REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: P-1245/2023-20
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Borelli 9, Zadar
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Šoši, odvjetnici u OD Bačić i partneri u Zadru, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB:52508873833, sa sjedištem u [adresa], zastupana po punomoćnicima i odvjetnicima iz OD "Marinović i partneri" j.t.d. Zadar, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2024. godine, te nakon objave presude dana 14. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 51173/06 , koji Ugovor je ovjeren i potvrđen dana 13. rujna 2006. kod javne bilježnice Tatjane Kovačev, broj ovjere: OU-878/06 i to:
- čl.2.t.4. Ugovora: "sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru /otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo/ izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora /prodajni tečaj kune u odnosu na CHF/, vrijedećeg na dan plaćanja ako Ugovorom nije drugačije utvrđeno".
- čl.10.d/t.1. Ugovora : " Mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih iznosa s osnova razlike zbog promjene tečaja CHF o kojem je ovisila visina glavnice tijekom trajanja kredita iznos od 10.643,89 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
-na iznos od 8,71 Eur od 05.11.2008. pa do isplate
-na iznos od 3,92 Eur od 05.12.2008. pa do isplate
-na iznos od 21,53 Eur od 05.01.2009. pa do isplate
-na iznos od 24,61 Eur od 05.02.2009. pa do isplate
-na iznos od 28,42 Eur od 05.03.2009. pa do isplate
-na iznos od 18,18 Eur od 06.04.2009. pa do isplate
-na iznos od 18,57 Eur od 05.05.2009. pa do isplate
-na iznos od 18,49 Eur od 05.06.2009. pa do isplate
-na iznos od 15,14 Eur od 06.07.2009. pa do isplate
-na iznos od 13,92 Eur od 04.08.2009. pa do isplate
-na iznos od 17,41 Eur od 04.09.2009. pa do isplate
-na iznos od 12,27 Eur od 05.10.2009. pa do isplate
-na iznos od 13,09 Eur od 05.11.2009. pa do isplate
-na iznos od 14,73 Eur od 04.12.2009. pa do isplate
- na iznos od 19,47 Eur od 05.01.2010. pa do isplate
- na iznos od 26,07 Eur od 05.02.2010. pa do isplate
- na iznos od 24,60 Eur od 05.03.2010. pa do isplate
- na iznos od 33,08 Eur od 06.04.2010. pa do isplate
- na iznos od 32,13 Eur od 05.05.2010. pa do isplate
- na iznos od 38,60 Eur od 04.06.2010. pa do isplate
- na iznos od 55,86 Eur od 06.07.2010. pa do isplate
- na iznos od 48,85 Eur od 04.08.2010. pa do isplate
- na iznos od 68,81 Eur od 05.09.2010. pa do isplate
- na iznos od 62,51 Eur od 06.10.2010. pa do isplate
- na iznos od 53,18 Eur od 05.11.2010. pa do isplate
- na iznos od 76,39 Eur od 05.12.2011. pa do isplate
- na iznos od 92,12 Eur od 05.01.2011. pa do isplate
- na iznos od 83,01 Eur od 04.02.2011. pa do isplate
- na iznos od 82,25 Eur od 04.03.2011. pa do isplate
- na iznos od 75,42 Eur od 05.04.2011. pa do isplate
- na iznos od 86,04 Eur od 05.05.2011. pa do isplate
- na iznos od 115,04 Eur od 06.06.2011. pa do isplate
- na iznos od 104,26 Eur od 05.07.2011. pa do isplate
- na iznos od 163,48 Eur od 04.08.2011. pa do isplate
- na iznos od 159,94 Eur od 05.09.2011. pa do isplate
- na iznos od 115,80 Eur od 05.10.2011. pa do isplate
- na iznos od 116,29 Eur od 04.11.2011. pa do isplate
- na iznos od 109,32 Eur od 05.12.2011. pa do isplate
- na iznos od 116,78 Eur od 05.01.2012. pa do isplate
- na iznos od 125,69 Eur od 06.02.2012. pa do isplate
- na iznos od 126,63 Eur od 05.03.2012. pa do isplate
- na iznos od 121,98 Eur od 05.04.2012. pa do isplate
- na iznos od 123,84 Eur od 04.05.2012. pa do isplate
- na iznos od 127,37 Eur od 05.06.2012. pa do isplate
- na iznos od 122,50 Eur od 03.07.2012. pa do isplate
- na iznos od 123,95 Eur od 03.08.2012. pa do isplate
- na iznos od 120,51 Eur od 05.09.2012. pa do isplate
- na iznos od 117,18 Eur od 05.10.2012. pa do isplate
- na iznos od 121,65 Eur od 06.11.2012. pa do isplate
- na iznos od 120,16 Eur od 07.12.2012. pa do isplate
- na iznos od 123,70 Eur od 08.01.2013. pa do isplate
- na iznos od 115,58 Eur od 07.02.2013. pa do isplate
- na iznos od 6.864,81 Eur od 08.3.2013. pa do isplate
i to za razdoblje do 31.07.2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju i to u iznosu od 318,20 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
− 2,99 eura od 05.10.2006. pa do isplate,
− 5,23 eura od 06.11.2006. pa do isplate,
− 4,99 eura od 05.12.2006. pa do isplate,
− 9,44 eura od 05.01.2007. pa do isplate,
− 8,91 eura od 06.02.2007. pa do isplate,
− 9,72 eura od 05.03.2007. pa do isplate,
− 10,16 eura od 06.04.2007. pa do isplate,
− 16,32 eura od 04.05.2007. pa do isplate,
− 16,24 eura od 06.06.2007. pa do isplate,
− 19,49 eura od 05.07.2007. pa do isplate,
− 18,10 eura od 03.08.2007. pa do isplate,
− 16,98 eura od 05.09.2007. pa do isplate,
− 20,74 eura od 05.10.2007. pa do isplate,
− 20,79 eura od 05.11.2007. pa do isplate,
− 17,14 eura od 05.12.2007. pa do isplate,
− 15,34 eura od 04.01.2008. pa do isplate,
− 11,65 eura od 04.02.2008. pa do isplate,
− 3,78 eura od 05.03.2008. pa do isplate,
− 5,29 eura od 05.04.2008. pa do isplate,
− 15,98 eura od 05.05.2008. pa do isplate,
− 11,46 eura od 05.06.2008. pa do isplate,
− 12,91 eura od 04.07.2008. pa do isplate,
− 18,03 eura od 06.08.2008. pa do isplate,
− 15,67 eura od 05.09.2008. pa do isplate,
− 10,84 eura od 03.10.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015.g. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.712,50 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate i u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadom troška za iznos koji predstavlja razliku zatraženog I dosuđenog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 31. svibnja 2023. godine, navodi da je je sa Societe Generale- Splitska banka d.d. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 51173/06 koji Ugovor je zaključen i ovjeren kod javne bilježnice Tatjane Kovačev dana 13.09.2006. godine, broj ovjere OU-878/06. Splitska banka d.d. pripojena je društvu OTP banka d.d. u prosincu 2018. godine, zbog čega je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku. Navedenim ugovorom pravni prednik tuženika je kao kreditor , tužitelju kao korisniku kredita odobrio i isplatio kredit u iznosu od 63.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 144 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, tužitelj je primio otplatni plan, te je početni anuitet iznosio 562,41 CHF. Svoju obavezu preuzetu navedenim Ugovorom tužitelj je u cijelosti prijevremeno ispunio 8.3.2013. U čl. 2. navedenog Ugovora t.4. ugovoreno je da će se sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru o kreditu izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan plaćanja/prodajni tečaj kune u odnosu na CHF/ ako Ugovorom nije drugačije ugovoreno. U čl.10. u stavku d/ točka 1. mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Dakle navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora/tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Takvim postupanjem tuženik je postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača NN96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s obzirom da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj stoga smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora. U postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka kao tuženika, pravomoćnom presudom VTS u predmetu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom toga tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana , na štetu potrošača. Nadalje pravomoćnom presudom VTS koja je donesena u istom predmetu pod posl. brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika, utvrđena je ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, s obzirom da tuženica kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Sukladno odredbi čl. 502 c. ZPP, tužitelj je ovlašten pozivati se u ovoj parnici na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, a sud je vezan utvrđenjima iz tih parnica. Sukladno svemu navedenom a zbog nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora tužitelj smatra da je on svoju obavezu iz ugovora o kreditu preplatio, te stoga sukladno odredbi čl. 1111. ZOO ima pravo od tuženika na povrat stečenog bez osnove. Tužitelj također smatra kako ima pravo na zakonsku zateznu kamatu za svaki preplaćeni iznos od dana kada je isti plaćen pa do isplate. Sukladno svemu navedenom predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev konačno uređen podneskom od 16. srpnja 2024. (l.s. 109-111).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19. rujna 2023. (l.s. 31-62) u bitnome ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru, ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u ovom trenutku neuredna i nepodobna za raspravljanje i daljnje postupanje, pa je sukladno odredbama ZPP-a treba odmah odbaciti ili je barem treba vratiti tužitelju na ispravak tj dopunu. U svakom slučaju u cijelosti se tuženik ovdje protivi tužbi i svim postavljenim tužbenim zahtjevima, osporava pravnu osnovu, kao i utuženu visinu tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja kao i prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog davnog ispunjenja i prestanka ugovornog odnosa te predlaže da se svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i eventualno naknadno postavljeni i precizirani u cijelosti odbiju tj odbace kao neosnovani jer su protivni materijalnim dokazima u spisu te relevantnoj sudskoj praksi na koju se poziva tuženik u ovom odgovoru uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ističe se opreza radi i prigovor - prijedlog tuženika radi prebijanja njegove tražbine koju isti ima prema tužitelju u ovoj pravnoj stvari. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne u [adresa] pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48.st.1.ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud u [adresa], a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora tuženika odmah oglasi mjesno nenadležnim te da po pravomoćnosti takve svoje odluke - rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje i raspravljanje mjesno i stvarno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Osporava tužitelju status potrošača te navodi da za sam status potrošača i u ovom predmetu prethodno moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe. Status tužitelja kao eventualnog potrošača se dakle ne presumira unaprijed već je u svakom konkretnom pravnom slučaju prethodno potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi, (jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr. kupnja stambenog prostora, adaptacija, gradnja ili dovršenje stambenog objekta ili kupnja pokretnine- motornog vozila radi ostvarivanja zarade u vidu iznajmljivanja turistima ili trećim osobama ili davanja u zakupa, odnosno obavljanja taxi prijevoza, ili iznajmljivanja vozila i sl) tada tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP- a niti se na te odredbe može osnovano i utemeljeno pozivati u ovom predmetu pri čemu je tada teret dokaza na tužitelju da je on stekao svojstvo potrošača u ovoj pravnoj stvari. Posebno se ističe da tužitelj nema više pravni interes za vođenje ove parnice jer je on u cijelosti još odavno vratio predmetni kredit i to predniku tuženika sukladno odredbama predmetnog Ugovora o kreditu zbog čega je zasnovani pravni odnos između ugovornih stranaka okončan jer je prestao ispunjenjem ugovornih obveza i to još dana 08.ožujka 2013.g., (dakle prije više od deset i pol (10,6) godina radi čega podnesenu tužbu i sve postavljene tužbene zahtjeve treba u ovom predmetu odmah odbaciti, odnosno odbiti u cijelosti! Naime, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa između tužitelja te prednika tuženika tužitelj niti je tužio prednika tuženika a niti je prigovarao predniku tuženiku, a niti ovom tuženiku kao niti bilo kojoj nadležnoj instituciji u odnosu na bilo koju ugovorenu odredbu, pa tako niti na iznos rate, kamatnu stopu njezino povećanje, tj način njezine promjene, a posebno ne u odnosu na valutnu klauzulu pa niti promjenjivu kamatnu stopu a jednako tako niti u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva što se ovdje podredno samo ističe jer ista nije predmet barem ne zasada tužbenog potraživanja i dr. Tužbu treba odbaciti i iz razloga jer su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno navele da u slučaju da bilo koja ugovorna odredba postane ništetna iz bilo kojeg razloga a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koji je prestao ispunjenjem još dana 08.03.2013.g.,dakle prije više od 10 i pol godina (10,6) godina da će se ista zamijeniti valjanom ili valjanim ugovornim odredbama radi čega a kako to nije bilo prethodno omogućeno predniku tuženika ali niti ovom tuženiku jasno je da podnesena tužba i svi postavljeni tužbeni zahtjevi kao i prijedlozi za donošenjem rješenja trebaju biti odbačeni ili pak odbijeni jer je čak tužba i tužbeni zahtjevi i preuranjeni a da ugovorni odnos prethodno nije još prije više od deset i pol godina već prestao ispunjenjem. Tužbeno potraživanje je već davno prestalo egzistirati radi nastupa zastare čak kada bi postojala pravna osnova za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika kao pravnog slijednika tadašnje Societe Generale Splitske banke d.d no međutim takva pravna osnova u ovom pravnom predmetu ne postoji niti egzistira radi čega je potpuno neosnovana visina utuženog potraživanja a koja je potpuno nepoznata i neodređena pa se u tom pogledu niti ne može adekvatno tj meritorno niti raspravljati u ovom predmetu zbog čega bi tužbeni zahtjev trebalo minimalno vratiti tužitelju na dopunu i uređenje – preciziranje ukoliko ga sud odmah kao takvog ne odbaci iako to može odmah učiniti sukladno odredbama ZPP-a! Na zahtjev tužitelja ima se ovdje u ovom pravnom predmetu primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se ovdje i mogu primjeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl.118.ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem prednika tuženika ili pak tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 31.svibnja 2023.g., dakle prije više od deset (10) godina od ispunjenja obveze tužitelja prema predniku tuženika to tuženik stoga ističe kako je nepobitno davno prošlo više od tri godine tj više od deset (10) godina od svih plaćanja koja je tužitelj vršio ako ih je on uopće vršio predniku tuženika što također se treba posebno utvrditi u ovom predmetu, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari zbog čega se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo novčano potraživanje od ovog tuženika. Što se tiče samog merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i promjenjiva kamatna stopa i dr; u ovom predmetu pravno valjane ugovorne odredbe, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s prednikom tuženika tadašnjom Societe Generale Splitskom bankom d.d. bio nepobitno pregovarao o svim spornim ugovornim odredbama, dakle i o samoj valutnoj klauzuli, tečaju, ali i o kamatnoj stopi odnosno njezinoj vrsti i dr; kao i načinu na koji ona može ubuduće utjecati na njegovu visinu mjesečnog anuiteta na ime povrata kreditne obveze tužitelja a prednik tuženika ga je čak i posebno obavještavao o svakoj promjeni njezine visine za vrijeme trajanja povrata njegove novčane mjesečne obveze, pa prednik tuženika doista nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je tada imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule kao i same promjenjive kamatne stope ali i o mogućnosti promjene buduće visine anuiteta dakle potencijalno uvećanja ugovorene mjesečne rate povrata njegove kreditne obveze tim više jer je predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen na rok povrata od čak 144 mjeseca tj 12 godina po početnoj promjenjivoj (a ne fiksnoj) kamatnoj stopi a kako je to razvidno iz predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ali isto tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, valuti, kamati i dr; jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane odnosno utužene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, valute i dr., uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Isto tako a prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika prednika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, ali i o kamati, kamatnoj stopi kao i o načinu njezine promjene i njen valutni i kamatni učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumijeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su svi njegovi sadašnji navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni, nevjerodostojni pa i promašeni, te su također apsolutno protivni samim materijalnim dokazima u spisu i to ne samo predmetnom Ugovoru o kreditu već i izvršenim uplatama predniku tuženika a nakon što je došlo do nešto povećanog anuiteta uslijed promjene tečaja valute CHF u odnosu na tadašnji HRK te kamatne stope a na koje promjene nikako nije utjecao prednik tuženika a niti ovaj tuženik kao niti bilo koja druga banka jer prednik tuženika nije odlučivao o promjeni tečaja CHF u odnosu na tadašnju domaću valutu HRK., a niti o promjeni kamatne stope za koju nije niti znao da li će se ista mijenjati kada i na koji način. Uostalom posebno se ovdje naglašava činjenica da je tužitelj gotovo već bio otplatio – vratio ugovorene anuitete predniku tuženika a kada je došlo do povećanja tečaja CHF u odnosu na tadašnju našu valutu HRK. O informiranosti tužitelja i postupanju prednika tuženika u fazi pregovora. Tvrdi da je očigledn kako prednik tuženika u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim još davne 2006.g.,doista nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti ovdje tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula i ugovorena promjenjiva kamatna stopa prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane i promjenjive kamatne stope), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF ili pak kamatne stope a koja je ugovorena kao promjenjiva i to za vrijeme čitavog otplatnog razdoblje obveze tužitelja prema predniku tuženika. Činjenica da se tečaj CHF ili kamatna stopa naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule, i tečaja ali i same promjenjive kamatne stope prema kojoj su kako tužitelj, tako i prednik tuženika, doista nepobitno imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nikako nije tipski ugovor, a niti je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen što nije niti mogao objektivno niti biti u ovom slučaju jer se o svim ugovornim odredbama pa tako i spornim se pojedinačno prethodno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se nedvojbeno usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka bila postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi, tečaju, kamati i kamatnoj stopi pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje valutne klauzule, naknade, tečaja valute, kamate i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno a i danas je dopušteno, a time i zakonito što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO- a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF, a niti kamatne stope ili pak kamate, tečaja i dr; također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze ili kamatne stope i dalje se radi o potpuno određenoj i odredivoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, tečaju, naknadi, i kamati tj kamatnoj stopi i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetne, a nisu, to ponovno ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini pa niti djelomično jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima ali i sudskoj praksi utemeljenom tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu te ujedno predlaže da se svi tužbeni zahtjevi kao i eventualno novi naknadno postavljeni kumulirani zahtjevi tužitelja po svim osnovama u cijelosti odbiju kao neosnovani, podredno odbace uz dosudu obveze tužitelju na nadoknadu svih prouzročenih troškova postupka ovom tuženika i to sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29.st.2.Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338.st.3.ZPP-a.
3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 13. rujna 2006. (l.s. 7-14), evidencija uplate po kreditu (l.s. 15-22), otplatni plan (l.s. 23- 26), otplatni plan (l.s. 54-62), na ročištu održanom pred ovim sudom 4. prosinca 2023. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 82-84) te proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Leon Bataljaku (l.s. 90-105).
4. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru koji tuženik ističe pozivajući se na odredbu čl. 48. st. 1. ZPP jer da tuženik ima sjedište u [adresa], a ne u [adresa], kao što ističe i da prednica tuženika nikada nije imala svoje sjedište u [adresa], te da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora s tužiteljem prednica tuženika imala svoje sjedište u [adresa], navesti je da je ovaj prigovor tuženika neosnovan jer sukladno odredbi čl. 19. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište i to u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, što je upravo ovdje slučaj te je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru valjalo odbiti kao neosnovan.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu 51173/06 od 13. rujna 2006., i to one koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu (CHF) te zahtjev za isplatom iznosa od 10.643,89 eura, sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, s osnove razlike zbog promjene tečaja, sve na ime stečenog bez osnove.
7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:
-da su stranke 13. rujna 2006. sklopile Ugovor o kreditu 51173/06, gdje se u čl. 3. Ugovora navodi da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
-da je kredit odobren s rokom otplate od 12 godina, u 144 jednakih mjesečnih anuiteta i to u 143 anuiteta u iznosu od 562,41 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 558,24 CHF.
-da je u čl. 5. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,30%, s tim da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke,
-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio kunski iznos koji odgovara protuvrijednosti 63.000,00 CHF, obračunato po prodajnom tečaju banke za devize na dan isplate kredita, 15. rujna 2006.
-da je tužitelj tuženoj u razdoblju otplate kredita, uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj, preplatio ukupni iznos od 10.643,89 EUR, kada se uzmu u obzir samo pozitivne razlike.
8. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu pred ovim sudom dana 4. prosinca 2023. (l.s.82-84), ovaj sud utvrdio je da je tužitelj još od travnja 1991. godine zaposlen kao policajac te da osim tog posla ne radi nikakav drugi posao i ne ostvaruje prihode ni po kojoj drugoj osnovi osim svoje mjesečne plaće. Kredit je podigao radi adaptacije svoje obiteljske kuće u [adresa] kod [adresa]. Navodi da je 2014. doselio u [adresa] te je kuću prodao. Ne sjeća se posebno okolnosti koje su prethodile sklapanju spornog ugovora, osim da su on i supruga od prednice tuženika tražili kredit koji mogu dobiti odmah. Tamo da mu je rečeno da će mu mjesečna rata iznositi oko 2.600,00 kuna te da mu ništa drugo nisu objašnjavali ili predočavali te da uopće nije bilo razgovora o valuti kredita, već da je uzeo što mu je ponuđeno. Mjesečna rata da mu je s početne rate od 2.600,00 koja da mu je bila prihvatljiva, skočila na gotovo 5.000,00 kuna mjesečno što da mu je bilo jako teško padalo, ali da se nije imao kome potužiti već je morao platiti kredit u cijelosti.
9. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.
10. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.
11. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača.
12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
12.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
12.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
12.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
12.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
13. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelj.
14. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 13. rujna 2006., nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
15. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
16. Iz iskaza tužitelja, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je podigao kredit, pri čemu da je već bila određena kamatna stopa o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da se nije pregovaralo o valuti obveze, te mu je takav kredit očito jedino i ponuđen.
17. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.
18. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
19. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljakua, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
21. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
22. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
23. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 10.643,89 EUR (Tablica broj 3, l.s. 103). Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što se tiče ništetne odredbe o valuti, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ju je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.
24. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
26. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelju, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.
27. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
28. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2023., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
29. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen je na temelju odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose koji predstavljaju razliku u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan isplate kredita.
30. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu te preciziranog u podnesku od 14. studenog 2024. (l.s. 114-117), istaći je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. Navesti je da je tuženica bila ta koja je tužitelja pozivala na mjesečne uplate te da je tužitelj svoj kredit uredno plaćao u cijelom razdoblju. Iz tog razloga, nalazeći da tuženica nema tražbinu prema tužitelju, ovaj sud nalazi neosnovanim njezin prigovor radi prebijanja.
31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesaka od 30. listopada 2023. i 16. srpnja 2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanja na ročištu 7. studenog 2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), za pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 4. prosinca 2023. i 16. prosinca 2024. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 525 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura (Tbr. 54.), čini 1.050,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, ukupni trošak koji je tužitelj imao za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika iznosi 1.312,50 eura. Ovom iznosu valjalo je pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 1.712,50 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan jer nije zatražen u skladu s odredbama Tarife. To se odnosi na zatraženi trošak za pristup ročištu na dan 7. studenog 2023., na kojem ročištu se nije raspravljalo o glavnoj stvari i nisu se izvodili dokazi.
U Zadru, 14. veljače 2025. godine
Sutkinja
Ivana Klišmanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
