Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj P-126/2022-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice HUA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Kallay&partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 28. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Josipa Pintarića, odvjetnika u Čakovcu i zamjenika punomoćnika tuženika Danka Mandića, odvjetnika u Čakovcu, 14. veljače 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici HUA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.164,14 eura (tri tisuće sto šezdeset četiri eura i četrnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:
iznos 0,03 EUR od 31. siječanj 2008. do isplate,
iznos 3,63 EUR od 29. veljača 2008. do isplate,
iznos 6,17 EUR od 31. ožujak 2008. do isplate,
iznos 2,34 EUR od 30. travanj 2008. do isplate,
iznos 0,84 EUR od 31. svibanj 2008. do isplate,
iznos 2,70 EUR od 30. lipanj 2008. do isplate,
iznos 0,09 EUR od 31. kolovoz 2008. do isplate,
iznos 1,74 EUR od 30. rujan 2008. do isplate,
iznos 14,24 EUR od 31. listopad 2008. do isplate,
iznos 5,87 EUR od 30. studeni 2008. do isplate,
iznos 16,51 EUR od 31. prosinac 2008. do isplate,
iznos 18,15 EUR od 31. siječanj 2009. do isplate,
iznos 18,89 EUR od 28. veljača 2009. do isplate,
iznos 17,28 EUR od 31. ožujak 2009. do isplate,
iznos 17,68 EUR od 30. travanj 2009. do isplate,
iznos 14,48 EUR od 31. svibanj 2009. do isplate,
iznos 12,13 EUR od 30. lipanj 2009. do isplate,
iznos 12,76 EUR od 31. srpanj 2009. do isplate,
iznos 14,00 EUR od 31. kolovoz 2009. do isplate,
iznos 13,89 EUR od 30. rujan 2009. do isplate,
iznos 12,63 EUR od 31. listopad 2009. do isplate,
iznos 14,99 EUR od 30. studeni 2009. do isplate,
iznos 16,87 EUR od 31. prosinac 2009. do isplate,
iznos 19,56 EUR od 31. siječanj 2010. do isplate,
iznos 18,94 EUR od 28. veljača 2010. do isplate,
iznos 22,58 EUR od 31. ožujak 2010. do isplate,
iznos 21,89 EUR od 30. travanj 2010. do isplate,
iznos 23,24 EUR od 31. svibanj 2010. do isplate,
iznos 34,89 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,
iznos 32,49 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,
iznos 39,82 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 37,28 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,
iznos 33,21 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,
iznos 41,81 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 52,74 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,
iznos 45,00 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 47,71 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 44,26 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 44,88 EUR od 30. travanj 2011. do isplate,
iznos 59,53 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 60,96 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,
iznos 73,20 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 66,91 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 60,03 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 58,89 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 58,36 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 61,62 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 64,46 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 64,85 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 62,88 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 64,21 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 65,12 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 63,59 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 63,99 EUR od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 62,84 EUR od 31. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 60,37 EUR od 30. rujan 2012. do isplate,
iznos 63,01 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 64,27 EUR od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 63,39 EUR od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 58,41 EUR od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 62,64 EUR od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 63,01 EUR od 31. ožujak 2013. do isplate,
iznos 61,35 EUR od 30. travanj 2013. do isplate,
iznos 56,19 EUR od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 56,06 EUR od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 57,33 EUR od 31. srpanj 2013. do isplate,
iznos 59,36 EUR od 31. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 62,17 EUR od 30. rujan 2013. do isplate,
iznos 60,72 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 61,75 EUR od 30. studeni 2013. do isplate,
iznos 62,91 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,
iznos 63,64 EUR od 31. siječanj 2014. do isplate,
iznos 65,17 EUR od 28. veljača 2014. do isplate,
iznos 64,67 EUR od 28. ožujak 2014. do isplate,
iznos 62,97 EUR od 30. travanj 2014. do isplate,
iznos 62,43 EUR od 31. svibanj 2014. do isplate,
iznos 62,67 EUR od 30. lipanj 2014. do isplate, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužiteljici HUA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.182,61 eura (dvije tisuće sto osamdeset dva eura i šezdeset jedan cent), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje:
1. Tužiteljica je 20. travnja 2022. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 19. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-4196605, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 17.304,03 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje. Navodi kako je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu ništetna i nepoštena.
1.1.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2. Nadalje, tužiteljica navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.3. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako je odredba citiranog ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 7.) nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužiteljica ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući je citirana ugovorna odredba ništetna, svako povećanje i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ukoliko se za cijelo razdoblje otplate kredita obveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF), za otplatu kredita po predmetnom Ugovoru tužiteljica je više uplatila iznos od 3.785,84 eura, te tužbom traži isplatu navedenog iznosa.
1.4.Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, kao i u daljnjim podnescima, navodi kako su svi prigovori tuženika bezuspješno istaknuti u parnici "Potrošač" u kojoj su pravomoćno odbijeni i osporeni. Smatra kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, kako je to pojašnjeno već u tužbi. Ističe i odluku Vrhovnog suda RH donesenu dana 20.03.2018. godine pod brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila u odnosu na zahtjev u vezi sa valutnom klauzulom jer zastara počinje teći od 14.06.2018. godine. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, kojom je propisan institut stjecanja bez osnove, te kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev. 2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 13. rujna 2022., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 20.165,81 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.
3. U odgovoru na tužbu, kao i u svim daljnjim podnescima tuženik se očitovao na navode tužiteljice. Prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari.
3.1. Tuženik smatra kako je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima.
3.2. Nadalje, tuženik ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Također, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je i to od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec pod brojem OV-11878/2007, te stoga smatra kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Ističe kako je tužiteljica nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, te nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u periodu od pet godina, na koliko je kredit sklopljen, neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute. Stoga tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu.
3.3. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže da se u postupku saslušaju kao svjedoci gđa. HU, te javni bilježnik Jasenka Crnčec iz Čakovca.
3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-126/22-14 od 07. studenog 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1841/22- 2 od 19. listopada 2023.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u u prijepis knjigovodstvene kartice na listovima 11-19 spisa, u otplatni plan na listovima 20-28 spisa, u ugovor o kreditu broj 218-50-4196605 od 19. lipnja 2007. na listovima 29-33 spisa, u priloženu sudsku praksu, u suglasnost na listovima 53-56 spisa, u zadužnicu na listovima 57-60 spisa, u zahtjev za kredit od 12. lipnja 2007. na listu 61 spisa, u ponudu za kupnju motornog vozila od 12. lipnja 2007. na listu 62 spisa, u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Gospić, Ispostava Gospić od 27. travnja 2022. na listu 107-108 spisa, u rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 1390/2020-2 od 28. siječnja 2021. na listovima 135-137 spisa, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 18. lipnja 2024. na listovima 404-413 spisa, u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec, Ispostava Čakovec od 23. listopada 2024. na listu 449 spisa, te je saslušana tužiteljica.
6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca, s obzirom na to da ista nije neposredno sklapala s tužiteljicom predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica s istim posebno pregovarala o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, posebice vezano za valutnu klauzulu i rizik kojeg takva ugovorna odredba sa sobom nosi. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako ju je u banci pričekao unaprijed pripremljeni ugovor. Također je navela kako joj prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik nije pojasnio ugovornu odredbu vezanu za valutu CHF. Stoga sud smatra kako bi iskaz javnog bilježnika bio irelevantan za donošenje odluke u ovom postupku, jer isti nema neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora tužiteljice i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U- III-3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022. Ujedno se ističe kako je tuženik na ročištu 23. travnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje HU.
7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
9. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 19. lipnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-4196605– dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OV-11878/07 od 21. lipnja 2007., a koji je ugovoren na iznos od 17.304,03 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate kredita 84 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.
10. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20% godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
17. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2007. radi kupnje osobnog vozila. To vozilo koristila je isključivo za svoje osobne potrebe i nije imala u vlasništvu niti obrt, niti firmu. Po zanimanju je grafički tehničar tiska te je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u Perutnini Ptuj Pipo. Ranije nije imala kreditnih zaduženja. U banci je bila jedanput ili dvaput te razgovarala s jednom osobom. Ugovor o kreditu kojeg je sklopila bio je unaprijed pripremljen i nije mogla mijenjati pojedine ugovorne odredbe. U banci joj nisu ponudili ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti, niti u eurima, niti u kunama, već su joj ponudili ugovor u valuti CHF kao najpovoljniji. Nisu joj niti posebno pojašnjavali ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao niti rizik koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Nije joj pojašnjeno da bi moglo doći do promjena u visini kamatne stope te promjena u tečaju, odnosno da bi moglo doći do rasta mjesečnih rati kredita. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. Ugovor je pročitala i nije tražila dodatna pojašnjenja. Također joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije pojasnio pojedine ugovorne odredbe. Tijekom otplate kredita banka joj je slala obavijesti kad bi došlo do rasta mjesečnih rata, ali u obavijestima nije bilo ništa pojašnjeno. Nakon toga bila je u banci i samo joj je rečeno da rate treba plaćati takve kakve jesu. Nije tražila izmjenu ugovora, niti joj je banka izmjenu ponudila. Rate kredita plaćala je ona, te je kredit u cijelosti otplatila. Rata je na početku iznosila 1.100,00 kn mjesečno, a kasnije je narasla na 1.700,00 kn mjesečno. Na posebno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika zašto je potpisala ugovor o kreditu s valutom CHF, odgovorila je da je to zato jer je bio najpovoljniji. U drugim bankama se nije raspitivala o kreditima. Ne sjeća se točno po čemu je tuženik bio povoljniji od ostalih banaka, ali zna da je u to vrijeme nudio najpovoljniji kredit i to u valuti CHF. Otprilike je razumjela ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu, zna da je rata kredita narasla preko noći, ali nije razumjela da će se rata kredita mijenjati ovisno o tečaju. Mislila je kako odredba o valutnoj klauzuli znači da je kredit u stranoj valuti. Od tada ne potpisuje ugovore čije odredbe ne razumije. Navela je kako je kredit uredno isplaćen.
18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.
19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno je li odredba ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna.
20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
25. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, s obzirom na to da je ovaj postupak pokrenut 20. travnja 2022.
26. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 28. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je tužiteljicu upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali mu nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužiteljica nije bio svjestan da do nekog znatnijeg rasta može doći jer joj isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.
29. Sud smatra kako je tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.
30. Obzirom kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
31. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Matiji Mikacu temeljem ovosudnog rješenja od 25. travnja 2024. na okolnost utvrđenja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koji je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćala tuženiku tijekom otplate kredita specificiranom po datumima uplate i izraženo u valuti euro. Vještak Matija Mikac je dostavio svoj nalaz i mišljenje 18. lipnja 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnica uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršila otplatu ukupno preplatila iznos od 3.164,14 eura u odnosu na iznos koji bi platila da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje tužiteljica nije stavila primjedbe. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, već na isti stavlja prigovore koje je istaknuo u odgovoru na tužbu, te u daljnjim podnescima. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
32. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 3.164,14 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
33. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.164,14 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.
34. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22; dalje: Tarifa).
35. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.
36. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 20. travnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 15. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 12. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 29. kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), dakle ukupno četiri obrazložena podneska, zastupanja na ročištu od 23. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 28. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te zastupanja na ročištu za objavu presude 14. veljače 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 375,00 eura (Tbr. 42. Tarife), zatim trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,16 eura.
37. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 29. lipnja 2022., 21. srpnja 2022., 29. srpnja 2022., 29. kolovoza 2022., 19. rujna 2022., 15. prosinca 2022., 22. svibnja 2024., 10. rujna 2024. i 19. studenog 2024., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, te u istom tužiteljica ponavlja navode iznijete u tužbi i ostalim podnescima.
38. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.182,61 eura.
39. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 14. veljače 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehterbah-Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćnicima
