REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-239/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu tog suda Jasni Grgurić u parničnom postupku tužitelja RD iz [adresa] (ranije iz [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Nadi Magdić, odvj. u Ogulinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po pun. Mariji Bartoluci, odvj. iz OD Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, objavljene 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.1. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju ND iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.923,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počev od 13. lipnja 2023. do isplate; sve u roku od 15 dana.

I.2. Odbija se tužitelj RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim zatraženim iznosom od 346,33 EUR, preko dosuđenog; kao neosnovanim.

II.1. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 tužitelju RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.693,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja na iznos parničnog troška teče počev od 14. veljače 2025. do isplate; u roku od 15 dana.

II.2. Odbija se tužitelj RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim zatraženim iznosom troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 457,00 EUR, preko dosuđenog; kao neosnovanim.

III. Odbija se tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 sa svojim zahtjevom za plaćanjem svojih troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR uvećano za trošak pristojbe; kao neosnovanim.

O b r a z l o ž e n j e

1.1. Tužitelj u tužbi od 21. srpnja 2023. navodi da su tužitelj i tuženik dana 10.05.2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj 9011303246, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.981,76 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, na rok otplate od 228 mjeseci. Ugovorom o kreditu ugovorena je valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju banke, za mjesečne anuitete, za izračun kamate, kao i zatezne kamate time da se naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi banke na dan plaćanja. Tužitelj je radi isplate obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene po istom ugovoru o kreditu pokrenuo parnicu kod ovog suda koja se sada vodi pod poslovnim brojem P-240/2018 i trenutno se spis nalazi kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije tužitelja. Stranke su dana 08.12.2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011303246, kojim je utvrđeno na dan 30.09.2015. godine iznos neotplaćene / nedospjele glavnice od 20.418,28 eura, iznos preplate od 1.002,95 eura odnosno 7.660,03 kuna i da je mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka u iznosu od 227,94 eura. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i osam tuženih banaka, između kojih i tuženika u ovoj pravnoj stvari, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz ugovora o kreditu pod toč. 1. tužbe nesporno proizlazi da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, kao i za sve ostale obveze korisnika kredita. Tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovaranjem valute – švicarskog franka uz koju je vezana glavnica promjenom – povišenjem tečaja CHF, tužitelju više obračunao od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine novčane iznose koje je tužitelj specificirao nakon provedenog sudskog financijskog vještačenja, s rokovima dospijeća prema odredbama ugovora o kreditu. S obzirom da su utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kamata je prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju bitan sastojak potrošačkog ugovora o kreditu, i ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, tužitelj smatra da su u cijelosti ništetni ugovor o kreditu i dodatak tome ugovoru.

1.2. Tužitelj je, nakon provedenog vještačenja, dostavio preciziranu toč. I. tužbenog zahtjeva, a koji iznos je uskladio s iznosom utvrđenom po vještaku te valutom u RH.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Navodi da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate. Nadalje ističe da je valutna klauzula bila dozvoljena, da otplatna tablica čini sastavni dio Ugovora, a u kojoj su anuiteti izraženi isključivo u CHF, tj. nema valutne klauzule. Isto tako ističe da ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu bile dovedene u nejednaki položaj jer je čl. 22 ZOO valutna klauzula dopuštena. Također se ističe da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu ''Potrošač'' jer iz nje ne proizlazi da kamatna stopa mora biti fiksna, tj. tuženik tvrdi da je legitimno pravo u ugovorima ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Tvrdi da okolnost da banka mijenja kamatnu stopu sama po sebi nije nedopuštena. Pored navedenog tuženik ističe i prigovor zastare.

3.1. U toku dokaznog postupka izvršen je uvid i pročitan je plan otplate od 27.12.2013. (list 48-50), nalaz i mišljenje vještaka prof.dr.sc. (list 54-62), podnesak tuženika s priležećom dokumentacijom, tj. planom otplate, podneskom vezanim uz konverziju i izračun konverzije na dan 30.9.2015., izračun konverzije, izvod iz otvorenih stavaka na dan 30.9.2015. (list 64-80), dodatak ugovoru o kreditu bez datuma i potpisa (prijedlog) (list 81-86), knjigovodstvena kartica tuženika za period od 20.5.2006. do 1.1.2022. te saldo konto kartica (list 97-133), dodatak ugovoru o kreditu od 8.12.2015. (list 134-138), plan otplate o dodatku, tj. od 20.10.2015. do 20.5.2025. (list 139-141), ZK izvadak za nekretninu s uknjiženim pravom zaloga (list 142), pregled uplata po kreditu tužitelja od 20.5.2006. do 31.5.2022. (list 143-149), dokumentacija PBZ d.d. od 2.10.2024. (list 177-230), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke Tome Dlaka, dipl.ecc. od 2. prosinca 2024. (list 231-246) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

3.1. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 8.12.2015. utvrđuje se da je preostao iznos neotplaćene nedospjele glavnice od 20.418,28 EUR po Ugovoru o kreditu koji su stranke zaključile 10.5.2006., da je u tom trenutku iznos preplate 1.002,95 EUR i da je ugovoren mjesečni anuitet od 227,94 EUR. Nadalje se utvrđuje da je u toč. 1. bilo propisano da se kredit ugovara u CHF koji se daje na raspolaganje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i to u iznosu od 44.981,76 CHF. U toč. 4. ugovorena je kamata od 4,20 %, promjenjiva. U toč. 7. je ugovoren rok otplate od 228 mjeseci, tj. anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja te banka zadržava pravo mijenjati iznose anuiteta u slučaju promjene kamatne stope.

3.2. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 10.5.2006. utvrđuje se također da je u istom ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa te isplata mjesečnog anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok je valutna klauzula ukupnog iznosa o kreditu vezana uz CHF.

3.3. Iz Plana otplate PBZ d.d. utvrđuje se da su prvi anuiteti koji su trebali biti otplaćeni iznosili 286,69 EUR, da se je taj iznos anuiteta postepeno povećavao do 328,00 EUR, da je kamatna stopa promjenjiva od 4,20 do 6,00 % te da su svi iznosi izraženi u stranoj valuti, tj. CHF, a Plan otplate nosi datum 16.5.2006.

3.4. Iz dopisa PBZ d.d. od 30. rujna 2015. godine proizlazi izračun konverzije kredita tuženika te se utvrđuje da je također izračun vezan uz tečaj CHF na dan isplate te da je obračunata samo početna kamatna stopa s valutnom klauzulom od 5,55%, a spomenutom prileži i izračun konverzije kredita iz kojeg proizlazi da je kamatna stopa bila promjenjiva, da je dospjela glavnica obračunavana u EUR-u po srednjem tečaju EUR na dan uplate koji je bio promjenjiv te uplata vršena u kunama.

3.5. Iz knjigovodstvene kartice PBZ d.d. od 18.12.2023. utvrđuje se koje točno iznose je tužitelj isplatio ovdje tuženiku.

3.6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke Tome Dlaka, dipl.ecc. od 2. prosinca 2024. utvrđuje se da je prema Ugovoru o kreditu od 10.5.2006. i otplatnom planu uz navedeni Ugovor o kreditu korisnik kredita trebao otplatiti 228 anuiteta, svaki u iznosu od 286,69 CHF. Primjenom tečaja na dan korištenja kredita za 1 anuitet obveza bi iznosila 1.342,47 HRK. Obveza za 228 anuiteta iznosila bi 306.083,16 HRK. Prema početnom otplatnom planu do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu dospjelo je 114 anuiteta koji po početnom tečaju i kamati iznose ukupno 153.041,58 HRK, pri čemu su uzeti u obzir dodatni obračuni kamata u razdobljima počeka. Ukupno je za razdoblje do konverzije utvrđena preplata zbog većeg tečaja u iznosu od 24.488,97 HRK. Ukoliko se uračunavaju i negativne vrijednosti preplata iznosi 23.163,18 HRK. Zbog primjene povećane kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,20% obveza za razdoblje do 30.9.2015. godine veća je za 12.920,57 HRK. Dodatkom ugovoru koji je sklopljen 8.12.2015. godine određeno je da tužitelj treba otplatiti preostalu glavnicu u iznosu od 20.150,99 EUR, da novi anuitet u eurima iznosi 227,94 EUR te da za plaćanje ostaje 114 anuiteta od kojih prvi dospijeva 20.12.2015. godine. Prema navedenom, u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru obveza bi do svibnja 2025. godine iznosila 25.985,16 EUR. Međutim, primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi anuiteta mijenjali su se više puta, a prijevremena otplata dogodila se u svibnju 2022. godine. Tužitelju je konverzijom priznata preplata koja je na dan 30.9.2015. godine iznosila 1.002,95 EUR, a u prijelaznom razdoblju do sklapanja Dodatka ugovoru povećana je za 84,19 EUR tako da ukupno iznosi 1.087,14 EUR. Navedeni iznos preplate preračunat u kune iznosi 8.303,03 HRK, a iskorišten je pri plaćanju obveza za anuitete koji su dospijevali do 20.9.2016. godine (anuiteti 115-124). Obračunom je utvrđeno da bi po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF korisnik kredita trebao u cijelom razdoblju otplate platiti iznos od 295.101,83 HRK, a stvarno je platio 353.065,32 HRK, što je više za 57.963,49 HRK.

3.7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2005. godine kad je imao 20 godina jer mu je tada djevojka, a sada supruga ostala trudna i trebao je hitno rješavati stambeno pitanje za obitelj pa je novcem od kredita kupio kuću u selu blizu svojih roditelja. Završio je trgovačku školu i kao trgovac je imao malu plaću od 2.400,00 kn. Otišao se informirati u PBZ gdje je imao otvoren račun i primao plaću i kada je došao u banku i pitao za kredit u kunama ili eurima, osobna bankarica mu je ponudila da isključivo može dobiti kredit u CHF jer da za druge valute nije kreditno sposoban. Osim toga, rekla je da mu trebaju jamci pa je njegova majka dala svoju nekretninu pod hipoteku kao jamac, a otac je bio još jedan jamac sa svojom plaćom, odnosno mirovinom. Na pitanja suda odgovara da nikad do tada nije podizao kredit, nije čuo niti znao što je to valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Kasnije je to vidio na TV. Zna samo da je bankarica na tom prvom razgovoru rekla da je tečaj CHF 4,4 kn i da je kamata 3,23 %, a mjesečna rata kredita je bila do 1.300,00 kn što mu je bilo prihvatljivo. Kada je došao doma, išao je na teletekst pogledati kakva je to valuta CHF jer do tada za to nije čuo i vidio je da se unazad 20-30 godina nije mijenjala. Zato se javio bankarici i odlučio za kredit. Nadalje na pitanja suda odgovara da je kroz 2-3 dana pribavio sve potrebno za podizanje kredita, došao je procjenitelj od banke iz Zagreba i slikao maminu kuću pa je otišao u banku gdje mu je bankarica dala papire, odnosno ugovore koje je odnio kod javnog bilježnika i tamo ih potpisao. Prije nego što je otišao s ugovorima kod javnog bilježnika bankarica mu nije pročitala ugovor i nije mu ga protumačila, a ugovor je bio u cijelosti ispisan kad mu ga je dala te mu je rekla da ga sve spremno čeka. Imao je tada 20 godina i ugovor nije čitao. Niti javni bilježnik mu nije pročitao ugovor, već ga je tamo potpisao i potpisao se u knjigu. Otplata kredita bila je ugovorena u mjesečnim ratama na način da se isplaćivao kredit s njegovog tekućeg računa na koji je primao plaću. Već za oko 6 mjeseci su rate kredita počele rasti tako da bi u jednom trenutku bile dosegnule čak i visinu njegove plaće. Sudu odgovara da mu banka nije slala nikakve obavijesti da će rasti rata, već je vidio da CHF raste. Radi toga je bio, kao i zbog svog umirovljenja zbog bolesti, onemogućen plaćati tako visoke rate te je u jednom trenutku otišao u banku i tražio konverziju u EUR jer je čuo da se to može. Da ne bi došlo do ovrhe na njegovoj nekretnini, molio je da se zastane s naplatom glavnice te da plaća samo kamatu, a kako bi izbjegao ovrhu te mu je to bilo omogućeno i zaključio je Dodatak ugovoru o kreditu. Obzirom da je bio u teškoj životnoj situaciji, nakon moždanih udara je umirovljen i primao je mirovinu 1.500,00 kn, pristao je na bilo što samo da mu ne ode kuća na ovrhu i prodaju te nije čitao niti odredbe ovog dodatka ugovoru, već je bio sretan da mu se uopće omogući odgađanje otplate kredita. Na isti način je i ovaj Ugovor zaključio, tj. dobio ga je u banci, otišao kod javnog bilježnika i kroz 10 minuta vratio u banku, bez da ga je pročitao i bez da mu ga je netko protumačio. Polovicom 2022. godine u cijelosti je otplatio ovaj kredit jer je čuo da će opet rasti kamate te su mu novac pozajmili roditelji da kredit u potpunosti zatvori. Na pitanje pun. tuženika odgovara da se je raspitivao o kreditu još samo u ZBZ d.d. jer mu je djelovala moćno kao i njegova banka. Ne sjeća se točno, ali misli da mu nije ZBZ ponudila kredit jer je imao malu plaću. Bankarska službenica ga u niti jednom kreditu nije upozorila da bi kamata mogla rasti. Navodi da ne zna da li ga je bankarica upozorila da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom. Tada je znao što znači kamatna stopa. Javni bilježnik ni na što ga nije upozorio niti su razgovarali o ičemu. Od banke nije zatražio niti dobio Opće uvjete poslovanja prilikom zaključenja kredita. Ne sjeća se kada je otišao u banku prvi puta tražiti konverziju, ali su 2015. svima napravili konverziju. Da je znao da će biti tako nepovoljna ne bi u to ulazio.

4.1.Temeljem provedenog dokaznog postupka, brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odlučio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Napominje se da je isti postavljen sudu 21. siječnja 2025. te je isti istog dana otpremljen tuženiku te je pročitan kao specificiran tužbeni zahtjev na raspravi od 22. siječnja 2025. kojemu je prisustvovao punomoćnik tuženika i kojemu nije prigovarao. Radi toga sud podnesak tuženika od 5. veljače 2025. smatra procesnom zlouporabom i to iz razloga što isti nije putem e – Komunikacije uoči rasprave preuzeo dostavljeni mu podnesak, već neosnovano navodi da isti ima rok od 15 dana za odgovor na spomenuti podnesak što je netočno jer je provedbenim propisima o korištenju e – Komunikacije navedeno da ukoliko stranka ne zaprimi pismeno dostavljeno e – Komunikacijom u roku do 15 dana, nakon proteka tog roka smatrati će se urednom dostavom. U konkretnom slučaju tuženik je prisustvovao glavnoj raspravi na kojoj je tužitelj istaknuo da ostaje kod specificiranog tužbenog zahtjeva te istome nije prigovorio, a naglašava se da su osnovna načela parničnog postupka javnost i kontradiktornost te izvođenje svih dokaza, odnosno iznošenja prigovora na raspravi. Samo se napominje da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva kao što to u svojem podnesku od 5. veljače 2025. navodi tuženik, već sud utvrđuje da se radi o specifikaciji tužbenog zahtjeva, odnosno utuženih iznosa nakon provedenog vještačenja te usklađivanja s istim, a u skladu sa odredbom iz čl. 191. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – u daljnjem tekstu ZPP), tj. utvrđuje se da se uopće ne radi o preinaci tužbe.

4.2. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri donošenju odluke sud je vodio računa o izvedenim dokazima, osobito iskazu tužitelja kojega sud ocjenjuje objektivnim i relevantnim za donošenje odluke.

5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništavim Ugovor o kreditu od 10.5.2006. i Dodatka Ugovora o kreditu od 8.12.2015. te da se naloži tuženiku plaćanje novčanog iznosa od 20.342,38 EUR te postavlja i alternativni tužbeni zahtjev kojim predlaže sudu, vezano uz valutnu klauzulu i temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju temeljem stjecanja bez osnove iznos od 3.250,25 EUR. Prilikom donošenja odluke o spomenutom, sud je usvojio alternativni tužbeni zahtjev kao opravdan i osnovan uz primjenu pravne osnove iz čl. 1111. ZOO, a temelj za spomenuto je utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora i Dodatka Ugovora na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 377. u vezi čl. 324 ZOO.

5.2. Nesporno proizlazi i iz Ugovora o kreditu utvrđuje se da je u toč. 1. bilo propisano da se kredit ugovara u CHF koji se daje na raspolaganje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja i to u iznosu od 44.981,76 CHF. U toč. 4. ugovorena je kamata od 4,20 %, promjenjiva. U toč. 7. je ugovoren rok otplate od 228 mjeseci, tj. anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja te banka zadržava pravo mijenjati iznose anuiteta u slučaju promjene kamatne stope. Također je nesporno da je izvršena konverzija Ugovora zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu dana 8.12.2015. na iznos od 20.418,28 EUR s iznosom preplate od 1.002,95 EUR, da se radi o denominiranju kredita koji je bio u CHF, a sada u EUR, također s valutnom klauzulom, da su kamate promjenjive, s valutnom klauzulom, tj. plative u kunama po srednjem tečaju EUR na dan isplate.

6. Sporna je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 10.5.2006. iz toč. 1., 4. i 7. te odredbe Dodatka Ugovora o kreditu, tj. konverzije od 8.12.2005. iz čl. 6., 7. i 9. te je sporna osnova i visina potraživanja tužitelja.

7.1. Odlučujući prije svega o prigovoru zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev ima primijeniti odredba iz čl. 328 ZOO, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku, budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužitelj kredit podigao tj. da je ugovor zaključen 2006. godine, a konverziju 2015. godine. Iz "Presude Potrošač" proizlazi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je ZBZ d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključuje ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima "oštećenici" su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužitelj ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključio 4. svibnja 2007. tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7.2. Pri donošenju odluke sud je utvrdio da je ništava odredba iz čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu od 10.5.2006. kojim je ugovoren kredit u CHF, a koji se daje na raspolaganje u kunama koji odgovaraju protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, dakle, valutna klauzula. Također je ništava odredba u kojima je propisana promjenjiva kamatna stopa vezana uz srednji tečaj CHF plativa u kunama, kao i odredba koja se odnosi na otplatu temeljem koje je mjesečni anuitet vezan uz valutnu klauzulu tj. promjenjivost valute prema srednjem tečaju tečajne liste banke u odnosu na kn; na dan plaćanja.

7.3. Također je nedvojbeno utvrđeno da su ugovaratelji zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu od 8.12.2015., a u kojem je ugovorena konverzija kredita i prema kojem je utvrđeno da je tužitelj uplatio do tada više od ugovorenog, također je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, ali sada vezano uz valutu EUR.

7.4. Uvidom u spomenuti Ugovor i Dodatak ugovora te na temelju iskaza tužitelja, kao i nalaza i mišljenja vještaka, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Saslušanjem tužitelja nedvojbeno je utvrđeno kako istom prije potpisivanja ugovora nije dan na uvid obrazac ugovora, dan ili dva ranije, odnosno dovoljno rano da ga on može uz pomoć stručne osobe razumjeti, odnosno protumačiti odredbe. Nadalje je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj trgovac u mirovini sa srednjom stručnom spremom te nema odgovarajuće pravno i ekonomsko znanje da bi si mogao nedvojbeno i jasno sam protumačiti značaj svih odredbi Ugovora, a osobito toč. 1., 4. i 7. te odredbe Dodatka ugovora, tj. pojmove valutna klauzula, kamatna stopa, konverzija, denominacija, referentno razdoblje, promjenjivost kamate. Također je njegovim saslušanjem dokazano da mu niti službenica banke nije uopće protumačila odredbe Ugovora i Dodatka Ugovora pa prema tome niti ove sporne, a to nije učinio niti javni bilježnik. Osobito se ističe okolnost da uz Ugovor i Dodatak Ugovora, kreditor tj. tuženik nije priložio Uvjete te Odluke o kamatama koje se spominju pa je očito da tužitelj nije niti mogao imati uvida u navedeno, budući da mu je unaprijed ispisan Ugovor uručen u banci isti dan kada ga je otišao ovjeriti kod javnog bilježnika te ga nije imao priliku niti pročitati, a nakon čega ga je on odmah potpisao. Dakle, sud nalazi nedvojbeno utvrđenim kako je ovakvim postupanjem banke tužitelju ponuđen jedan i drugi ugovor, odnosno tipski obrasci istog s ništetnim odredbama, a koje je tužitelj potpisao, ne znajući uopće što je u ugovoru upisano te da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer se o njima uopće nije pregovaralo.

7.5. Temeljem svega naprijed navedenoga sud zaključuje da tužitelj, koji je isplatio u potpunosti kredit po navedenim Ugovorima te veći iznos od istog prema zahtjevu banke, ima pravni interes tražiti povrat više uplaćenih sredstava, a sud po službenoj dužnosti na utvrđenje ništavim odredbe Ugovora iz toč. 1., 4. i 7., kao i ništavim odredbe Dodatka Ugovora o kreditu iz čl. 3., 5., 6. i 7. Naime, ništetnost ugovora se u skladu sa čl. 322 i čl. 326 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Također je odredbom čl. 326. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane te da se niti ne može osnažiti temeljem čl. 148. st. 1. ZOO, niti biti regulirana nagodbom stranaka jer se radi o razini zaštite javnih interesa koja je izražena kroz odredbu iz čl. 328. ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

7.6. Slijedom izloženoga, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj temeljem zakona ovlašten tražiti da mu ovdje tuženik vrati utuženi iznos, a koji je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora i Dodatka Ugovora, a temeljem odredbe i pravnog instituta iz čl. 1111. ZOO. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužitelj nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužitelja. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužitelja i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužitelju ponudila banka i kojega je tužitelj potpisao. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

7.7. Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor i Dodatak Ugovoru bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno konverziji, a isto tako tužitelj, koji je pošteni i savjesni ugovaratelj, nije bio usmeno upoznat o tome da bi kredit bio vezan; i to kako glavnica tako i kamata, uz promjenjivost devize, tj. CHF, odnosno EUR nakon zaključenja Dodatka te eventualnim posljedicama tj. da će morati vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora. Slijedom izloženoga, budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322 st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju, a utvrđeno ja da u konkretnom ugovornom odnosu navedeno nitko od zaposlenika banke tužitelju nije priopćio, odnosno informirao ga.

7.8. Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužitelja jer je isti stavljen u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bio primoran plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB u odnosu na kunsku protuvrijednost prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te isti na spomenuto nije mogao utjecati.

8. Obzirom na sve naprijed izloženo, tj. budući da je tužitelj isplatio veći iznos kredita i kamata temeljem ništetnih odredaba ugovora od ugovorenog, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos kojega je naplatio temeljem čl. 323. st. 1. budući je tuženik nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO i to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana isplate svakog tako obračunatog anuiteta od strane tužitelja – tuženiku; odnosno s kamatom kako je to zatraženo u tužbenom zahtjevu. Pritom se naglašava kako je spomenuti nepripadni iznos glavnice sud utvrdio nedvojbeno i to provedenim vještačenjem.

9. Vezano uz Dodatak Ugovora gdje se radi o konverziji i to iz čl. 1., a u kojoj je također sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa; sud nalazi da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva u potpunosti osnovan. Pri tome se utvrđuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Gos-1/2019-36 zauzeo pravno shvaćanje da: ''sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.'' No međutim, analizirajući konkretno tužitelja, njegovo poznavanje prava i ekonomije te okolnost da isti nije bio informiran o pojmovima i sadržaju zaključenog Dodatka Ugovoru, kao i činjenicu da je na zaključenje tog Ugovora, tj. Dodatka bio prisiljen iz razloga čiste egzistencije jer nije više mogao plaćati tako visoke anuitete kakve je banka zahtijevala; utvrđuje se da je i spomenuta ugovorna odredba ništetna. Pri tome sud smatra kako i u ovom ugovornom odnosu treba primijeniti Odluku Suda Europske unije koji je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju konverzije, a utvrđeno je da u konkretnom ugovornom odnosu navedeno nitko od zaposlenika banke tužitelju nije priopćio, odnosno informirao ga, već je tužitelj zaključio Dodatak ugovoru s ništetnom odredbom u čl. I. u slučaju egzistencijalne nužde, odnosno straha od gubitka nekretnine pod prijetnjom ovrhe, tj. obzirom na hipoteku. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 N protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, u konkretnom slučaju ovim Ugovorom kojim je došlo do konverzije, prema pravu i odlukama Europskog suda, ovaj sud je dužan po službenoj dužnosti štiti tužitelja kao potrošača jer je ponovno bio prisiljen zaključiti ugovor kojemu je ništetna ugovorna odredba unaprijed ponuđenog tipskog obrasca ugovora o konverziji, budući da se na ništetnost pazi ex offo.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tome Dlake na okolnost izvršenih uplata temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uz uvažavanje okolnosti i ugovornih odredbi Dodatka Ugovoru, tj. konverzije utvrđeno je da je po Dodatku Ugovoru o kreditu tužitelj uplatio više 2.903,92 EUR.

11.1. Obzirom na sve naprijed izloženo, provedenim dokaznim postupkom, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj uspio u postupku s utuženim iznosom od 2.903,92 EUR koji je utvrđen na temelju financijskog vještačenja na osnovu više plaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i kamatne stope vezane uz valutnu klauzulu uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope te s obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe.

11.2. Tužitelj je odbijen s preostalim zahtjevom u iznosu preko dosuđenog do zatraženih 3.250,25 EUR iz razloga što je sud u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka kojega nalazi stručnim i objektivnim i u cijelosti opravdanim.

12.1. Odlučujući o troškovima postupka isto se temelji na odredbama čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljanom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023 – u daljnjem tekstu OT).

12.2. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška: sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1., sastava dva podneska uvećano Tbr. 8.1. te zastupanja na četiri ročišta Tbr. 9.1.; sve uvećano za PDV, kao i daljnji trošak financijskog vještačenja budući da je isti bio neophodan za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi od ukupno zatraženih parničnih troškova iznos koji mu pripada temeljem odredaba ZPP, obzirom na uspjeh u sporu, dok je s preostalim odbijen, sve u skladu sa odredbom iz čl. 154. st. 2. ZPP, a koji trošak mu je dužan platiti tuženik. Naime, tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 89,35 %, tj. s iznosom od 1.921,03 EUR, koji iznos je umanjen za 10,65 % u kojem omjeru je tuženik uspio u sporu pa mu je stoga odobren trošak u iznosu od 1.693,00 EUR, dok je s preostalim zahtjevom odbijen.

13. Obzirom na načelo uspjeha u sporu, tj. obzirom na tuženikov neuspjeh u parnici, isti je odbijen sa zahtjevom za plaćanjem istog.

14. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Ivanić-Gradu 14. veljače 2025.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužitelj po pun. Nadi Magdić, odvj. iz Ogulina

- tuženik po pun. Mariji Bartoluci, odvj. iz OD Leko i partneri d.o.o.

4. Sredi spis

5. Kal. 15 dana