REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–507/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog KA, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 - dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog KA podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, od 10. studenog 2023., broj K-67/2023-8, u sjednici održanoj 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog KA, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. KZ/11., zbog kojeg je proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 6. KZ/11, optuženi KA osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izriče mu se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

II. Žalba državnog odvjetnika u cijelosti te žalba optuženog KA u ostalom dijelu, odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, u ponovljenom postupku optuženi KA proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. KZ/11., te je na temelju članka 272. stavka 6. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca s tim da mu je na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je odlučeno da će se izvršiti neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, a da se uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženik kroz period provjeravanju od četiri godine ne počini novo kazneno djelo time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne počinje teći od pravomoćnosti presude i ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda i 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu ZKP), optuženik KA je dužan nadoknaditi trošak postupka provedenih vještačenja po prometnom vještaku i vještaku sudske medicine iz članka 145. stavka 2. točka 1. ZKP-a u ukupnom iznosu od 8.332,25 kn te paušalni trošak iz članka 145. stavka 1. točka 6. ZKP-a u iznosu od 1.000 €/7.534.50 kn, što ukupno iznosi 15.866,75/2.105,88 kn € kojeg je dužan platiti u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude te trošak opunomoćenika nasljednika pok. oštećenika iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 8. ZKP-a u iznosu koji će se odrediti posebnim rješenjem nakon što u spis budu zaprimljeni podaci o tim troškovima.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi KA.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom „da županijski sud, postupajući po ovoj žalbi, pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da okrivljeniku izrekne strožu kaznu.“

2.2. Optuženik KA žali se po branitelju Luki Leniću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi i troškovima kaznenog postupka. Ističe i tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U žalbi optuženik nije istakao prijedlog kako postupiti sa žalbom i pobijanom presudom.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju, odvjetniku Luki Leniću. Predložio je „da županijski sud, postupajući po ovom odgovoru žalbu OKDO odbaci, a presudu preinači u oslobađajuću ili predmet vrati na ponovni postupak.“

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola.

5. Žalba optuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o kazni, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

6. Prije svega, nije u pravu optuženik KA kada u žalbi tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a na način da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, a da su navedeni razlozi potpuno su nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega da se presuda ne može ispitati, a niti da je optuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u bilo kojem modalitetu. Na ovaj način optuženik samo parafrazira odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP-a, dok iz obrazloženja u čemu bi se konkretno te povrede sastojale proizlazi da optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke. Ovdje samo valja istaknuti da činjenica što su dvije ranije presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-1719/2016-91 i broj K-1200/2021-18, bile oslobađajuće te rješenjima Županijskog suda u Puli –Pola, broj Kž–29/2021-7 i broj Kž-128/2022 ukidane, i to što je sada prvostupanjski sud u pobijanoj presudi drugačije ocijenio iste dokaze, ne predstavlja nikakvu proturječnost, već samo drugačiju ocjenu dokaza i pravno tumačenje.

6.1. Pobijana presuda ispitana je sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP-a, te nisu utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. i 2. ZKP-a. Neovisno o istaknutoj žalbenoj osnovi, žalitelj polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem, smatrajući da je prvostupanjski sud, na temelju provedenih dokaza, izveo pogrešan zaključak. Time, zapravo, pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a što ne opravdava istaknutu povredu kaznenog zakona.

8. Optuženik nadalje pobija presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no, najprije valja istači da žalitelj po ovom osnovu pobija presudu samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se protivi samom zaključku suda da je počinio predmetno kazneno djelo, jer ne iznosi nikakve nove činjenice koje bi bile odlučne ili bar dokazno važne, a sud o njima nije raspravljao i ne nudi nove dokaze koje u postupku pred sudom prvog stupnja ne bi već bili izvedeni.

9. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik opširnom analizom prometno tehničkog vještačenja koje stavlja u kontekst verzija obrane koju je izložio na raspravi, ponavlja navode obrane u tim verzijama koje po njemu korespondiraju rezultatima prometnog vještačenja kao i rezultatima toksikološkog vještačenja i ponašanju oštećenika kritične prigode, u suštini tvrdi da nije dokazano da je svojim ponašanjem izazvao prometnu nesreću već da su glavni uzroci sudara ponašanje oštećenika koji je bio alkoholiziran te je očito zbog toga imao putanja kretanja svog motocikla kojom je naletio na vozilo optuženika kao i nepreglednost raskrižja. Također, ističe da ne postoji pouzdani dokaz da je njegovo vozilo bilo u pokretu prije sudara te da je moguće pomicanje njegovog vozila iz zaustavnog položaja bilo nenamjerno i izazvano ponašanjem oštećenika. Dakle u okviru žalbenog osnova zbog pogrešno činjeničnog stanja optuženik polemizira s razlozima pobijane presude, ističući brojne prigovore kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvoga stupnja da je prouzročio ovu prometnu nesreću zbog povrijede odredbe članka 57. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013. i 92/2014, – dalje ZOSPC) koja je rezultirala smrću ŽA time što je svojim vozilom bio u kretanju prednosnom prometnicom u trenutku naleta skutera na njegovo vozilo, isključujući njegovu tvrdnju kako je vozilo kojim je upravljao bilo zaustavljeno u trenutku sudara. Optuženik sudskoj ocjeni izvedenih dokaza, suprostavlja svoju ocjenu i svoje zaključke.

9.1. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika koji se prvenstveno temelje samo na jednoj od verzija njegovog postupanja inkriminirane prigode, a tek podredno i na verziji njegovoj nevoljnog postupanja izazvanog ponašanjem oštećenika u prometu uslijed čega je došlo do njegovog nevoljnog popuštanja radne kočnice i spojke vozila kojim je upravljao te pokretanja iz zaustavljenog položaja do mjesta sudara, okolnosti koje sada iznosi u žalbi već su bile predmetom ocjene prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno raščlanjujući provedene dokaze, uključujući i obranu optuženika, zaključio kako je optuženik KA počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. KZ/11, a taj zaključak u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

9.2. U pravu je prvostupanjski sud kada, usprkos prigovorima optuženika, prihvaća nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. Srećka Hlišća koji je u svom nalazu i mišljenju na temelju objektivnih dokaza istakao kako je optuženik upravljao furgonom Ulicom III. Retkovec i skretanjem udesno se uključivao u promet na desnu traku južnog dijela kolnika Ulice kneza Branimira, dok mu je s lijeve strane nailazio oštećenik na skuteru, nakon čega je optuženik ušao prednjim, više lijevim dijelom furgona u dubinu desne trake Ulice kneza Branimira za oko 0,8 m kada je došlo do naleta prednjeg, više desnog dijela skutera na prednji dio lijevog boka furgona odmah iza prednjeg lijevog ruba, pri čemu se tog trenutka skuter kretao na svega 0,45 m lijevo od sebi desnog ruba trake, nadalje, da je brzina skutera u momentu sudara iznosila oko 61 km/h, a furgona oko 6 km/h, što je potonje proizlazilo iz zatečenih položaja vozila i rasipa tragova fiksiranih zapisnikom o očevidu i fotodokumentacijom jer bi se u slučaju da je vozilo optuženika u trenutku sudara stajalo, dogodio samo njegov pomak prednjim dijelom desno bočno prema zatečenom položaju čime bi isto vozilo svojim prednjim dijelom zaklanjalo mogućnost pada tragova i od područja desnog ruba kolnika, ali i iz načina na koji su oba vozila stala nakon sudara. Nadalje, i da materijalni tragovi nakon kontakta ukazuju na zaključak da se kontakt dogodio dok se optuženikovo vozilo kretalo, a na to da ukazuje i način zaustavljanja skutera koji se priklonio svojom desnom bočnom stranom prema lijevoj bočnoj strani furgona jer je na njega djelovala poprečna sila s desna u lijevo prema naprijed zbog čega je skuter otišao stražnjim dijelom bočno prema mjestu zaustavljanja. Konačno vještak je prema svim raspoloživim parametrima decidiran u zaključku da se vozilo optuženika u momentu sudara kretalo minimalnom brzinom isključujući mogućnost da bi bilo u poziciji mirovanja u trenutku naleta.

9.3. U pogledu mogućnosti uočavanja oštećenika i mogućnosti da zaustavljanjem vozila izbjegne prometnu nesreću u konkretnim prometnim i meteo uvjetima sud prvog stupnja je opravdano prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ing. Srećka Hlišća u kojem je naveo kako je optuženik bio u mogućnosti pravodobno uočiti oštećenika te reagirati naglim kočenjem kada se nalazio najmanje 2,5 m ispred mjesta sudara, odnosno oko 1,6 s prije sudara, kada je skuter bio udaljen oko 27,0 m ispred mjesta sudara ili za oko 26,5 m lijevo bočno u odnosu na optuženika pod pretpostavkom brzine kao u trenutku sudara.

9.4. Kraj ovih utvrđenja koji se suprostavljaju obrani optuženika da je svoje vozilo zaustavio prije ulaska u prednosnu prometnicu kojom se kretao oštećenik upravljajući svojim skuterom, ovdje na sve prigovore obrane optuženika u odnosu na rezultate vještačenja koje je analizirao i cijenio prvostupanjski sud te ih dovodio u vezi s optuženikovom obranom i iskazom svjedoka BA valja dodati i slijedeće, a na što je već i ranije ukazano u ukidnoj odluci ovog suda broj Kž-128/2022 , od 21. prosinca 2022., s obzirom da je itekako važno s obzirom na žalbene navode.

9.5. Naime, optuženik KA je u svojoj obrani u više navrata naveo kako je zaustavio svoje vozilo prije ulaska na kolnik ceste s prednošću prolaska, dakle kako je u cijelosti postupio u skladu s odredbom članka 57. stavak 4. ZOSPC-a. Tako je naveo kako je: „uočio sam motociklistu koji se kretao izvjesnom brzinom, uvažio sam njegov dolazak i njegovo pravo prednosti i zaustavio se na samom rubu bočne ulice.“, te odmah nakon tog navoda :„ …i dok pričam sa sinom stojim sa vozilom…“, nadalje : „… a uočio sam i motocikl žrtve, te sam se i zaustavio.“, potom i „…, ja sam tada uočio ovo vozilo koje se kreće Branimirovom i ja sam nastavio lagano vožnju prema Branimirovoj i dok sam došao do zaustavnog mjesta to vozilo je već bilo prošlo.“ te konačno i „…kada sam ja zaustavio vozilo prije ulaska u Branimirovu.“

9.6. Ove navode optuženika o zaustavljanju vozila prije ulaska na kolnik ceste s prednošću prolaska potvrdio je i svjedok LA koji se u ovom postupku pojavljuje kao jedini očevidac, i koji je u svom iskazu potvrdio navode optuženika o zaustavljanju vozila prije ulaska na kolnik ceste s prednošću prolaska. Tako je ovaj svjedok naveo: „Pamtim da se otac zaustavio prije uključenja u Branimirovu, time da je naravno vozilo bilo lagano pozicionirano za skretanje u desno, što znači da je lijevi vrh vozila bio izloženiji kretanju po Branimirovoj, time da smo stajali i nismo započeli radnju skretanja u Branimirovu.“, potom i: „Kada sam ga uočio naše vozilo je stajalo i vidio sam da se on vozi ravno.“, te nastavno i : „Kako smo stali nastavio sam pričati sa ocem, jer smo i do tada razgovarali i nisam gledao na lijevo…„. Svjedok je također nadalje naveo: „To vozilo koje je prošlo kad smo mi stali, a nakon kojeg je došao skuter, je samo prošlo, bez zaustavljanja, ali ne pamtim po kojoj traci se kretao.“ te konačno: „Otac kada je zaustavljao vozilo nije naglo zakočio, normalno se zaustavio, a ne znam da li je potegnuo ručnu.“

9.7. Iz ovog dijela optuženikove obrane, koji u tom dijelu svoju potvrdu nalazi u iskazu svjedoka LA, proizlazi kako optuženik tvrdi da je u cijelosti poštivao imperativnu odredbu članka 57. stavak 4. ZOSPC-a, jer se kolniku ceste s prednošću prolaska (Ulica kneza Branimira), kolnikom Ulice III. Retkovec približavao s osobitim oprezom što proizlazi iz njegove obrane u kojoj navodi: „Prije nego što sam uočio motociklistu dok sam pristupao kolniku Branimirove u desnoj voznoj traci za kretanje prema istoku uočio sam vozilo koje je prošlo, osobni automobil, dok sam se ja kretao od pruge prema Branimirovoj. To govorim zato da bi pokazao da sam obraćao pažnju na promet da sam vidio to vozilo koje je prošlo, a uočio sam i motocikl žrtve, te sam se i zaustavio.“, da bi nakon uočavanja motocikla oštećenika u vožnji kolnikom te ceste s prednošću prolaska, svoje vozilo zaustavio prije ulaska u istu (Branimirovu), očito na tzv. liniji preglednosti s koje je mogao vršiti provjeru nailazećih vozila.

9.8. Ako je tome tako, onda nema nikakve dvojbe da po ovoj verziji obrane do predmetne prometne nesreće ne bi došlo obzirom da iz neosporavanog prometno- tehničkog vještačenja proizlazi kako se oštećenik motociklom sekundu do dvije prije sudara kretao kolnikom ceste s prednošću prolaska krajnjom desnom stranom desne vozne trake na udaljenosti od 0,45 metara od desnog rubnjaka, jer to i po običnom životnom zaključivanju i rezoniranju, znači da bi na istoj udaljenosti, a i više (1,5 m + 0,45 m) prošao pored optuženikovog vozila koje je prema njegovoj tvrdnji, ali i tvrdnji svjedoka LA, bilo zaustavljeno izvan kolnika Ulice kneza Branimira kao ceste s prednošću prolaska. To nedvojbeno proizlazi i iz zaključka vještaka prometne struke prema kojem bi optuženik svojim zaustavljenim vozilom, kako je mjesto zaustavljanja opisao u obrani i pokazao tijekom rekonstrukcije, bio udaljen oko 1,5 m ispred mjesta sudara, tako da bi sudarnu brzinu ostvario laganim pokretanjem od oko 0,85 m/s² započetim oko 1,9 s prije sudara, kada bi tog trenutka motocikl za brzinu kao kod sudara bio udaljen za oko 32,0 m ispred mjesta sudara ili oko 31,0 m lijevo bočno od optuženikovog vozila tako da bi ga optuženik neometen stablima drvoreda mogao opaziti i sačekivanjem prolaska izbjeći nesreću, a koji se dio vještačenja, kako to s pravom u žalbi ističe državni odvjetnik, niti ne spominje u obrazloženju pobijane presude, a kamo li analizira i s tog aspekta vrijednosno cijeni optuženikova obrana.

9.9. Međutim, do prometne nesreće je ipak došlo što ukazuje da je ova verzija obrane optuženika, a onda i iskaz svjedoka LA, potpuno neživotna i neuvjerljiva, a to i tim prije ima li se u vidu nesporna činjenica da je na temelju objektivnih dokaza, a onda i na temelju prometno-tehničkog vještačenja, utvrđeno kako je optuženik svojim vozilom ušao 0,8 metara u kolnik Ulice kneza Branimira kao ceste s prednošću prolaska te kako se tim vozilom u momentu sudara kretao brzinom od 6 km/h čime je jasno prekršio odredbu članka 57. stavak 4. ZOSPC-a.

9.10. Unatoč ovako prethodno prikazanim decidiranim tvrdnjama izloženim u svojoj obrani, optuženik je nakon predočavanja mu fotografskog elaborata i skice mjesta događaja te na ukazano kako iz istih dokaznih sredstava proizlazi kako je za 0,80 m svojim vozilom ipak ušao u kolnik ceste s prednošću prolaska, naveo kako: „stvarno ne mogu reći da li sam tih 80 cm ušao u sam kolnik prije zaustavljanja ili sam možda u panici kada sam vidio nalet na sebe otpustio kuplung pa se vozilo samo pomaklo tih nekoliko centimetara unaprijed, no ponavljam da sam zaustavio vozilo i čekao da motocikl iz lijeve trake prođe kraj mene.“

9.11. Dakle, iz ove verzije opisa inkriminiranog događaja koja se ističe i u žalbi optuženika, proizlazi kako optuženik samo kao moguće ukazuje da je ipak za 0,80 m ušao u kolnik ceste s prednošću prolaska prije zaustavljanja ili pak da je u panici, kada je vidio nalet motocikla na svoje zaustavljeno vozilo, otpustio kuplung, pa se vozilo samo pomaklo za navedenu udaljenost i tako bez njegove voljne radnje pomjerilo na kolnik prioritetne ceste.

9.12. Prije svega potpuno je neživotno i neuvjerljivo, po ocjeni ovoga suda, da optuženik koji se kolnikom sporedne ceste Ulice III. Retkovec kretao osobito oprezno približavajući se kolniku ceste s prednošću prolaska i koji je u cijelosti vladao prometnom situacijom jer je, kako tvrdi, izvršio provjeru nailazećih vozila i svojim vozilom se zaustavio na kolniku Ulice III. Retkovec bez opasnosti za druge sudionike u prometu, posebno one koji su se kretali kolnikom ceste s prednošću prolaska, pa tako i bez opasnosti za oštećenika koji je kritične prigode upravljao skuterom, a za kojeg je izričito i naveo da ga je uočio te da je uvažio njegov dolazak i pravo prednosti, zaboravi odmah priopćiti kako je zbog prethodno izloženih razloga ipak za 0,80 m ušao u kolnik ceste s prednošću prolaska. Osim toga, kada se analizira njegova obrana vidljivo je da on na te razloge ukazuje samo kao moguće, i to nakon prezentiranja objektivno utvrđene činjenice da je njegovo vozilo za 0,80 m ušlo u kolnik ceste s prednosti prolaska, a koju u svom iskazu ne spominje svjedok LA, i k tome sve nakon što je u više navrata decidirano izjavio kako je svoje vozilo zaustavio bez zadiranja u kolnik ceste s prednošću prolaska.

9.13. Čak i neovisno o tome, ako se prihvati druga verzija obrane optuženika prema kojoj je svojim vozilom ipak za 0,80 metara ušao u kolnik ceste s prednošću prolaska prije zaustavljanja, te kada je na temelju prometno-tehničkog vještačenja nesporno utvrđena i ta pozicija optuženikovog vozila u momentu sudara kao i da se tada kretao brzinom od 6 km/h, što bi za sada ukazivalo da je optuženik usprkos znaku ceste s prednošću prolaska, bez zaustavljanja svojim vozilom ušao na kolnik te ceste te se zbog sudara s motociklom zaustavio na sudarnoj poziciji, nema onda nikakve dvojbe da je takvim postupanjem optuženik prekršio odredbu članka 57. stavak 4. ZOSPC-a jer je na taj način oštećeniku prepriječio pravac kretanja kolnikom ceste s prednošću prolaska, očito u takvoj situaciji podcijenivši njegovu brzinu i njihovu međusobnu udaljenost, te pogrešno računajući, da će se prije nailaska oštećenika sa skuterom uključiti u promet na cestu s prednošću prolaska.

9.14. Optuženik je kao pasivni sudionik u ovako prikazanoj prometnoj situaciji bio dužan trpjeti ostvarenje prava prednosti oštećenika kao aktivnoga sudionika u prometu, ma kako ono prema vještaku prometno-tehničke struke bilo osobno za njega rizično, koji je u konkretnom slučaju imao apsolutno pravo prednosti jer nije utvrđeno postojanje nekih okolnosti koje bi upućivale na odustanak od njegova ostvarivanja (u ovom slučaju načelo povjerenja u apsolutnom smislu) te on nije bio dužan poduzimati nikakve posebne mjere opreza koje je naprotiv bio dužan poduzeti optuženik kao vozač koji sa sporednog puta ulazi na cestu s prvenstvom prava prolaza. U takvoj je prometnoj situaciji optuženik za oštećenika stvorio nepredvidivu, neočekivanu i iznenadnu opasnost, pa i stanje straha, koje je, objektivno promatrano, uz nespornu alkoholiziranost oštećenika moglo utjecati na izbor pravilnog načina reagiranja što može ukazivati da je upravo zbog toga oštećenik, kako proizlazi iz vještačenja, bez kočenja, ili uz kočenje neposredno pred sudar, motociklom brzinom od 61 km/h udario u optuženikovo vozilo koje je brzinom od 6 km/h za 0,80 metara ušlo na kolnik ceste s prednošću prolaska.

9.15. Konačno treća verzija događaja prikazana u obrani optuženika, koja je kao i prethodna u suprotnosti s njegovom decidiranom tvrdnjom kao i tvrdnjom svjedoka LA, da je po uočavanju motocikla svoje vozilo zaustavio prije ulaska na kolnik ceste s prednošću prolaska, a prema kojoj je za 0,80 metara ušao na kolnik te ceste kada je „…možda u panici kada sam vidio nalet na sebe otpustio kuplung pa se vozilo samo pomaklo tih nekoliko centimetara unaprijed.“, iako je kao moguća potvrđena zaključkom prometno-tehničkog vještaka, ne samo da je zbog prethodno navedenog neuvjerljiva, ona sve da je i istinita, ne bi otklonila od optuženika kaznenu odgovornost.

9.16. Naime, optuženik je u svojoj obrani u dva navrata naveo kako se po zaustavljanju svog vozila radi propuštanja motocikla oštećenika, jer je „uvažio njegov dolazak i pravo prednosti“, okrenuo prema sinu LA i s istim zapodjenuo razgovor kao i da se ne može očitovati o načinu kretanja oštećenog motocikliste jer „nije obraćao nikakvu posebnu pažnju na njegovo kretanje“. U ovom dijelu je optuženikova obrana potvrđena iskazom svjedoka LA koji je naveo da su on i optuženik nastavili razgovarati nakon zaustavljanja njihovog vozila.

9.17. Dakle, iz ovog dijela optuženikove obrane proizlazi kako on po zaustavljanju vozila nije više obraćao dužnu, a zapravo nikakvu, pažnju na prometnu situaciju, odnosno na kretanje vozila, pa tako i skutera koji se kretao kolnikom ceste s prednošću prolaska, što dodatno više nego jasno proizlazi i iz dijela njegove obrane u kojoj je naveo kako je razgovarajući gledao sina (suvozač) očekujući da čuje zvuk prolaska motocikla što je trajalo par sekundi, a kako zvuk nije čuo, okrenuo se prema kretanju motocikla, dakle na lijevu stranu, kako bi vidio gdje je te je uočio kako motocikl direktno ide prema njemu, pa je u tom trenutku samo vrisnuo i tijelom se bacio u stranu pa je došlo do sudara, a što potonje potvrđuje i svjedok LA.

9.18. Ovo znači da optuženik, očito, uslijed razgovora sa svjedokom LA prema kojem je tijekom tog razgovora bio okrenut tako da više nije obraćao pažnju na prometnu situaciju, pa stoga niti na kretanje oštećenika sa skuterom kojega je, kako ustvrdio, prethodno pravovremeno uočio zbog čega se i zaustavio kako bi ga propustio zbog njegovog prava prvenstva, a niti je obraćao pažnju na moguću pojavu i drugih vozila iz smjera kretanja oštećenika, sigurno nije posvetio onu dužnu pažnju koju je imperativno bio dužan posvetiti drugom sudioniku u prometu sve dok u konkretnom slučaju oštećenik motociklom po pravcu svog kretanja nije prošao pored njegovog vozila. Da je optuženik u okviru dužne pažnje koju mu je nametala odredba članka 57. stavka 4. ZOSPC-a, ali i sama konkretna prometna situacija, bio koncentriran na istu, očito se ne bi doveo u situaciju da pomisli kako oštećenik motociklom naleće na njegovo vozilo i da zbog toga u panici otpušta kuplung uslijed čega se vozilo pomaklo na kolnik prioritetne ceste za 0,80 m. Dužna pažnja koju ima u vidu odredba članka 57. stavak 4. ZOSPC-a, ne podrazumijeva samo uočavanje kretanja vozila cestom s prednošću prolaska i zaustavljanje radi propuštanja tih vozila, nego i vladanje prometnom situacijom sve do sigurnog uključivanja u tu prioritetnu cestu.

9.19. Na osnovu postojećih prometnih propisa sudska praksa je izgradila svoje stajalište u vezi načela povjerenja u cestovnom prometu i, u skladu sa životnim iskustvom, ono može poslužiti i u konkretnom slučaju prema kojem vozilo koje se kreće cestom s prednošću prolaska ne mora smanjiti brzinu kretanja ako se drugo vozilo zaustavilo jer opravdano pretpostavlja da mu je ustupljeno prvenstvo prolaza, ne mora računati da će se netko kretati unatoč znaku obveznog zaustavljanja zbog nailaska na cestu s prednošću prolaska i sudariti se s vozilom koje se kreće tom cestom ili pak da će ga netko namjerno ugroziti u prometu, dok vozač koji se uključuje na cestu s prednošću prolaska, kao u konkretnom slučaju optuženik koji je uočio kretanje oštećenika cestom s prednošću prolaska, mora računati da drugi, ako ima prioritet kretanja, neće smanjiti brzinu, odnosno da će se koristiti svojim pravom prvenstva, da je uvijek dužan računati s time da će iza predmeta ili objekta koji mu ometa preglednost ceste s prednošću prolaska pojaviti neko vozilo, pa čak i da se ono kreće na nepropisan način i nepropisnom brzinom obzirom da je njegova obveza zaustaviti se i propustiti sva vozila koja se kreću cestom s prednošću prolaska. Stoga je u konkretnom slučaju na sve ove okolnosti u okviru dužne pažnje optuženik bio dužan računati, tim prije nakon što je utvrdio da je oštećenik skuterom kreće cestom s prednošću prolaska, što je on propustio kada se po uočavanju oštećenika i zaustavljanju svog vozila upustio u razgovor s LA na način da tijekom razgovora nije pratio prometnu situaciju iz smjera kretanja oštećenika s motociklom, pa tako nije uočio način kretanja motocikla, a niti mogući nailazak iz tog smjera kretanja drugih vozila. Optuženik je nakon uočavanja kretanja oštećenika cestom s prednošću prolaska na udaljenosti od oko 70 do 90 metara sukladno odredbi članka 57. stavak 4. ZOSPC-a bio dužan propustiti oštećenika neovisno o tome da li se on kretao sredinom kolnika ili pak samo 0,45 m udaljeno od desnog rubnjaka te ceste, i kojom se brzinom kretao jer je on kao vozač, koji je kritične prilike ulazio sa sporedne ceste na cestu s prvenstvom prava prolaza bio dužan poduzeti sve mjere opreza kako ne bi ugrozio oštećenika.

9.20. Ovdje je ipak za primijetiti i kako je prema prvoj verziji događaja po kojoj je optuženik zaustavio svoje vozilo bez zadiranja u kolnik ceste s prednošću prolaska praktički nemoguća situacija da bi se sa oštećenik skuterom kretao direktno prema optuženikovom vozilu jer se, kako je prethodno već navedeno, oštećenik skuterom kretao kolnikom te ceste 0,45 m udaljeno od desnog rubnjaka, u kojoj situaciji ne bi došlo do sudara, pa je potpuno irelevantno da li je oštećenik svojim skuterom moguće promijenio smjer kretanja na način kako bi to proizlazilo iz optuženikove obrane i iskaza svjedoka LA, a za koje njihove tvrdnje nema nikakvih dokaza i koja se u okviru cjelokupne optuženikove obrane za sada čini neuvjerljivim.

9.21. Kada je u pitanju ova treća verzija događaja prikazana kroz obranu optuženika prema kojoj optuženik tvrdi kako je propisno zaustavio svoje vozilo prije ulaska u cestu s prednošću prolaska nakon što je uočio motociklistu, pa je par sekundi čekao njegov prolazak pričajući sa sinom, a kako nije čuo zvuk njegovog motora okrenuo se kako bi promotrio prometnu situaciju kada je uočio da će motociklista naletjeti na njegovo vozilo uslijed čega je vrisnuo i tijelom se bacio u stranu kojom prilikom je došlo do otpuštanja radne kočnice i kretanja njegovog vozila. Međutim, ovi se navodi ne uklapaju u dinamiku prometne nesreće koju je također u svojoj obrani prikazao optuženik jer tvrdi da je na udaljenosti od 80–ak metara od svog vozila (LA spominje i 70 m) uočio motociklistu koji se kretao brzinom od 80 do 90 km/h (po vještaku je ta brzina moguće jednaka sudarnoj brzini od 61 km/h), za što je motociklisti do sudarnog mjesta trebalo, za optuženika po najpovoljnijoj varijanti, vrijeme od 5 sekundi (a po svjedoku LA čak 2,8 sekundi), i da kroz to vrijeme optuženik razgovarao sa sinom okrenut prema njemu, spoznaje da ne čuje zvuk motora, okreće se u smjeru njegovog prethodnog kretanja te reagira vriskom i bacanjem u stranu kada uočava da će motociklista naletjeti na njegovo vozilo, što po običnom životnom zaključivanju i rezoniranju ukazuje da je sve to moralo trajati dulje od 5 sekundi čemu svakako valja dodati i vrijeme reakcije optuženika ili tzv. psihičku sekundu.

9.22. Iako se žalbenim navodima nastoji ukazati i kako je za prometnu nesreću kriv isključivo oštećenik, osim prethodno navedenog koje isključuje te žalbene navode,valja dodati kako način kretanja oštećenika skuterom koji je prikazan po prometnom vještaku ne može ekskulpirati optuženika od kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo, kada iz obrane optuženika, i toj obrani sukladno iskazu svjedoka LA, proizlazi da je optuženik na vrijeme uočio skuter oštećenika zbog čega je, kako je ustvrdio, zaustavio svoje vozilo prije ulaska u Branimirovu ulicu. Ovo posebno, u uvjetima prihvaćenog prometno-tehničkog vještačenja iz kojeg proizlazi da se prometna nesreća u takvim okolnostima mogla izbjeći jer se oštećenik jednu do dvije sekunde prije sudara svojim motociklom kretao krajnje desnom stranom desne vozne trake ceste s prednošću prolaska, udaljen 0,45 metara od desnog rubnjaka brzinom od oko 61 km/h, i to sve neovisno o tome što je prema zaključku vještaka takvo kretanje motociklom za prosječnog vozača bilo neobično i neočekivano jer su nogari i štitnici motocikla bili uz sam rubnik mekog terena koji je na mjestu događaja povišen 15-ak centimetara i koja je vožnja k tome uključivala vožnju preko slivnika što je moglo utjecati na gubitak kontrole nad motociklom i zanošenje. Potonje okolnosti nisu uzrok prometne nesreće, pa predstavlja puko teoretiziranje.

10. Slijedom iznijetoga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1., 2. i 6. KZ/11, tako da nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP-a nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

12. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik izrečenu kaznu smatra neprimjerenom, jer da je prvostupanjski sud pogrešno optuženiku otegotnim cijenio činjenicu mladosti oštećenika „koje je optuženik mogao biti svjestan imajući na umu da u to vrijeme (malo poslije ponoći) većinom mlade osobe sudjeluju u prometu."

12.1. Iz istog žalbenog osnova, žali se državni odvjetnik smatrajući da je prvostupanjski sud optuženiku pogrešno olakotnim cijenio da presuđeno kazneno djelo nije počinjeno s najvišim stupnjem krivnje, a da je činjenici da je u prometnoj nesreći smrtno stradala mlada osoba čija je smrt imala velike i trajne posljedice po njemu bliske osobe te da je optuženik tijekom postupka manifestirao nedostatak kritičkog odmaka prema vlastitom ponašanju negirajući vlastitu odgovornost za nastanak prometne nesreće, kao otegotnim okolnostima trebalo dati veći značaj kod odmjeravanja kazne.

13. Obrazlažući odluku o kazni sud je optuženiku cijenio olakotnim da djelo nije počinjeno s najvišim stupnjem krivnje, obiteljski život optuženika, prekršajnu neosuđivanost, protek vremena i određeni doprinos oštećenika prometnoj nezgodi, dok je s druge strane otegotnim optuženiku cijenio mladost oštećenika „koje je optuženik mogao svjestan budući da u vrijeme nastanka prometne nesreće većinom mlade osobe sudjeluju u prometu.“

13.1. Pravilno optuženik KA u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo kao otegotnu okolnost mlađu životnu dob oštećenika „koje je optuženik mogao biti svjestan imajući na umu da u to vrijeme (malo poslije ponoći) većinom mlade osobe sudjeluju u prometu.", pa u pogledu te okolnosti nije u pravu državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da je toj okolnosti u postupku odmjeravanja kazne prvostupanjski sud trebao dati veći značaj.

13.2. Naime, odredba članka 47. KZ/11. koja normira odmjeravanje kazne, u stavku 1. propisuje koje će okolnosti sud ocijeniti pri izboru vrste i mjere kazne, među kojima se navode i „skrivljeni učinci kaznenog djela“. S obzirom da nema nikakvih dokaza da je na strani optuženika postojala svijest da je oštećenik osoba konkretne starosne dobi, i stoga mlada osoba, a da je navod prvostupanjskog suda kako je optuženik te činjenice mogao biti svjestan „imajući na umu da u to vrijeme (malo poslije ponoći) većinom mlade osobe sudjeluju u prometu.“, čista špekulacija, to ova okolnost nije skrivljeni učinak kaznenog djela, pa se optuženiku ne može cijeniti kao otegotna okolnost. Osim toga, nesporno je da je smrt oštećenika teško pogodila njemu bliske osobe, što je neizbježna posljedica smrti, ali se ne radi o okolnosti koja se može svesti pod skrivljene učinke kaznenog djela, pa je kao takvu prvostupanjski sud nije cijenio kao otegotnu za što se zalaže državni odvjetnik, a zbog smrtne posljedice kazneno djelo je i označeno po svom težem obliku.

13.3. Nije u pravu državni odvjetnik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio optuženiku otegotnim cijeniti da je optuženik „tijekom postupka manifestirao nedostatak kritičkog odmaka prema vlastitom ponašanju negirajući vlastitu odgovornost za nastanak prometne nesreće.“ Takvo rasuđivanje državnog odvjetnika je u konkretnoj situaciji pogrešno. Naime, niti jedan optuženik nije dužan ocjenjivati određeno ponašanje. Ako bi se izostanak takve ocjene smatrao kao otegotna okolnost optuženiku koji poriče počinjenje djela, to bi u stvari predstavljalo traženje ili barem očekivanje da će optuženik dati vrijednosni sud ili ocjenu ponašanja za koje on tvrdi da ga nije ostvario. S kaznenopravnog gledišta to nije prihvatljivo jer bi se u krajnjem stupnju takvog rasuđivanja mogao stvoriti dojam da bi otegotna okolnost mogla biti i samo poricanje počinjenja kaznenog djela. Dok se iskreno priznanje kaznenog djela, i s tim u vezi manifestirana kritičnost, optuženicima u kaznenom postupku u pravilu cijeni kao olakotna okolnost i honorira im se kroz blaže vrste sankcija koje im se izriču, odnosno kroz blaže mjere kazne, u slučaju kada optuženici poriču počinjenje kaznenog djela, kao u konkretnom slučaju optuženik, tada mu se ne može nekritičan odnos uzimati otegotnim. Nepriznavanje kaznenog djela legitiman je način obrane u kaznenom postupku, pa onaj koji djelo ne priznaje niti ne može biti samokritičan, niti mu se to može cijeniti otegotnim.

13.4. Imajući u vidu okolnost pogrešnog vrednovanja jedine otegotne okolnosti koju je prvostupanjski sud utvrdio kao i da državni odvjetnik u svojoj žalbi nije istakao neke druge okolnosti koje bi imale značaj otegotnih okolnosti, a one koje je istakao ne mogu imati takav značaj, navedeno je utjecalo na pravilan izbor vrste i visine kazne koja je optuženiku izrečena, pa je ocjena ovog drugostupanjskog suda, uvažavajući po prvostupanjskom sudu pravilno vrednovane olakotne okolnosti, osim da predmetno kazneno djelo nije počinjeno s najvišim stupnjem krivnje jer je optuženiku djelo i kvalificirano kao nehajno uzrokovanje prometne nesreće s posljedicom smrti druge osobe, da je primjereno optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Pritom ovaj sud smatra da optuženi KA i bez izvršenja kazne na koju je osuđen neće ubuduće činiti kaznena djela. Naime, njegove obiteljske prilike, okolnosti počinjenja kaznenog djela, uz činjenicu proteka više od devet godina od počinjenja djela koje nije uzrokovano ponašanjem optuženika i tijekom kojeg optuženik nije činio kaznena djela, pa čak ni prekršaj u prometu što ukazuje da se ovdje radi o nedovoljno promišljenom i ekscesnom ponašanju optuženika koje će ostati izolirano, opravdavaju zaključak da će na njega dovoljno utjecati i upozorenje uz prijetnju kaznom da ga u budućnosti odvrati od protupravnog ponašanja, a za provjeru ove prognoze ukazuje se dostatnim rok od tri godine.

13.5. Stoga se, po ocjeni drugostupanjskog suda, kazna zatvora izrečena optuženom KA u trajanju jedne godine uz izricanje uvjetne osude s rokom provjeravanja od tri godine, ukazuje primjerenim kako počinjenom djelu, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

14. Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba optuženog KA te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine uz izricanje uvjetne osude s rokom provjeravanja od tri godine, kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, zbog čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni odbijena kao neosnovana.

15. Konačno, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Radi se o ukupnom iznosu od 15.866,75/2.105,88 kn € koji odgovara stvarno nastalim troškovima te duljini i složenosti postupka. Navedenu svotu optuženik zasigurno može platiti, a da pritom ne ugrozi vlastitu egzistenciju, kao niti uzdržavanje svoje djece. Ukoliko optuženik KA ne bi bio u stanju podmiriti navedene troškove predsjednik vijeća ga može, u smislu odredbe članka 148. stavka 6. ZKP-a, posebnim rješenjem osloboditi dužnosti njihove naknade.

16. Budući da žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana, dok je optuženikova žalba osnovana samo zbog odluke o kazni, to je žalbu optuženog KA u tom dijelu trebalo prihvatiti, a žalbu državnog odvjetnika u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 14. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj