REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

PREKRŠAJNI ODJEL

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Prekršajni odjel, po sucu: Damir Tepeš, uz sudjelovanje zapisničarke: Ivana Hoti, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe: AIR SERBIA A.D. BEOGRAD, zbog prekršaja iz čl.249.st.1. Zakona o strancima (NN br. 133/20, 114/22, 151/22), pokrenutim optužnim prijedlogom ovlaštenog tužitelja: Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, broj: 511-19-48/05-5-21-1/2021, od 08.11.2021.g., nakon provedene glavne javne rasprave održane kod ovog Suda dana 11.02.2025.g., u nazočnosti predstavnika ovlaštenog tužitelja, bez predstavnika okrivljene pravne osobe, a u nazočnosti njihovog branitelja, te objave presude dana 14.02.2025.g., temeljem čl.94., čl.179. i čl.183. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22),

p r e s u d i o j e

okrivljena pravna osoba AIR SERBIA A.D. BEOGRAD, sa sjedištem u mjestu Beograd, Ulica Jurija Gagarina kbr.12., a sa Predstavništvom u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u [adresa]/R3., OIB: 13813677368, prekršajno osuđivana,

k r i v a j e

što je dana 24.10.2021.g. u 18:31 sati, u Velikoj Gorici, Zračna luka Franjo Tuđman, navedena zrakoplovna kompanija, na letu broj: JU-234, iz [adresa] u [adresa] „ KZ“, dovezla državljanku Rusije,

ĐZ, rođena **.**.1991.g., nositeljica putne isprave Rusije serijskog broja: [serijski broj], izdane dana 20.03.2018.g., važeće do 20.03.2028.g.,

koja nije posjedovala valjanu vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, slijedom čega joj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku,

čime je okrivljena pravna osoba počinila prekršajno djelo iz čl.52.st.1. Zakona o strancima, kažnjivo po čl.249.st.1. istog Zakona,

zbog čega se kažnjava za prevezenog imenovanog stranca propisanom novčanom kaznom,

pa joj se temeljem navedenog propisa, uz primjenu čl.37. Prekršajnog zakona

i z r i č e

novčana kazna u iznosu od 5.000,00 (pet tisuća) EURA.

Temeljem čl.33.st.10. Prekršajnog zakona okrivljena pravna osoba obvezna je platiti novčanu kaznu u roku od 1 (jedan) mjesec po pravomoćnosti ove presude.

Temeljem odredbe čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona upozorava se okrivljena pravna osoba da ako u roku koji je određen za plaćanje novčane kazne uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

Temeljem čl.34.st.1. Prekršajnog zakona ukoliko novčana kazna ne bude naplaćena u cijelosti ili djelomično u navedenom roku, naplatit će se prisilno.

Temeljem čl.139.st.3. u vezi čl.138.st.2.t.3. i st.3. Prekršajnog zakona okrivljena pravna osoba dužna je platiti trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 (sto) EURA, u roku od 1 (jedan) mjesec po pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom prisilne naplate.

Obrazloženje

I/

1.

Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka, Postaja aerodromske policije Pleso, kao ovlašteni tužitelj, podnio je ovom Sudu dana 08.11.2021.g., pod navedenim brojem, optužni prijedlog protiv imenovane pravne osobe, zbog prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci presude.

2.

Predstavnica ovlaštenog tužitelja iskazala je kako u cijelosti ostaje kod podnesenog optužnog prijedloga.

3.

U dostavljenoj pisanoj obrani i dopuni pisane obrane okrivljena pravna osoba navodi, između ostalog i u bitnom, kako okrivljena pravna osoba nije odgovorna za prekršaj čije izvršenje mu se stavlja na teret. Iz Zahtjeva se jedino može zaključiti da je ĐZ putnik koju je prevezla okrivljena pravna osoba i koja u putnoj ispravi nije imala valjanu vizu koja joj je bila potrebna za ulazak u RH. Iz optužnog prijedloga se ne može utvrditi da li je putnik doputovala direktnim letom iz [adresa] ili se radi o tranzitnom putniku, a radi utvrđivanja odgovornosti pogranične policije. Okrivljeno pravno lice predlaže da sud utvrdi da li je putnik dana 24.10.2021. doputovala letom okrivljenog iz [adresa] u [adresa] bila tranzitni putnik. Okrivljeni ovo ističe iz razloga što, ukoliko je putnik bio tranzitni, isti je morao da prođe pasošku kontrolu i da pokaže sva neophodna dokumenta, između ostalog pasoš, aviokartu, vizu i ostalo na aerodromu sa koga je počelo putovanje. Okrivljena pravna osoba naglašava da u konkretnom slučaju nikakve štetne posljedice nisu nastupile po treća lica odnosno RH. Štetne posljedice u ovom slučaju trpi samo okrivljena pravna osoba jer je bila prinuđena da o svom trošku putnika vrati odakle je došao. Imajući u vidu gore navedeno, okrivljena pravna osoba traži od naslovnog suda da u predmetnom sporu donese oslobađajuću presudu iz razloga što na osnovu navedenih podataka i dostavljenih dokumenata uz zahtjev nije moguće utvrditi postojanje prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe. Naglašava da se u konkretnom slučaju, ukoliko postoji prekršajna radnja, ista može pripisati jedino pograničnoj policiji Republike Srbije ili neke druge države odakle je putnik doputovala – ukoliko se radi o tranzitnom putniku, a da je štetu pretrpio jedino okrivljenik. Opreza radi, ukoliko sud nađe da je utvrđeno činjenično stanje nedovoljno za donošenje oslobađajuće presude, predlaže da se po službenoj dužnosti izvede sve neophodne dokaze kao što su saslušanje putnika, radi utvrđivanja posjedovanja validne dokumentacije za ulazak u RH, određivanja mjesta odakle je doputovala u Hrvatsku, zatim da diplomatskim putem zatraži izjašnjenje pogranične policije Srbije iz razloga što je u najmanju ruku čudno da putnik prelazi granični prijelaz na aerodromu u [adresa] – znači pograničnu policiju Srbije, a da pritom nema sva potrebna dokumenta, a sve u cilju kako bi se na valjan način utvrdilo činjenično stanje i okrivljeni oslobodio svake odgovornosti za prekršaj koji mu se stavlja na teret.

4.

U prekršajnom postupku sudac je pribavio i obavijest Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprava za konzularne poslove, Sektor za vize i strance, Služba za vize, KLASA: 217-02/22-01/67, URBROJ: 521-VI-02-01/AM-22-02 od 06.12.2022.g., u kojoj je navedeno, između ostalog i u bitnom, kako je u konkretnom slučaju koji je predmet prekršajnog postupka, putnici opravdano odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku zbog neposjedovanja valjane vize, a primjedbe i prigovori okrivljene pravne osobe nisu osnovani.

Navedeno je da se već osam godina primjenjuje olakšani ulazak državljana trećih zemalja u Republiku Hrvatsku. Naime, državljani trećih zemalja, kojima je inače potrebna viza, ulaze u Republiku Hrvatsku na osnovi valjanih schengenskih isprava, kako je to utvrđeno Odlukom o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (Narodne novine, br. 84/14), koja je na snazi od 22. srpnja 2014. godine.

Navodi se kako je Služba za vize istog Ministarstva, kao hrvatska točka za kontakt za priručnik TIMATIC Međunarodne udruge civilnih avioprijevoznika (IATA), odmah po donošenju navedene Odluke, 16. srpnja 2014., Uredništvu TIMATIC-a dostavila detaljne obavijesti o primjeni Odluke u odnosu na državljane trećih zemalja. Naknadno su se također, kad bi se za tim ukazala potreba, Uredništvu TIMATIC-a dostavljala pojašnjenja primjene pojedinih odredbi Odluke.

Priručnikom TIMATIC mogu se koristiti svi civilni avioprijevoznici, jer su obavijesti o uvjetima ulaska u pojedine zemlje dostupne na zaštićenim mrežnim stranicama TIMATIC- a.

Sukladno članku II. točki 1. gore navedene Odluke, kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi priznaje se jedinstvena schengenska viza, koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka.

Isto se jasno navodi i u priručniku TIMATIC.

U konkretnom predmetu, iz dostavljene dokumentacije, razvidno je da je državljanki Ruske Federacije, koja je imala jednokratnu schengensku vizu, opravdano odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, a prethodno joj je bio dopušten ulazak u zrakoplov kompanije Air Serbia A.D. [adresa].

Povodom obrambenih navoda okrivljene pravne osobe i isticanja kako nisu dostavljeni dokazi o načinu putovanja stanke, odnosno je li u Republiku Hrvatsku putovala direktnim letom iz [adresa] ili se radi o tranzitnom putniku, što smatra bitnim za utvrđivanje odgovornosti u ovome predmetu, kao i da nije mogao provjeriti putnikovu putnu ispravu te da su putnika pregledali službenici srpske pogranične policije i zračne luke u [adresa], navodi se kako Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske nije upućeno u problematiku niti je ovlašteno tumačiti unutarnju organizaciju zračnih luka drugih država, jednako kao ni postupak kontrole putnika.

Međutim, čak i kad se dogodi omaška pri graničnoj kontroli, kao što se dogodilo u zračnoj luci u [adresa] i/li nekoj drugoj zračnoj luci, putne isprave i vize putnika provjeravaju se i neposredno prije upućivanja putnika na ukrcaj u zrakoplov. Tu provjeru u pravilu obavljaju djelatnici avioprijevoznika na čiji se let putnik namjerava ukrcati, ili njihovi partneri. U tom smislu posve je jasna odredba čl.52.st.1. Zakona o strancima koja utvrđuje obvezu prijevoznika.

5.

Okrivljena pravna osoba dostavila je u sudski spis podnesak u kojem se navodi, uz ostalo i u bitnom, kako nastavno na pisanu obranu od 05.01.2022.g. podrobnije iznosi činjenično i pravno viđenje ove pravne stvari na način kao i u usporedivim predmetnima, istog činjeničnog stanja i primjenjivog prava, koji se vode pred ovim Sudom (između ostalih Pp-1424/2022 i Pp-104/2023) te se očituje i na mišljenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektora za Vize i strance, Službe za Vize Klase: 217-02122-01/67, Ur.br.:521-Vl-02-01/AM-22-02, od 6. prosinca 2022.g, izdanog u povodu ovog predmeta (u nastavku: „Mišljenje Ministarstva od 6. prosinca 2022.g."); i mišljenje Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektora za Vize i strance, Službe za vize, Klase: 216-03/23-011429, Ur.br.:521-VI-02-01/AM-23-02, od 24. ožujka 2023.g, izdanog u povodu predmeta Pp-1424/2022; (u nastavku kao: „MišIjenje Ministarstva od 24. ožujka 2023.g."), kako slijedi.

Okrivljenika se tereti da je 24. listopada 2021 .g. u 18:31 sati, u Zračnu luku „Franjo Tuđman”, na letu br. JU-234 iz [adresa] u [adresa]” dovezao državljanku Rusije: ĐZ, rođena **.**.1991. nositeljica putne isprave Rusije serijskog broja: [serijski broj], izdane 20. ožujka 2018.g, važeće do 20. ožujka 2028.g. (u nastavku: „Putnica”), a koja prema mišljenju Ovlaštenog tužitelja nije posjedovala valjanu vizu potrebnu za ulazak u Republiku Hrvatsku, slijedom čega joj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku. Okrivljenika se posljedično tereti da je počinio prekršaj propisan odredbom čl. 52. st. (1) Zakona o strancima, kažnjiv po članku 249. stavku 1. Zakona o strancima. Pored okolnosti da Okrivljenik već u pisanoj obrani osporava počinjenja prekršaja (te ostaje kod ondje navedenih navoda), Okrivljenik ovim podneskom podrobnije konkretizira razloge protivljenja počinjenju prekršaja koje mu se stavlja na teret, a ponajprije iz razloga što se u međuvremenu izmijenilo primjenjivo pravo u korist Okrivljenika, te se posljedično protivi i predloženoj primjeni prekršajno-pravne sankcije. Okrivljenik ovdje posebno ističe da ni u Pisanoj obavijesti, niti u Optužnom prijedlogu nije konkretno utvrđeno koju je točno vizu Putnica posjedovala, a na temelju koje joj je zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku, odnosno koju je točno vizu Putnica trebala imati da bi joj ulazak u Republiku Hrvatsku bio dopušten. Time je Okrivljeniku uskraćeno saznanje koje konkretno postupanje, odnosno koje konkretno propuštanje, je propisano kao prekršaj pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Putnica je u svojoj putovnici (koja je bila valjana putna isprava) imala jedinstvenu Schengensku vizu tipa C s dopuštenim jednim ulaskom. Okrivljenik također posebno ističe da mu nisu uručeni niti Zapovijed o vraćanju Putnice, niti Izvješće Postaje aerodromske policije Pleso, te upućuje zamolbu sudu da mu navedene isprave također dostavi, kako bi se Okrivljenik po potrebi mogao i na njih očitovati. U odnosu na primjenjivo pravo, Okrivljenik ističe da je odredbom danka 52. st. (2) Zakona o strancima propisano da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenja boravka ili valjano odobrenje putovanja, ako mu je potrebno. Zakon o strancima ne propisuje koju je konkretno vrstu vize Putnica morala ishoditi kako bi joj ulazak u Republiku Hrvatsku bio dopušten. Tek Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g, o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republiku Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju 180 dana, propisano je s kojom se vrstom jedinstvene (schengenske) vize (tipa C) može ući u Republiku Hrvatsku. Odluka Vlade RH od 10. srpnja 2014.g. propisuje kako slijedi:

Sljedeće isprave priznaju se kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava:

1. jedinstvena Viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka (putna Viza tzv. tipa C, op.a.);

U tom kontekstu, Okrivljenik upućuje i na odredbe Zakonika o vizama koji u članku 2. definira pojmove „Viza” i „Jedinstvena viza”.

„ Viza” znači odobrenje koje je izdala država članica radi:

atranzita preko ili planiranog boravka na području država članica u najduljem trajanju od tri mjeseca unutar bilo kojeg šestomjesečnog razdoblja od datuma prvog ulaska na područje država članica

btranzita preko međunarodnih tranzitnih područja zračnih luka država članica

„Jedinstvena viza” znači viza koja vrijedi za čitavo područje država članica.

Člankom 24. stavkom 1. Zakonika o vizama, propisano je da se izdavanje jedinstvene vize može obaviti radi ostvarivanja jednog, dva ili više ulazaka u područje država članica Schengenskog prostora. Iz ove odredbe proizlazi da državljanin treće zemlje koji namjerava ući u bilo koju državu članicu Schengenskog prostora, može uz ispunjavanje svih ostalih uvjeta, ishoditi jedinstvenu schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom i da će mu ulazak u državu članicu s valjanim posjedovanjem spomenute jedinstvene vize s jednim ulaskom, ulazak biti omogućen. Republika Hrvatska je 1. siječnja 2023.g, na temelju Odluke Vijeća (EU) 2022/2451 od 8. prosinca 2022.g, o punoj primjeni odredaba Schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj postała članica Schengenskog područja, kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska ispunila sve nužne uvjete za primjenu svih dijelova schengenske pravne stečevine, uključujući i schengenski vizni sustav. Iz navedenog proizlazi da je, s obzirom na obvezu potpune primjene schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023.g, ranije spomenuta Odluka Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g, prestala važiti. Prema mišljenju Okrivljenika, navedeno upućuje na zaključak da je od 1. siječnja 2023.g. za ulazak u Republiku Hrvatsku, kao punopravnu članicu schengenskog područja, dovoljna za ulazak jedinstvena schengenska Viza tipa C s jednim ulaskom. Za zrakoplovni promet navedena regulativa se primjenjuje od ožujka ove godine.

Putnica je 24. listopada 2021 .g. imala jedinstvenu schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom, a koja se prema novom viznom sustavu Republike Hrvatske, primjenjivom od 1. siječnja 2023.g, (odnosno od ožujka 2023.g. za zrakoplovni promet) smatra dovoljnom za ulazak u Republiku Hrvatsku. Razlog radi kojeg Okrivljenik u prethodnim točkama iznosi redoslijed primjene i promjena u mjerodavnim propisima, jest odredba članka 3. st. (2) Prekršajnog zakona, prema kojoj Ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Okrivljenik ovdje ukazuje da je u trenutku navodnog počinjenja osporavanog prekršaja na snazi bila Odluka Vlade Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.g. koja je propisivala da je ulazak stranih državljana u Republiku Hrvatsku dopušten samo uz posjedovanje jedinstvene vize koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskog prostora, valjana za dva ili više ulazaka. Međutim, u međuvremenu se propis promijenio u korist Okrivljenika, a (generalno primjenjive) odredbe Prekršajnog zakona, nesporno upućuju da se u tom slučaju primjenjuje propis koji je blaži za Okrivljenika. Iz dokumentacije koja čini dio spisa predmeta proizlazi da je K **.**.2021. imala jedinstvenu Schengensku vizu tipa C s jednim ulaskom te da, prema tadašnjem viznom sustavu Republike Hrvatske, to navodno nije bila valjana Viza za ulazak u Republiku Hrvatsku. Međutim, naknadno, a u tijeku ovog prekršajnog postupka, jedinstvena Schengenska Viza tipa C s jednim ulaskom, koju je K imala, jest valjana Viza za ulazak u Republiku Hrvatsku. Zaključno, u ovom konkretnom slučaju došlo je ujedno do prekida pravnog kontinuiteta prekršaja. Tako propisuje i gore spomenuti članak 3. stavak 3. Prekršajnog zakona: Ako se u slučajevima iz stavka 2. ovog članka izmjeni naziv ili opis prekršaja ili izmijeni naziv propisa, sud će ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg prekršaja iz novog propisa pa ako utvrdi da postoji, primijenit će propis koji je blaži za počinitelja. Nema prekršaja ako pravni kontinuitet ne postoji. Okrivljenik na koncu napominje da, prema mišljenju Okrivljenika, postoj određena nedosljednost u primijeni i tumačenju ovdje primjenjivih propisa od strane hrvatskih sudova i Suda Europske unije, a koje se odnose na ovlasti zračnih prijevoznika na uskratu ukrcaja na let državljaninu trećih zemalja, bez da je navedenom državljaninu prethodno uručena ikakva pisana i obrazložena odluka o toj zabrani ulaska. Odredba članka 14. Zakonika o schengenskim granicama propisuje da se državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete ulaska utvrđene u navedenom Zakoniku o schengenskim granicama ulazak može zabraniti isključivo na temelju obrazložene odluke u kojoj se precizno navode razlozi zabrane. Odluku donosi tijelo koje je za to ovlašteno nacionalnim pravom, a odluka stupa na snagu odmah. Okrivljenik nema saznanja da je ta odluka donesena. Sud Europske unije smatra da, slijedom navedene odredbe, te u određenim okolnostima, zabrana ulaska ne bi bila dopuštena bez takve odluke. U tom dijetu, mišljenje Suda Europske unije razlikuje se od prakse koju su razvili hrvatski sudovi. Tako primjerice Sud Europske unije u presudi od 30. travnja 2020. g., DZ. i Blue — Air — Airline Management Solutions SRL, C-584/18, u kojoj je između ostalog ocijenjivao pitanje može li avioprijevoznik uskratiti ulazak na let osobi koja ne posjeduje putnu ispravu, između ostalog navodi:

1.S tim u vezi valja naglasiti da se, u skladu s dankom 13. stavkom 2. Zakonika o schengenskim granicama, ulazak državljanina treće zemlje na područje države članice može zabraniti isključivo na temelju obraz/ožene odluke u kojoj se precizno navode razlozi zabrane, a donijelo ju je tijelo koje je za to ovlašteno mjerodavnim nacionalnim pravom, i koja se izdaje u obliku standardiziranog obrasca, koji se predaje predmetnom državljaninu, a koji u navedenom obrascu potvrđuje primitak odluke o zabrani ulaska.

2.Iz te odredbe proizlazi da se na zabranu ulaska primjenjuju iznimno stroge pretpostavke, koje su osobito namijenjene očuvanju prava obrane, kao što to proizlazi iz članka 13. stavka 3. Zakonika o schengenskjm granicama, u skladu s kojim osobe kojima se odlukom zabranjen ulazak imaju pravo na žalbu protiv te odluke.

86. S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da pravo Unije, osobito članak 13. Zakonika o schengenskim granicama, treba tumačiti na način da mu se protivi to da zračni prijevoznik uskrati ukrcaj državljaninu treće zemlje, pozivajući se na to da su potonjem tijela države članice odredišta zabranila ulazak na svoje državno područje, a da pritom navedenom državljaninu nije prethodno uručena nikakva pisana i obrazložena odluka o toj zabrani ulaska.

92. Formulacijom izraza „osim u slučajevima kada postoje opravdani razlozi da im se ukrcaj uskrati” iz članka 2. točke (j) Uredbe br. 261/2004 naglašeno je da zakonodavac Unije nije namjeravao zračnom prijevozniku ostaviti ovlast da ocjenjuje i sam konačno utvrđuje neadekvatnost putne dokumentacije.

94. Naime, budući daje cilj Uredbe br. 261/2004 osobito ukloniti ozbiljne probleme i neugodnosti koje putnicima uzrokuje uskraćivanje ukrcaja, bilo bi protivno tom cilju, koji podrazumijeva visoku razinu zaštite putnika, predmetnom zračnom prijevozniku dati ovlast da ocjenjuje i jednostrano i konačno odlučuje o tome da su u takvom predmetnom slučaju razlozi za uskraćivanje opravdani i da slijedom toga liši predmetne putnike zaštite na koju oni imaju pravo na temelju navedene uredbe.

U odnosu na Mišljenje Ministarstva od 6. prosinca 2022.g. i Mišljenje Ministarstva od 24. ožujka 2023.g. (zajedno u nastavku: „Mišljenja Ministarstva”), koja su oba, zbog istog činjeničnog stanja i primjenjivog prava na odgovarajući način primjenjiva i u ovom konkretnom predmetu, a iz kojih proizlazi mišljenje (zaključak) da je Đ opravdano odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku zbog neposjedovanja valjane vize, Okrivljenik ističe da pitanje valjanosti vize A (kao i cjelokupna argumentacije Okrivljenika u odnosu na navedeno, kako iz pisane obrane, tako i iz ovog podneska) je pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava u ovom prekršajnom postupku te se, kao meritorno pitanje za koje je mjerodavno hrvatsko pravo, ne može dati na odlučivanje niti mišljenje drugom nenadležnom tijelu. Okrivljenik ovdje ujedno ponavlja da se njegovo protivljenje počinjenju prekršaja za kojeg ga se tereti i predloženoj prekršajnopravnoj sankciji temelji na činjenici promjene primjenjivog materijalnog prava nakon navodnog počinjenja prekršaja, a tijekom vođenja prekršajnog postupka, što bi po mišljenju Okrivljenika trebalo dovesti do primjene za Okrivljenika povoljnijeg prava. Međutim, navode Okrivljenika da je do promjene primjenjivog materijalnog prava stvarno došlo potvrđuje i samo Mišljenje Ministarstva od 24. ožujka 2023.g. koje je na odgovarajući način primjenjivo u ovom predmetu, iz čega nedvojbeno proizlazi da po sada primjenjivom pravu Putnica kojoj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, ispunjava sve uvjete za ulazak u schengensko područje uspješnim ishođenjem jedinstvene schengenske vize tipa „C” za dopušten 01 ulazak (a koju je Putnica posjedovala). Jedini razlog zbog kojeg Ministarstvo u Mišljenju od 6. prosinca 2022.g., izdanog za ovaj predmet, nije na jednak način kao u Mišljenju od 24. ožujka 2023.g. zauzelo stajalište o tome da se primjenjivo pravo Republike Hrvatske promijenilo od 1. siječnja 2023.g. u korist Okrivljenika, jest to što je doneseno prije nastupa spomenutih pravnih posljedica punopravnog članstva Republike Hrvatske u schengenskom području. Iz tog razloga Okrivljenik smatra da Mišljenje Ministarstva od 6. prosinca 2022.g. ne predstavlja trenutno pravno stanje i zbog toga moli Sud da kao odgovarajuće uzme Mišljenje Ministarstva od 24. ožujka 2023.g., koje izričito navodi da se primjenjivo pravo doista promijenilo u korist Okrivljenika. Uz uvažanje Mišljenja Ministarstva, koja prema mišljenju Okrivljenika ipak trpe određene nedostatke, Okrivljenik je stajališta da interpretacija i odlučivanje o primjeni načela primjene za Okrivljenika povoljnijeg prava nije zadaća Ministarstva već nadležnog Suda, a što proizlazi iz uvriježenog stajališta bogate prakse hrvatskih sudova (primjerice u presudama Visokog prekršajnog suda Republike Jž-1111/2018, Jž-721/2018, Gž-972/2020 i dr. u slučajevima nepostojanja kontinuiteta prekršaja uslijed promjene primjenjivog materijalnog prava, a koje rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda.

Slijedom svega navedenog, ponašanje opisano u optužnom prijedlogu više nije djelo koje čini prekršaj. Okrivljenik predlaže Sudu da donese presudu kojom ga se oslobađa od optužbe. Podredno, ako Sud neovisno o argumentima Okrivljenika, smatra da je prekršaj ipak počinjen te da nema mjesta primjeni prava koje je stupilo na snagu kasnije, a koji je za Okrivljenika blaži, da umanji kaznu do zakonski propisanog minimuma ublaženja kazne, uzimajući u obzir da štetne posljedice nisu nastupile, kao i okolnosti da Okrivljenik nije prekršajno kažnjavan.

6.

U nastavku prekršajnog postupka okrivljena pravna osoba dostavila je u sudski spis podnesak u kojem se navodi, uz ostalo i u bitnom, kako u odnosu na temeljno sporno (pravno) pitanje u ovom postupku – pitanje primjene načela primjene za okrivljenika povoljnijeg prava u okolnosti kad se nakon počinjenja prekršaja, a tijekom prekršajnog postupka primjenjivo pravo promijeni u korist okrivljenika, okrivljenik još jednom želi skrenuti pažnju Sudu na mnogobrojnu sudsku praksu, od koje je Okrivljenik već ranije tijekom postupka priložio poneke presude. Naime, niti jedna od niže citiranih odluka ne ostavlja mjesta sumnji da nije u domeni diskrecijske ocjene suda hoće li primijeniti to načelo niti, kako je to pokušao argumentirati Ovlašteni tužitelj, zakon ostavlja prostora da se primjena navedenog načela zaobiđe. S obzirom da putnici kojima je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku po sada primjenjivom pravu ispunjavaju sve uvjete za ulazak u schengensko područje, ponašanje opisano u optužnom prijedlogu više nije djelo koje čini prekršaj jer je prekinut njegov pravni kontinuitet. Tako primjerice i sljedeća sudska praksa: Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Gž-972/2020: „... u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 30/21), koji je odredbom čl. 20. izmijenio čl. 115. st. 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18, 98/19) na način da se dosadašnji podstavak 29. briše, pa Zakon o prijevozu u cestovnom prometu više ne propisuje kao prekršaj ako domaći prijevoznik obavlja prijevoz za vlastite potrebe u unutarnjem ili međunarodnom cestovnom prometu teretnim vozilima najveće dopuštene mase iznad 12 tona (čl. 95. st. 3.), te stoga ne postoji pravni kontinuitet navedenog prekršaja." Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske &-721/2018: '' Slijedom navedenog, postupanje protivno odredbi čl. 53. st. 2. i 3. Zakona o protuminskom djelovanju (NN 110/15, 118/18, 98/19) u vezi čl. 56. st. 2. Pravilnika o načinu obavljanja poslova razminiranja, kontrole kvalitete, općeg i tehničkog izvida i obilježavanja minski sumnjivog područja (NN 45/16, 27/17), iako je i dalje propisano u materijalnim odredbama, nema kažnjive odredbe, te za okrivljenike u ovom prekršajnom predmetu, pravnu osobu s javnim ovlastima i u njoj odgovornu osobu, od 1. siječnja 2019. po propisu više nije prekršaj.... ” '' sada važeći zakon o protuminskom djelovanju za okrivljenike predstavlja blaži zakon, a u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja". Presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Jž-1111/2018: ''Naime, u prekršajnim odredbama novog Zakona o privatnoj zaštiti nije propisan prekršaj obavljanja poslova osiguranja i pratnje novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti bez teklića (čl. 6. st. 3. i čl. 40. Pravilnika o uvjetima i načinu provedbe tjelesne zaštite). Kako je to propisano Zakonom o privatnoj zaštiti (NN 168/03, 31/10, 139/10) jer je odredbom čl. 66 Zakona o privatnoj zaštiti (NN 16/20) propisana je zaštita gotovog novca i vrijednosti pri distribuciji koju provode pravne osobe i obrtnici iz čl. 65. st. 1 ovog Zakona provodi se sukladno odredbi Zakona kojim se uređuje zaštita novčarskih institucija, a kojim se propisuju mjere zaštite prilikom distribucije novca i vrijednosti. Slijedom navedenog kako postupanje okrivljene pravne osobe i odgovorne osobe činjenično opisano u točki 2. izreke pobijane presude nije više prekršaj propisan Zakonom o privatnoj zaštiti, jer nema pravnog kontinuiteta, odnosno ne može se podvesti pod neki prekršaj iz novog propisa, trebalo je okrivljenu pravnu osobu i odgovornu osobu primjenom odredbe čl. 182. točke 1. Prekršajnog zakona za to djelo prekršaja osloboditi od optužbe.

Nadalje, ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na prekršaj činjenično opisan u točki 1. izreke koji je pravno označen u prvostupanjskoj presudi kao prekršaj iz čl. 62. st. 1 točke 4. u svezi stavka 3. Zakona o privatnoj zaštiti (NN 68/03, 31/10, 139/10), ovaj Sud je utvrdio da i u odnosu na ovaj prekršaj treba primijeniti odredbu čl. 3. st. 1. Prekršajnog zakona kojom odredbom, kao što je već unaprijed navedeno, je propisano da će se prema počinitelju prekršaja primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a stavak 2 citiranog čl. je propisao, da ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju izmijeni jedanput ili više puta, primijenit će se propis, koji je najblaži za počinitelja.

Dakle, imajući u vidu daje donesen novi Zakon o privatnoj zaštiti (NN 16/20) koji je blaži za počinite/ja u odnosu na propisanu prekršajnopravnu sankciju, pa tako i u odnosu na ovaj prekršaj treba primijeniti blaži zakon, odnosno po službenoj dužnosti preinačena je prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način, da je ovaj Sud prekršaj okrivljene pravne osobe i odgovorne osobe činjenično opisan u točki 1 izreke prvostupanjske presude pravilno pravno označio kao prekršaj iz čl. 96. st.1. točke 26. u svezi st 3. Zakona o privatnoj zaštiti (NN 16/2020).'' (Navedena sudska praksa dostavljena je uz podnesak od 21. travnja 2023.g.)

Čl. 63. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o strancima (NN 151/22) propisuje da se "odredbe članaka 49., 50. i 51. stavka 2. te članka 52. Zakona o strancima (»Narodne novine«, br. 133/20. i 114/22.) neće primjenjivati na unutarnjoj granici Republike Hrvatske nakon stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj'. Stoga, odgovarajućim primjenom načela primjene za Okrivljenika povoljnijeg prava, kao i ostalih argumenata iznesenih od strane Okrivljenika tijekom postupka, Okrivljenik predlaže Sudu da donese presudu kojom ga se oslobađa od optužbe.

7.

Predstavnica ovlaštenog tužitelja iskazala je kako u odnosu na zaprimljeni podnesak iz kojeg je vidljivo da sva sudska praksa odnosno presude Visokog prekršajnog suda RH se odnose na neke druge Zakone, a ne u konkretnom slučaju na Zakon o strancima. Čl. 63. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima propisuje se da se odredbe čl.49., čl.50., čl.51. te čl.52. zakona o strancima neće primjenjivati na unutarnje granice RH nakon stupanja na snagu schengenskog provedbenog sporazuma u RH. Budući da je prekršaj počinjen 25. prosinca 2022. kada RH još nije bila punopravna članica schengenskog prostora, smatra da je prekršaj počinjen. Što se tiče primjene načela blažeg prava prema čl.3. Prekršajnog zakona da će se prema počinitelju primijeniti propis koji je blaži za počinitelja, isto tako čl.3.st.5. Prekršajnog zakona se propisuje da propis koji je na snazi samo na unaprijed određeno vrijeme ili unaprijed odredivo vrijeme primijenit će se na prekršaj počinjen u tom vremenu i nakon prestanka njegovog važenja, ako tim propisom nije drugačije propisano.

8.

Braniteljica okrivljene pravne osobe iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svih obrambenih navoda iznesenih u tijeku postupka.

9.

Sudac je izveo dokaz uvidom i čitanjem: Obavijest počinitelju prekršaja serijski broj 00379551, Rješenje Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta KLASA: UP/I-331-04/14-01/11, URBROJ: 526-05-01-01-01/2-19-13 od 21. siječnja 2019., zapovijed o vraćanju za ĐZ od 24. listopada 2021., preslika putovnice serijski broj [serijski broj] 7258474, preslika vize serijski broj [serijski broj], izvješće Postaje aerodromske policije Pleso sastavljeno 24. listopada 2021. u vezi AZ, potvrde Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije za AIR SERBIA A.D. BEOGRAD Predstavništvo u RH 17. studenog 2021.

10.

U završnom govoru predstavnica ovlaštenog tužitelja istaknula je kako ostaje kod optužbe protiv okrivljenika i predlaže da se donese odluka sukladno Zakonu.

U završnom govoru braniteljica okrivljene pravne osobe iskazala je kako u cijelosti ostaje kod prijedloga navedenog u pisanim obranama.

II/

1.

Nakon provedene glavne rasprave, povodom jedinstvene pisane obrane okrivljene pravne osobe, a temeljem izvedenih materijalnih dokaza, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da je okrivljena pravna osoba predmetne zgode postupila suprotno odredbi iz čl.52.st.1. Zakona o strancima, djelujući na način opisan u izreci presude, pa da je tako okrivljena zrakoplovna kompanija počinila prekršaj kažnjiv po čl.249.st.1. istog Zakona.

2.

Sudac je cijenio okolnosti iznijete u jedinstvenoj pisanoj obrani okrivljene pravne osobe, te je utvrdio kako istom obranom pravna osoba poriče počinjenje prekršaja koji joj je stavljen na teret i osporava svoju prekršajnu odgovornost, ali tu obranu nije prihvatio jer je temeljem izvedenih dokaza zaključio da je okrivljena pravna osoba počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret.

Sudac je uvjeren da je obrana okrivljene pravne osobe oblikovana na način da je poricano protupravno postupanje pravne osobe predmetne zgode, u cilju vlastite koristi, a s namjerom kako bi se pravna osoba zaštitila od prekršajne odgovornosti, oslobodila od krivnje i izbjegla odnosno umanjila kažnjavanje za počinjeni prekršaj.

3.

Sudac je uvidom u sve izvedene materijalne dokaze, osobito u Izvješće te u Zapovijed o vraćanju, sastavljenih od strane policijskih službenika PAP Pleso, kao i u Putovnicu i Vizu predmetne imenovane putnice, stranca, potvrdio činjenice i okolnosti navedene u činjeničnom opisu radnje prekršaja u Optužnom prijedlogu.

4.

Tijekom provedene glavne rasprave sudac je dana 17.11.2021.g. pribavio Potvrdu za AIR SERBIA A.D. BEOGRAD – PREDSTAVNIŠTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ, izdanu od Ministarstva pravosuđa, Uprava za kazneno pravo, Odjel za prekršajne evidencije, te je uvidom u istu utvrdio da je okrivljena pravna osoba već bila prekršajno kažnjavana zbog počinjenih prekršaja po Zakonu o strancima.

5.

Sudac je temeljem čl.88.st.2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio sve već navedene dokaze, kao i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima.

6.

Sudac nije izvodio druge eventualno postojeće dokaze, iz razloga izbjegavanja odugovlačenja prekršajnog postupka i izbjegavanja nepotrebnih radnji i troškova, a vodeći se načelom ekonomičnosti postupka i svrhovitosti.

Osim toga, sudac je zaključio kako je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno temeljem svih već izvedenih dokaza, pa da se može donijeti valjana odluka i bez dopunskog izvođenja dokaza.

Sudac ima čvrsti stav i uvjerenje da se izvođenjem novih dokaza činjenično stanje ne bi moglo dodatno utvrditi i ne bi doprinijelo boljem pojašnjenju već utvrđenih činjenica odlučnih za prijavljeni počinjeni prekršaj, te smatra da to ne bi moglo dovesti do drugačije odluke u odnosu na okrivljenu pravnu osobu, osim o njezinoj krivnji i kažnjavanju.

7.

Nakon provedene glavne rasprave, cijeneći sve izvedene dokaze i povezujući iste sa jedinstvenom pisanom obranom okrivljene pravne osobe, dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, kao i temeljem cjelokupnog dokaznog postupka, sudac je sa sigurnošću i nesporno utvrdio i s uvjerenjem zaključio da je okrivljena pravna osoba predmetne zgode ostvarila sva bitna obilježja djela prekršaja koje joj je stavljeno na teret, na način opisan u izreci presude.

8.

Zakon o strancima u čl.52. propisuje, uz ostalo, da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja, ako mu je potrebno.

Isti Zakon u čl.249. propisuje, uz ostalo, da će se novčanom kaznom u iznosu od 6630,00 eura, za svakog prevezenog državljanina treće zemlje, kaznit prijevoznik – pravna osoba koji je dovezla državljanina treće zemlje koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja ako mu je potrebno.

9.

Odluka br.565/2014/EU Europskog parlamenta i vijeća od 15.05.2014.g. o uvođenju pojednostavljenog režima kontrole osoba na vanjskim granicama na temelju jednostranog priznanja od strane Bugarske, Hrvatske, Cipra i Rumunjske određenih isprava kao jednakovrijednih njihovim nacionalnim vizama za tranzit ili namjeravani boravak na njihovim državnim područjima koji ne premašuje 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana i stavljanju izvan snage odluka 895/2006/EZ i 582/2008/EZ, propisuje u čl.2.st.2. da Bugarska, Hrvatska, Cipar i Rumunjska također mogu smatrati jednakovrijednima svojim nacionalnim vizama za tranzit ili namjeravani boravak na njihovim državnim područjima koji ne premašuje 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana vize s ograničenom teritorijalnom valjanošću izdane u skladu s prvom rečenicom čl.25.st.3. Zakonika o vizama.

10.

Uredba (EZ) br. 810/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 13.07.2009.g. o uspostavi Zakonika Zajednice o vizama (Zakonik o vizama) u čl.25.st.1. propisuje da se viza s ograničenom područnom valjanošću izdaje iznimno u slučajevima (a) ako konkretna država članica smatra da je potrebno iz humanitarnih razloga, razloga nacionalnog interesa ili međunarodnih obveza, 1)odstupiti od načela da uvjeti za ulazak iz čl.5.st.1.t. (a), (c), (d) i (e) Zakonika o schengenskim granicama moraju biti ispunjeni, 2)izdati jedinstvenu vizu usprkos prigovoru države članice s kojom je obavljena konzultacija u skladu s čl.22., 3)izdati vizu zbog hitnosti, iako nije obavljena prethodna konzultacija u skladu s čl.22., ili (b) ako je, zbog razloga koje konzulata smatra opravdanim, izdana nova viza za boravak tijekom istog šestomjesečnog razdoblja podnositelju koji je tijekom tih šest mjeseci već koristio jedinstvenu vizu ili vizu s ograničenom teritorijalnom valjanošću kojima je odobren boravak od tri mjeseca.

Isti Zakonik o vizama u čl.25.st.2. propisuje da viza s ograničenom područnom valjanošću (LTV), izdana u skladu s odredbom st.1. istog Zakonika, vrijedi za državno područje države članice koja ju je izdala, a iznimno može vrijediti za područje više od jedne države članice, sukladno pristanku svake takve države članice.

Zakonik o vizama u čl.25.st.3. propisuje, između ostalog, da ako podnositelj zahtjeva ima putnu ispravu koju ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države članice, izdaje se viza koja vrijedi za područje država članica koje priznaju tu putnu ispravu.

11.

Odluka Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području republike hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (NN br. 84/14), u točki II propisivala je koje se isprave priznaju kao jednakovrijedne hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje isprave su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava. Navedene su slijedeće isprave: (podtočka 1.) jedinstvena viza koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka, (podtočka 2.) viza s ograničenom područnom valjanošću izdana nositelju putne isprave što je ne priznaju jedna ili više, ali ne sve države Schengenskoga prostora, a koja vrijedi za područje država koje priznaju tu putnu ispravu, valjana za dva ili više ulazaka, (podtočka 3.) dugotrajna viza za boravak dulji od 90 dana, kao i (podtočka 4.) dozvola boravka kako je definirana u članku 2. točki 15. Uredbe (EZ) broj 562/2006 Europskoga parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kojom se uspostavlja Zakonik Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama).

12.

Sudac smatra kako je nesporno da državljani trećih zemalja, kojima je inače potrebna viza, ulaze u Republiku Hrvatsku na osnovi valjanih schengenskih isprava.

To je bilo utvrđeno i Odlukom o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (Narodne novine, br. 84/14), koja je bila na snazi od 22. srpnja 2014. godine do 31. prosinca 2022. godine.

13.

Evidentno je da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana (NN br. 84/14), prestala vrijediti od dana potpune primjene odredaba schengenske pravne stečevine u Republici Hrvatskoj kao državi članici Schengenskog prostora, odnosno od dana 01.01.2023.g., međutim ona nije propisivala obveze i odgovornosti prijevoznika, već uvjete ulaska u pogledu priznavanja određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi.

14.

Općepoznato je i razumljivo da upravo odredbe Zakona o strancima propisuju obveze i prekršajnu odgovornost u slučajevima propuštanja dužne radnje prijevoznika kod ukrcaja putnika na let i dovoženja državljana trećih zemalja na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku, a označeni zakon se u tom pogledu nije mijenjao.

15.

Zakon o strancima propisuje objektivnu odgovornost i kažnjavanje prijevoznika, ako postupi suprotno zakonskim odredbama, a budući je sudac nesporno utvrdio da je predmetne zgode okrivljena pravna osoba kao prijevoznik, dovezla na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku imenovanog državljana treće zemlje, to jest imenovanog stranca koji nije imao valjanu vizu koja mu je bila potrebna, zaključio je da je okrivljena pravna osoba ispunila biće prekršajnog djela koje joj je stavljeno na teret, te da se ne može osloboditi odgovornosti isticanjem okolnosti na koje kao avioprijevoznik eventualno ne može ili teško može utjecati.

16.

Sudac je mišljenja da je okrivljena pravna osoba odgovorna za zakonito poslovanje i postupanje na propisani način u svim segmentima, pa je tako, između ostalog, dužna i nadzirati, kontrolirati i voditi računa da kao prijevoznik dovede državljanina treće zemlje, to jest stranca na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako stranac ima valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu, ako mu je potrebna ili odobrenje boravka ili valjano odobrenje putovanja, ako mu je potrebno, sukladno zakonskim odredbama, a što je okrivljena pravna osoba predmetne zgode propustila učiniti.

Okrivljena pravna osoba je i u predmetnom slučaju bila dužna voditi računa da se prilikom dovoženja stranaca na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku, poštuju svi pozitivni propisi, a eventualno postojanje određenih poteškoća oko provođenja i poštivanja tih propisa, te vršenja kontrole, po uvjerenju suca, niti na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe, niti je to moguće isticanjem eventualnih smetnji, poteškoća ili negativnih okolnosti.

17.

Vezano uz obrambene navode okrivljene pravne osobe kako nisu dostavljeni dokazi o načinu putovanja putnice, odnosno je li u Republiku Hrvatsku putovala direktnim letom iz Beograda ili se radi o tranzitnom putniku, kao i da nije mogla provjeriti putnikovu putnu ispravu te da su putnika pregledali službenici srpske pogranične policije i zračne luke u Beogradu, odnosno naglašavanje da se ukoliko postoji prekršajna radnja ista može pripisati jedino pograničnoj policiji Republike Srbije ili neke druge države odakle je putnik doputovala – ukoliko se radi o tranzitnom putniku, a da je štetu pretrpio jedino okrivljeni jer je bio prinuđen o svom trošku putnika vratiti odakle je došao, sudac je zaključio da nema potrebe tumačiti unutarnju organizaciju zračnih luka drugih država, kao ni postupak kontrole putnika, a pritom smatra kako ista okolnost, kao i sve ostale istaknute okolnosti, nisu od važnosti za sigurno utvrđenje počinjenja terećenog prekršaja.

18.

Pored ostalog, u odredbi točke I. Odluke Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, koja je važila u vrijeme počinjenja terećenog prekršaja, izričito je bilo navedeno kako se njome utvrđuje provedba Odluke br. 565/2014/EU.

Također je nesporno da se, sukladno odredbi članka II. točki 1. označene Odluke, koja je važila u vrijeme počinjenja terećenog prekršaja, kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi priznaje jedinstvena schengenska viza, koja vrijedi za čitavo područje država Schengenskoga prostora, valjana za dva ili više ulazaka.

19.

U konkretnom slučaju, iz dokumentacije dostavljene uz optužni prijedlog, razvidno je da je predmetne zgode imenovana državljanka treće zemlje, Ruske Federacije, posjedovala Grčku jednokratnu Schengen vizu, tip C, za jedan ulaz, pa je nesporno kako u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uvjet iz točke II. broj 1. Odluke Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana.

Imenovana strana državljanka, imala je predmetne zgode jedinstvenu schengensku vizu koja je vrijedila za čitavo područje država Schengenskoga prostora, ali budući je ista vrijedila samo za jedan ulazak te nije bila valjana za dva ili više ulazaka, ne priznaje se kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi.

Slijedom navedenog jasno je i nesporno da predmetne zgode imenovana strana državljanka nije posjedovala valjanu vizu koja joj je bila potrebna za ulazak u Republiku Hrvatsku, kako je to propisano Zakonom o strancima.

Stoga je imenovanom putniku, državljanki Ruske Federacije, dopušten ulazak u zrakoplov okrivljene pravne osobe u zračnoj luci u Beogradu, a opravdano joj je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku.

20.

Nadalje, budući su mjerodavne obavijesti o hrvatskom viznom sustavu javno dostupne na službenim mrežnim stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a te su obavijesti službenog karaktera i redovito se ažuriraju, pa se pod izbornikom „Vize“, u podizborniku „Pregled viznog sustava“ mogu pronaći relevantni podaci o hrvatskom viznom sustavu, sudac smatra da je razvidno i nesporno kako je predmetne zgode državljanima Ruske Federacije, nositeljima običnih putovnica, viza bila potrebna za ulazak u Republiku Hrvatsku, a i dalje bez vize ne mogu ući ni u jednu državu članicu Europske unije, pa tako ni u Republiku Hrvatsku.

21.

Osim toga, opće je poznato da Republika Hrvatska od 1. siječnja 2023. u potpunosti primjenjuje schengensku pravnu stečevinu kao država članica Schengenskog područja i da je vizni režim Republike Hrvatske dio pravne stečevine Unije, kao i da od 1. siječnja 2023. hrvatske diplomatske misije i konzularni uredi izdaju schengenske vize (viza tipa A i C) i nacionalne dugotrajne vize (viza tipa D).

22.

Sudac je zaključio i kako je za nesporno utvrđenje počinjenja prekršaja za koji se okrivljena pravna osoba tereti, odlučna objektivna činjenica da je predmetne zgode okrivljena zrakoplovna kompanija kao prijevoznik, dovezla imenovanog stranca na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku, a isti nije imao valjanu vizu koja mu je potrebna za ulazak u Republiku Hrvatsku.

Shodno navedenom, sudac je uvjeren kako su okolnosti koje je okrivljena pravna osoba iznijela u svojoj jedinstvenoj pisanoj obrani, samo pokušaj da se pravna osoba zaštiti od prekršajne odgovornosti, oslobodi od krivnje i izbjegne ili umanji kaznu za prekršaj koji joj se stavlja na teret, ali da te okolnosti nikako ne mogu dovesti do oslobađanja okrivljene pravne osobe od prekršajne odgovornosti i krivnje za počinjeni prekršaj.

23.

Stoga je sudac nakon provedene glavne rasprave, nakon jedinstvene pisane obrane okrivljene pravne osobe te nakon provedenog dokaznog postupka, donio odluku o počinjenom prekršaju kao u izreci presude i okrivljenu pravnu osobu proglasio krivom, pa ju je kaznio za prevezenog imenovanog stranca novčanom kaznom, a koju kaznu je izrekao u visini za koju smatra da je primjerena i opravdana, te da odgovara stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja okrivljene pravne osobe.

24.

Prilikom izbora vrste i mjere kazne sudac je cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti propisane u čl.36.st.1. i st.2. Prekršajnog zakona.

Kao otegotnu okolnost sudac je na strani okrivljene pravne osobe našao činjenicu da je već bila pravomoćno kažnjavana za slične prekršaje temeljem Zakona o strancima.

25.

Sudac nalazi da ima mjesta primjeni čl.37. Prekršajnog zakona budući smatra da na strani okrivljene pravne osobe postoje posebno izražene olakotne okolnosti kao što su okolnost da okrivljena aviokompanija kao počinitelj prekršaja nije prouzročila štetne posljedice koje bi trebalo otklanjati ili umanjivati, odnosno nije prouzročila štetu koju bi trebalo naknaditi, da je prekršaj počinjen iz nehaja kao blažeg stupnja krivnje, da se zbog dislociranosti radi o tzv. „distancijskom prekršaju“, da je imenovanog državljanina treće zemlje, to jest stranca kojem je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku označena zrakoplovna kompanija vratila u zemlju iz koje je doputovao, da je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih vrijednosti neznatan, pa sudac smatra kako se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od zakonom propisane za počinjeni prekršaj.

Vrednujući razmjere i objektivnu težinu počinjenog prekršajnog djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja, a uzimajući u obzir sve okolnosti počinjenja prekršaja u njihovoj ukupnosti i kvaliteti, sudac nalazi da je u predmetnom slučaju kazna izrečena u ublaženom iznosu primjerena svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljene pravne osobe, odnosno da nije preniske ni previsoka, već da je dostatna svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te smatra da će se upravo ovako izrečenom visinom novčane kazne ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja navedena u čl.6. i čl.32. Prekršajnog zakona.

Stoga je sudac za počinjeni prekršaj, umjesto kazne u Zakonom propisanom iznosu, okrivljenoj pravnoj osobi izrekao kaznu ispod propisanog posebnog minimuma kazne iskazane u točno određenom iznosu, jer smatra da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od najmanje propisane.

26.

Temeljem odredbe čl.152.st.3. i čl.183.st.2. Prekršajnog zakona upozorava se okrivljena pravna osoba da ako u roku koji joj je određen za plaćanje novčane kazne uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna u cjelini uplaćena.

27.

Odluka o trošku prekršajnog postupka temelji se na propisima navedenim u izreci presude, odnosi se na dužinu trajanja i složenost postupka, a visina je odmjerena u paušalnom iznosu.

Velika Gorica, 14. veljače 2025.

Zapisničarka

Sudac

Ivana Hoti, v.r.

Damir Tepeš, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude ovlaštene osobe imaju pravo podnijeti žalbu Visokom prekršajnom sudu Republike Hrvatske, u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi u dva primjerka Općinskom sudu u Velikoj Gorici, na adresi [adresa].