Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-961/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u pravnoj stvari tužitelja AF iz iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-281/2019-22 od 12. rujna 2024., dana 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-281/2019-22 od 12. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 1.022,11 € sa pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.715,62 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2024. do isplate.

II. Žalba tuženika uvažava se kao djelomično osnovana pa se preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom I. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa 1.715,62 € do iznosa od 1.856,25 € i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 140,62 €, kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 1.022,11 € sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose od njihovog dospijeća do isplate kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 1.856,25 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. rujna 2024. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće pod točkom I. izreke.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći u razdoblju od rujna 2014. do lipnja 2017. s osnove neisplaćenog dodatka za vojnu službu.

6. Budući da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 1.022,11 €, valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467. ZPP. U smislu odredbe čl. 458. ZPP, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ovoga Zakona. (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to proizlazi iz žalbe.

7. U prvostupanjskom postupku nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP, a niti one koje žalitelj ističe. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi te se može ispitati, a niti razlozima presude, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. U žalbenoj fazi postupka sporan je način obračuna dodatka za posebne uvjete vojne službe odnosno da li se vojni dodatak obračunava uvijek u fiksnom iznosu prema redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice za obračun plaće ili se isti obračunava prema stvarno određenim satima dok nije sporno da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao dodatak za posebne uvjete vojne službe odnosno dodatak za vojnu službu u mjesečnom fiksnom iznosu u postotku od osnovice plaće.

9. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da se dodatak za vojnu službu iz čl. 139. st. 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 - dalje: ZSOS) treba obračunavati prema stvarno odrađenom radu, a ne prema radu u redovnom radnom vremenu. Također, sud prvog stupnja smatra da okolnost što se dodatak za vojnu službu sukladno čl. 139. st. 5. ZSOS utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće ne znači da se predmetni dodatak mora isplaćivati u fiksnom iznosu kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu.

10. Tuženik žalbenim navodima osporava pobijanu presudu navodeći u žalbi da je sud prvog stupnja zauzeo pogrešno stajalište da se dodatak za vojnu službu određuje se u postotku od osnovice za obračun plaće državnih službenika i namještenika te da je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbu čl. 139. ZSOS. Također, tuženik u žalbi ističe i da sud nije dao jasno i dostatno obrazloženje zbog čega prihvaća tužbeni zahtjev, te da stav suda da obračun dodatka treba izvršiti prema ukupnom radnom angažmanu nemaju uporišta u niti jednom pravnom propisu jer niti jednom odredbom nije propisano da bi se dodatak trebao tako obračunavati već je upravo suprotno u odredbi čl. 4. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine, broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18 i 44/19 - dalje: Pravilnik) jasno određen način obračuna dodatka na plaću djelatne vojne osobe u postotku od osnovice za obračun plaće.

11. Međutim, žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, odredbom čl. 1. st. 3. ZSOS propisano je da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi zakona vojne osobe i državni službenici i namještenici. Odredbom čl. 3. ZSOS propisano je da su vojne osobe djelatna vojna osoba, ročnik, kadet i pričuvnik, dok je čl. 139. st. 3 ZSOS propisno da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe. Nadalje, odredbom čl. 155. ZSOS propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. zakona.

12. Dakle, sukladno odredbi čl. 155. ZSOS, u slučaju prekovremenog rada, rada noću, u smjenama, turnusima i sl., djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak za vojnu službu u skladu s čl. 139. ZSOS. To nadalje znači da ako djelatna vojna osoba radi prekovremeno, noću i sl. ona neće ostvarivati pravo na povećanu plaću prema općim odredbama Zakona o radu ili Zakona o državnim službenim i namještenicima (dodatak za prekovremeni rad, smjenski rad i sl.), već će imati pravo na isplatu dodatka za vojnu službu.

13. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da odredba čl. 155. ZSOS propisuje isplatu dodatka u jednom mjesečnom fiksnom iznosu koji se obračunava prema ostvarenim satima u redovnom radnom vremenu i postotku od osnovice. Naime, dodatak za vojnu službu iz čl. 139. ZSOS predstavlja dodatak za plaću koji pripada djelatnim vojnim osobama dok obavljaju vojnu službu. To se odnosi kako na redovni, tako i na prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom i sl., jer i djelatna vojna osoba i kada radi prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom, u turnusima i sl. radi i obavlja poslove u vojnoj službi, pa je jedino logično i da mu i za taj rad odnosno za sate u tom radu, uz osnovnu plaću, treba obračunati i dodatke na plaću, pa tako i dodatak za vojnu službu (čl. 136. st. 1. u svezi s čl. 139. st. 3. i 5. i čl. 155. ZSOS). Djelatna vojna osoba, dakle, sukladno odredbi čl. 139. st. 3. i odredbi čl. 155 ZSOS, ima pravo da joj se dodatak za vojnu službu obračuna za sve odrađene radne sate, a ne samo one koji su ostvareni u redovnom radnom vremenu u fiksnom iznosu koji se određuje u postotku od osnovice za obračun plaće.

14. Slijedom toga, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. i čl. 139. ZSOS kada je, na temelju pravnog shvaćanja da se tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi dodatak za vojnu službu treba obračunavati prema stvarno odrađenom broju sati, tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

15. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojim osporava prihvaćenu varijantu nalaza i mišljenja u kojoj je vještak sukladno traženju tužitelja na osnovicu za izračun plaće dodavao iznose plaće koje je utvrđivao računajući radni angažman tužitelja i potom izračunavao dodatak za posebne uvjete vojne službe u iznosu od 15% od tako povećane plaće umjesto od fiksne osnovice za obračun plaće koja je propisana odlukom Vlade RH. Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u dvije varijante i to prvoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunao na ukupno odrađene sate rada prema kojoj postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.022,11 € i drugoj, prema kojoj je dodatak za vojnu službu obračunavao u postotku u osnovice i prema kojoj ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku. Sud prvog stupnja je iz ranije obrazloženih razloga pravilno prihvatio izračun tražbine prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja tako da su predmetni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

16. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na odluku Ustavnog suda broj U- I/8058/2014, U-I/2776/2017, jer se ista odnosi na potraživanja kada djelatne vojne osobe ostvaruju prekovremeni rad, dežurstva, službe i slično koji se onda vrednuje i kroz slobodne dane koje koriste nakon takvih službi.

17. Ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).

18. Zbog navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. kojom je naloženo tuženiku isplatiti bruto iznos od 1.022,11 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede odluke o parničnom trošku tužitelja u odnosu na podneske koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tužitelju kao potreban podnesak od 3. studenog 2023., zatim podnesak od 9. veljače 2024. kao i podnesak od 22. srpnja 2024 u kojem tužitelj ističe i ponavlja već iznesene navode tijekom postupka, a navedeni podnesci nisu bilo potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

20. U preostalom dijelu odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, dok tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je izgubio parnicu (čl. 154. st. 1. ZPP.

21. Kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.856,25 €, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom I. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 1.715,62 € do iznosa od 1.856,25 € (za iznos od 140,62 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od za iznos od 140,62 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer je sa žalbom uspio djelomično samo u pogledu sporednog potraživanja te je stoga valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

23. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 14. veljače 2025.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić