Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-284/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 20. siječnja 2025. na kojoj su prisustvovali tužitelj osobno, punomoćnik tužitelja Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska te zamjenica punomoćnika tuženika KKL, odvjetnica iz [adresa], dana **.**.2025.

p r e s u d i o j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9011164333, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19. travnja 2006. godine, sadržana u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 112,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 19. travnja 2006. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju KK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj KK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 3. rujna 2024. protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb (dalje: tuženik) radi obvezno-utvrđenja ništetnosti. U tužbi tužitelj navodi da je tužitelj s tuženikom dana 19. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 9011164333 na iznos od 18.085,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe da je u odredbi čl. 11. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 180,86 CHF ili 844,62 HRK (prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, odnosno 19. travnja 2006. godine, koji je tada iznosio 4,67), odnosno 112,10 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužitelj ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora te smatra da je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, slijedom čega tuženik predlaže Naslovnom sudu, sukladno odredbi čl. 35. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), na brz i prikladan način, najkasnije na pripremnom ročištu, utvrditi vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naime, navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno tuženik ističe, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Ističe da obzirom da je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje navodi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Naime navodi da sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelj neosnovano problematizira činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu te navodi da Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud Međutim navodi da čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, navodi da je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglaša kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tuženik navodi da jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, tuženik upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17. S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Navodi da je tužitelj slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Jednako tako, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 112,10 EUR. Smatra da iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Jednako tako, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 9011164333 (str. 5-10 spisa), sudsku praksu, otplatnu tablicu za ugovor o kreditu br. 9011164333 (str. 39-40 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika (str. 58-66 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (str. 348-350 spisa), izvršio uvid u spis Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-302/2023 te presudu i rješenje u istome predmetu, poslovni

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, čini neosnovanim prigovor tuženika na VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje a drugi na isplatu, točno označio VPS a što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi a prigovor tuženika u tom dijelu neosnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9011164333 od 19. travnja 2006. a koji je sklopljen u [adresa] između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te IK kao solidarnog dužnika (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.085,50 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Čl. 2. Ugovora ugovorena je namjena za kupnju vozila te čl. 3. Ugovora korištenje kredita nakon što korisnik kredita uruči banci sve instrumente osiguranja najkasnije do 19. srpnja 2006.. Čl. 4. Ugovorena je kamata koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila a na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17%. Čl. 6. Ugovora ugovoren je rok otplate 84 mjeseci, a čl. 7. sredstva osiguranja kredita (između ostalog solidarni dužnik te prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu koji je predmet kupovine). Čl. 11/3 Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita, obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Ugovor je potpisan od strane ovlaštene osobe tuženika, tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja te solidarnog dužnika IK te je isti Ugovor potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika u [adresa] OK dana **.**.2006. pod brojem OU-545/2006..

7. Uvidom u Otplatnu tablicu za prikazom efektivne kamatne stope za partiju kredita broj 9011164333 od 19.travnja 2006. utvrđeno je da istog dana tužitelju isplaćen iznos kredita od 18.085,50 CHF te da je istovremeno i naplaćena i naknada u iznosu od 180,86 CHF na dan 19. travnja 2006. (vidljivo druge uplate u iznosu od 180,86 CHF, a koji nominalni iznos odgovara 1% iznosu odobrenog kredita).

8. Uvidom u Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika iz listopada 2004. godine (dalje: Opći uvjeti) utvrđeno je da je u čl. 3.8. istih navedeno da naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita, korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Nadalje se navodi da važeće naknade iskazane su u pisanom obliku i dostupne klijentima na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke.

9. Dakle, iz Otplatnog plana (toč. 7. presude) vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena u iznosu od 180,86 CHF dana 19. travnja 2006. (u protuvrijednosti u kunama a kako se i sam kredit isplatio i otplaćivao a kako je to ugovoreno čl. 6. Ugovora), odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) sada u iznosu od 112,10 EUR eur, a koji iznos u konačnici svojom tužbom sada tužitelj i potražuje i koji iznos (iako osporava osnovu) tuženik na pripremnom ročištu od 19. studenog 2024. čini nespornim.

10. Uvidom u e-spis ovog suda P-302/2023 utvrđeno je da se u istom predmetu vodi postupak ovdje tužitelja, kao tužitelja, protiv ovdje tuženika, kao tuženika, a radi isplate po osnovi stjecanja bez osnove po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za valutu CHF. Utvrđeno je da je isti postupak nepravomoćno okončan donošenjem presude 11. listopada 2024. poslovni broj P-302/2023-21 kojom je usvojen zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati ukupno iznos od 2.303,00 eur po utuženom osnovu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2008. te troškove postupka. Spis povodom žalbe nalazi na rješavanju na nadležnom županijskom sudu. Dakle, iz navedenog je vidljivo da nema identiteta spora (a na koju okolnost je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti temeljem čl. 194. st. 4. ZPP) između predmetnog spora i spora koji se vodi kod ovog suda pod brojem P-302/2023 jer, unatoč činjenici što su stranke iste u oba spora, predmeti spora se razlikuju.

11. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2006. godine, negdje u svibnju, odlučio podići kredit za kupovinu osobnog vozila, a koje osobno vozilo mu je trebalo za osobne potrebe. Tužitelj je iskazao da u vrijeme realizacije kredita tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti imao obrt niti se bavio bilo kakvom drugom slobodnom trgovačkom djelatnošću. Naveo je da se za kredit, koji mu je trebao za kupovinu osobnog vozila, raspitao u PBZ-u, a iz razloga što je auto kuća u kojoj je odabrao osobno vozilo koje je namjeravao kupiti bila u poslovnom odnosu sa tuženikom te je upravo tuženik nudio kredite za kupovinu osobnih vozila u toj auto kući . Iskazao je da je osobno vozilo izabrao u auto kući koja je imala sjedište u [adresa] i koja je auto kuća nudila osobna vozila marke Kia i Fiat. Naime, tužitelj je iskazao da za sve vezano za kredit je razgovarao u auto kući sa djelatnicima auto kuće te kada se došao raspitivati za kupovinu vozila, a obzirom da nije imao gotovinu za plaćanje kupoprodajne cijene vozila, djelatnici auto kuće su mu rekli da imaju u ponudi kredit za kupovinu vozila koje je odabrao i to kredit u PBZ banci upravo za kupnju vozila vezano za valutu CHF sa rokom otplate od sedam godina. Osim toga, naveo je da je u ugovoru stajala i mjesečna rata kredita, koliko se sjeća u protuvrijednosti od 1.200,00 kn, barem tako tužitelj misli, a ovisno od tečaja CHF-a. Iskazao je da je radi realizacije kredita morao donijeti zadnju listu svoje plaće, što je tužitelj i učinio. Tužitelj je naveo da u fazi pregovaranja oko kredita, od strane djelatnika kuće, a niti banke nije dobio nikakve dokumente vezane za kredit odnosno niti Opće uvjete niti bilo kakve letke vezane za taj kredit, niti bilo kakve tarife vezane za kredit. Tužitelj je iskazao, a koliko se sada sjeća, da prije potpisivanja kredita nije morao potpisivati nikakve dokumente, morao je samo dokazati da je kreditno sposoban dostavom zadnje liste od svoje plaće. Naveo je da osim visine kredita, a koji je bio ugovoren u visini cijene auta kojeg je kupovao, rok otplate, valute kredita i mjesečnog anuiteta kredita, koliko se tužitelj sjeća, ništa drugo nije spominjano od strane djelatnika auto kuće, a s kojima je isključivo razgovarao u svezi predmetnog kredita. Iskazao je da je to bilo 2006. te se sad ne sjeća svih detalja. Tužitelj je naveo da u sastavljanju ugovora tužitelj nije sudjelovao, već je Ugovor sastavila banka, a tužitelj je već u potpunosti sastavljen ugovor dobio u auto kući na potpis. Iskazao je da u trenutku razgovora o kreditu, tužitelju je od strane djelatnika auto kuće ponuđena ponuda kredita sa svim uvjetima, a na koje uvjete tužitelj nije mogao utjecati ili mijenjati ih već prihvatiti ili odbiti. Tužitelj je iskazao da, koliko se sjeća, osim ponude predmetnog kredita, druge ponude za kupovinu vozila koje je odabrao tužitelju nisu nuđene. Iskazao je da prije potpisivanja ugovora o kreditu, tužitelj je pročitao ugovor u bitnim dijelovima kolika je rata kredita, na koliko godina se kredit otplaćuje te je prelistao ugovor, iako se baš ne razumije u takve ugovore. Tužitelj je naveo da u tom trenutku, kada je potpisivao ugovor, trebao mu je auto, a tužitelj se baš nije puno razumio u odredbe ugovora. Tužitelj je iskazao da mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da će morati otplaćivati ratu kredita. Naveo je, a koliko se sjeća, da mu ništa drugo nije spominjano da još mora platiti osim rate kredita. Iskazao je da se sada se ne sjeća je li išao kod javnog bilježnika. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća sada u kojem iznosu mu je isplaćen kredit, a i ne sjeća se je li mu kredit isplaćen u iznosu u kojem je ugovoren. Tužitelj je naveo da je kredit otplaćivao tužitelj i to isključivo samo on, iako je solidarni dužnik bio njegov otac OK, kredit je u cijelosti otplatio tužitelj. Tužitelj je iskazao da u vrijeme realizacije kredita je bio u radnom odnosu te je primao mjesečnu plaću do 3.500,00 kn slijedom čega mu je mjesečni anuitet, početni ugovoren, bio ono što je mogao plaćati od svoje plaće. Naveo je da u kako i vrijeme sklapanja Ugovora tako i sada, živio sa svojim ocem KKL, odnosno sa ocem i majkom, a nije oženjen niti je bio u vrijeme sklapanja ugovora niti nema djecu. Iskazao je da mu je banka digla ratu sa 1.200,00 na 1.800,00 kn. Tužitelj je naveo da je danas već drugi puta na sudu te da ima više od jednog postupka protiv tuženika kod ovog suda. Tužitelj je iskazao da ne zna točno što je predmet ovog postupka te se ne razumije u to. Naveo je da prilikom pregledavanja ugovora o kreditu nije primijetio odredbu o ulaznoj naknadu te ni ne zna točno što je to, a navodi da sada ne zna je li itko spominjao prilikom razgovora o kreditu ulaznu naknadu. Iskazao je da su valjda troškovi bili u sastavu kredita koji je podigao. Tužitelj je naveo da je mjesečne anuitete kredita plaćao na način da bi došao u banku te bi od banke dobio uplatnicu sa iznosom koji mora platiti i koji iznos bi otplatio na šalteru banke. Tužitelj je iskazao da prije isplate kredita nije bilo plaćanja nikakvih troškova banci na šalteru te tek nakon isplate kredita je tužitelj počeo sa plaćanjem kredita putem opće uplatnice u banci.

12. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u skladu sa samim odredbama Ugovora), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe (kupovine osobnog automobila) a sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje da u vrijeme sklapanja Ugovora se nije bavio trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom slobodnom ili obrtničkom djelatnošću već da je bio u radnom odnosu i primao je plaću u iznosu od 3.500,00 kn. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), je potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobnih potreba tužitelja (kupovine vozila isključivo za osobne potrebe). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička (dakle ne kao trgovac, a što i sam u svom iskazu potvrđuje dok tuženik nije dokazao protivno) i to radi zadovoljavanja osobnih potreba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužitelj takvu činjenicu u svome iskazu osporava). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužitelj pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (čl. 11/3), već protivno tome tužitelj navodi da tužitelj nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora već je ugovor u cijelosti sastavila banka i koji ugovor je dobio na potpis u auto kući, te prilikom pregovora o kreditu (a koji mu je kao takav isključivo ponuđen za kupovinu osobnog automobila koji je odabrao) i koji pregovori su vođeni isključivo sa djelatnicima autokuće u kojoj je automobil kupljen, nije se spominjala nikakva naknada niti se tužitelj sjeća da bi itko naveo da osim mjesečnog anuiteta kredita mora platiti bilo što drugo, a tužitelj prilikom čitanja Ugovora nije uočio spornu odredbu. Da se radi o potrošačkom ugovoru proizlazi i iz čl. 4. ali i čl. 11/3 (sada sporne odredbe) Ugovora a u kojima se navodi da se na odnos među strankama primjenjuju odluke banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (dakle ne privrednika odnosno trgovaca).

13. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se u svom čl. 11/8 poziva na akte kreditora koji nisu niti imenovani niti posebno naznačeni (ostali akti banke). Okolnost da tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja vezano za spornu odredbu čl. 11/3 Ugovora te da je ugovor sastavio isključivo tuženik, u svom iskazu potvrđuje tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Da tužitelj nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu potvrđuje iskaz tužitelja jer je banka samostalno sastavila iste a tužitelj je Ugovor dobio samo na potpis i to po principu ponude koju je mogao samo prihvatiti ili odbiti. U svom iskazu tužitelj potvrđuje da je pročitao odnosno pregledao odredbe Ugovora prije potpisivanja, no dodao je da se sam ne razumije u odredbe Ugovora i da nije primijetio spornu odredbu niti zna što je to točno. U odnosu na spornu naknadu iskazao je da se ista nije spominjala niti mu je bilo tko što rekao vezno za nju već koliko se sjeća, spominjala se samo mjesečna rata kredita a koja je bila početna u iznosu od 1.200,00 kn a koju je prema svom imovinom stanju mogao plaćati. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 11/3 Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 11/3 Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna, protivno navodima tuženika, a da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

14. Naime, u smislu čl. 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu tvrdi da prilikom ponude predmetnog kredita od strane banke nitko nije spominjao bilo kakvu naknadu (koliko se tužitelj sjeća), a tužitelj je prihvatio ponudu jer mu je kredit trebao i na drugi način nije mogao zadovoljiti osobne potrebe (nije imao gotovinu za vozilo koje je odabrao). Obzirom na zanimanje tužitelj (automehaničar) po mišljenju ovog suda, a u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj nije niti mogao samim čitanjem zaključiti o prirodi i elementima sporne naknade, niti se to o njega trebalo očekivati (obzirom na njegove osobne sposobnosti i znanja iz domene financija, a što i sam u svom iskazu potvrđuje da se ne razumije u odredbe Ugovora niti razumije spornu odredbu), a da prilikom pregovora oko samog Ugovora tužitelju nitko nije spominjao spornu odredbu, niti se o tog odredbi pojedinačno pregovaralo (a protivno tuženik nije dokazao). Dakle, po mišljenju ovog suda tužitelj je, a u okviru njegovih sposobnosti, ali i potreba, primijenio svu dužnu pažnju (u smislu odredaba čl. 4. ZOO) koja se od njega i mogla očekivati, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao niti eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju nametnuta još jedna materijalna obveza (uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta) a da za to isti nije bio niti informiran na transparentan i potpuni način, a bez toga (prihvaćanje i takve obveze) kredit se nije mogao realizirati (niti je tuženik dokazao protivno, obzirom da je upravo prednik tuženika samostalno sastavljao ugovorne odredbe i obveze tužitelja a da tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja).

15. Nadalje, iako u smislu čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe čl. 11/3. Ugovora a koja glasi: " Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita " po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (1% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi se potrošaču na pojašnjava niti navodi od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 UK od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju (čija financijska pismenost je ograničena), istog je trebao informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka.

16. Naime, iako naplata naknada prilikom bankarskog poslovanja u spornom razdoblju nije bila nedopuštena, no prilikom ugovaranja takve odredbe je u smislu čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, dalje: ZB) banka je bila dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a u smislu st. 2. istog čl. osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka je mogla i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Čl. 173. st. 3. ZB je bilo propisano da pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se, između ostalog (toč. 4.) naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tijekom ovog postupka takvu činjenicu niti tužitelj u svome iskazu potvrđuje (dapače čak osporava da bi mu bilo koji dokument osim Ugovora bio uručen, pritom sud ističe da su svi pregovori i potpisivanje Ugovora vođeni u auto kući, dakle ne u poslovnici tuženika gdje su eventualno negdje bili dostupni Opći uvjeti poslovanja tuženika), niti tuženik takvu činjenicu dokazuje, slijedom čega sud zaključuje da tuženik nije tužitelja informirao o spornoj ugovornoj odredbi (potpunom informacijom u smislu odredaba ZZP, o elementima naknade, koje točno troškove obuhvaća ista i jesu li ti troškovi opravdani), niti ga je na bilo koji način obavijestio o aktima koji uređuju tu materiju (niti je to iz čl. 11/3. Ugovora jasno) niti joj je bilo kakve akte koji sadrže takvu informaciju uručio tužitelju (niti to tužitelj potvrđuje) ili na bilo koji drugi način učinio tužitelju dostupnim (niti je to tuženik dokazao). Sama činjenica da je u čl. 11/8 Ugovora navedeno da potpisom Ugovora stranke izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ s građanima i pristaju na njihovu primjenu, a sve što Ugovorom nije regulirao da se primjenjuju upravo ti uvjeti ali i ostali akti banke kojima je regulirao kreditiranje građana (pritom se ne navodi koji su to ostali uvjeti) ne dokazuje i činjenicu da je tužitelj doista i bio upoznat s istima, a obzirom da je i ta odredba rezultat tipskog ugovora a ne pojedinačnog pregovaranja stranaka (protivno nije dokazano).

17. No, opreza radi sud je izvršio uvid i u Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima iz listopada 2004. (dakle koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora), a kako je to i navedeno toč. 8. ove presude, a u kojima se u č. 3/8 navodi da naknade odnosno provizije korisnik kredita plaća za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Nadalje se navodi da važeće naknade iskazane su u pisanom obliku i dostupne klijentima na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Dakle, niti u Općim uvjetima tuženika, više od sadržaja koji se navodi u samom Ugovoru u čl. 11/3, se ne navodi potpuna i transparentna informacija vezana za spornu obvezu tuženika a iz koje bi tužitelj mogao zaključiti čitanjem sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja pojma ulazne naknade odnosno naknade za obradu kredita. Osim iznesenog niti sami Opći uvjeti ne sadrže niti jasnu uputu koje su to odluke banke koje sadrže informacije o takvoj naknadi već se samo navodi paušalno "utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima banke". Slijedom iznesenog niti Opći uvjeti tuženika, sve i da su na bilo koji način bili dostupni tužitelju prilikom pregovaranja o kreditu (a koja okolnost nije utvrđena) po svom sadržaju, a vezano za spornu odredbu, nisu niti jasna niti transparentna niti klijentu daje potpunu informaciju o funkcioniranju i elementima naknade koja se od njega naplaćuje.

18. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li, kako i kada tužitelj pročitao spornu odredbu, a obzirom da sadržaj iste koji ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te je sporna odredbe samo jedna od ukupno 11 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, čak do 13), a sam tužitelj je po zanimanju automehaničar (i sam ističe da ne zna što je to naknada za obradu kredita te da se ne razumije u odredbe Ugovora) i nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO), sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima troškova koje je prebacio na tužitelja kao potrošača i za koji je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom odnosno povećao njegovu obvezu prilikom otplate kredita.

19. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

20. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 FK i CK, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 K od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĆK i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“. U konkretnom slučaju ne samo da stranke o spornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već tužitelj o spornoj odredbi ni na koji način nije informiran niti su mu takve informacije dane ili uručene (niti na drugi način bile dostupne, a tuženik ne dokazuje protivno) a sam tužitelj, obzirom na vlastita subjektivna znanja i vještine (automehaničar) nije trebao niti mogao znati više niti se to od njega moglo očekivati.

21. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

22. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da se plaćanje bilo kakve naknade u vrijeme sklapanja Ugovora nije spominjalo te ga nitko nije upozoravao na takvu naknadu. S druge strane tužitelj ističe da je u vrijeme realizacije kredita bio zaposlen i da mu je plaća bila 3.500,00 kn te je prihvatio svoju obvezu po kreditu jer mu je rečeno da će mu rata mjesečno iznositi 1.200,00 kn, no nastavno tijekom roka otplate ista je porasla na čak 1.800,00 kn a što je čak više od 50% njegove plaće a početna je iznosila čak 34% njegove plaće, što niti u tom trenutku nije beznačajna materijalna obveza tuženika u odnosu na njegova primanja. Dakle, vidljivo je da je tužitelju spornom odredbom nametnuta još jedna financijska obveza (plaćanje sporne naknade),a koju je tužitelj morao prihvatiti kako bi realizirao kredit, a tužitelju nije pružena bilo kakva mogućnost izbora (što tuženik ne dokazuje) niti mogućnost pojedinačnog pregovaranja u svezi takve odredbe.

23. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

24. Tijekom postupka, a osim navoda u čl. 11/8 Ugovora u kojoj se navodi da je tužitelj upoznat s aktima kreditora (što tužitelj u svom iskazu ne potvrđuje niti tuženik dostavlja iste akte koji bi eventualno regulirali pitanje sporne naknade, ostale akte banke), tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćene naknade odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka i izlaganje tuženika u odgovoru na tužbu, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužitelja (odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita), ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njegovo materijalno pravo odnosno umanjen mu je iznos ugovorenog kredita odnosno uvećana njegova financijska obveza po kreditu koji je u roku otplate i otplatio u cijelosti, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ugovornu kamatu, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio druge dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelj, vezano za ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja glavnice kredita i ugovorne kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode tužitelja), a tužitelj nije mogao utjecati na takvu odredbu, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome spornu obvezu nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost izbora druge opcije (opcija uzmi ili ostavi).

25. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 81. ZZP nepoštena. U smislu čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, no da unatoč tome Ugovor može opstati, ovaj sud je, a u smislu čl. 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnima te je odlučio kao u toč. I. izreke.

26. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade ovaj sud je istu utvrdio temeljem otplatne tablice (vidi toč. 7. presude) da je tužitelju ista naplaćena u iznosu od 180,86 CHF kn dana 19. travnja 2006. (kada je isplaćen kredit) odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od 112,10 eur (a koji iznos nije niti sporan), slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, protivno tuženik nije dokazao niti prigovarao).

27. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

28. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

29. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno u toč. 7. -9. ove presude, sporna naknada napaćena od tužitelja (obustavljeni od iznosa kredita koji je realizirao)19. travnja 2006. godine.

30. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana takva sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2006., ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

31. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogla istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (19. travnja 2006.), u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 3. rujna 2024. godine. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

32. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćene naknade u iznosu od 112,10 eur te je odlučio kao u toč. II. izreke.

33. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogla zaključiti zašto joj se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana kada je tužitelju umanjen iznos kredita (isplata preostalog iznosa kredita uslijedila je 19. travnja 2006. vidi toč.7. -9.presude) te je odlučeno kao u toč. II izreke.

34. Stoga je odlučeno kao u izreci.

35. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.

36. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od19. studenog 2024. i 20. siječnja 2025. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 7. listopada 2024. u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje:

ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.231,18 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

37. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

38. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke.

U Sisku, 14. veljače 2025. godine

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte