Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-300/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužiteljice KH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Željko Palatinuš, odvjetnik iz Virovitice, protiv tužene Republike Hrvatske OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 4. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, njenog punomoćnika te zakonskog zastupnika tužene, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica KH OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], postala u cijelosti vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje se sastoje od čkbr. [katastarska čestica] oranica Velika Bara sa 1 j i 755 čhv.

II. Tužena je dužna trpjeti da na navedenim nekretninama tužiteljica ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

III. Tužena je dužna tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 414,81 €, a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica KH iz [adresa], podnijela je putem svog punomoćnika tužbu ovome sudu protiv tužene Republike Hrvatske, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je tužena upisana kao vlasnik nekretnine i to: čkbr. [katastarska čestica] oranica Velika Bara sa 1 j i 755 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Međutim, tužiteljica navodi da je ona vlasnik utužene nekretnine koje je kao vanknjižno vlasništvo kupila od ČH iz [adresa], a temeljem kupoprodajnog ugovora od 30.12. 1997.

1. 2. Nadalje, tužiteljica navodi da je ona bila upisana kao posjednik predmetnih nekretnina kod Područnog ureda za katastar Virovitica, Ispostava Pitomača. Od dana kupoprodaje, tužiteljica se nalazi u slobodnom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina, a prije nje iste je nekretnine slobodno i nesmetano posjedovao njezin pravni prednik period duži od 30 godina.

1. 3. Slijedom navedenog, tužiteljica se nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina, uključujući i posjed njezina prednika, kroz period duži od 30 godina.

1. 4. Tužiteljica navodi kako se prije pokretanja ovog postupka, obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici radi mirnog rješenja spora, no nadležno ministarstvo nije bilo suglasno sa zaključenjem izvansudske nagodbe u smislu čl. 186. Zakona o parničnom postupku.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, obzirom na činjenicu da je predmetna čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 1963. godine u zemljišnim knjigama upisana kao Općenarodna imovina, a vjerojatnije i prije 1963., obzirom na svrhu upisa, budući da je sustav Općenarodne imovine postojao prije društvenog vlasništva, odnosno u prvom razdoblju nakon 1945. slijedom čega proizlazi zaključak o netočnosti tvrdnje tužiteljice da je predmetna nekretnina bila u nesmetanom i kontinuiranom posjedu prodavatelja ČH s njegovim pokojnim ocem još 1963., te da joj slijedom navedenog treba pripasti pravo vlasništva računajući u vrijeme dosjelosti i vrijeme prije realizacije kupoprodaje sporne nekretnine.

2. 1. Nadalje, tužena navodi, obzirom da je tužiteljica ušla u neposredni posjed predmetne čestice trenutkom sklapanja kupoprodajnog ugovora odnosno 1997. od prodavatelja ČH, proteklo vrijeme do trenutka podnošenja tužbe neposrednog posjeda tužiteljice nije dostatno da bi se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva putem izvanredne dosjelosti, a iz razloga što je od vremena stupanja u posjed tužiteljice do trenutka podnošenja tužbe prošlo manje od 40 godina. Vrijeme navodnog neposrednog i kontinuiranog posjeda njezinih prednika ne može se uračunati u tužiteljičino vrijeme posjeda iz razloga što do 17. studenog 1999.(Odluke Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999.) nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, što znači da se rok za dosjelost i konkretnom slučaju počinje računati od 8. listopada 1991.

2. 2. Slijedom navedenog, tužena smatra da nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti tužiteljici, što iz razloga jer nije protekao Zakonom propisani rok od 40 godina kontinuiranog i neposrednog posjeda, što zbog nedostatka Zakonom propisane kakvoće posjeda, odnosno istom nedostaje poštenje koje je kod tužiteljice prestalo još 2010. godine, odnosno u vrijeme kada je prvi puta tužila za spornu česticu, čime je priznala postojanje više vlasti treće osobe. Stoga tužena predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, te naložiti tužiteljici da joj podmiri troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka za utvrđivanje činjenica, izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( str. 4-6) izvod iz katastarskog plana ( str. 7) prijepis posjedovnog lista od 24. 4. 2024. ( str. 8-37), kupoprodajni ugovor ( str. 38-40), prijepis posjedovnog lista od 13. 2. 2004. ( str. 41), dopis MUP-a ( str. 42), prijepis iz zemljišnih knjiga ( str. 48-53), izvadak iz zemljišne knjige, prijepis zk. uloška ( str. 54- 56), preslika tužbe i dokumentacije iz spisa P-196/10 ( str. 62-84), rješenje Ureda za katastarsko geodetske poslove, Ispostava Pitomača ( prilog zapisniku), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka HH, TH i DH ( str. 86-87), te tužiteljice KH kao stranke ( str. 87).

4. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine, sporno je da li posjed tužiteljice, računajući i posjed njenog pravnog prednika svojim trajanjem i kvalitetom predstavlja osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnina.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica izvršen je uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka i tužiteljice kao stranke.

8. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je iskaz svjedoka HH našao životnim i logičnim, pa stoga i vjerodostojnim , a iz ovog iskaza proizlazi da je njegov otac kupio nekretninu do predmetne 1978. ili 1979. a tada je ČH koristio predmetnu nekretninu. Navodi da tužena odnosno njen pravni prednik nikada nije raspolagao tom nekretninom. Također navodi da tužiteljicu nitko nije smetao u posjedu niti osporavao pravo vlasništva. Sa iskazom svjedoka HH u dijelu gdje govori o nesmetanom stanju posjeda tužiteljice, iskazuju i svjedoci TH i DH, no njihova saznanja ne sežu do sedamdesetih godina, kada je predmetna nekretnina bila u posjedu ČH.

8. 1. Sud je našao vjerodostojnim i iskaz tužiteljice KH koji je suglasan sa iskazom svjedoka HH. Naime, tužiteljica navodi da je u [adresa] došla živjeti 1978. i još tada je dugogodišnji posjednik predmetne nekretnine bio ČH kojem nitko nije osporavao pravo vlasništva , a kada su nekretninu kupovali od njega, nisu imali nikakve sumnje da je on vanjknjižni vlasnik. 8. 2. Navode svjedoka i tužiteljice potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu, pa je tako iz posjedovnog lista i rješenja Ureda za katastar, vidljivo da je prije tužiteljice ČH bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine.

8. 3. Navod tužiteljice i svjedoka, da prednici tužene, pa niti tužena, nisu bili u posjedu predmetne nekretnine, također potvrđuje dokumentacija u spisu, a da tužena i njeni prednici nisu niti marili za predmetnu nekretninu, proizlazi iz činjenice da je do 2008.godine predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama vođena kao općenarodna imovina, a ne kao društveno vlasništvo s upisanim nositeljem prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja nekretninom. Naime, institut općenarodne imovine uveden je nakon II. Svjetskog rata Zakonom o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica, te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine 36/47, 51/58, i 13/87, dalje: Zakon o zemljišnim zajednicama). Ovim su Zakonom zemljišne zajednice rasformirane, a njihova je imovina postala općenarodna.

8. 4. Iz preslike povijesnog zk izvatka (str.50 spisa) vidljivo je kako je kčbr. [katastarska čestica], (od koje nastala i predmetna 2121/8) bila vlasništvo Zemljišne zajednice Stari Gradac, te je temeljem Zakona o zemljišnim zajednicama upisana kao općenarodna imovina.

8. 5. Obzirom da je godine 1963. uveden institut društvenog vlasništva, može se zaključiti da prednici tužene, nakon što su neposredno nakon II. Svjetskog rata izvršili upis predmetne nekretnine kao vlasništva općenarodne imovine, za istu nisu niti marili i ista je ostala u posjedu ranijih članova zadruge ili je pak dana u vlasništvo nekom od socijalno ugroženih građana po tada važećim propisima. Ovo govori u prilog navodima tužiteljice i svjedoka HH da je 70-tih godina, vjerojatno i ranije, no svakako prije 1978. ČH bio posjednik kojeg nitko nije uznemiravao u vlasništvu i posjedu i koji se smatrao vlasnikom nekretnine, obzirom da je bio upisan u katastarskom operatu. Naime tužiteljica u svom iskazu navodi da je došla živjeti u [adresa]., kada se udala i još tada je ČH bio dugogodišnji posjednik nekretnine.

9. Iz dokumentacije proizlazi da je upis tužene kao vlasnika, izvršen temeljem predmnjeve iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996) a po prijedlogu tužene od 23. travnja 2008.godine u predmetu Z- 465/08. Dakle, bez provjere stanja na terenu i katastarskom operatu. Nakon toga izvršena je i promjena u posjedovnom listu gdje je do tada, tužiteljica bila upisana kao posjednik predmetne nekretnine.

10. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice:

- da je tužiteljica KH u posjedu predmetne nekretnine od konca 1997.godine,

- da je predmetnu nekretninu kupila, sa svojim suprugom, kao vanknjižno vlasništvo od ČH,

- da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora bila uvjerena da je ČH vanknjižni vlasnik nekretne, te je i u Ugovoru prodavatelj naznačen kao vanknjižni vlasnik,

- da je tužiteljica došla živjeti u [adresa]. i tada je ČH bio posjednik predmetne nekretnine,

- da je prednik tužiteljice ČH bio upisan kao posjednik nekretnine,

- da posjed tužiteljice i posjed njenih pravnih prednika traje od 1970-tih godina prošlog stoljeća, dakle nekih 50-tak godina,

- da se predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama vodila kao Općenarodna imovina, do 2008. godine,

- da tužiteljici nitko nije osporavao posjed niti pravo vlasništva predmetnih nekretnina,

- da tužena, a niti njeni pravni prednici nisu bili u posjedu premetne nekretnine niti su njome raspolagali,

- da je tužiteljica 2010., pokrenula postupak protiv tužene radi utvrđenja prava vlasništva, no na ročištu održanom dana 30. lipnja 2010. povukla je tužbu,

- da tužiteljicu a niti njenog prednika nitko nije smetao u posjedu niti im osporavao vlasništvo, niti je tužiteljica imala razloga sumnjati u kvalitetu svog posjeda do podnošenja tužbe u predmetu P-196/2010 od 8. ožujka 2010.

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine 91/1996 u daljnjem tekstu; ZVDSP).

11. 1. Odredba čl. 159. ZVDSP-a regulira stjecanje pravo vlasništva dosjelošću, te određuje da se dosjelošću stječe vlasništvo samostalnim posjedom te stvari, ako posjed ima Zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje Zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

11. 2. Temeljem odredbe st. 2. ZVDSP-a samostalni posjednik stvari čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe vlasništvo dosjelošću protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

11. 3. Odredba st. 4. čl. 159. ZVDSP-a određuje da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu Crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne i druge općekorisne svrhe, stječe dosjelošću vlasništvo tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed, neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i 3. ovoga članka.

11. 4. Temeljem odredbe čl. 160. st. 2. ZVDSP-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

11. 5. Čl. 18. ZVDSP-a definira kakvoću posjeda i st. 1. , 2. i 3. glase; " 1. Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja ( pravo na posjed).

2. Posjed je istinit, ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja…

3. Posjed je pošten ako je posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je obzirom na okolnosti ima dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada."

11. 6. Temeljem odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

12. Odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ( Narodne novine 137/1999.) ukinute odredbe čl. 367. st. 3. i čl. 388 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( Narodne novine 91/1996) i odredba druge rečenice čl. 221. t.1. Zakona o zemljišnim knjigama ( Narodne novine 91/1996).

13. Stavljajući utvrđene činjenice u odnos s citiranim odredbama, sud je prvo utvrđivao kvalitetu posjeda, te je našao da je posjed tužiteljice kao i posjed njenog prednika ČH, bio zakonit, istinit i pošten barem od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, no svakako prije 1978. kako je to utvrđeno iz iskaza tužiteljice. Istom kvalitetom trajao je do 2010. kada tužiteljica saznaje da postoje suprotstavljena prava, zbog čega je i povukla tužbu.

13. 1. Poštenje posjeda ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja i u konkretnom slučaju, činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina, ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje u zemljišnim knjigama. Postojale su okolnosti zbog kojih je tužiteljica (kao i njen pravni prednik) opravdano vjerovala da je vlasnica predmetnih nekretnina, obzirom da je posjed vršila samostalno i nekretninom je samostalno gospodarila dugi niz godina, a vlasničko pravna ovlaštenja joj nitko nije osporavao. Stoga sama okolnost da je tužena odnosno njen pravni prednik u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik, ne čini posjed tužiteljice nesavjesnim ( ovakvo je pravno shvaćanje izraženo i u odluci Vrhovnog suda Rev-1221/2020).

13. 2. Dakle, kada je tužiteljica koncem 1997. zaključila kupoprodajni ugovor za predmetnu nekretninu sa ČH, koji je bio zakonit, istinit i pošten posjednik, te se smatrao vanknjižnim vlasnikom, po svemu sudeći daleko duže od dva desetljeća prije zaključenja ugovora, nastavila je zakonit, pošten i istinit posjed nekretnine. Stoga su bile ispunjene Zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću protekom roka od 20 godina, sukladno odredbama čl. 159., 160., te čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, koji je dopuštao mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću i ne nekretninama u društvenom vlasništvu.

13. 3. Slijedom toga, tužiteljica je stekla pravo vlasništva prije 17. studenog 1999. odnosno prije ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

13. 4. Da se u rok dosjelosti treba računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. stajalište je sudske prakse izraženo u brojnim odlukama Vrhovnog suda RH.

13. 5. U odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev-1168/2021 izraženo je isto pravno shvaćanje o računanju vremena dosjelosti, odnosno da se treba uračunati vrijeme prije 8. listopada 1991. s time da se između ostalog navodi:

" Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kad ne postoji drugi suprotstavljeni interes trećih osoba."

13. 6. U konkretnom slučaju, tužiteljica je kao zakonit, istinit i pošten posjednik stekla pravo vlasništva protekom roka od 20 godina, u koji rok treba uračunati i posjed njena prednika od 70-tih godina, a svakako prije 1978. , pa je dakle do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a (odlukom Ustavnog suda od 17. studenog 1999.) njen posjed trajao dovoljno dugo da obzirom na kvalitetu predstavlja osnov za stjecanje prava vlasništva.

13. 7. Dakle, sud nije prihvatio stajalište tužene da je tužiteljici bilo potrebno 40 godina posjeda za stjecanje prava vlasništva, već je obzirom na utvrđenu kvalitetu, bilo dovoljno 20 godina i pravo vlasništva stekla je prije donošenja odluke Ustavnog suda RH, odnosno ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a.

14. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. 1. Tužena koja je u cijelosti izgubila spor, dužna je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka koji su bili opravdani i nužni, a isti se odnose na trošak zastupanja po punomoćniku, te trošak sudskih pristojbi.

15. 2. Razmatrajući zahtjev za naknadu troškova postupka, sud je našao da obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora, punomoćniku tužiteljice za sastav tužbe pripada nagrada od 100,00 € po tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u daljnjem tekstu; Tarife) a ista nagrada pripada mu i za zastupanje na ročištima od 5. rujna 2024. i 4. veljače 2025., odnosno nagrada od 100,00 € za svako ročište po tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 300,00 €, odnosno sa PDV-om 375,00 €.

15. 3. Kao opravdani i nužni troškovi javljaju se troškovi sudskih pristojbi i to na tužbu u iznosu od 13,27 € i na presudu u iznosu od 26,54 €, tako da ukupan i opravdan parnični trošak iznosi 414,81 €.

16. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 14. veljače 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Željko Palatinuš, Virovitica,

2. ODO u Virovitici, Građansko upravni odjel

3. Porezna uprava Virovitica (nakon pravomoćnosti)