Poslovni broj: UsI-901/2022-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, te zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Jurić, odvjetnica u Splitu, Tolstojeva 47, protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi poreza na dohodak, 14. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/18-01/689, URBROJ: 513-04-22-15, od 23. ožujka 2022. godine, te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II. Nalaže se tuženiku da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora naknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.000,00 (dvijetisuće) eura, dok se za više zatraženi iznos zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/18-01/689, URBROJ: 513-04-22-15, od 23. ožujka 2022. godine, odbijena je žalba ČĆ (ovdje tužitelja) podnesena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split, KLASA: UP/I-410-23/2018-02/4548, URBROJ: 513-07-17-01-2018-4, od 11. rujna 2018. godine, kojim je odbijen kao neosnovan njegov prigovor podnesen protiv privremenog poreznog rješenja prvostupanjskog tijela državne uprave, KLASA: UP/I-410-23/18-02/4548, URBROJ: 513-07-17-01-18-02, od 11. srpnja 2018. godine. Tim privremenim poreznim rješenjem od 11. srpnja 2018. godine tužitelju je za 2017. godinu utvrđen dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 80.015,71 kn, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 9.154,55 kn, uplaćeni predujam poreza i prireza u tuzemstvu u iznosu od 9.154,30 kn, te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 0,25 kn.

2. U pravodobno podnesenoj tužbi od 20. travnja 2022. godine tužitelj se poziva na odredbu članka 43. Općeg poreznog zakona i odredbu članka 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, te navodi kako je nesporno da tužitelj udovoljava svim zakonskim pretpostavkama za priznanje prebivališta/boravišta u poreznom smislu. Tvrdi da obzirom da tužitelj prebiva/boravi na adresi [adresa] u [adresa], ispunjava zakonom propisan vremenski period od minimalno 183 dana sukladno članku 43. Općeg poreznog zakona, te u Republici Hrvatskoj plaća porez na dohodak od nesamostalnog rada, koja utvrđenja bi trebala biti nesporna i poreznom tijelu. Ističe kako iz članka 4. Ugovora jasno proizlazi da se odredbe ugovora primjenjuju radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, između ostalog ostvarenog dohotka rezident država ugovornica u kojem se slučaju s pravilima propisanim odredbom članka 4. stavka 2. Ugovora utvrđuje koja država ugovornica je nadležna za otklanjanje posljedica dvostrukog oporezivanja. Ističe kako se odredbe navedenog Ugovora primjenjuju isključivo za slučaj otklanjanja mogućeg dvostrukog oporezivanja samo u situaciji kada porezni obveznik ostvaruje dohodak u obje države, što nije slučaj u predmetnom sporu. Ističe kako nije sporno da tužitelj ima boravište duže od 183 dana u RH, plaća u RH porez na dohodak od nesamostalnog rada, uzdržava članove obitelji dohotkom od nesamostalnog rada koje ostvaruje u Republici Hrvatskoj, te da po propisima Republike Hrvatske svatko tko u Republici Hrvatskoj ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada, a ima članove obitelji, ostvaruje pravo na odbitak za uzdržavanje članove svoje obitelji. Dakle, ako takvom poreznom obvezniku porezne vlasti Republike Hrvatske ne omogućuju odbitak za uzdržavane članove obitelji, pita se gdje bi tužitelj isti mogao ostvariti, kod činjenice da u BiH on ne ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada, pa ga tamo ne može ni prijaviti, te mu posljedično u Bosni i Hercegovini ne može biti ni priznat odbitak za uzdržavane članove obitelji. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika i naknadu troška spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u svemu ostao kao kod obrazloženja svog rješenja, te je predložio da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Na ročištu za raspravu pred ovim sudom od 16. siječnja 2025. godine, a koja se održala bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, tužitelj je naveo da u svemu ostaje kao u tužbi, te kao u tijeku upravnog postupka koji je prethodio ovom upravnom sporu. Popisao je trošak ovog upravnog spora u kojem je zahtijevao da mu se naknadi trošak sastava tužbe, podneska od 23. travnja 2024. godine i rasprave, za svaku radnju po 500 bodova, odnosno ukupno 3.000,00 eura.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem svih isprava koje se nalaze u sudskom spisu, te čitanjem cjelokupnog spisa tuženika koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Stranke u ovom upravnom sporu nisu predložile izvođenje drugih dokaza.

7. Tužba je osnovana.

8. Iz sadržaja spisa tuženog tijela proizlazi kako je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je tužitelj u 2017. u Republici Hrvatskoj ostvario dohodak od nesamostalnog rada koji podliježe oporezivanju prema odredbama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16; u daljnjem tekstu Zakon), te je tužitelju priznata olakšica u visini osnovnog osobnog odbitka, odnosno u iznosu od 3.800,00 kuna za svaki mjesec poreznog razdoblja u skladu sa odredbom članka 14. stavka 3. Zakona.

9. Tužitelj je smatrao da mu je pri obračunu godišnjeg poreza na dohodak trebalo

priznati uvećani osobni odbitak koji se poreznim obveznicima priznaje za uzdržavane članove obitelji u skladu sa odredbom članka 14. stavka 4. Zakona, i to za suprugu i dijete koji žive u [adresa], a njegova obitelj nema drugih prihoda za uzdržavanje osim onih koje je ostvario radom u Republici Hrvatskoj.

10. Tuženo tijelo je otklonilo mogućnost korištenja navedene olakšice uz obrazloženje da se tužitelja za porezne svrhe treba smatrati rezidentom Bosne i Hercegovine na temelju članka 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj: 2/05 i 11/05; u daljnjem tekstu Ugovor), i svojim rješenjem od 23. ožujka 2022. odbilo žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženo tijelo je utvrdilo kako je porezno tijelo pri utvrđivanju porezne rezidentnosti tužitelja utvrdilo njegove poslovne okolnosti boravka u Hrvatskoj, gdje radi i živi u [adresa], u iznajmljenom stanu, te je utvrdilo da su tužitelj i njegova obitelj državljani Bosne i Hercegovine. Nadalje, da je tužitelj svoju obitelj u BiH uzdržavao dohotkom ostvarenim u Hrvatskoj, te da njegova supruga i uzdržavano dijete žive i imaju prebivalište u [adresa], što ukazuje da je središte životnih interesa zadržao u Bosni i Hercegovini. Tuženo tijelo je utvrdilo i kako je porezno tijelo utvrdilo da je tužitelj u 2017. imao u RH gospodarske odnosno poslovne veze, zaposlenje, dok je u Bosni i Hercegovini imao bliže osobne, obiteljske veze, za koje smatra da su relevantne za utvrđivanje statusa rezidentnosti. Tuženo tijelo pravilnim prihvaća stav poreznog tijela da tužitelj nije dokazao da je sa RH imao uže osobne i gospodarske odnose, odnosno središte životnih interesa, osim što je bio zaposlen kod hrvatskog poslodavca i tu je boravio za vrijeme trajanja zaposlenja. Nadalje, tuženo tijelo utvrđuje kako je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je tužitelju prigovor odbilo kao neosnovan i utvrdilo da je tužitelj nerezident RH za porezne svrhe, te mu se u postupku utvrđivanja poreza na dohodak za 2017. priznaju olakšice samo po osnovi njegovog vlastitog osobnog odbitka, ali ne i za uzdržavane članove uže obitelji.

11. Iz spisa proizlazi da je tužitelj prema poreznim propisima imao boravak u Republici Hrvatskoj u 2017. godini. Iz uvjerenja Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalnog poreznog ureda Zenica, Porezne ispostave Zenica, Broj: 13-4/1-15-4- 148/18 od 09. siječnja 2018. godine proizlazi da supruga tužitelja, NĆ, na dan 09. siječnja 2018. godine prema poreznoj evidenciji nema obaveza, odnosno nema duga po osnovi javnih prihoda. Iz uvjerenja Tehničke škole Zenica, Broj: 803- 343/17 od 12. prosinca 2017. godine proizlazi da je kći tužitelja, PĆ, redovna učenica II. razreda te škole, te da redovno pohađa nastavu u školskoj godini 2017/2018.

12. Odredbom članka 3. stavka 1. i članka 4. Zakona propisano je da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište, a nerezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema ni prebivalište ni uobičajeno boravište, a u [adresa] ostvaruje dohodak koji se oporezuje prema odredbama tog Zakona.

13. Odredbom članka 43. stavkom 1. i 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 115/16; u daljnjem tekstu OPZ) propisano je da se u smislu OPZ-a smatra da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan. Uobičajeno boravište u smislu OPZ-a ima porezni obveznik u onom mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tom mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu OPZ-a smatra se stalan ili vremenski povezan boravak od najmanje 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine.

14. Prema odredbi članka 4. točke 1. Ugovora, izraz rezident države ugovornice označava svaku osobu, koja prema propisima te države, u njoj podliježe oporezivanju na temelju svoga prebivališta, boravišta, mjesta uprave ili nekoga drugog obilježja slične prirode, i također uključuje tu državu, njenu političku jedinicu i lokalnu vlast. 15. Prema odredbi članka 4. točke 2.a) Ugovora, ako je, prema odredbama stavka 1., fizička osoba rezident obiju država ugovornica, onda se smatra rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, a ako ima prebivalište u objema državama, smatrat će se rezidentom samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske veze (središte životnih interesa).

16. Iz sadržaja spisa tuženika nesporno proizlazi kako je tužitelj prema poreznim

propisima imao boravak u Republici Hrvatskoj u 2017., dok iz uvjerenja nadležnih tijela Bosne i Hercegovine proizlazi kako tužitelj i njegova supruga nemaju duga po osnovi javnih prihoda i da u 2017. nisu ostvarili dohodak u Bosni i Hercegovini.

17. Tuženik je, s obzirom da je utvrđivao rezidentnost tužitelja prema odredbama Ugovora, pogrešno primijenio materijalno pravno na štetu tužitelja slijedom čega su bitne činjenice ostale nepotpuno i nepravilno utvrđene. U konkretnom slučaju nije došlo do dvostrukog oporezivanja dohotka, slijedom čega nema osnove za primjenu međunarodnog propisa kojim se uređuje pitanje dvostrukog oporezivanja, odnosno za primjenu odredbi Ugovora. Stoga se rješenje tuženika ne može ocijeniti zakonitim.

18. U skladu sa navedenim, trebalo je, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24; u daljnjem tekstu ZUS) osporenu odluku poništiti, a predmet po prirodi stvari vratiti na ponovni postupak tuženiku, s time da se on, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržava pravnog shvaćanja i primjedaba ovog suda, odnosno, trebalo je odlučiti kao u točkama

I. i II. izreke ove presude.

19. Budući da je tužitelj uspio u ovom sporu, odnosno tuženik je izgubio spor u cijelosti, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je, u skladu s odredbama članka 144. stavka 1. i 2. i članka 147. stavka 1. ZUS -a, te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) priznat trošak za sastav tužbe i zastupanje na raspravi po 500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 2.000,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.

20. Tužitelju nije priznat više zatraženi trošak sastava podnesaka od 23. travnja 2024. godine, jer taj trošak nije bio opravdani izdatak u ovom upravnom sporu.

21. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.

U Splitu, 14. veljače 2025. godine

S U T K I NJ A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv točke I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv točke III. izreke ove odluke može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka rješenja. Žalba protiv točke III. izreke ove odluke odgađa izvršenje rješenja. (članak 128. stavak 1., članka 148. stavak 5. i članak 148. stavak 6. ZUS-a).

DNA: - opunomoćenici tužitelja

- tuženiku

- u spis

NACRT ODLUKE IZRADIO

VIŠI SUDSKI SAVJETNIK-SPECIJALIST ŠIME TOMIĆ