REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3164/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja GD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Miličević, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska cesta 103, protiv tuženog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi utvrđivanja osnovice za naknadu plaće za vrijeme korištenja privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu, 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP-II-502-04/21-01/121, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 14. rujna 2021. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za zdravstveno osiguranje – 2 KLASA: UP/I-502-04/20-01/499, URBROJ: 338-21-02-02-21-05 od 11. svibnja 2021. te se predmet vraća na ponovni postupak u kojem treba postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije i pol tisuće eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa iz točke II. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP-II-502-04/21-01/121, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 14. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odjela za zdravstveno osiguranje – 2 KLASA: UP/I-502- 04/20-01/499, URBROJ: 338-21-02-02-21-05 od 11. svibnja 2021. kojim je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu u razdoblju od 15. lipnja 2016. do 27. rujna 2019. (točka I.), određeno je da se naknada plaće iz točke I. izreke utvrđuje temeljem potvrde o plaći unutar Zakonom utvrđenih okvira, a isplaćuje ju Zavod na teret vlastitih sredstava (točka II. izreke) te je utvrđena osnovica za isplatu naknada plaće iz točke I. izreke u iznosu od 15,94 kn po radnom satu (točka III.).

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da tuženik grubim gramatičkim tumačenjem zakonske norme želi otkloniti priznanje prava naknade plaće u valjanom i pripadajućem iznosu iako za isto ne postoje opravdani razlozi. Dodaje da unatoč tome što je tuženik u rješenju od 11. svibnja 2021. te još u prvom rješenju od 4. prosinca 2018., koje je presudom Upravnog suda od dana 28. rujna 2020., poništeno te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, utvrdio da je on izaslani zaposlenik u Njemačkoj, tuženik ponovno na isti način utvrđuje činjenično stanje na koje krivo primjenjuje pravne propise zbog čega je pobijano rješenje nevaljano. Ističe da se sukladno članku 54. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju naknada plaće određuje od osnovice za naknadu, koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu, neovisno na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Iznosi da tuženik nije postupio sukladno članku 73. stavcima 1. i 2. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kojim je propisano da osnovicu za utvrđivanje naknade plaće čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovu kojega se stječe pravo na naknadu plaće. Opisuje da se raniji navodi potvrđuju samom činjenicom da je u skladu sa sklopljenim ugovorom o upućivanju na rad u inozemstvo od 14. listopada 2013. u članku 5. određeno da će radnik primati plaću u skladu s odredbama Sporazuma zaključenog 13. rujna 2002. između Vlade RH i Vlade SR Njemačke i to tako da će se ista isplaćivati 80% u devizama, a preostalih 20% u kunama, iz čega je jasno da iznosi koje tuženik uzima prilikom utvrđivanja naknade predstavljaju samo 20% plaće osiguranika. Napominje da se o navedenoj pravnoj stvari pred Upravnim sudom u Zagrebu vodio upravni spor u kojem je donesena presuda od 28. rujna 2020. kojom je sud poništio ranija rješenja kojim se naknada plaće utvrđuje u iznosu od 15,94 kn po radnom satu. Opisuje da Upravni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je odredba članka 73. stavka 7. Pravilnika u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 54. stavka 2. Zakona koja određuje što se smatra plaćom. Pojašnjava da se prema toj zakonskoj odredbi plaća ne vezuje uz osnovicu za obračun doprinosa već uz iznos redovite mjesečne plaće osiguranika prema propisima o radu, odnosno uz iznos naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Navodi da je jedini zakonom dopušteni slučaj u kojem se osnovica za naknadu plaće utvrđuje prema iznosu osnovice za obračun doprinosa predviđen u članku 54. stavku 3. Zakona, pri čemu je takvo utvrđivanje osnovice zakonom dopušteno samo za osiguranike iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. Ističe da je odredbom članka 5. stavka 1. Ustav Republike Hrvatske izričito propisano da se odredbom podzakonskog propisa ne može derogirati izričita zakonska odredba iz članka 54. Zakona. Dodaje da odredbe Zakona ne daju ovlaštenje donositelju podzakonskog propisa da smanjuje zakonom priznatu razinu prava u pogledu visine osnovice i plaće prema kojoj se utvrđuje osnovica, već se donositelju podzakonskog propisa dopušta da pobliže definira način utvrđivanja- zakonom određene osnovice za posebne kategorije osiguranika navedene u članku 54. stavku 3. Iznosi da je sud prilikom donošenja presude zauzeo jasan stav te istaknuo da tuženik prilikom donošenja nove odluke treba utvrditi da li se osiguranik može podvesti pod neku od kategorija osiguranika koje su navedene u članku 54. stavku 3. Zakona, a ukoliko to nije slučaj, tada treba utvrditi osnovicu za naknadu plaće prema odredbama Zakona i onim odredbama Pravilnika koje nisu u suprotnosti sa zakonskim odredbama. Nastavlja da s obzirom da tuženik u pobijanom rješenju propušta utvrditi navedeno usprkos izričitoj uputi suda, iako je isto nedvojbeno s obzirom da je on osoba iz članka 7. stavka 1. točke 1. Zakona, odnosno osoba u radnom odnosu kod pravne ili fizičke osobe sa sjedištem u [adresa], te se isti kao takav ne može podvesti pod neku od kategorija osiguranika koji su navedeni u članku 54. stavku 3., pobijano rješenje je kao takvo nevaljano i u suprotnosti s odredbama Zakona i Ustava Republike Hrvatske. Napominje da sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku obrazloženje rješenja, između ostalog, treba sadržavati utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, kao i propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, što je u ovom slučaju naslovljeno tijelo propustilo učiniti. Navodi da je pobijano rješenje bez razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su nejasni i paušalni. Opisuje da dostavlja obračune isplaćenih plaća u razdoblju od 6 mjeseci prije ozljeđivanja iz kojih obračuna je vidljivo kolika mu je plaća isplaćena te koliko je prosječno mjesečno sati on radio. Pojašnjava da se nakon što se zbroj plaća ostvarenih u šestomjesečnom razdoblju podijeli s brojem radnih sati 130.879,37/1007 dobiva se osnovica za naknadu plaće koja iznosi 129,97 kn po satu. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu U-III/2729/2017. Iznosi da je očito da u konkretnom predmetu upravna tijela još uvijek postupaju mehanički bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline unatoč činjenici što je Upravni sud dao jasne upute o načinu rješavanja predmeta, zbog čega su pobijana rješenje nevaljana. Završno ističe da tuženik nije postupio po jasnoj uputi suda te odgovorio na pitanje suda može li se on podvesti po neku od kategorija osiguranika iz članka 54. stavka 3. Zakona (osiguranici iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. Zakona), te ukoliko ne može, utvrdio osnovicu za naknade plaće u skladu s člankom 54. stavkom 2. Zakona koji određuje što se smatra plaćom. Predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da sud riješi stvar uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Dodaje da je pobijano rješenje donijeto u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku. Iznosi da prema pravnom shvaćanju i primjedbama suda navedenim u obrazloženju presude proizlazi da je odredba članka 73. stavka 7. Pravilnika u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 54. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koja određuje što se smatra plaćom, a da se prema toj zakonskoj odredbi plaća ne vezuje uz osnovicu za obračun doprinosa već uz iznos redovite mjesečne plaće osiguranika prema propisima o radu, odnosno uz iznos naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Nastavlja da sud navodi da je jedini zakonom dopušteni slučaj u kojem se osnovica za naknadu plaće utvrđuje prema iznosu osnovice za obračun doprinosa predviđen u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i takvo utvrđivanje osnovice zakonom je dopušteno za osiguranike iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. istog Zakona. Nastavlja da je u ponovnom postupku vezano za pravno shvaćanje i upute navedene u presudi suda, prvostupanjsko tijelo po službenoj dužnosti svojim dopisom od 26. studenog 2020. i požurnicom od 5. siječnja 2021. zatražilo od Porezne uprave, Područni ured Zagreb dostavu podataka o iznosu osnovice za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2015. i 2016. za tužitelja. Navodi da je iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Trešnjevka KLASA: 034-04/21-03/108, URBROJ: 513-07-01-10- 2021-02 od 25. ožujka 2021. vidljivo da su osnovice za obračun doprinosa za obvezna osiguranja za 2015. i 2016. za tužitelja kao posloprimac kod poslodavca Viadukt d.d. u stečaju prema raspoloživim informacijama iz sustava Porezne uprave utvrđene u slijedećim mjesečnim iznosima za razdoblje od 1. prosinca 2015. do 31. svibnja 2016. odnosno u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće zbog PNR (ozljeda na radu od 15. lipnja 2016.) - JOPPD za 2015. i 2016. sa bruto prikazanim osnovicama u iznosima 3.480,58 kn., 3.322,37 kn., 3.638,78 kn, 3.322,37 kn., 3,322,37 kn i 3.638,78 kn. Dodaje da je uvidom u članak 5. Ugovora o upućivanju na rad u inozemstvo sklopljenog između tužitelja i poslodavca Viadukt d.d. u stečaju utvrđeno da će radnik obavljati poslove u skladu s naravi i vrsti posla po nalogu poslodavca, da će za vrijeme rada u SR Njemačkoj primati plaću u skladu s odredbama Sporazuma zaključenog 13. rujna 2002. između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke o zapošljavanju radnika trgovačkih društava sa sjedištem u [adresa] radi izvršenja ugovora o djelu. Opisano je da će se plaća isplaćivati 80% u devizama na devizni račun otvoren kod banke SR Njemačkoj, te 20% u kunama po srednjem tečaju HNB na zadnji dan u mjesecu za koji se vrši obračun na tekući račun otvoren u Republici u Hrvatskoj. Istaknuto je da se isplaćene plaće iz članka 5. Ugovora o radu mogu uračunati u osnovicu za izračun naknade plaće, samo ako su plaćeni pripadajući doprinosi i porezi, a da se, budući da je utvrđeno da u navedenom slučaju nisu plaćeni pripadajući doprinosi i porezi, navedena primanja ne mogu smatrati isplaćenom plaćom sukladno članku 37. točke 1. i članka 7. stavka 1. točke 30. Zakona o doprinosima, važećim u vrijeme nastanka osiguranog slučaja. Zaključuje da stoga tužiteljeva osnovica za naknadu plaće iznosi 15,94 kn po radnom satu neto (kao isplaćena plaća za 11. mjesec 2015. naveden je iznos od 2.784,16 kn neto, za 12. mjesec 2015. iznos od 2.657,90 kn neto, za 1. mjesec 2016. iznos od 2.911,02 kn neto, za 2. mjesec 2016. iznos od 2.657,90 kn neto, za 3. mjesec 2016. iznos od 2.657,90 kn neto te za 4. mjesec 2016. iznos od 2.911,02 kn neto što ukupno iznosi 16.580,20 kn, a što podijeljeno sa ukupnom satnicom u iznosu od 1.040 provedenih na radu daje neto satnicu od 15,94 kn po satu). Smatra da sukladno svim citiranim zakonskim i podzakonskim odredbama, a uzimajući u obzir činjenicu da na isplatnim listama poslodavca Viadukt d.d. u stečaju nisu iskazani sati koje je imenovani osiguranik proveo na radu (sati rada) za koje je isplaćena pripadajuća plaća za rad u SR Njemačkoj te da nisu plaćeni pripadajući doprinosi i porezi koji predstavljaju uvjet da bi se temeljem Zakona o doprinosima isplaćena primanja smatrala plaćom, isplaćene plaće tužitelju temeljem rada u SR Njemačkoj ne mogu se smatrati plaćom tužitelja niti se mogu uzeti u obzir za izračun osnovice za naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Napominje da u konkretnom slučaju na osnovu naprijed iznijetog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelju utvrđena osnovica za naknadu plaće sukladno odredbi članka 73. stavka 7. Pravilnika prema kojoj se za radnike upućene na rad u ugovorne države i treće države pod isplaćenom plaćom smatra osnovica za obračun obveznih doprinosa umanjena za doprinose iz osnovice, porez i prirez. Navodi da su obveza i način utvrđivanja osnovice, kao i plaćanja doprinosa na/iz osnovice za izaslane radnike u inozemstvu uređeni Zakonom doprinosima te da se prilikom utvrđivanja osnovice za naknadu plaće izaslanih radnika koji su privremeno nesposobni za rad uslijed priznate ozljede na radu, u obzir uzima iznos naprijed navedenih osnovica (u potrebnom šestomjesečnom razdoblju za koje se sukladno Zakonu utvrđuje osnovica za naknadu plaće), a ne iznos plaća koje su izaslanom radniku isplaćene u inozemstvu prije mjeseca u kojem se ozljeda dogodila (kako to traži tužitelj). Dodaje da se, ako bi pak šestomjesečno razdoblje prije nastanka osiguranog slučaja obuhvaćalo rad u tuzemstvu tj. Republici Hrvatskoj i inozemstvu, u obzir uzima iznos plaća isplaćenih za rad u tuzemstvu (za one mjesece za koje je osoba radila u tuzemstvu) i iznos osnovica isplaćenih za vrijeme rada u inozemstvu (za one mjesece za koje osoba radila u inozemstvu). Napominje da je u provedenom dokaznom postupku u ponovnom postupku, a temeljem pribavljanih podatka od strane nadležne porezne uprave o doprinosima za obvezna osiguranja za 2015. i 2016. za tužitelja utvrđeno da je tužitelju utvrđena osnovica za naknadu plaće, na osnovu pribavljenih podataka po službenoj dužnosti, a sukladno naprijed navedenih odredbama Zakona i Pravilnika te Zakona o doprinosima. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporno je da je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu u razdoblju od 15. lipnja 2016. do 27. rujna 2019.

7. Sporno je, je li pravilno utvrđena visina naknade.

8. Prvotno treba navesti da je osporavano rješenje doneseno u ponovljenom postupku, budući da je Upravni sud u Zagrebu presudom poslovni broj: UsI-1325/19- 8 od 28. rujna 2020. poništio rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-04/19-01/01 URBROJ: 338-01-06-05-19-05 od 12. ožujka 2019. u bitnome obrazlažući da prema članku 5. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Naveo je da se prema članku 54. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13. i 137/13.) naknada plaće određuje od osnovice za naknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Dodao je da se prema članku 54. stavku 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju pod plaćom na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće podrazumijeva redovita mjesečna plaća osiguranika utvrđena u skladu s odredbama propisa o radu te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada (godišnji odmor, plaćeni dopust i privremena nesposobnost) koja se isplaćuje na teret pravne ili fizičke osobe kod koje je osiguranik zaposlen. Iznio je da je prema članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju za osiguranika iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju osnovica za naknadu plaće mjesečna osnovica osiguranja za obračun i uplatu doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje za posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio osigurani slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, umanjena za zakonom propisane obvezne doprinose, poreze i prireze. Nastavio je da će prema članku 54. stavku 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju Zavod općim aktom utvrditi način utvrđivanja osnovice za naknadu plaće iz članka 54. stavka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Opisao je da se prema članku 73. stavku 6. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 49/14., 51/14., 123/16., 11/15. i 17/15., dalje: Pravilnik) pod isplaćenom plaćom iz članka 73. stavka 1. Pravilnika na osnovi koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće podrazumijeva u smislu članka 54. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju redovita mjesečna plaća osiguranika isplaćena u skladu s odredbama propisa o radu, te naknada plaće isplaćena za vrijeme odsutnosti s rada (godišnji odmor, plaćeni dopust i privremena nesposobnost) koju isplaćuje pravna ili fizička osoba kod koje je osiguranik zaposlen (plaća isplaćena u tekućem mjesecu za taj mjesec, odnosno u tekućem mjesecu za prethodni mjesec), dok se prema članku 73. stavku 7. Pravilnika, iznimno od članka 73. stavka 6. Pravilnika za radnike upućene na rad u ugovorne države i treće države pod isplaćenom plaćom smatra osnovica za obračun obveznih doprinosa umanjena za doprinos iz osnovice, porez i prirez. Zaključio je da iz citiranih odredbi proizlazi da je odredba članka 73. stavka 7. Pravilnika u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 54. stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koja određuje što se smatra plaćom. Istaknuo je da se prema toj zakonskoj odredbi plaća ne vezuje uz osnovicu za obračun doprinosa već uz iznos redovite mjesečne plaće osiguranika prema propisima o radu, odnosno uz iznos naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad. Iznio je da je jedini zakonom dopušteni slučaj u kojem se osnovica za naknadu plaće utvrđuje prema iznosu osnovice za obračun doprinosa (što onda podrazumijeva da je "isplaćena plaća" definirana kao osnovica za obračun doprinosa umanjena za propisane iznose) predviđen u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a da je takvo utvrđivanje osnovice zakonom dopušteno za osiguranike iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. istog Zakona. Zaključio je da, ukoliko se tužitelj ne može podvesti pod neku od kategorija osiguranika iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, tada nema zakonskog temelja za to da se osnovica za naknadu plaće i "isplaćena plaća" utvrđuju prema odredbi članka 73. stavka 7. Pravilnika. Pojasnio je da kada se ima u vidu odredba članka 5. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, to je očigledno da se odredbom podzakonskog propisa (Pravilnika) ne može derogirati izričita zakonska odredba članka 54. stavka 2. Zakona o obveznom osiguranju koja definira pojam "isplaćene plaće". Napomenuo je da odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ne daju ovlaštenje donositelju podzakonskog propisa da smanjuje zakonom priznatu razinu prava u pogledu visine osnovice i plaće prema kojoj se utvrđuje osnovica, već se donositelju podzakonskog propisa dopušta da pobliže definira način utvrđivanja - zakonom određene - osnovice za posebne kategorije osiguranika navedene u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ovlaštenje iz članka 54. stavak 9. tog Zakona). Naveo je da je slijedom izloženog, zaključak suda da je osporavano rješenje tuženika nezakonito te se za sada, u izostanku utvrđenja da bi tužitelj ulazio u neku od kategorija osiguranika navedenih u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, ne može prihvatiti kao zakonit stav tuženika da se osnovica za naknadu, odnosno plaća utvrđuje prema osnovici za obračun doprinosa uz odgovarajuća daljnja umanjenja. Dodao je da tuženik prilikom donošenja nove odluke treba voditi računa o pravnim shvaćanjima i primjedbama suda te utvrditi da li se tužitelj može podvesti pod neku od kategorija osiguranika koje su navedene u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koliko to nije slučaj, tada treba utvrditi osnovicu za naknadu plaće prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i onim odredbama Pravilnika koje nisu u suprotnosti sa zakonskim odredbama.

9. Tuženik je u osporavanom rješenju u bitnome naveo da je uvidom u isplatne liste poslodavca Viadukt d.d. u stečaju, koje je osiguranik priložio zahtjevu za ponovno utvrđivanje osnovice za isplatu naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad utvrđeno da je poslodavac osiguraniku u mjesecu ožujku 2016. isplatio plaću u bruto iznosu od 21.159,74 kn, u mjesecu travnju 2016. u bruto iznosu od 23.691,50 kn, u mjesecu svibnju 2016. u bruto iznosu od 21.583,37 kn te da nisu iskazani sati koje je osiguranik proveo na radu (sati rada) i da nisu plaćeni pripadajući doprinosi i porezi pa da se stoga navedena primanja ne mogu smatrati isplaćenom plaćom sukladno članku 37. točki 1. i članku 7. stavku 1. točki 30. Zakona o doprinosima ("Narodne novine" broj: 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14. i 143/14. – važećem u predmetnom razdoblju).

10. Imajući u vidu da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj: UsI- 1325/19-8 od 28. rujna 2020. dana uputa tuženiku da prilikom donošenja nove odluke treba voditi računa o pravnim shvaćanjima i primjedbama suda te utvrditi da li se tužitelj može podvesti pod neku od kategorija osiguranika koje su navedene u članku 54. stavku 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koliko to nije slučaj, tada treba utvrditi osnovicu za naknadu plaće prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i onim odredbama Pravilnika koje nisu u suprotnosti sa zakonskim odredbama osporavanom odlukom je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, budući da tuženik nije postupio po navedenoj presudi.

11. Naime, u ponovljenom postupku nije utvrđivano može li se tužitelj podvesti pod neku od kategorija osiguranika iz članka 7. stavka 1. točaka 3., 4., 6., 8. i 9. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju već je suprotno od upute Upravnog suda u Zagrebu osnovica za naknadu, odnosno plaća utvrđena prema osnovici za obračun doprinosa. Ističe se da je prema članku 10. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) pravomoćna presuda suda obvezna za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike te da je tuženik bio vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama suda. Konačno ističe se da je tek člankom 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 33/23.) izmijenjen članak 54. stavak 3. na način da je i za osiguranika iz članka 7. stavka 1. točke 1. toga Zakona upućenog na privremeni rad u inozemstvo osnovica za naknadu plaće mjesečna osnovica osiguranja za obračun i uplatu doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje za posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio osigurani slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, umanjena za zakonom propisane obvezne doprinose, poreze i prireze.

12. Kako je osporavano rješenje nezakonito odlučeno je na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kao u točki I. izreke (stavak 1.).

13. Nadalje, kako je tužitelj uspio u sporu priznati su mu kao opravdani trošak sastava tužbe te trošak zastupanja na ročištu 14. siječnja 2025. u skladu s člankom 144. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima i Tbr. 27. t. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife, a sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak objave, budući da se ne radi o potrebnom trošku, jer u skladu s člankom 131. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima rok za podnošenje žalbe teče od dana dostave presude. Također, tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe, jer se prema članku 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18. i 51/23.) pristojbe u upravnom sporu plaćaju samo ako sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točkama II. i III. izreke.

U Zagrebu 14. veljače 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Tomislav Miličević – e. komunikacijom

2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija – e. komunikacijom

3. U spis