Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-129/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 9. siječnja 2025., u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da na dan 12. studenog 2020. postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu od 38.913,38 eura.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl. broj: Pr-45/2017-27 od 30. prosinca 2019. potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: 76 Gž R-436/2020-2 od 17. rujna 2020. te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 19.634,72 eura u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenog 2020. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez osnove. U tužbi se navodi da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru P-314/10 naloženo tužitelju da tuženiku isplati bruto iznos od 213.567,35 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 17.102,50 kn u roku od 8 dana. Prvostupanjska presuda potvrđena je drugostupanjskom odlukom od 24. travnja 2014. Tuženik je svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku 7. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015. Rješenjem Vrhovnog suda Revr-1072/2014 od 21. prosinca 2016. prihvaćena je revizija tužitelja, te su ukinute nižestupanjske odluke i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je bez osnove primio dio iznosa koji mu je dosuđen ukinutom prvostupanjskom odlukom od 22. svibnja 2013., odnosno radi se o osnovi koja je po osnovi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) otpala. Tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora, ali do sklapanja nagodbe nije došlo. Predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da namiri tražbinu tužitelja koja će se naknadno precizirati.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra da je tužba preuranjena i nepotrebna, budući da će tuženik u svakom slučaju vratiti eventualnu razliku novca koju je primirio po pravomoćnoj presudi. Tijekom postupka tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i da je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava, a poziva se na presudu Solumun protiv RH od 2.4.2015. Poziva se na pravo na mirno uživanje vlasništva. Smatra da tuženik nije dužan vratiti iznos koji je primio od RH, jer je iznos primio na osnovu pravomoćne presude koja je kasnije preinačena. U podnesku od 12.11.2020. tuženik navodi da je ishodio novu pravomoćnu presudu protiv tužitelja radi čega tužitelj izjavljuje prijeboj za iznos od 110.423,19 kn s pripadajućim kamatama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: spis Općinskog suda u Bjelovaru Pr-45/2017, prvostupanjske odluke, drugostupanjske odluke i odluke Vrhovnog suda, odluku Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske i obračun Ministarstva obrane RH od 28. veljače 2024.

4. Iz spisa Općinskog suda u Bjelovaru Pr-45/2017 utvrđeno je da je kod tog suda vođen parnični postupak (radni spor) po tužbi ĆL protiv RH radi isplate. Prvostupanjskom odlukom P-314/10-41 od 22. svibnja 2013. naloženo je RH da tužitelju isplati 213.567,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 17.102,50 kn. Drugostupanjskom odlukom od 24. travnja 2014. odbijena je žalba i potvrđena je prvostupanjska odluka. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revr-1072/14-2 od 21. prosinca 2016. prihvaća se revizija Republike Hrvatske, te su ukinute odluke nižestupanjskih sudova, a predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru Pr-45/17-27 od 30. prosinca 2019. naloženo je tuženoj RH da tužitelju isplati bruto iznos od 110.423,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 17.893,30 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Zagrebu od 17. rujna 2020. odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka, te je potvrđena prvostupanjska odluka. Odlukom Vrhovnog suda RH od 26. siječnja 2021. prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje. Tužena Republika Hrvatska uložila je protiv tužitelja protutužbu radi isplate, stjecanja bez osnove. Spisu prileži i prijedlog za mirno rješenje spora u kome Republika Hrvatska od ĆL potražuje povrat svih iznosa naplaćenih po osnovi naknadno ukinute pravomoćne odluke i to iznos od 213.567,35 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškova parničnog postupka. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru od 28. rujna 2017. odlučeno je da se izdvoji protutužba, te da se o protutužbenom zahtjevu Republike Hrvatske protiv ĆL ima raspravljati odvojeno od tužbenog zahtjeva i u svakom predmetu donijet će se posebna odluka.

5. Iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske utvrđena je povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva.

6. Iz obračuna Ministarstva obrane RH proizlazi da na dan 12. studenog 2020. potraživanje tužitelja prema tuženiku 38.913,38 eura, a da je potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnom presudom s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u presudi 19.278,65 eura, a da nakon kompenzacije postoji razlika u korist tužitelja u iznosu od 19.634,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12.11.2020. pa do isplate.

7. Cijeneći provedene dokaza sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Nesporno je između stranaka da je tuženik vodio radni spor protiv tužitelja, te je ishodovao pravomoćnu presudu koja je naknadno ukinuta presudom Vrhovnog suda RH. Nesporno je i da je tuženik svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude u cijelosti naplatio u ovršnom postupku i to 7. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015. Tuženik je dao izjavu o prijeboju za iznos od 110.423,19 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama 12.11.2020., a s tim danom je Ministarstvo i obračunalo potraživanja stranaka, te obračunalo razliku, a na što stranke nisu imale primjedbe. Na glavnoj raspravi 9. siječnja 2025. stranke su se suglasile da potraživanje tužitelja prema tuženiku s danom 12.11.2020. iznosi 38.913,38 eura, a da potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom iznosi 19.278,65 eura na dan 12.11.2020. Stranke su se sporazumjele da sud kompenzira tražbine stranaka i to tako da tuženik plati tužitelju 19.634,72 eura zajedno sa kamatama počev od 12.11.2020. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednosti postignute koristi. Odredba čl. 1115. ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući da iz gore navedenih razloga nedvojbeno je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučio kao u dispozitivu pod točkom I. Odredbom čl. 195. ZOO-a propisano je da dužnik može prebiti potraživanje s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće i ako su obje dospjele, a odredbom čl. 196. istog Zakona propisano je da prijeboj ne nastaje čim su ispunjene pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju, i da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Izračunom Ministarstva utvrđene su tražbine obje strane s danom tuženikovih izjava o prijeboju tražbine pri čemu su, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1427/21, uzeti u obzir samo neki iznosi plaće tuženika, a ne i bruto dodaci na plaću. Tuženik je istakao materijalnopravni prigovor prijeboja, a istakao je i zahtjev radi prebijanja u parnici. Prigovor radi prijeboja u parnici (procesna kompenzacija) potrebno je razlikovati od prigovora prijeboja kao jednom od načina prestanka obveze. Budući da je o tražbini tuženika već odlučeno pravomoćnom presudom u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama, o istoj tražbini sud nije ponovno odlučivao u dispozitivu presude, već je samo u dispozitivu odlučio o prijeboju, a o čemu su stranke načelno postigle i sporazum. Neosnovano se tuženik putem svog punomoćnika poziva na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači tako da tužitelj ne bi imao pravo na povrat onoga što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi, jer bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Međutim, shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja i činjenično i pravno. U presudi ESLJP na koju se poziva tuženik, a u kojoj je utvrđena povreda načela mirnog uživanja vlasništva, sud je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji proistječe iz specifične procesno-pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), što u ovom predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke ukinute povodom dopuštene revizije, a radi se o pravnom lijeku kojeg je mogla izjaviti svaka stranka u postupku, pa se stoga ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je bio slučaj u predmetu Solomun protiv RH. U konkretnom slučaju nije se radilo o greški države jer Vrhovni sud RH svojom odlukom nije nižestupanjskim sudovima dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao što je to bilo u slučaju Solomun protiv RH), već je u svojoj odluci jasno naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivane, pa onda niti utvrđene odlučne činjenice, a što je sve imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Treba uzeti u obzir i da je tuženik zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kad je znao da je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, a zasigurno imao je saznanja da se pred hrvatskim sudovima vodi veliki broj činjenično i pravno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila reviziju, a o kojima Vrhovni sud RH još nije donio odluke. S obzirom na navedeno na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će im ostati ono što je isplaćeno na temelju pravomoćne presude. Može se dakle zaključiti da nema povrede ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva, pa su neosnovani prigovori tuženika u tom smjeru.

8. Na dio tražbine koji i nakon izjava o prijeboju i nadalje egzistira tužitelju pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu i to od dana prijeboja, uzimajući u obzir da je za razdoblje do izjave o prijeboju zatezna kamata već obračunata i prebijena s tražbinom tuženika.

9. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici sud je odlučio, a po osnovi odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Slatini 14. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, na broj: P-DO-43/2024,

2. Tuženici: po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, Strossmayerova 4.