Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. Povrv-79/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Snježana Brajko, na prijedlog sudskog savjetnika Željka Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja RD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Eroru, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Jurici Juriću, odvjetniku u Đakovu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom Nikolom Erorom, odvjetnikom u Osijeku i tuženika s punomoćnikom Juricom Jurićem, odvjetnikom u Đakovu, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Davida Crnova iz Đakova pod posl. br. Ovrv- 3994/2024, UPP/OS-Ovrv-996/2024 od 20. rujna 2024., te se tužbeni zahtjev tužitelja RD odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju RD na ime troškova parničnog postupka tuženiku VD isplatiti iznos od 832,00 EUR (osamstotridesetdva eura), sve to u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika za isplatu parničnog troška u preostalom iznosu od 375,00 EUR (tristosedamdesetpet eura) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj na temelju vjerodostojne isprave i to računa radi pruženih pravnih usluga, protiv tuženika kao ovršenika, podnio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 11.753,13 EUR, te je javni bilježnik David Crnov iz [adresa] rješenjem pod posl. br. Ovrv-3994/2024, UPP/OS-Ovrv-996/2024 od 20. rujna 2024. odredio ovrhu općenito na imovini ovršenika.

2. Tuženik je kao ovršenik pravodobno uložio prigovor, pa je sud rješenjem pod posl. br. Povrv-79/2024-2 od 10. listopada 2024., rješenje o ovrsi stavio izvan snage, ukinuo sve provedene radnje, a postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 22. listopada 2024.

3. Ovršenik u prigovoru navodi kako predmetno rješenje o ovrsi pobija po osnovi i visini, navodeći kako nije bio u poslovnom odnosu sa ovrhovoditeljem, te da nikakvu uslugu od ovrhovoditelja nije naručio ili zatražio.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis, te je pročitao Račun izdan od strane tužitelja (str. 26-27 spisa), Ugovor o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa od 06. svibnja 2024. (str. 52-57 spisa), Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu (str. 58-60 spisa), Nacrt ugovora (str. 61-66 spisa), Korespodencija elektroničke pošte (str. 67-77 spisa), Dopis tuženika (str. 78-82 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 02. prosinca 2024. (str. 94-186 spisa), Tumačenje HOK-a (str. 192 spisa), te su saslušani tužitelj RD i tuženik ND.

5. Sud nije izveo dokazni prijedlog tužitelja radi pribavljanja tumačenja Upravnog odbora HOK-a za Tbr. 33. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i izračun vrijednosti Ugovora budući da je tužitelj na ročištu od 14. siječnja 2025. odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Nadalje, sud je odbio dokazne prijedloge tuženika radi saslušanja svjedoka ĆD i ŽD, te pribavljanja Ugovora o pružanju odvjetničkih usluga, a sve to iz razloga što je činjenično stanje u predmetnom postupku utvrđeno u dovoljnoj mjeri radi donošenja konačne odluke. Naime, tuženik je navedene dokazne prijedloge predložio radi utvrđivanja činjenice da je tužitelj kao odvjetnik angažiran od strane treće osobe ĆD, a koja činjenica niti nije sporna u ovome postupku, te radi utvrđivanja činjenice da je tužitelj kao odvjetnik u ugovornom odnosu s pravnom osobom HEMCO d.o.o. [adresa], a koja možebitna činjenica nije odlučna za donošenje odluke (što će u daljnjem tijeku Obrazloženja biti dodatno obrazloženo), pa je sud vodeći se načelom ekonomičnosti i učinkovitosti parničnog postupka raspravnim rješenjem od 14. siječnja 2025. navedene dokazne prijedloge odbio.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su tuženik ND kao stjecatelj i treća osoba ĆD kao prenositelj, ugovorne strane Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa (kojim ugovorom je u čl. 9. st. 3. propisano da sve troškove vezane za sastav i ovjeru snosi stjecatelj), te Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu od 06. svibnja 2024. Također, nije sporno da je tužitelj kao odvjetnik angažiran od strane prenositelja ĆD radi pregovaranja s tuženikom oko sastava i potpisivanja predmetnih ugovora.

8. Naime, među parničnim strankama je sporno jesu li predmetni ugovori upravo rezultat rada tužitelja, te ukoliko jesu, je li tuženik dužan tužitelju platiti navedenu uslugu zaračunatu sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

9. Iz Računa tužitelja od 01. srpnja 2024. (str. 26-27 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao odvjetnik izdao račun na ime tuženika i to za pružene pravne usluge u ukupnom iznosu od 9.402,50 EUR uvećano za PDV od 25%. Također, utvrđeno je da je predmetni iznos specificiran i to za sastav Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenje međusobnih odnosa u iznosu od 9.215,00 EUR, te za sastav Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu u iznosu od 187,50 EUR.

10. Iz Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa od 06. svibnja 2024. (str. 52-57 spisa) utvrđeno je da je isti ugovor sklopljen između ĆD kao prenositelja, te tuženika VD kao stjecatelja, te je od strane istih i potpisan, dok tužitelj RD u navedenom ugovoru nije naveden kao punomoćnik/nalogoprimac prenositelja, niti je od strane istog ugovor potpisan. Također, iz čl. 9. st. 3. istog Ugovora, utvrđeno je da se tuženik kao stjecatelj obvezao snositi sve troškove vezano za sastav i ovjeru.

11. Iz Ugovora o prijenosu poslovnog udjela u društvu od 06. svibnja 2024. (str. 58- 60 spisa) utvrđeno je da je isti ugovor sklopljen između ĆD kao prenositelja, te tuženika VD kao stjecatelja, te je od strane istih i potpisan, dok tužitelj KD niti u ovom ugovoru nije naveden kao punomoćnik/nalogoprimac prenositelja, niti je od strane istog potpisan. Također, utvrđeno je da je predmetni ugovor potvrđen od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika Marijana Dumančića iz Osijeka pod posl. br. OV-1787/2024 i to 06. svibnja 2024.

12. Iz Korespodencije elektroničke pošte (str. 67-77 spisa) utvrđeno je da su tužitelj i tuženik oko sastava predmetnih ugovora pregovarali putem elektroničke pošte, te da se tužitelj tuženiku u razgovoru od 30. travnja 2024. (str. 72 spisa) obratio u svojstvu zastupnika ĆD, a u kojem razgovoru je naveo da je ĆD njegova stranka.

13. Iz Korespodencije elektroničke pošte (str. 153-154 spisa) utvrđeno je da je tužitelj od tuženika tražio informaciju na koga želi da glasi račun za sastav predmetnih ugovora pozivajući se na ugovornu odredbu da troškove snosi tuženik kao stjecatelj, te je utvrđeno da je tuženik odgovorio na način da navedene usluge nije naručio niti je angažirao tužitelja već da je tužitelj njega kontaktirao u ime ĆD.

14. Tužitelj RD saslušan je na ročištu od 14. siječnja 2025., te je naveo da je u pregovaranju s tuženikom oko sklapanja predmetnih ugovora djelovao u svojstvu zastupnika fizičke osobe ĆD koji mu je dao nalog da pripremi takve ugovore. Naveo je da je sastavio dva potpuno nova ugovora koji su tuženiku dani na pregled koji je imao niz prijedloga oko izmjena. Također, naveo je da tuženiku nije bila sporna odredba oko snošenja troškova sastava i ovjere istih. Nije dao odgovor je li on kao odvjetnik u poslovnom odnosu s pravnom osobom HEMCO d.o.o. [adresa]. 15. Tuženik ND saslušan je na ročištu od 14. siječnja 2025., te je naveo kako nikada nije dao nalog tužitelju radi sklapanja predmetnih ugovora niti je ikada dobio ponudu iznosa koji bi eventualno trebao platiti. Smatrao je da će tužitelj biti namiren od strane pravne osobe HEMCO d.o.o. budući da je imao saznanja da tužitelj radi na paušal s tom pravnom osobom, a čiji osnivač direktor je prenositelj ĆD. Navodi da je osnovni ugovor napravljen kod javnog bilježnika, a na koji ugovor je tužitelj uglavio samo pojedine odredbe. Navodi da kada je razgovarao s tužiteljem oko odredbe ugovora koja se odnosi na snošenje troškova, isti mu je telefonskim putem rekao da se takva odredba odnosi isključivo na snošenje javnobilježničkih troškova i sudskih pristojbi. Naveo je da tužitelj nije bio na potpisivanju predmetnih ugovora. Istaknuo je da je platio sve javnobilježničke troškove koji su mu fakturirani.

16. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao i ocjenjivao budući da se ista ne odnosi na utvrđivanje spornih, te odlučnih činjenica u predmetnom postupku radi donošenja odluke.

17. Sud prihvaća priloženu materijalnu dokumentaciju i to ugovore navedene u toč. 10. i 11. obrazloženja kao takve, budući da stranke niti nisu sporile sadržaj navedenih ugovora, kao niti činjenicu da su isti ugovori potpisani od strane tuženika i treće osobe ĆD kao ugovornih strana. Naime, među strankama je isključivo sporno tumačenje čl. 9. st. 3. Ugovora navedenog u toč. 10. obrazloženja, a koja odredba se odnosi na troškove sastava ugovora. Također, sud prihvaća priloženu korespodenciju elektroničke pošte između stranaka, čiji sadržaj stranke ne spore.

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja RD u dijelu u kojemu navodi da je u pregovaranju s tuženikom oko sklapanja predmetnih ugovora djelovao u svojstvu zastupnika fizičke osobe ĆD koji mu je dao nalog da pripremi predmetne ugovore. U navedenom dijelu sud je prihvatio iskaz tužitelja budući da isto ne spori niti sam tuženik koji navodi da nikada nije dao nalog tužitelju radi sklapanja istih ugovora, te da nije angažirao tužitelja, dok iskaz tužitelja u preostalom dijelu sud nije posebno ocjenjivao budući da se preostali navodi ne odnose na odlučne činjenice za predmetni postupak.

19. Sud prihvaća iskaz tuženika VD u dijelu u kojemu navodi da mu nije bila sporna ugovorna odredba o snošenju troškova budući da je smatrao da se takva odredba odnosi isključivo na snošenje javnobilježničkih troškova i sudskih pristojbi. Naime, u navedenom dijelu sud prihvaća iskaz tuženika budući da je takav stav tuženika životan i logičan, a sve to iz razloga što se tužitelj tuženiku predstavljao kao zastupnik ugovorne strane ĆD, dakle, predstavljao mu se u svojstvu odvjetnika angažiranog od strane ugovorne strane ĆD, dok u samim ugovorima koje su potpisivali tuženik i ĆD nigdje nije naveden tužitelj, niti su isti potpisivani od strane tužitelja.

20. Iz ovako reproduciranih i ocjenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su tužitelj i tuženik pregovarali oko sastava predmetnih ugovora pri čemu je tužitelj djelovao u svojstvu zastupnika jedne od ugovornih strana, prenositelja ĆD koji je tužitelju dao nalog radi istoga, te da tužitelj u predmetnim ugovorima nije navođen kao zastupnik niti jedne ugovorne strane, niti su isti potpisani od strane tužitelja. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj od tuženika potražuje troškove za sastav takvih ugovora, a koje troškove je zaračunao na temelju Tbr. 33. toč. 1. u svezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Tarifa) u ukupnom iznosu od 11.753,13 EUR, pozivajući se na odredbu čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenja međusobnih odnosa kojom je određeno da sve troškove vezane za sastav i ovjeru snosi stjecatelj ND.

21. Naime, u Glavi prvoj st. 1. Tarife je propisano da Tarifa određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih radnji i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu, dok je st. 2. propisano da je troškove zastupanja dužna platiti stranka.

22. Člankom 773. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) je propisano da je nalogodavac dužan naknaditi nalogoprimcu, čak i ako njegov trud bez njegove krivnje nije imao uspjeha, sve potrebne troškove što ih je učinio za izvršenje naloga, s kamatama od dana kada su učinjeni.

23. Prema stavu ovoga suda nije od značaja činjenica jesu li predmetni ugovori rezultat rada tužitelja kao odvjetnika, odnosno je li ih sačinio tužitelj ili su oni nastali prilikom pregovaranja stranaka uglavljivanjem pojedinih odredbi na već sastavljene ugovore. Prije svega valja naglasiti da je tužitelj kao nalogoprimac angažiran upravo od ugovorne strane ĆD radi sklapanja predmetnih ugovora. Dakle, tuženik tužitelju nije dao nikakav nalog za poduzimanje radnji u svrhu sklapanja predmetnih ugovora, već je tužitelj zastupao interese ugovorne strane ĆD kao njegove stranke.

24. Slijedom navedenog, prema stavu ovoga suda, a sukladno navedenim važećim odredbama Tarife iz toč. 21. obrazloženja, sve i kada ne bi bila sporna činjenica da je tužitelj kao odvjetnik sastavio predmetne ugovore, troškove pojedinih radnji tužitelja kao odvjetnika dužna je platiti stranka, odnosno osoba koja mu je dala nalog za poduzimanje istih, a ne tuženik ND. Također, sukladno odredbi čl. 773. st. 1. ZOO-a, nalogodavac je dužan platiti nalogoprimcu sve potrebne troškove za izvršenje naloga.

25. Nadalje, a u odnosu na navode tužitelja da je pravni temelj njegovog potraživanja prema tuženiku isključivo odredba čl. 9. st. 3. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa od 06. svibnja 2024., te da nije odlučna činjenica da tuženik nije dao nalog tužitelju za sastav spornih ugovora, ovaj sud zauzima sljedeći stav. Naime, navedeni ugovor sklopljen je između tuženika kao stjecatelja i ĆD kao prenositelja, od strane istih je i potpisan, dok tužitelj u navedenom ugovoru nije naznačen kao punomoćnik, nalogoprimac ili kakav drugi zastupnik prenositelja. Također, navedeni ugovor nije niti potpisan od strane tužitelja. Dakle, navedeni ugovor obvezuje ĆD i ND kao ugovorne strane i isključivo među njima proizvodi pravne učinke. Štoviše, tužitelj je ovlašten isključivo od svoje stranke koja mu je dala nalog za poduzimanje određenih poslova potraživati troškove za pojedine pravne radnje i zaračunavati ih na temelju Tarife, dok ugovorna odredba čl. 9. st. 3. navedenog ugovora ovlašćuje jedino prenositelja ĆD radi potraživanja troškova od tuženika kao stjecatelja.

26. Također, a uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice u predmetnom postupku ovaj sud nije stava niti da je zajednička namjera ugovornih strana ĆD i tuženika u ovome postupku VD u smislu čl. 319. st. 2. ZOO-a, bila da stjecatelj ND snosi troškove odvjetnika kojega je angažirao prenositelj i to troškove u iznosu od 11.753,13 EUR. Štoviše, sukladno čl. 319. st. 2. ZOO-a, navedenu ugovornu odredbu treba razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, a tumačiti odredbu čl. 9. st. 3. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela i uređenju međusobnih odnosa na način da je tuženik dužan isplatiti tužitelju koji nije niti naveden kao ugovorna strana ili zastupnik koje ugovorne strane u samom Ugovoru, iznos od 11.753,13 EUR na ime odvjetničkih troškova za sastav tih ugovora, svakako ne odgovara načelu savjesnosti i poštenja kao jednom o temeljnih načela obveznog prava.

27. Slijedom svega, sud je na temelju čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) odlučio kao pod toč. I. izreke.

28. Sud je o troškovima parničnog postupka odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, tuženiku je priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi od 28. rujna 2024. na temelju Tbr. 11. toč. 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2025. na temelju Tbr. 9. toč. 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava obrazloženog podneska od 02. prosinca 2024. na temelju Tbr. 8. toč. 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, sve uvećano za PDV od 25%, te trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi u zatraženom iznosu od 82,00 EUR. Dakle, tuženiku je dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 832,00 EUR. 29. Tuženik je u svom troškovniku priloženom na ročištu od 14. siječnja 2025. osim dosuđenih mu troškova zatražio i trošak zastupanja na ročištu od 28. studenog 2024., no sud mu takav trošak nije priznao budući da je ročište zakazano za 28. studeni 2024. odgođeno i to upravo na prijedlog tuženika koji je ispričao svoj nedolazak podneskom od 26. studenog 2024. Također, tuženik je zatražio i trošak pristupa ročištu za objavu presude na temelju Tbr. 9. toč. 3. OT-a u iznosu od 100,00 EUR uvećano za 25% PDV-a, no sud mu takav trošak nije priznao iz razloga što je isti budući i neizvjestan, te će se o njemu eventualno rješenjem odlučivati naknadno. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 375,00 EUR odbijen je kao neosnovan.

30. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao u toč. II. izreke.

U Đakovu 14. veljače 2025.

SUDAC

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku