Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-105/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice EOL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 8. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Tamare Mušnjak Špišić, odvjetnice iz Karlovca, te punomoćnika tužene EO, odvjetnika iz [adresa], u zamjeni za punomoćnike iz OD Leko i partneri iz Zagreba, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EOL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 1.511,69 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 0,35 EUR od 31. kolovoza 2006. godine pa do isplate,

- 0,54 EUR od 30. rujna 2006. godine pa do isplate,

- 7,66 EUR od 31. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 1,49 EUR od 03. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 0,30 EUR od 06. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 8,36 EUR od 31. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 2,63 EUR od 02. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 12,40 EUR od 31. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 11,50 EUR od 28. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 1,78 EUR od 06. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 10,81 EUR od 31. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 11,18 EUR od 30. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 8,13 EUR od 31. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 3,88 EUR od 30. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 1,53 EUR od 01. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 0,04 EUR od 31. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 0,22 EUR od 04. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 5,99 EUR od 07. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 7,61 EUR od 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 7,45 EUR od 30. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 6,02 EUR od 31. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 8,69 EUR od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 10,64 EUR od 31. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 13,78 EUR od 31. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 12,96 EUR od 28. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 16,77 EUR od 31. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 0,23 EUR od 07. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 16,13 EUR od 30. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 15,31 EUR od 31. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 2,62 EUR od 01. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 30,24 EUR od 30. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 27,62 EUR od 31. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 34,68 EUR od 31. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 18,87 EUR od 30. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 12,46 EUR od 04. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 6,28 EUR od 31. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 20,08 EUR od 05. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 0,51 EUR od 30 studenog 2010. godine pa do isplate,

- 36,21 EUR od 06. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 1,96 EUR od 31. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 44,26 EUR od 07. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 1,09 EUR od 31. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 38,95 EUR od 04. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 0,04 EUR od 28. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 42,18 EUR od 04. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 0,05 EUR od 31. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 37,07 EUR od 06. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 1,22 EUR od 30. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 40,56 EUR od 05. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 0,02 EUR od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 54,68 EUR od 06. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 1,94 EUR od 30. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 50,62 EUR od 06. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 0,34 EUR od 31. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 77,05 EUR od 04. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 2,43 EUR od 31. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 74,71 EUR od 05. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 0,39 EUR od 30. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 56,29 EUR od 01. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 55,47 EUR od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 55,15 EUR od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 57,98 EUR od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 22,84 EUR od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 38,59 EUR od 06. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 8,60 EUR od 29. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 52,42 EUR od 06. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 59,32 EUR od 01. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 59,77 EUR od 07. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 12,85 EUR od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 48,74 EUR od 06. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 0,40 EUR od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 37,20 EUR od 02. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 22,14 EUR od 06. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 60,42 EUR od 06. kolovoza 2012. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EOL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.174,96 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da su 12. srpnja 2006. parnične stranke zaključile ugovor o kreditu, pod brojem 9011666550, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 16.376,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju (kreditora) na dan korištenja kredita. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007. i 79/2009.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Visoki trgovački sud RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio tako ugovorenu valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Navodi kako se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u članku 1. i 7. predmetnog Ugovora, ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prvenstveno ističe kako tužba nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj nije iskazao interese za utvrđivanje, nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu tečajne valute, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužna nadalje navodi kako tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna tečajna razlika, a ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003. i čl. 102. st. 2. ZZP 2007.-2014. ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Stranke su se definitivno dogovorile o valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu valutu. S obzirom na ovako postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju je stoga teret dokaza da preciznim parametrima (npr. LIBOR za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i sl.) dopuni ugovornu odredbu o valuti, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući valutni tečaj tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik prije svega ističe kako nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje određeni iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tužena napominje kako je navedeno postupanje zakonito, a da na to upućuje odredba čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nema, dakle, govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita. Tužena nadalje navodi kako tužitelj tvrdi da je predmetna odredba nepoštena jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Prema mišljenju tužene navedena tvrdnja je u cijelosti netočna. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, navodi kako je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. To tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF. Navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine pod naslovom: „Pojašnjenje analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12. Iz navedenog priopćenja vidljivo je kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak. U predmetnoj analizi HNB je ukazao i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrdio moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%. Dakle, HNB je navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20-tak posto iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom svega navedenog, u cijelosti je neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP-a, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09. postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj Pž-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u određenom broju jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, tuženik navodi kako je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO-a koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te se onda s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. U odnosu na zahtjev za isplatom, tuženik navodi kako jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž- 6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 82-90 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 105-106 spisa).

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. listopada 2022., preinačio tužbu smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 11.389,47 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

5. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 11. listopada 2022. je osnovan. 7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 12. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 9011666550, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.376,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 72 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

8.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 8.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

9. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

11. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

12. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007. i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

16. Tijekom ovog postupka, tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njezinog iskaza (list 105-106 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignula radi kupnje osobnog vozila koji je koristila u privatne svrhe

- da joj je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo u CHF valuti, a za koju je bilo rečeno i da je najpovoljnija

- da su je u banci dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori u CHF valuti pa nije bila u prilici da mijenja ugovorne odredbe niti ju je itko upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF valuti

- da ju nitko nije upozorio niti na moguće promjene u valuti

- da je ona ugovor pročitala i naposlijetku potpisala.

16.1. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

17. Na ročištu održanom 8. rujna 2021. sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika i djelatnika banke obzirom da izvođenje tih dokaza nije potrebno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

17.1. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

18. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 1.511,69 EUR, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

19.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

20. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

21. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

22. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

23. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

25.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

25.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13).

25.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

25.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

25.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. lipnja 2021. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

25.7.1. Također se ističe i kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom toga, nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a koji je preinačen nakon provođenja financijskog vještačenja.

26. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

27. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 24. lipnja 2021., 20. rujna 2021., 11. listopada 2022. i 17. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 8. rujna 2021. i 9. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 375,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 265,45 EUR (potvrda o uplati – list 76 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,51 EUR (potvrda o uplati – list 39 spisa), pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 2.174,96 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 14. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

27.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 70,00 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi te trošak sastava podneska od 19. prosinca 2024. obzirom je tužitelj već specificirao tužbeni zahtjev u valutu EUR podneskom od 11. listopada 2022.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 14. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Tamara Mušnjak Špišić, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Leko i partneri iz Zagreba