiguranjem d.d. niti je relevantno koliko mu je u naravi platio nagodbom. Navedeno bi bilo eventualno za razmatrati samo u slučaju da je tužitelj Croatia osiguranju d.d. platio manje od razlike koju je izračunala vještakinja na ime ništetnih odredbi u trenutku otkaza, no u konkretnom slučaju tužitelju pripada pravo na povrat svih iznosa koje je tuženik stekao bez osnove, odnosno na temelju ništetnih odredbi o valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa i onih u trenutku otkaza kako ih je navela vještakinja.

26. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., ČC sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 26.02.2007. ako bi se smatralo da je za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila ugovorena kamata u visini brojčano izraženoj u tom ugovoru. Također je vještačenjem bilo potrebno utvrditi eventualnu preplatu na mjesečnoj razini ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.

27. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 36.032,66 kn s osnova promjene tečaja valute CHF, te 10.704,04 kn s osnova promjene kamatne stope, sve s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenim zahtjevu.

28. Stranke nalazu nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo, pri čemu se ne radi o ugovaranju fiksne kamatne stope već o jedinom obračunu koji je moguće izvršiti imajući u vidu da je promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom.

29. Pritom valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 308/2022-2 od 19. travnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

30. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki I izreke.

31. Pritom valja istaknuti da je sud dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su-IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

32. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

33. U odnosu na navode da je došlo do preinake tužbe povišenjem zahtjeva, pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utužen iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari.

34. Pritom da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je još u tužbi i postavljeno, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može u konkretnom slučaju ići na štetu potrošača, koji se na ništetnost poziva još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio ZC - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

35. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a.

36. Konačno, tu se ukazuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

37. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno i je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

38. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

39. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

40. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. III i V izreke.

41. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114 ZOO-a i čl. 29. st.

2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

42. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7/1) - 100 bodova, sastav podnesaka od 24.10.2019., 22.02.2022. i 15.04.2022. (Tbr 8/1) - po 100 bodova i zastupanje na ročištima 01.09.2021., 07.07.2022. i 10.02.2025. (Tbr. 9/1) - po 100 bodova, ukupno 700 bodova odnosno 1.400,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 350,00 EUR, predujam za vještačenje od 331,81 EUR te pristojbe na tužbu i presudu po 108,83 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 2.299,47 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

43. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 14. veljače 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku