REPUBLIKA HRVATSKA

P-3993/2021

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Mate Glibota odvj. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po pun. Kruno Knežević odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 06. veljače 2025. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Ante Balić odvj. u Splitu, dana 14. veljače 2025. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 76,86, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-1,61 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

-2,04 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

-1,33 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

-2,83 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

-4,86 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

-2,39 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

-5,03 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

-8,61 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

-8,80 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

-10,02 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

-7,88 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

-7,90 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

-11,53 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

-2,05 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o namjenskom kreditu od dana 22. 03. 2006. godine, broj ugovora: 276/06, broj kreditne partije: 7103069910, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41. 500, 00 CHF po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 41. 500, 00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, čl. 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 315, 57 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan isplate.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 10. 068, 91 eura, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatu po stopi od 15% do 31.12. 2007. god., a od 01. 01. 2008. god. do 31. 07. 2015. god., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. god. do 31. 12. 2022. god., po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. god. do 29. 12. 2023. god., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, te od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate, po kamatnoj stopi stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate i to:

na iznos u eurima od: računajući od:

3,71

01.11.08.

15,09

01.01.09.

15,28

01.02.09.

9,21

01.03.09.

10,60

01.04.09.

10,88

01.05.09.

8,48

01.06.09.

8,90

01.07.09.

7,08

01.08.09.

9,70

01.09.09.

6,79

01.10.09.

8,67

01.11.09.

8,37

01.12.09.

13,43

01.01.10.

16,68

01.02.10.

15,98

01.03.10.

19,21

01.04.10.

25,12

01.05.10.

26,07

01.06.10.

32,94

01.07.10.

32,71

01.08.10.

46,95

01.09.10.

38,66

01.10.10.

40,57

01.11.10.

48,31

01.12.10.

49,09

01.01.11.

45,97

01.02.11.

47,86

01.03.11.

47,96

01.04.11.

53,73

01.05.11.

65,99

01.06.11.

79,94

01.07.11.

94,10

01.08.11.

70,33

01.09.11.

62,33

01.10.11.

62,86

01.11.11.

63,97

01.12.11.

70,87

01.01.12.

72,94

01.02.12.

70,68

01.03.12.

70,34

01.04.12.

71,49

01.05.12.

73,48

01.06.12.

70,99

01.07.12.

70,31

01.08.12.

64,21

01.09.12.

69,47

01.10.12.

71,91

01.11.12.

70,29

01.12.12.

68,34

01.01.13.

67,67

01.02.13.

66,97

01.03.13.

71,83

01.04.13.

64,69

01.05.13.

63,52

01.06.13.

64,22

01.07.13.

63,48

01.08.13.

66,10

01.09.13.

67,79

01.10.13.

68,61

01.11.13.

71,55

01.12.13.

68,58

01.01.14.

63,61

01.02.14.

66,82

01.03.14.

65,33

01.04.14.

63,19

01.05.14.

63,65

01.06.14.

65,18

01.07.14.

66,39

01.08.14.

66,70

01.09.14.

68,01

01.10.14.

69,88

01.11.14.

70,23

01.12.14.

70,51

01.01.15.

70,37

01.02.15.

70,37

01.03.15.

70,37

01.04.15.

70,37

01.05.15.

70,37

01.06.15.

70,37

01.07.15.

70,37

01.08.15.

70,37

01.09.15.

70,37

01.10.15.

70,37

01.11.15.

70,37

01.12.15.

70,37

01.01.16.

93,22

01.02.16.

91,48

01.03.16.

90,08

01.04.16.

87,64

01.05.16.

93,56

01.06.16.

90,22

01.07.16.

90,80

01.08.16.

88,63

01.09.16.

91,14

01.10.16.

95,80

01.11.16.

95,52

01.12.16.

96,95

01.01.17.

94,99

01.02.17.

92,48

01.03.17.

94,18

01.04.17.

86,35

01.05.17.

87,91

01.06.17.

82,63

01.07.17.

73,86

01.08.17.

74,43

01.09.17.

75,44

01.10.17.

73,79

01.11.17.

73,31

01.12.17.

67,91

01.01.18.

73,06

01.02.18.

69,08

01.03.18.

64,73

01.04.18.

61,18

01.05.18.

68,46

01.06.18.

67,87

01.07.18.

77,37

01.08.18.

78,45

01.09.18.

73,07

01.10.18.

75,71

01.11.18.

77,69

01.12.18.

78,69

01.01.19.

75,44

01.02.19.

76,14

01.03.19.

77,54

01.04.19.

76,47

01.05.19.

79,26

01.06.19.

81,18

01.07.19.

86,58

01.08.19.

85,10

01.09.19.

85,69

01.10.19.

89,21

01.11.19.

85,74

01.12.19.

91,51

01.01.20.

96,02

01.02.20.

102,81

01.03.20.

104,63

01.04.20.

103,80

01.05.20.

98,08

01.06.20.

98,05

01.07.20.

94,60

01.08.20.

95,35

01.09.20.

97,75

01.10.20.

95,64

01.11.20.

95,63

01.12.20.

96,08

01.01.21.

95,49

01.02.21.

88,98

01.03.21.

90,02

01.04.21.

90,68

01.05.21.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.590,32 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 09. studenog 2021. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su dana 22. 03. 2006. godine, tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 276/06, broj kreditne partije: 7103069910 (dalje: Ugovor), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 41. 500, 00 CFH (četrdesejednutisućuipetstošvicarskihfranaka), a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1., ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu.

Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, niti utvrdio egzaktne parametre, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudsom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U rečenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. godine potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.

04. 2005. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN96/13) i to čl. 81., 82. i 90. rečenog zakona, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi 72. 877, 89 kn.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak ništetna od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj navodi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem Zakona o zaštiti potrošača, ZPP-a, te Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, da ima pravni interes, te je predložio da sud donese odluku kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 276/06, broj kreditne partije: 7103069910, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 41. 500, 00 CHF po srednjem tečaju HNB-a važeće na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 41. 500, 00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, čl. 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 315, 57 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan isplate.

Tužitelj je predložio sudu da donese i odluku kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana, novčani iznos od 72. 877, 89 kn, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, obračunatoj po stopi od 15% do 31. 12. 2007., a od 01.

01. 2008. do 31. 07. 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijski trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate.

U odgovoru na tužbu od 03. siječnja 2022. god., tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i to iz više osnova, kako je obrazloženo u nastavku.

Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.11.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 09.11.2016. godine nastupila zastara.

Dana 17. rujna 2019. godine, objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU, bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine, između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora, te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije, prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem.

Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA), ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

Tužitelj u podnesku od 08. travnja 2022. god., navodi kako se protivi svim navodima tuženika kao činjenično i pravno neutemeljenima.

Na okolnosti statusa tužitelja kao potrošača, valja istaći kako je jasno da je osporavanje takvog statusa tužitelju, neodrživo. Naime, iz spisu priležeće dokumentacije koju je sastavio sam tuženik nedvosmisleno proističe kako tužitelj jest potrošač, te je isti izvršio uplate u korist tuženika, što sve proističe iz same spisu priležeće dokumentacije, a koja je dokumentacija ponovno sačinjena od strane tuženika kao trgovca, i k tome kreditne institucije, pa su svi prigovori tuženika u tom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na prigovor zastare valja istaći kako je presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, izraženo jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOOa, te zastara individualnih restitucijskih prava počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u to postupku (13. lipnja 2014. godine).

Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. god., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. god.), došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Vs Revt – 249/14), odnosno od 13. lipnja 2014. g. zbog čega zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Slijedom navedenog, evidentno je da je neosnovan tuženikov prigovor zastare utuženih tražbina.

Dakle, nikakve zastare u konkretnoj pravnoj stvari niti u deklaratornom dijelu niti u kondemnatornom dijelu (jer još nije istekao petogodišnji rok od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite), nema, koliko god tuženik pokušavao ustvrditi suprotno.

Osim toga, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio je Zaključak na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020.g. koji glasi:

1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke u ovom postupku, a kojom će biti utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

U tom smislu jasno je kako je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neutemeljen u cijelosti pa se sudu predlaže isti odbiti.

Tuženik neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Naime, u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž6632/17 od 14. lipnja 2018.g., a koja je presuda prihvaćena i od strane Vrhovnog suda RH Posl. Broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi nesporno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive:

- „...ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope“ (vidi str. 5. odluke VTSRH, posl. br. Pž6632/17).

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

S druge strane, tužitelj je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika, pa je prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Naime, tuženik tužitelju nije prezentirao nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti vezani za švicarski franak prezentirali kao najbolji i najpovoljniji način rješenja stambenog pitanja, odnosno temeljnog ljudskog prava - prava na dom, a sam tužitelj i jeste predmetnim stambenim kreditom rješavao stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informaciju o kreditu koji diže već mu je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše, kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju, te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban. Tuženik je usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja na CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužitelju biti isplaćene kune koje mu ionako trebaju.

Naprijed opisano ponašanje tuženika je suprotno odredbi članka 10. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je isti kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći, tako i s aspekta ekonomskog znanja. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 K i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i hrvatske sudove. U toj presudi utvrđuje se da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate, te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

Sve naprijed navedene navode o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku potvrdio još jednom i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci i Rješenju poslovni broj UIII-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. godine.

U odnosu na prigovor tuženika o tome da bi kamatu na preplaćene iznose valjalo obračunavati od trenutka podnošenja zahtjeva, a ne od trenutka stjecanja bez osnove od strane tuženika, a sve u vezi pojedinih uplata, valja istaći da je odlukama viših sudova RH nedvosmisleno utvrđeno kako je upravo nepoštenje tuženika razlog utvrđenja odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, pa je jasno da kamate na pojedine iznose valja obračunavati upravo od trenutka stjecanja, a ne kako to tuženik pogrešno navodi od trenutka podnošenja zahtjeva.

Slijedom iznesenoga, tužitelj predlaže naslovnom sudu provesti dokaz izrade financijsko knjigovodstvenog vještva u ovom postupku po osobi vještaka kojega odredi sud uz nalog vještaku da izračuna pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tj. pretplate razlike anuiteta po tečaju plaćanja i anuiteta po početnom tečaju, odnosno utvrdi pretplatu po anuitetima po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju, sve uspoređujući kredit sa početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosima anuiteta u kunama u konkretnom kreditu, te se ujedno predlaže sudu da naloži tuženiku da na traženje vještaka dostavi svu dodatnu financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju potrebnu radi izrade toga vještva.

Tužitelj ujedno pridržava pravo nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, precizirati tužbeni zahtjev, a po izradi tog vještva.

U podnesku od 30. siječnja 2024. god., tuženik u odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, tuženik navodi sljedeće.

Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, iznio pravni stav iz kojeg proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU, tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke”, kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope Libor u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu, a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika, kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima, propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Primjenjujući stav Suda EU izražen u odlukama C-81/19 i C-243/20 na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz dispozitivne odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

U odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza tuženik ističe da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021, utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Te je stoga Ustavni sud Republike Hrvatske citiranim odlukama usvojio ustavnu tužbu te ukinuo presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda s obrazloženjem iz oduke U-III-4372/2021 (istovrsno i u odluci U-III-5458/2021):

“32. Ustavni sud najprije utvrđuje da su razlozi koje su sudovi dali za odbijanje podnositeljičinog dokaznog prijedloga za saslušanjem njezine zaposlenice VĐ na okolnost obaviještenosti potrošača o rizicima valutne klauzule vezane uz tečaj švicarskog franka u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja jer okolnost je li zaposlenica ovdje tužene podnositeljice dala odgovarajuće obavijesti ovdje potrošaču i tužitelju o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka prije sklapanja ovdje osporenog ugovor o kreditu nije utvrđena u kolektivnim postupku, niti je Vrhovni sud presudom broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., utvrdio da se na okolnost obaviještenosti potrošača ne mora provoditi „dokazni postupak“ kako pogrešno tu presudu interpretira prvostupanjski sud (vidi točke 15. – 21. obrazloženja ove odluke).

32.1. Slijedom navedenog, a posebno imajuću u vidu da je sud saslušao potrošača na istu okolnost, podnositeljici je u skladu s točkama 21. – 22.2. načelnih stajališta Ustavnog suda moralo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju podnositeljica tvrdi da da bi navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja.

32.2. Ustavni sud također utvrđuje da zaključak prvostupanjskog suda o tome da podnositeljica nije dokazivala ili dokazala da bi njezin zaposlenik dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora i iz toga izveden zaključak da potrošač nije bio obaviješten, unatoč tome to je izvođenje takvog dokaza podnositeljica predložila već u odgovoru na tužbu i na istom ustrajala do okončanja parničnog postupka, predstavlja proizvoljnu (arbitrarnu) ocjenu kojom se zanemaruju njezini izričiti i odlučni navodi i dokazni prijedlozi, kao i proizvoljnu primjenu pravila o teretu dokazivanja nespojivu s načelom jednakosti oružja u skladu s točkama 25.3. – 26.4. načelnih stajališta.

33. Stoga je podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja pa je na temelju članka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci.“

Stoga, ako naslovni Sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik ustraje u tome da se u ovom postupku provede dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka – djelatnika banke, i to na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacija koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Svi dokazni prijedlozi koje je tuženik dostavio usmjereni su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE), ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za navode tužitelja kojim ukazuje na recentni stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tuženik ističe sljedeće.

Prvenstveno, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare, te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. ZZP u svezi odredbe članka 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 118. ZZP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i od dosadašnje pravne prakse. Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima, ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Ipak, takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da se ima primijeniti stav Vrhovnog suda RH, to tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti i druge implikacije i posljedice koje proizlaze iz takvog stava.

Očito je da pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odstupa od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali, pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav Vrhovnog suda RH i sa spekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Budući da je Vrhovni sud RH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti.

Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze.

Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu Vrhovnog suda RH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.

S druge strane, uzimajući u obzir novi stav Vrhovnog suda RH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužitelj u podnesku od 15. veljače 2024. god., navodi da tuženik u svom posljednjem podnesku pored ostalih suvišnosti, neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Naime, u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. (kasnije potvrđeno i u odluci od 17. 09. 2019. godine od strane Vrhovni sud RH je, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. FRANAK, pod brojem Rev-2221/18-11), kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi nesporno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive:

- „...ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope“ (vidi str. 5. odluke VTSRH, posl. br. Pž-6632/17).

Prema tome, evidentno je da su navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti u cijelosti neutemeljen. Naime, dana 17. 09. 2019. godine Vrhovni sud RH je, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. Franakj, donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2221/18-11 kojom je potvrdio pravomoćnu presudu VTS RH pod poslovim brojem Pž- 6632/2017 od 14. 06. 2018. godine, a kojom presudom jest pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Još ranije Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, zauzeo pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima i to upravo po izvanrednoj reviziji tuženika, kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite.

Dakle, sukladno čl. 241 ZOO/05, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih prava počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od 14. 06. 2018. godine.

Evidentno da je pravomoćnost predmetne sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (presuda VTS RH pod poslovim brojem Pž- 6632/2017) nastupila upravo dana 14. 06. 2018. godine, (a ne kako to tuženik pogrešno navodi 13. lipnja 2014. godine), pa je lako izračunati da petogodišnji zastarni rok za podnošenjem tužbe (i to u kondemantornom dijelu, jer isti proističe iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) u ovom predmetu nije protekao.

Pored navedenoga pravo na utvrđenje ništetnosti ne može zastariti, pa tako u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zastare ne može niti biti.

Dakle, nikakve zastare u konkretnoj pravnoj stvari niti u deklaratornom dijelu niti kondemanatornom dijelu (u trenutku podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji rok od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite), nema, koliko god tuženik pokušavao ustvrditi suprotno.

U tom smislu jasno je kako je po tuženiku istaknuti prigovor zastare neutemeljen u cijelosti, pa se sudu predlaže isti odbiti.

Nadalje, neutemeljen je zahtjev tuženika da se u vještvu iskažu tzv. negativne razlike, jer valja naglasiti da eventualno manje plaćeni anuiteti, zbog tečajne razlike CHF-a, ako ih je eventualno i bilo, nisu bili jasno predočeni, pa tužena banka ne može niti crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanje nečega što nije primila, pa niti tzv. tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

Opreza radi, tužitelj ističe i prigovor zastare eventualne tuženikove tražbine, pri čemu valja naglasiti da zastarjelu tražbinu nije moguće prebiti, uz napomenu da tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, a koja je tužba prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja prema tuženiku, jer krivnja za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF leži jedino i isključivo na strani tuženika!

Predlaže se stoga sudu izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i provesti vještačenje sve na način kako je to predložio tužitelj te prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju.

U podnesku od 23. veljače 2024. god., tuženik navodi da pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1108,82 / EUR 147,17 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1108,82 / EUR 147,17 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,61 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 2,04 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 1,33 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 2,83 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 4,85 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 2,39 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 5,03 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 8,61 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 8,80 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 10,02 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 7,88 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 7,90 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 11,53 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 7,30 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 10,51 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 4,95 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 5,84 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 0,72 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 1,83 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 8,12 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 5,75 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 7,60 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 8,00 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 8,07 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 0,93 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 2,76 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također tuženik predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.

Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

U podnesku od 11. ožujka 2024. god., tuženik u odnosu na predložene personalne dokaze, ističe da odustaje od prijedloga za saslušanje svjedoka – službenika banke, ali ustraje u prijedlogu za saslušanje tužitelja kao parnične stranke na okolnost statusa tužitelja kao potrošača te informiranosti tužitelja prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora o kreditu.

Nadalje, tuženik ustraje u prigovoru radi prijeboja istaknutom u podnesku od 23. veljače 2024. godine te predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke III. podneska tuženika od 23. veljače 2024. godine.

Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčela, dipl. oec. u vještvu od 15. svibnja 2024. god., navodi da mu je u parničnom predmetu broj P- 3993/2021, Općinskog suda u Splitu, tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, naloženo izvesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen mu je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 12.3.2024. i nalogom Suda od 9.4.2024. godine, određeno je izvođenje dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo da izradi svoj nalaz i mišljenje i to sve temeljem navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu tuženice, kao i svih podnesaka podnijetih od strane punomoćnika parničnih stranaka, kao i zapisnika s održanog ročišta, a posebno podneska tuženice od 20.3.2024. godine.

Iz podneska tužitelja od 6.4.2022 godine (list 89. -92. spisa), razvidno je da tužitelj predlaže da se izračuna preplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tj. preplate razlike anuiteta po tečaju plaćanja i anuiteta po početnom tečaju, odnosno utvrdi preplata po anuitetima po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kako po mjesecima, tako i ukupno, sve uspoređujući kredit s početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosima anuiteta u kunama u konkretnom kreditu.

Isto tako, iz podnesaka tuženice od 30.1.2024, 23.2.2024. i 11.3.2024. godine (list 93.-99., 155.-157., 158.-159. spisa) razvidno je da tuženica traži da se obračunaju i tzv. negativne razlike za navedeno utuženo razdoblje.

U prvom otplatnom planu razvidno je da je dospijeće prvog anuiteta 1.6.2006. godine. U kartici prometa po kreditu od 21.3.2006. do 15.5.2021. godine, razvidno je da je navedeni kredit otplaćen u cijelosti 15.5.2021. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 1.6.2006. do 15.5.2021. godine, odnosno do dana kada je navedeni kredit otplaćen u potpunosti.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

1. Tužba tužitelja od 11.9.2021. godine (list 1. - 6. spisa).

2.Ugovor o namjenskom kreditu od 22.3.2006. godine (list 7. - 12. spisa).

3. Prvi otplatni plan od 23.5.2019.godine (list 13. - 17. spisa).

4. Kartica prometa po kreditu / Specifikacija uplata od 21.3.2006. do 15.5.2021. godine (list 38.- 52. spisa).

5. Pregled promjena kamatnih stopa po navedenom kreditu (list 25. spisa). Vještak je potom sačinio tabelarni pregled razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 1.6.2006. do 15.5.2021. godine, odnosno do dana otplate kredita u cijelosti.

Nadalje navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u gornjoj tablici. Tužitelj je više platio tuženici.

- U stupcu 11.a. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženici.

- U stupcu 11.b. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike sam iz stupaca 11. i 11.a. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 11.c iskazao je ukupni iznos kamata u kunama.

- U stupcu 11.d predmetne tablice iskazao je razlike u kunama po osnovi promjena tečaja na dan uplate anuiteta u odnosu na početni tečaj iz Ugovora…, odnosno prvog otplatnog plana.

- U stupcu 11.e iste tablice iskazao je razlike u eurima po osnovi promjena tečaja.

Vještak je mišljenja da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao razlike tečaja za razdoblje od 1.6.2006. do 15.5.2021. godine, tj. do dana kada je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 75.864,23 kune (stupac 11.d), protuvrijednost u eurima od 10.068,91 € (stupac 11.e).

Tužitelj u podnesku od 07. lipnja 2024. god., navodi da potvrđuje primitak vještva sudskog vještaka Ante Mrčele, a na koje vještvo tužitelj nema primjedaba niti prigovora.

Ističe da i iz dostavljenog vještva proističe osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva, pa je tako tužitelj preplatio ukupan iznos od 10. 068, 91 eura, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Nadalje navodi da nastavno na rečeno vještvo precizira tužbeni zahtjev, pa je predložio sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U podnesku od 13. lipnja 2024. god., tuženik u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka.

Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj ), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi:

„18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“

Osim toga, i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine, utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa u tom smislu VSRH navodi:

„Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 76,86 zajedno sa zateznim kamatama, pa je predložio sudu da nonese odluku pobliže opisnu u izreci rješenja.

Također predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Dodatno, tuženik ukazuje na najnoviju odluku Suda EU u predmetu C-593/22.

U navedenom predmetu tužitelji su u glavnom postupku podnijeli tužbu kojom su zahtijevali, s jedne strane, da se odredbe ugovora o zajmu na temelju kojih moraju snositi tečajni rizik proglase nepoštenima i ništetnima, te s druge strane, da sud društvu First Bank naloži da u svrhu ponovne uspostave ugovorne ravnoteže naplati mjesečne rate, kamate i provizije s obzirom na tečaj švicarski franak/rumunjski leu koji je utvrdila Narodna banka Rumunjske na dan potpisivanja ugovora, kako retroaktivno tako i ubuduće, do povrata kredita, uz povrat preplaćenog iznosa. Dakle, predmetni slučaj odgovara onome što tužitelj potražuje u ovom postupku.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja je Specijalizirani sud u Cluju uputio u ovom predmetu, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Na ovaj način, Sud EU potvrđuje svoje ranije stavove iz odluka C-81/19 i C- 243/20, te odgovarajući na prethodno pitanje Specijaliziranog suda u Cluju navodi da, nije nužno da odredba unesena u ugovor o zajmu sklopljen između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga doslovno navodi odgovarajuću obveznu zakonsku ili regulatornu odredbu nacionalnog prava ili da izričito upućuje na nju, nego je dovoljno da je materijalno istovjetna toj obveznoj odredbi, tj. da ima isti normativni sadržaj. Također, vezano za informacije koje je trgovac pružio potrošaču, Sud EU navodi da, ne samo da je odredba koja je odraz zakonskih dispozitivnih odredbi isključena od ispitivanja nepoštenosti, već i da ugovaranje takve odredbe ne ovisi o informacijama koje je trgovac pružio potrošaču ni o potrošačevu poznavanju primjenjivih pravnih odredbi, odnosno, odgovarajući na prethodno pitanje navodi kako nije relevantna okolnost da taj potrošač nije znao za činjenicu da je ta odredba odraz obvezne zakonske ili regulatorne odredbe nacionalnog prava.

Tuženik smatra da se navedeni stav Suda EU ima primijeniti i na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u iz Ugovora o kreditu, istu dovodeći u vezu sa zakonskom odredbom o valutnoj klauzuli sadržanoj u članka 22. ZOO-a koja u bitnome propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju HNB-a.

Primjenjujući gore citirani stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog Ugovora o kreditu, a koja je u cijelosti sukladna odredbi iz čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik ustraje da se u ovom postupku provede dokaz saslušanjem tužitelja.

Tuženik dodatno napominje da dokazima dostavljenima uz odgovor na tužbu želi dokazati da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za navode tužitelja kojim ukazuje na recentni stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tuženik ističe sljedeće.

Prvenstveno, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare, te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. ZZP u svezi odredbe članka 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 118. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i od dosadašnje pravne prakse.

Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Ipak, takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da se ima primijeniti stav Vrhovnog suda RH, to tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti i druge implikacije i posljedice koje proizlaze iz takvog stava.

Očito je da pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH odstupa od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa Vrhovnog suda RH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav Vrhovnog suda RH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Budući da je Vrhovni sud RH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti.

Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze.

Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu Vrhovnog suda RH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.

S druge strane, uzimajući u obzir novi stav Vrhovnog suda RH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane.

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i Vrhovni sud RH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

U podnesku od 18. lipnja 2024. god., tuženik navodi kako je tužitelj podneskom od 07. lipnja 2024. godine, preinačio tužbeni zahtjev na način da sada zahtijeva isplatu iznosa od 10.068,91EUR s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, čime je tužitelj povećao tužbeni zahtjev za iznos od 396,35 EUR s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 9.672,56 EUR/ 72.877,89 HRK.

Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe.

Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP)propisano je da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave, dok je st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbenog zahtjeva do zaključenja glave rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Tuženik prvenstveno ističe kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je tuženik tužitelju dostavio svu potrebnu dokumentacije.

Opreza radi, tuženik u odnosu na ranije navedeno ističe kako se protivi preinaci tužbe te stoga predlaže naslovnom sudu donošenje rješenja kojim će se utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena.

No, ukoliko ipak naslovni Sud dozvoli gore opisanu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženik ističe da se na eventualno potraživanje u iznosu od 396,35 EUR primjenjuje trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik ponavlja da je navedeni zastarni rok u potpunosti opravdan iz razloga što je u konkretnom slučaju tužitelj postavio zahtjev za naknadom štete.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen 7. lipnja 2024. godine., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 7. lipnja 2019. godine nastupila zastara.

Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi eventualno potraživanje u iznosu 396,35 EUR opet bilo u zastari.

Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva 7. lipnja 2024. godine, nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove tečajnih razlika.

Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

Da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva po provedenom vještačenju VSRH je već bio potvrdio u rješenju posl. br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. godine u kojem se navodi:

“4. U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.”

Tuženik ističe da iako bi eventualno preinaka tužbenog zahtjeva bila svrsishodna, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev.

Takvo stajalište zauzeo je i Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci od 19. svibnja 2022. pritom pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Revx-848/14, Revx-

„Prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbe iz podneska od 25. svibnja 2021. kojim je povišen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, obzirom za to postoji uporište u čl. 190. st. 2. ZPP-a koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koji je u sudskoj praksi protumačen na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Međutim, to što je dopuštena preinaka ne znači da isto nije od utjecaja na zastaru, obzirom se pitanje zastare preinačenog dijela tužbe ocjenjuje samostalno i za ocjenu nastupanja zastare odlučan je dan kada je tužba preinačena a ne kada je podnesena (npr. Revx-848/14, Revx- 249/2009, Rev-21/2010).“

Ovakvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci 1460/13-2 od 24. siječnja 2017.

„Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP), pa povećanje zahtjeva za isplatu razlike plaće i otpremnine bilo da se povećanje sastoji u zahtijevanju većeg iznosa s tih osnova za isto razdoblje ili se zahtijeva isplata za drugo razdoblje predstavlja preinaku tužbe, a ne tek usklađivanje tužbenog zahtjeva, kako to neosnovano smatraju nižestupanjski sudovi.

U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.“

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Tužitelj u podnesku od 04. srpnja 2024. god., navodi kako se protivi svim navodima tuženika kao činjenično i pravno neutemeljenima.

Vrhovni sud RH je na sastanku održanom 26. studenoga 2021. godine (posl. br. Su IV –162/2021) zauzeo stav da je "u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

Na tragu gornjeg, kako je u konkretnom slučaju riječ upravo o situaciji navedenoj u predmetnom stavu VS RH, prigovor kojim se tuženik protivi predmetnoj preinaci ukazuje se neutemeljenim u cijelosti, pa se predlaže sudu isti odbiti.

Vrhovni sud RH je na drugoj sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. godine (posl. br. Su IV – 123/2024) zauzeo stav da je "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Na tragu gornjeg, kako je u konkretnom slučaju riječ upravo o situaciji navedenoj u predmetnom stavu VS RH, tuženikov prigovor zastare ukazuje se neutemeljenim u cijelosti, pa se predlaže sudu isti odbiti.

Nasuprot neutemeljenom tuženikovu prigovoru zastare, valja istaći da zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022. P-2666/2021. Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž6632/17. od 14. lipnja 2018. Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja prema tuženiku.

Tužitelj ističe prigovor zastare eventualne tuženikove tražbine, pri čemu valja naglasiti da zastarjelu tražbinu nije moguće prebiti, uz napomenu da tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, a koja je tužba prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja prema tuženiku, jer krivnja za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF leži jedino i isključivo na strani tuženika!

Tužitelj u odnosu na tuženika nije bio stjecatelj bez osnova, te kao potrošač u poziciju potpunog obeštećenja tužitelj ne može biti doveden na drugi način, osim potpunom isplatom stvarno uplaćenih i preplaćenih iznosa, sa zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja navedenih iznosa.

Iznesena pravna stajališta komplementarna su i stajalištima viših sudova RH, pa tako Županijski sud u Bjelovaru, Gž-226/2021-2 (već dostavljena u spis) i Županijski sud u Šibeniku, Gž-1104/2021-7.

Slijedom svega iznesenoga predlaže se sudu odbiti sve navode i prigovore tuženika kao neutemeljene u cijelosti, te usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju.

U podnesku od 03. veljače 2025. god., tuženik navodi da ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnji navoda, predlaže zaključiti glavnu raspravu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak prema troškovniku koji se ovim putem dostavlja.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o namjenskom kreditu br. 276/06 od 22. ožujka 2006. god., Otplatni plan za razdoblje od 03.04.2006. god., do 01.05.2021. god., Otplatni plan za razdoblje od 21.03.2006. god., do 15.05.2019. god., Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103069910 od 23.05.2019. god., Punomoć br. 717/2021 od 17. rujna 2021. god., Promet po kreditu/Specifikacija uplate za razdoblje od 21.03.2006. god., do 15.05.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. god., Izvod iz edukacijskog materijala tuženika-Odabir valute, Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 2781/2011-2 od 16.06.2015. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 39 Gž-1748/2021- 2 od 27. svibnja 2021. god., i posl. br. 77 Gž-1562/2021-2 od 05. listopada 2021. god., Presudu suda EU u predmetu C-81/19 od 09. srpnja 2020. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev 170/2006-2 od 28.02.2006. god. i br. Rev x 1125/2013-2 od 25.02.2014. god., Presudu suda EU u predmetu C-243/2020 od 21. prosinca 2021. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 141/2006-2 od 22.02.2006. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. god., i br. U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. god., te vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčela dipl. oec. od 15. svibnja 2024. godine.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 276/06 od 22. ožujka 2006. god., koji je sklopljen između tuženika, kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita i društva Fonem d.o.o. Split, Vjekoslava Paraća 5, kao založnog dužnika.

Pregledom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu je utvrđeno da je tuženik kao kreditor sklopio predmetni namjenski ugovor sa tužiteljem kao korisnikom kredita, u kojem je među strankama u odredbi čl. 6 Ugovora, utvrđeno da je namjena kredita kupnja stambenog objekta, a što je tijekom postupka potvrdio i tužitelj navodeći u svom podnesku od 08. travnja 2022. god., da su se ovakvi krediti vezani za švicarski franak prezentirali od strane tuženika kao najbolji i najpovoljniji način rješenja stambenog pitanja, odnosno temeljnog ljudskog prava - prava na dom, te da je tužitelj predmetnim stambenim kreditom upravo rješavao stambeno pitanje sebe i svoje obitelji.

Slijedom navedenog, razvidno je da tuženik sasvim proizvoljno i neargumentirano ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe, te da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

Među parničnim strankama nije sporno niti to da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, i to na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split.

Osim toga, ovaj sud cijeni da u konkretnom slučaju valja imati u vidu i sadržaj odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Imajući u vidu citiranu odredbu čl. 10 st. 2 ZOO-a, ovaj sud cijeni da su upravljačke strukture tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao financijske ustanove, znale, odnosno po redovitom tijeku stvari, mogle, odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti mogući smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, odnosno da je tuženik imajući u vidu njegovu stručnost i pažnju znao, odnosno mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor tuženika u odnosu na tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem se ugovara valutna klauzula u CHF-u, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti prema onom srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je bio važeći na dan isplate kredita (čl. 1 st.1 Ugovora).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema pravnom stajalištu ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i pravnom stajalištu iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 09. studenog 2021. god., dakle, tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.

Osim toga, ovaj sud prihvaća i zauzeto pravno stajalište Vrhovnog suda RH na drugoj sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. godine (posl. br. Su IV – 123/2024), da se "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Tuženik stoga tijekom postupka neosnovano ističe i prigovor zastare potraživanja, pa je i istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčela dipl. oec. od 15. svibnja 2024. godine, a temeljem kojega je tužitelj podneskom od 07. lipnja 2024. god., sukladno izračunu vještaka, preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva i predložio sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu u izreci presude.

Tužitelj je svakako u mogućnosti preinačiti tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu konačnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva od strane ovlaštenog sudskog vještaka, koji u tu svrhu raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a koji dokaz se i provodi tijekom dokaznog postupka nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa se tuženik nije u mogućnosti s uspjehom protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom tužitelja od 07. lipnja 2024. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje otplate predmetnog kredita od 02. kolovoza 2006. god., do 02. prosinca 2007. god., dok je tuženik predmetni prigovor radi prebijanja istaknuo podneskom od 23- veljače 2024. god., odnosno po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od dospijeća, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja koje tuženik ističe paušalnim i nepreciziranim prigovorom radi prebijanja prihvaćen kao osnovan.

Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, i promjenjivoj kamatnoj stopi svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

Slijedom navedenog, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan uslijed zastarjelosti, te je stoga donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 76,86, zajedno sa zateznim kamatama, a temeljem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 276/06 od 22. ožujka 2006. god., te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

Tuženik je tijekom postupka podneskom od 11. ožujka 2024. god., odustao od prijedloga radi izvođenja dokaza saslušanjem neimenovanog svjedoka – službenika banke, dok je podneskom od 03. veljače 2025. god., svojim prijedlogom sudu da zaključi glavnu raspravu, odustao i od svojega prijedloga radi izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Radi svega navedenoga, prihvaćeni su u cijelosti predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti spornih dijelova odredbi čl. 1, čl. 2 i čl. 7 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. 276/06 od 22. ožujka 2006. god., kao i predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita s osnove razlike nastale u promjeni tečaja valute CHF u odnosu na kune (valutne klauzule), i tuženik sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčela dipl. oec. od 15. svibnja 2024. god., obvezan na isplatu tužitelju iznosa od ukupno 10.068,91 Eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 143,18 Eur, i pristojbe presude u iznosu od 147,14 Eur, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 1.590,32 Eur. U Splitu, 14. veljače 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika