REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–1588/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Kazimiru Ferenčiću, odvjetniku u Crikvenici, Pavla Radića 18, protiv tuženika OTP BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima u odvjetničkom društvu ”Marinović i partneri” j.t.d. u [adresa], sa sjedištem u [adresa]., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. veljače 2025. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika FC odvjetničke vježbenice u odvjetničkom društvu ”Marinović i partneri” j.t.d. u Zadru, te nakon objave dana 14.veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] od 30. lipnja 2006. godine, i to:

a. odredba članka 1.2. koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovog ugovora“;

b. odredba članka 1.3., koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule“.;

c. odredba članka 1.4. koja glasi: „Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta“;

d. odredba članka 3.1. koja glasi: „Kamatna stopa iznosi 4,39 % (četiricijelatridesetidevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva“; e. odredba članka 3.3. koja glasi: „Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje“.

II.Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 6.922,83 EUR, zajedno sa zateznim kamata koje teku:

- na iznos od 0,10 EUR, počev od dana 16. listopada 2008. godine do isplate;

- na iznos od 8,33 EUR, počev od dana 16. studenog 2008. godine do isplate;

- na iznos od 28,20 EUR, počev od dana 16. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 28,53 EUR, počev od dana 16. veljače 2009. godine do isplate;

- na iznos od 17,93 EUR, počev od dana 16. ožujka 2009. godine do isplate;

- na iznos od 20,36 EUR, počev od dana 16. travnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 20,85 EUR, počev od dana 16. svibnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 16,66 EUR, počev od dana 16. lipnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 17,39 EUR, počev od dana 16. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 13,91 EUR, počev od dana 16. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,34 EUR, počev od dana 16. rujna 2009. godine do isplate;

- na iznos od 13,41 EUR, počev od dana 16. listopada 2009. godine do isplate;

- na iznos od 16,60 EUR, počev od dana 16. studenog 2009. godine do isplate;

- na iznos od 16,09 EUR, počev od dana 16. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos od 24,70 EUR, počev od dana 16. siječnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 30,22 EUR, počev od dana 16. veljače 2010. godine do isplate;

- na iznos od 29,03 EUR, počev od dana 16. ožujka 2010. godine do isplate;

- na iznos od 34,52 EUR, počev od dana 16. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 44,58 EUR, počev od dana 16. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 46,73 EUR, počev od dana 16. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 58,56 EUR, počev od dana 16. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 58,16 EUR, počev od dana 16. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos od 82,67 EUR, počev od dana 16. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos od 68,39 EUR, počev od dana 16. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos od 71,70 EUR, počev od dana 16. studenog 2010. godine do isplate;

- na iznos od 87,20 EUR, počev od dana 16. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 88,59 EUR, počev od dana 16. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 83,07 EUR, počev od dana 16. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos od 5.871,29 EUR, počev od dana 11. ožujka 2011. godine do isplate; sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.343,41 Eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka i to u iznosu od 231,22 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,18 eura od 15.08.2006. pa do isplate,

- 2,00 eura od 15.11.2006. pa do isplate,

- 0,66 eura od 15.11.2006. pa do isplate,

- 3,50 eura od 15.01.2007. pa do isplate,

- 7,34 eura od 15.02.2007. pa do isplate,

- 2,66 eura od 15.03.2007. pa do isplate,

- 7,68 eura od 15.04.2007. pa do isplate,

- 14,46 eura od 15.05.2007. pa do isplate,

- 14,83 eura od 15.06.2007. pa do isplate,

- 17,13 eura od 15.07.2007. pa do isplate,

- 13,09 eura od 15.08.2007. pa do isplate,

- 13,12 eura od 15.09.2007. pa do isplate,

- 20,00 eura od 15.10.2007. pa do isplate,

- 11,97 eura od 15.11.2007. pa do isplate,

- 18,06 eura od 15.12.2007. pa do isplate,

- 7,52 eura od 15.01.2008. pa do isplate,

- 9,21 eura od 15.02.2008. pa do isplate,

- 1,60 eura od 15.04.2008. pa do isplate,

- 13,53 eura od 15.05.2008. pa do isplate,

- 9,03 eura od 15.06.2008. pa do isplate,

- 12,55 eura od 15.07.2008. pa do isplate,

- 13,30 eura od 15.08.2008. pa do isplate,

- 13,43 eura od 15.09.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015.g. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru istaknut po tuženiku.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su parnične stranke dana 30.06.2006. godine, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu kreditora, zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama z. k. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], na iznos od 62.560,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,39 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženika. Tuženik je jednostranim odlukama, potpuno arbitrarno odnosno bez jasnih parametara mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i/ili drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Opisanom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke ništetno. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. S obzirom da je u ugovoru iz toč.I. ove tužbe određeno da će se promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplata istih, vršiti u skladu s odlukama banke, a o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj smatra osnovanim tvrditi da su ugovorne odredbe iz čl. 3., temeljem koje se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom tuženika ništetne, te predlaže da se deklaratornom presudom te odredbe i utvrde ništetnima. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.560,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, te je određeno da se kredit otplaćuje u 132 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važeće na dan uplate anuiteta. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iz toč. I. ove tužbe, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja/isplate ugovora o kreditu iz toč. I. ove tužbe, (07.07.2006. godine), srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,614750 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž6632/17 od 14.06.2018.godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a tako stipulirane odredbe da bi bile ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je ništetno ugovaranje kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i tuženik, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra osnovanim tvrditi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka, i to konkretno odredbe čl. 1.2. – 1.4. ništetne, te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor iz toč. I. ove tužbe) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je vezan naprijed navedenim presudama. Odredbe ugovora iz toč. I. ove tužbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 3) i o valutnoj klauzuli (čl. 1.) protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj, za sada, potražuje iznose koji predstavljaju preplatu preko iznosa početno ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja CHF kod tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj stoga smatra da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u švicarskom franku preplatio po navedenom kreditu ukupan iznos od 22.534,30 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, s obzirom na dan plaćanja svakog anuiteta, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj tužbene zahtjeve postavlja na način da u točki 1. traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi spornog ugovora, zatim u točki 2. postavlja zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, te u točki 3. po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog predlaže se da sud donese presudu prema tužbenom zahtjevu iz podneska od 09.prosinca 2024.g.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da prije upuštanja u raspravljanje opreza radi prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev temelji na utvrđenju i isplati odnosno na tvrdnji tužiteljice da je s tuženikom sklopila još dana 30.06.2006.g. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] broj:060630274409- SN, a koji da je u utuženim odredbama Ugovora ništetan, pa kako se radilo o kreditu od 62.560,00 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora trebao utvrditi u visini iznosa u kojem je kredit plasiran tužiteljici po tuženiku dakle u iznosu njegove tadašnje protuvrijednosti i uplate od 288.698,76 kn. Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, te posebno ističe da se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu obveze tužiteljici na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku a za slučaj da sud prihvati glavni ili ukoliko bude postavljen do zaključenja pripremnog postupka eventualno i kumulirani tužbeni zahtjev od strane tužiteljice u ovom predmetu ističe se u tom slučaju i prigovor tuženika radi prebijanja. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne više u [adresa], pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud u [adresa], a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora odmah oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tuženik a koji je i plasirao predmetni kredit tužitelju dakle ima svoje sjedište u [adresa], na adresi u [adresa] Split, a što je sve razvidno iz sudskog registra za ovog tuženika. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1.ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 04.svibnja 2021.g., godine, to tuženik ističe kako je prošlo znatno više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, a za koje se sada tužbom neosnovano pa i zakašnjelo traži povrat tih navodno preplaćenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti a za razdoblje od dana 15.01.2008.g., pa do 10.03.2011.g., a nakon što se isti eventualno predloženim knjigovodstveno- financijskim vještačenjem utvrdi pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje ove tužiteljice u zastari zbog čega se istoj evidentno ugasilo pravo na tužbeno potraživanje od tuženika i to bez obzira na rezultate predloženog vještačenja po tužitelju. Tuženik posebno ovdje ističe da su on i tužiteljica zajedno sa njezinim ugovornim sudužnicima u čl.13 Ugovora jasno i nedvojbeno ugovorili da ako bilo koja od ugovornih odredbi postane po zakonu ništava odnosno nevažeća da takva ništavost neće utjecati na valjanost preostalih odredbi predmetnog Ugovora te da će se ništava odredba zamijeniti valjanom, što znači da se ovdje prvotno mora omogućiti tuženiku da sve utužene članke Ugovora ako bi se uopće radilo o ništetnim ugovornim odredbama a što se ovdje osporava a kako to sad tvrdi tužiteljica da se te ugovorne odredbe zamijene valjanim ugovornim odredbama, pa tek ako to tuženik nije u mogućnosti ili to ne želi ili se pak na to po pozivu tužiteljice ogluši tada bi tek eventualno tužiteljica mogla podnijeti ovakvu tužbu no prije toga mora po sili ugovornih odredbi tražiti od ovog tuženika zamjenu ništetnih ugovornih odredbi valjanim, a tek nakon toga ako bi ju tuženik odbio ili joj to ne bi omogućio bi eventualno mogla podnijeti ovu tužbu i to neovisno o tome da li je ugovor realiziran te da li su vraćene sve ugovorene rate - anuiteti od strane tužiteljice ili nisu što znači da je ista i preuranjena za meritorno raspravljanje pa je se stoga ovdje predlaže i odbaciti. Tuženik ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit otplaćen odnosno i iz razloga što je tužiteljica nedvojbeno pristala na njega i sve njegove ugovorene odredbe a što je razvidno i iz njezinih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata kredita tuženiku a koje potraživanje čak i da je osnovano a nije je još prije više godina evidentno zastarjelo! Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a., kao i da je tuženik nepobitno po svojim aktima imao pravo naplatiti čak i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, a koji je upravo iniciran zahtjevom tužiteljice no to nije ovdje učinio jer je tužiteljica odlukom tuženika bila očito oslobođena te svoje potencijalne obveze koju je tuženik po svojim aktima i pravilnicima ali i zakonskim odredbama mogao naplatiti od nje a nije što posebno ovdje dokazuje da je tuženik itekako vodio o računa o financijskim interesima same tužiteljice jer ju je oslobodio njezine obveze plaćanja naknade za obradu samog kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom a koji iznos na visinu zatraženog kredita u postotku nije nikako malen i zanemariv. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 2006.g., tužiteljica je s tuženikom posebno pregovarala o svim ugovornim odredbama pa tako i o ovdje spornim i utuženim, a tuženik nije zatajio tužiteljici a niti njezinim ugovornim sudužnicima niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice ali i njezinih ugovornih sudužnika o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je tužiteljicu bio izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužiteljica unatoč tome ustrajala upravo i samo u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer je smatrala da joj je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru a nije se radilo o većem mjesečnom anuitetu zbog iznosa plasiranog kredita i to na rok povrata od 11 godina a ne primjerice na rok povrata kredita od 20 ili više godina. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužiteljici, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužiteljica isključivo i samo željela sklopiti dakle ponovno se ovdje naglašava samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike tako ugovorene valutne klauzule. Tužiteljica (ali i njezini ugovorni sudužnici – jamci) je potpisom ugovora o kreditu potvrdila da je nesporno upoznata sa svim uvjetima pod kojima je ugovor sa sporazumom o osiguranju tražbine sklopljen, pa je stoga tužiteljica samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrala valutu švicarski franak, a tuženik ju je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl.15, čl.3, čl.4, Ugovora o kreditu). Prema tome tužiteljica je ta koji je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužiteljici rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila nepobitno prije potpisivanja i ovjeravanja predmetnog ugovora jako dobro upoznata i sa istima se suglasila, (a to je potvrđeno i njezinim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini) pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih i ključnih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, te o promjenjivosti kamatne stope i dr; koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ali i sve druge ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom predmetnog ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, ali i odredbe o kamatnoj stopi slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, kamatne stope, i dr; tuženik ukazuje da se tužiteljica, i bez obzira što ju je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i dr i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz predmetnog Ugovora. Neosnovano je pa i apsurdno da tužiteljica sada, kada je prošlo više od petnaest (15) godina od sklapanja predmetnog Ugovora, tvrdi da joj odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, odnosno da joj je tuženik naplaćivao veću kamatu po ugovorenim anuitetima nego što je to smio činiti da nisu prethodno o tome pregovarali da je nije o tome pisano izvijestio itd, iako je na sve to izrijekom bila jasno i nedvojbeno upozorena te je potom i samostalno pristala na sve odredbe ugovora uz valutnu klauzulu, a jako dobro je znala da može doći za vrijeme trajanja njezine kreditne obveze vraćanja iznosa tuženiku do promjene u visini iznosa kreditnog anuiteta bilo njegovim povećanjem ili pak smanjenjem. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko joj bilo što nije bilo jasno no to ista ali niti njezini sudužnici nikada nije učinila što znači i podrazumijeva da su joj sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive te da je na njih dobrovoljno nakon pregovaranja i pristala a što je ista i sama nesporno i potvrdila svojim ovjerenim potpisom na ugovoru zbog čega su njezini sadašnji navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni ali i protivni materijalnim dokazima i to njezinom vlastoručnom potpisu na predmetnom ugovoru kao i samom sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. O informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužiteljici doista bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla lako shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke www.otpbank.hr. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnica kredita primila sredstva tuženika), na dan uplate anuiteta tužiteljice te da je korisnik kredita – ovdje tužiteljica upoznata s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljica je potvrdila svojim vlastoručnim potpisom da ju je tuženik doista informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja čime je tužiteljica također nepobitno pristala i na mogućnost da plati veću kamatu od početno ugovorene (ali i manju ukoliko kamatna stopa bude manja kada se bude uplaćivao pojedini anuitet). U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. - . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužiteljicu da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je

1 0

dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužiteljica bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog i obrazloženog jasno proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti i dokaza proizlazi da je tužiteljica kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje osnovano smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi potpuno jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami a bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i ovoj tužiteljici a kako je ranije gore detaljno i opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, (ali i obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva) tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute. Isto tako svi zahtjevatelji odobravanja kredita su plaćali naknadu sukladno svim važećim aktima i pravilnicima tuženika te samim ugovornim odredbama. Tužiteljica nigdje u tužbi ne navodi zbog čega i iz kojih zakonskih razloga tj. odredbi tuženik nije imao pravo od tužitelja zaračunati i naplatiti veću kamatnu stopu od početno ugovorene kad je takvo što jasno predviđeno predmetnim ugovorom kao

1 1

mogućnost u slučaju promjene tečaja valute, pa je jasno vidljivo da su i ti navodi tužiteljice potpuno paušalni, pogrešni i neutemeljeni. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjesna i ne može postati nesvjesna, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da joj njezina obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebala ispuniti tu svoju obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu ali i u zemljama EU-a i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita posebice imajući u vidu činjenicu da se u ovom slučaju radilo o kreditu na rok povrata od čak 11 godina! Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je uopće naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom što se ovdje podredno ističe jer se i po tome jasno vidi da je tuženik itekako vodio računa da tužiteljica ima manje troškove u odnosu na sklopljeni ugovor. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužiteljica nije ničim dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od dana 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni

1 2

kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev- 2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž-7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužiteljicu, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva tužiteljica u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom godinu kasnije između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva)

1 3

propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužiteljici, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a nešto značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu velike svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. DOKAZ: - Pribava podataka od HNB-a zatraže podataka o tečaju CHF u razdoblju od 01.01.1999.g. do 01.01.2011.g. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom i njezinim sudužnicima zasnovanim 2006.g. nije

1 4

postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Upitna je i aktivna legitimacija na strani ove tužiteljice za vođenjem ovog spora jer je u predmetnom ugovoru o kreditu navedena VC kao korisnik kredita a ne ova tužiteljica koja nije niti dokazala da se radi o identičnoj osobi radi čega se ovdje prigovara aktivnoj legitimaciji na strani označene tužiteljice! Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sama tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ove tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen puno ranije tj. 2006.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljicu, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što ona posebno i ne spori. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom evidentno i notorno nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, a sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i s istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužiteljica je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticala nikakav prigovor tuženiku, niti tražila bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužiteljica makar prešutno bio suglasna s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem predmetnog ugovora nedvojbeno i pristala. Kod činjenice da tužiteljica ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužiteljice, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a niti u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene

1 5

kamatne stope eventualno i bile ništetne a nisu. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi naravno ne povlači ništetnost i svih preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini što se ovdje tužbom doduše izrijekom i ne traži već se traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi a što je razvidno iz tužbe tj tužbenog zahtjeva. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj: Pž-6632/17 od dana 14.06.2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti “može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.” Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda, pa tako i u presudi broj: Rev-1172/18 od dana 19.03.2019.g. u kojoj je pored navedenog Vrhovni sud zaključio i sljedeće: “S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,39%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o (promjenjivoj) kamati po stopi u početnoj visini od 4,39%.“ Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom sadrži sve bitne sastojke, jer je tuženik u skladu s Ugovorom tužiteljici plasirao kredit u iznosu od 62.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, a tužiteljica je preuzela obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 4,39% a predmetni kredit se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, pa je evidentno da je kamatna stopa te obveze tužiteljice bile i jeste potpuno određene i pravno valjane, pa stoga predmetni Ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan niti djelomično a pogotovo ne u njegovim utuženim odredbama a sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, kamati eventualno i bile ništetne, jer način promjene kamatne stope i valuta obveze nisu bitni sastojci ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez ugovorenog načina promjene kamatne stope. Ako je i bilo ikakve dileme oko toga može li eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom povući ništetnost ugovora u cjelini, nakon odluke Vrhovnog suda RH donesene u predmetu broj Gos-1/2019, od dana 04.03.2020.g. sve dvojbe su nestale. Naime, Vrhovni sud RH u navedenoj odluci zauzeo je sljedeće stajalište: „Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: - da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova (odnosi se na presude u slučaju „Franak“, op. tuženika) pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i

1 6

ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti.“ Iz navedenoga se bez osobitih teškoća može zaključiti kako je Vrhovni sud RH prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (Narodne novine112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl.175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika odnosno njegovog pravnog prednika nije nepošteno. Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa Tuženik isto tako ističe kako je tužiteljici pružena i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013.g., a stupila je na snagu dana 01.01.2014.g., (dalje u tekstu ZIDZPK Narodne novine 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni

1 7

ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013.g., s primjenom od 01.01.2014.g., Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik nepobitno i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužiteljica doista nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrĎen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljici je evidentno pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužiteljici, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužiteljice, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu 4,39%. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužiteljica se nedvojbeno odrekla uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz

1 8

deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba predmetnog Ugovora (čl.3 i 4) i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,39% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (HC, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se u ovoj pravnoj stvari se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik dakle apsolutno spori da bi na strani tužiteljice nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici a poglavito da joj je neosnovano naplaćivao veću kamatu po anuitetima nego što je to mogao činiti. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br: Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužiteljica se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužiteljicu notorno nitko nije silio da sklopi predmetni ugovor o kreditu s tuženikom, već je to bio isključivo rezultat njezine tadašnje slobodne volje a sukladno ugovornim odredbama koje je prihvatila i s kojima se suglasila a što je potvrđeno i njezinim ovjerenim vlastoručnim potpisom na predmetnom ugovoru. Ukoliko pak tužiteljica želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, a posebice prema odredbama ZOO-a jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela

1 9

pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna joj novčana sredstva od ovog tuženika. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome ista imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužiteljice dijamentralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužiteljice nastala šteta a nije njezin doprinos takvoj šteti bio bi više nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim osporavane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nikako nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a jasno treba smatrati savjesnim i poštenim. Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično dakle niti jedne utužene ugovorne odredbe istog pa se opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg će tužiteljica tek eventualno precizirati nakon provođenja predloženog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, pa tako i utuženih ugovornih odredbi a za slučaj da

2 0

sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 62.560,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana isplate kredita tužitelju pa do konačne isplate. Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima i utemeljenom tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu obveze tužiteljici na nadoknadu tuženiku svih prouzročenih mu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja glavnog tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338.st.3. ZPP-a.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: izračun razlike u obračunatoj redovnoj kamatnoj stopi između kamata obračunatih po stopi određenoj osnovnim ugovorom i kamata po naknadnim izmjenama kamatne stope i izračun tečajnih razlika za ĐC (l.s.9-10), Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] između Otp banke d.d. i VC kao korisnika kredita od 30.06.2006.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčina pod brojem OU-519/06-1 04.07.2006.g. (l.s.11-19), obavijest o naplati interkalarne kamate od 10.07.2006.godine Otp banke d.d. za VC (l.s.20,70), amortizacijski plan Otp banke d.d. za VC od 10.07.2006.godine (l.s.21-24,70--73), promet po računu Otp banke d.d. za ĐC (l.s.25-35), otplatni plan Otp banke d.d. za ĐC (l.s.74-77), promet po računu Otp banke d.d. za ĐC (l.s.78-88), izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Općinskog suda u Zadru zemljišnoknjižnog odjela u koji je upisana kat. čest. [katastarska čestica] zgrada površine 3590 m2, suvlasnički udio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-87) za stan na trećem katu zgrade u [adresa], ukupne površine 80,50m2, koji se sastoji od tri sobe dnevnog boravka, kuhinje s nusprostorijama i drvarnice, sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade (l.s.172-174), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu dipl.oec. (l.s.187,188,190-200), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice ĐC (l.s.215-216).

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 6.922,83 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,39% po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] između Otp banke d.d. i VC kao korisnika kredita od 30.06.2006.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčina pod brojem OU-519/06-1 04.07.2006.g.

6.Naime, tužiteljica tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu

2 1

kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. god., pod br. Pž – 7129/13.

7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. br. [broj ZK uloška] [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] između Otp banke d.d. i VC kao korisnika kredita od 30.06.2006.godine potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Veri Marčina pod brojem OU-519/06-1 04.07.2006.g., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 62.560,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 11 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,39%, te da je čl. 3. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te je iznosila iznad ugovorene 4,39%, te da su se anuiteti povećavali.

10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.

11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 3.1. i članka 3.3. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

12.Prvostupanjski sud odredbu članka 3.1. i članka 3.3. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke,

2 2

obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 3.1. i čl.3.3.. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega bi na sporni pravni odnos trebalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

14.Međutim, prvostupanjski sud smatra da je djelomično osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev–2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge ''Potrošač'', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P–1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. lipnja 2021. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ukazuje da je predmetna tužba podnesena za potraživanja po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope izvan navedenog zastarnog roka, što istaknuti

2 3

prigovor zastare čini djelomično osnovanim, međutim za te iznose po osnovi ništetne promjenjive kamate i nije podnesen tužbeni zahtjev, prema podnesku od 09. prosinca 2024.g. kojim je uređen tužbeni zahtjev.

16.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za stambenu adaptaciju prve nekretnine, stana za stambeno zbrinjavanje njezine obitelji, a na za poslovne svrhe, navedena svrha je vidljiva i u samom ugovoru o kreditu gdje sa navodi da se korisniku kredita odobrava stambeni kredit za mlade za adaptaciju stana, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

18.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz tipskog ugovora tuženika da tužiteljica nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

19.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između

2 4

ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člancima 1.2,1.3 i 1.4 spornog ugovora zaključenog između stranaka.

20.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

22.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

23.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih

2 5

stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

24.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 7. srpnja 2007.godine u iznosu 1Chf=4,614750 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 6.922,83 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kako to slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla mag.oec. od 19. listopada 2024.g., koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan. 25.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g. 26.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. lipnja 2021. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

27.Prigovor prijeboja istaknut po tuženoj nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice, budući da nije jasna pravna osnova istaknutog prigovora prijeboja, odnosno o kakvom potraživanju bi se radilo i temeljem čega, da bi takvo potraživanje tuženik stavio u prijeboj s potraživanjem tužiteljice.

28.U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, i taj prigovor nije osnovan jer je tužiteljica ispravno podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru sukladno prorogacijskoj klauzuli iz čl.15.2. Ugovor o kreditu

2 6

od 30.06.2006.godine prema kojem ugovorne strane u sporu da će potražiti rješenje u pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju da se određuje mjesna nadležnost prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je taj ugovor zaključen, a sam ugovor o kreditu je zaključen u poslovnici [adresa], pa je stoga mjesno nadležan Općinski sud u Zadru.

29.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za sastav obrazloženog podneska od 2. svibnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 4. svibnja 2023. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 16. svibnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 31. svibnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 3. srpnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 9. prosinca 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 12. veljače 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 750 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.500,00 Eur-a, uz pdv-1.875,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 515,46 kuna ili 68,41 Eur-a, ukupno 2.343,41 Eur-a.

30.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru, 14. veljače 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnicima