Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1438/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeće, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, poslovni broj P-216/2023-27 od 12. srpnja 2024., u sjednici vijeća 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, poslovni broj P-216/2023-27 od 12. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama, poslovni broj P-216/2023-27 od 12. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 8. st. b) toč. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.42804/06, sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, u sadržaju pobliže navedenom u izreci, u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF.

1.2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo na ime preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule isplatiti tužitelju iznos od 1.690,82 eura s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

1.3. Točkom III. izreke utvrđeno je nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 115,08 eura, s zateznom kamatom.

1.4. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je tužba djelomično povučena za iznos od 169,18 eura s zateznom kamatom, te je odlučeno da se tuženiku ne priznaje parnični trošak za povučeni dio tužbe.

1.5. Točkom II. izreke rješenja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.620,00 eura s zateznom kamatom, dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

2. Protiv te presude, a iz sadržaja žalbe proizlazi i protiv rješenja, žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 8. st. b) toč. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (davatelja kredita) u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, restitucijski zahtjev za isplatu (vraćanje) preplaćenog iznosa, te tuženikova protutražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi negativne tečajne razlike u iznosu od 115,08 eura s zateznom kamatom.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama, razlozi prvostupanjske odluke su jasni, u skladu su sa stanjem u spisu, te presuda i rješenje nemaju nedostatka zbog kojih se ne bi mogli ispitati.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao davatelj kredita 19. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 14.700,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 217,78 CHF.

9. Nije sporno da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. Sporno je i u ovom žalbenom postupku je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa. U vezi s tim sporno je da li je nastupila zastara tužiteljeve novčane tražbine. Također je sporno je li sud pravilno odlučio o potraživanju tuženika istaknutog prigovorom prijeboja.

10. Sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, ocjenom stranačkog iskaza tužitelja ocijenio da je tužitelju kredit odobren za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe, da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužitelj ima svojstvo potrošača, te da za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 - dalje: ZZP). Pritom je, cijeneći da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, zatim cijeneći stranački iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je predmetni ugovor zaključivao u banci tuženika u Našicama, da mu je od strane službenika banke bio ponuđen jedino predmetni kredit u CHF, da je tom prilikom bio jedino upoznat s iznosom mjesečne početne rate u iznosu od oko 850,00 kn, da mu nije predočeno da bi rata kredita mogla porasti zbog promjene tečaja, zaključio je da tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, da je time tuženiku kao drugoj jačoj ugovornoj strani omogućeno da ugovori valutnu klauzulu, slijedom čega zaključuje da je takvo postupanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa je primjenom odredbi čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. i čl. 82. ZZP-a ocijenio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi te odlučio kao u točki I. izreke presude.

11. Sud je nadalje na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke utvrdio visinu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.690,82 eura, a također je utvrdio i visinu protupotraživanja tuženika po osnovi negativne tečajne razlike u iznosu od 115,08 eura.

12. Primjenom odredbi čl. 1111. st. 1., čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 45/21,126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelj ima pravo na povrat (restituciju) preplaćenog iznosa, te je odlučio kao u točki II. izreke.

13. Pritom je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare ocjenjujući da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojem postupku je 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost valutne klauzule, pa cijeneći da zastarni rok od pet godina teče od pravomoćnosti te presude, što je sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023., sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio kao neosnovan.

14. U odnosu na tuženikovo protupotraživanje istaknuto prigovorom prijeboja, sud je zaključio da isto potraživanje nije osnovano uz obrazloženje da tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati obveza tužitelja za vraćanje nečega što nije primio. Također, sud navodi da tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi već prednik tuženika, koji je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi pri čemu da je tužitelj sve novčane iznose temeljem ugovora o kreditu isplatio tuženiku. Sud također navodi da bi predmetno protupotraživanje tuženika eventualno po svojoj pravnoj naravi moglo predstavljati zahtjev za naknadu izgubljene koristi, a ne za povrat stečenog bez osnove, pri čemu zaključuje da je izgubljena korist sukladno čl. 1046. ZOO-a jedan od vidova štete, međutim zaključuje da je za postojanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno ispunjenje predpostavki da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak same štete, kao i neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, pa cijeneći da u konkretnom slučaju nema krivnje tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, zaključio je o neosnovanosti tuženikovog protupotraživanja.

15. Sud je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, dok je u odnosu na zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, ocijenio da se radi o neznatnom uspjehu tuženika s obzirom na visinu povučenog dijela zahtjeva od 169,18 eura, pa je stoga primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva.

16. Sva činjenična i pravna utvrđenja u odnosu na meritum spora kao pravilna prihvaća i ovaj sud, a ista žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

17. Žalbeni navodi tuženika u kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda o djelomičnoj ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu osnovani, jer je odredbom čl. 118. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Osim toga, prvostupanjski sud je cijeneći stranački iskaz tužitelja, sadržaj predmetnog ugovora o kreditu pravilno zaključio da je tuženik kao jača ugovorna strana propustio prilikom sklapanja ugovora informirati tužitelja na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli i o svim mogućim rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF, te je takvo postupanje prednika tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

19. Pravilan je daljnji zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu citiranih odredbi ZOO-a i ZZP-a, pri čemu je sud visinu preplaćenog iznosa pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke u iznosu od 1.690,82 eura, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Sud je pravilno za izračun tužiteljevog potraživanja uzeo u obzir početni tečaj CHF na dan isplate kredita, a s kojim je tužitelj bio jedino upoznat prilikom zaključenja predmetnog ugovora, pa žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.

20. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na ocjenu neosnovanosti prigovora zastare nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud, u primjeni odredbi čl. 1111. st. 1., čl. 323. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, pravilno zaključio da je zastarni rok tužiteljevog potraživanja pet godina, da zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu, a budući da je tužba podnesena 1. lipnja 2023., prigovor zastare je pravilno ocijenjen kao neosnovan. 21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika u kojima osporava pravilnost i zakonitost presude u točki III. izreke kojom je sud utvrdio da ne postoji njegova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 115,08 eura po osnovi negativne tečajne razlike.

22. Ovaj sud prihvaća kao pravilne razloge prvostupanjske presude zbog kojih je sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja.

23. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ukazuje na sadržaj odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev. -1277/2022 i broj Rev.-549/2023 treba reći da ove odluke revizijskog suda nisu u potpunosti primjenjive na konkretni slučaj, jer je u navedenim predmetima razmatrana situacija u predmetima u kojima banka kao tuženik tijekom postupka nije u odnosu na svoje potraživanje istakla prigovor prijeboja ili građansko pravni prigovor radi prebijanja ili podnijela protutužbu, što ovdje nije slučaj, jer je tuženik u odnosu na svoje protupotraživanje istaknuo prigovor prijeboja čija visina je utvrđena provedenim knjigovodstvenim vještačenjem.

24. Pritom se ukazuje da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev.-549/2023 od 18. prosinca 2023. koju je donijelo prošireno vijeće, zauzeto drugačije pravno shvaćanje u odnosu na odluku broj Rev. -1277/2022, te je odluka o spornom pitanju prepuštena vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. U obje navedene odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske nije izrazio pravno shvaćanje je li protupotraživanje banke, u situaciji kao što je to u ovom slučaju, kada je tuženik istaknuo prigovor prijeboja svog potraživanja po osnovi negativne tečajne razlike s potraživanjem tužitelja, osnovano ili nije.

26. Sukladno navedenom, ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište prvostupanjske presude o neosnovanosti protupotraživanja tuženika istaknutog prigovorom radi prebijanja, slijedom čega žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari i potraživanje tuženika nisu osnovani.

27. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška u točki II. izreke rješenja u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, a isto tako i u točki I. izreke, kojom je sud utvrđujući da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 169,18 eura, čemu se tuženik nije protivio, ocijenio da tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva zbog neznatnog uspjeha.

28. Naime, tužitelj je odmah nakon provedenog financijskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev, te i prema ocjeni ovog suda u vezi toga tuženiku nisu nastali posebni troškovi. S tim u vezi, treba imati na umu i pravno shvaćanje Suda Europske unije u predmetu C-224/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostalog, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da nadoknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevom za isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

29. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. toč.

2. ZPP-a, s time da je primjenom odredbi čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

30. Prvostupanjsko rješenje u točki III. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 14. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner