Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-396/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici HĐ, odvjetnici iz [adresa], radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 8. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice ČĐ, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Davora Bartolca iz Karlovca, u zamjeni za odvjetnicu Irenu Blauhorn te punomoćnice tužene HĐ, odvjetnice iz [adresa], **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 3.512,60 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 0,48 EUR od 31.07.2007. pa do isplate

- 1,35 EUR od 31.08.2007. pa do isplate

- 0,47 EUR od 30.11.2007. pa do isplate

- 2,22 EUR od 31.01.2008. pa do isplate

- 4,61 EUR od 29.02.2008. pa do isplate

- 7,72 EUR od 31.03.2008. pa do isplate

- 2,60 EUR od 30.04.2008. pa do isplate

- 1,47 EUR od 31.05.2008. pa do isplate

- 3,14 EUR od 01.07.2008. pa do isplate

- 0,01 EUR od 31.08.2008. pa do isplate

- 1,97 EUR od 30.09.2008. pa do isplate

- 18,38 EUR od 31.10.2008. pa do isplate

- 7,31 EUR od 30.11.2008. pa do isplate

- 19,13 EUR od 31.12.2008. pa do isplate

- 20,93 EUR od 31.01.2009. pa do isplate

- 21,73 EUR od 28.02.2009. pa do isplate

- 19,24 EUR od 31.03.2009. pa do isplate

- 19,63 EUR od 30.04.2009. pa do isplate

- 16,39 EUR od 31.05.2009. pa do isplate

- 13,62 EUR od 30.06.2009. pa do isplate

- 14,24 EUR od 31.07.2009. pa do isplate

- 15,84 EUR od 01.09.2009. pa do isplate

- 15,66 EUR od 30.09.2009. pa do isplate

- 14,14 EUR od 31.10.2009. pa do isplate

- 16,98 EUR od 30.11.2009. pa do isplate

- 19,06 EUR od 31.12.2009. pa do isplate

- 22,40 EUR od 31.01.2010. pa do isplate

- 21,53 EUR od 28.02.2010. pa do isplate

- 25,84 EUR od 31.03.2010. pa do isplate

- 24,90 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 26,87 EUR od 31.05.2010. pa do isplate

- 39,93 EUR od 30.06.2010. pa do isplate

- 37,14 EUR od 31.07.2010. pa do isplate

- 44,66 EUR od 31.08.2010. pa do isplate

- 42,24 EUR od 30.09.2010. pa do isplate

- 37,12 EUR od 31.10.2010. pa do isplate

- 1,39 EUR od 30.11.2010. pa do isplate

- 45,78 EUR od 03.12.2010. pa do isplate

- 1,76 EUR od 31.12.2010. pa do isplate

- 57,21 EUR od 04.01.2011. pa do isplate

- 1,27 EUR od 31.01.2011. pa do isplate

- 49,09 EUR od 04.02.2011. pa do isplate

- 1,49 EUR od 28.02.2011. pa do isplate

- 51,88 EUR od 01.03.2011. pa do isplate

- 1,25 EUR od 31.03.2011. pa do isplate

- 47,94 EUR od 01.04.2011. pa do isplate

- 1,10 EUR od 30.04.2011. pa do isplate

- 49,33 EUR od 02.05.2011. pa do isplate

- 66,91 EUR od 31.05.2011. pa do isplate

- 1,71 EUR od 30.06.2011. pa do isplate

- 64,88 EUR od 01.07.2011. pa do isplate

- 82,25 EUR od 31.07.2011. pa do isplate

- 75,35 EUR od 31.08.2011. pa do isplate

- 67,75 EUR od 30.09.2011. pa do isplate

- 66,80 EUR od 31.10.2011. pa do isplate

- 66,12 EUR od 30.11.2011. pa do isplate

- 69,46 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

- 72,98 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

- 73,24 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

- 70,89 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

- 72,06 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

- 2,05 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

- 71,14 EUR od 04.06.2012. pa do isplate

- 71,41 EUR od 30.06.2012. pa do isplate

- 72,00 EUR od 31.07.2012. pa do isplate

- 71,01 EUR od 31.08.2012. pa do isplate

- 68,51 EUR od 30.09.2012. pa do isplate

- 71,15 EUR od 31.10.2012. pa do isplate

- 72,61 EUR od 30.11.2012. pa do isplate

- 72,10 EUR od 31.12.2012. pa do isplate

- 66,44 EUR od 31.01.2013. pa do isplate

- 71,26 EUR od 28.02.2013. pa do isplate

- 71,49 EUR od 31.03.2013. pa do isplate

- 69,47 EUR od 30.04.2013. pa do isplate

- 64,07 EUR od 31.05.2013. pa do isplate

- 63,92 EUR od 02.07.2013. pa do isplate

- 65,09 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

- 67,27 EUR od 31.08.2013. pa do isplate

- 70,61 EUR od 30.09.2013. pa do isplate

- 68,89 EUR od 31.10.2013. pa do isplate

- 69,88 EUR od 30.11.2013. pa do isplate

- 71,01 EUR od 31.12.2013. pa do isplate

- 72,07 EUR od 31.01.2014. pa do isplate

- 73,57 EUR od 28.02.2014. pa do isplate

- 73,12 EUR od 31.03.2014. pa do isplate

- 71,36 EUR od 30.04.2014. pa do isplate

- 70,26 EUR od 27.05.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.983,35 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 19. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su 15. svibnja 2007. parnične stranke zaključile ugovor o kreditu, pod brojem 9012503505, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 21.005,35 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je kredit u cijelosti otplatio. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača). Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., a koja presuda je donesena u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena "u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima." Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe. Također, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene. Zaključno tužitelj u tužbi navodi kako je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega on ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u članku 1. tog Ugovora, ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i tužbi jer je tužitelj sam otplaćivao kredit pa nema osnove da ne postavi određeni tužbeni zahtjev, stoga predlaže da sud odbaci tužbu. Podredno, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te navodi kako je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare te da isti počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a sukladno i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-x 183/11-2. Nadalje navodi kako je odredbom članka 226. ZOO-a propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Slijedom toga, tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima pa stoga tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, tuženik navodi kako tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17) "Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku". Prema mišljenju tuženika, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, tuženik navodi kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17: "...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije…Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora…". Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Navodi i kako je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos ranije već prestao, ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti te su predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora u potpunosti neosnovani. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Tuženik navodi da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I- 1746/2006 od 17.6.2009. navodi: "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO)." VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: "Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Tuženik nadalje navodi kako je VTSRH presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. U odnosu na predloženo knjigovodstveno- financijsko vještačenje, tuženik se istome protivi te ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Tuženik navodi kako i VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: "Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr." Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14: "Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka." Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Navodi kako i VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da "ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka." Također, u presudi P-1401/12, tuženik navodi kako sud navodi sljedeće: "…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke." Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 69-73 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 82 spisa).

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 19. studenog 2024. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 3.512,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

5. Tuženik se nije protivio preinaci tužbe.

6. Ovaj sud dopustio je preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja pa sukladno odredbi članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 19. studenog 2024. je osnovan. 8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

9. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 15. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 9012503505, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.005,35 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,10% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

9.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

9.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 9.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

10. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

12. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

13. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007.i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

17. Tijekom ovog postupka, tužitelj je saslušan na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njegovog iskaza (list 81 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila

- da mu je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti te da mu nije dozvoljeno da kredit podigne u HRK valuti

- da su ga dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori u CHF valuti pa nije bio u prilici da mijenja ugovorne odredbe niti ga je itko upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF

- da ga nitko nije upozorio niti na moguće promjene u valuti, a da je on mislio da će mu rata kredita biti ona koja je i iskazana u samom ugovoru o kreditu.

17.1. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da mu banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

18. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

19. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C-179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

20. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

22. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 3.512,60 EUR, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

22.1. Na ročištu održanom 8. siječnja 2025. tuženik je odustao od prijedloga da sud provede dokaz saslušanjem vještaka te je isti odustao od prijedloga za dopunu predmetnog nalaza i mišljenja.

22.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

22.3. U odnosu na navod tuženika da sud treba uzeti u obzir i negativne izražene vrijednosti ističe se da iako je sud u ovom postupku, a isključivo radi potpunog i preciznog utvrđenja činjeničnog stanja izvještačio i utvrdio i negativne razlike koje su nastale radi promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK, usvojen je tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, bez uračunavanja negativnih razlika obzirom da u odnosu na iste tužena u ovom postupku nije postavila nikakav zahtjev, dakle niti protutužbu niti prigovor o prijeboju, pa sud smatra da bez postavljenog zahtjeva tuženiku ne može priznati negativne razlike i za to umanjivati tužbeni zahtjev tužitelja. Sud smatra da tuženik nije time podmirio dio dugovanja pa da bi sud to uzeo u obzir kao utvrđeno činjenično stanje bez valjanog zahtjeva tuženika, već da to potraživanje predstavlja posebno potraživanje, potpuno jednako kao i ono tužitelja i kao takvo zahtijeva valjano postavljeni zahtjev, kao što je i tužitelj morao postaviti valjani zahtjev.

22.3.1. Ističe se kako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. naveo da kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Nadalje, naveo je i da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.

23. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

24. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

25. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

26. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

28. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

28.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

28.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

28.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13).

28.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

28.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

28.7. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 1. lipnja 2021. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

28.7.1. Također se ističe i kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom toga, nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a koji je preinačen nakon provođenja financijskog vještačenja.

29. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

30. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 27. kolovoza 2021., 6. lipnja 2023. i 19. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 4. travnja 2022. i 8. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 325,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 63 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR (potvrda o uplati – list 29 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 53,09 EUR pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.983,35 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 14. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

30.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 74,28 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 14. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. HĐ, odvjetnica u [adresa]