Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-440/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoć. Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima, odvj. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, a radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 10.siječnja 2025. g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivane Jurčević, odvj. u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 14.veljače 2025.godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 14.veljače 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3205084621/2005 sklopljenog 04.7.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25, 05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika
II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 3205084621/2005 sklopljenog 04.7.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25, 05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005, u dijelu gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju ŽT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], razliku anuiteta nastalih uslijed porasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 2.741,73 eura (slovima: dvijetisućesedamstočetrdesetjedan euro i sedamdesettri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to:
na iznos od 2,79 EUR od 01.9.2005. do isplate,
na iznos od 2,70 EUR od 01.10.2005. do isplate,
na iznos od 2,45 EUR od 01.11.2005. do isplate,
na iznos od 2,51 EUR od 01.12.2005. do isplate,
na iznos od 1,24 EUR od 01.1.2006. do isplate,
na iznos od 0,67 EUR od 01.2.2006. do isplate,
na iznos od 7,79 EUR od 01.11.2008. do isplate,
na iznos od 9,23 EUR od 01.1.2009. do isplate,
na iznos od 11,19 EUR od 01.2.2009. do isplate,
na iznos od 12,18 EUR od 01.3.2009. do isplate,
na iznos od 9,83 EUR od 01.4.2009. do isplate,
na iznos od 9,49 EUR od 01.5.2009. do isplate,
na iznos od 5,81 EUR od 01.6.2009. do isplate,
na iznos od 2,57 EUR od 01.7.2009. do isplate,
na iznos od 3,80 EUR od 01.8.2009. do isplate,
na iznos od 6,27 EUR od 01.9.2009. do isplate,
na iznos od 4,86 EUR od 01.10.2009. do isplate,
na iznos od 3,49 EUR od 01.11.2009. do isplate,
na iznos od 6,64 EUR od 01.12.2009. do isplate,
na iznos od 9,62 EUR od 01.1.2010. do isplate,
na iznos od 12,76 EUR od 01.2.2010. do isplate,
na iznos od 11,93 EUR od 01.3.2010. do isplate,
na iznos od 17,22 EUR od 01.4.2010. do isplate,
na iznos od 15,86 EUR od 01.5.2010. do isplate,
na iznos od 18,52 EUR od 01.6.2010. do isplate,
na iznos od 33,49 EUR od 01.7.2010. do isplate,
na iznos od 30,08 EUR od 01.8.2010. do isplate,
na iznos od 42,86 EUR od 01.9.2010. do isplate,
na iznos od 36,12 EUR od 01.10.2010. do isplate,
na iznos od 31,05 EUR od 01.11.2010. do isplate,
na iznos od 46,47 EUR od 01.12.2010. do isplate,
na iznos od 56,00 EUR od 01.1.2011. do isplate,
na iznos od 49,09 EUR od 01.2.2011. do isplate,
na iznos od 50,10 EUR od 01.3.2011. do isplate,
na iznos od 45,14 EUR od 01.4.2011. do isplate,
na iznos od 46,67 EUR od 01.5.2011. do isplate,
na iznos od 63,55 EUR od 01.6.2011. do isplate,
na iznos od 65,92 EUR od 01.7.2011. do isplate,
na iznos od 83,66 EUR od 01.8.2011. do isplate,
na iznos od 76,95 EUR od 01.9.2011. do isplate,
na iznos od 66,50 EUR od 01.10.2011. do isplate,
na iznos od 66,23 EUR od 01.11.2011. do isplate,
na iznos od 65,08 EUR od 01.12.2011. do isplate,
na iznos od 68,88 EUR od 01.1.2012. do isplate,
na iznos od 73,05 EUR od 01.2.2012. do isplate,
na iznos od 73,18 EUR od 01.3.2012. do isplate,
na iznos od 70,55 EUR od 01.4.2012. do isplate,
na iznos od 71,62 EUR od 01.5.2012. do isplate,
na iznos od 73,19 EUR od 01.6.2012. do isplate,
na iznos od 71,50 EUR od 01.7.2012. do isplate,
na iznos od 71,64 EUR od 01.8.2012. do isplate,
na iznos od 70,09 EUR od 01.9.2012. do isplate,
na iznos od 67,21 EUR od 01.10.2012. do isplate,
na iznos od 70,72 EUR od 01.11.2012. do isplate,
na iznos od 71,99 EUR od 01.12.2012. do isplate,
na iznos od 71,48 EUR od 01.1.2013. do isplate,
na iznos od 66,35 EUR od 01.2.2013. do isplate,
na iznos od 69,91 EUR od 01.3.2013. do isplate,
na iznos od 70,72 EUR od 01.4.2013. do isplate,
na iznos od 69,13 EUR od 01.5.2013. do isplate,
na iznos od 64,40 EUR od 01.6.2013. do isplate,
na iznos od 61,46 EUR od 01.7.2013. do isplate,
na iznos od 64,06 EUR od 01.8.2013. do isplate,
na iznos od 65,86 EUR od 01.9.2013. do isplate,
na iznos od 70,44 EUR od 01.10.2013. do isplate,
na iznos od 67,92 EUR od 01.11.2013. do isplate,
i to za razdoblje od 01. rujna 2005. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja je do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koju propisuje čl. 1. st. 1. t. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23) za ostale odnose, sve to u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3205084621/2005 sklopljenog 04.7.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25, 05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje naknade sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženika.
V. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 23. C) Ugovora o kreditu broj 3205084621/2005 sklopljenog 04.7.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25,
05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženika.
VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ŽT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 eura (slovima: dvijetisućepedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
VII. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 2.050,00 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda dana 13. lipnja 2023.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj: 3205084621/2005, dana 05. srpnja 2005 (nastavno: Ugovor), solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25, 05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005. a kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 42.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a koja kamata je na dan sklapanja predmetnog Ugovora iznosila 4,90 %, a što je regulirano člankom 2./, kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutu u CHF, a što je regulirano člankom 7./ na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, što je regulirano člankom 2., te odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, a što je regulirano člankom 23. C). Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna/izračuna kamatne stope, niti joj je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka je u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita.
1.1. Nadalje navodi, da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja.
1.2. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013. godine, koja je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu promjenjive kamatne stope), a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 09.4.2015.g., te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/18, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.
1.4. Tužitelj zaključno ukazuje kako nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednostranu promjenu kamatne stope, kao i ulaznu i izlaznu naknadu, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točka I., II., III i IV tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a).
1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.6. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.7. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužiteljci i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjevitu tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.8. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (točka V. tužbenog zahtjeva).
1.9. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 09. siječnja 2025. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 06. svibnja 2024.g., a koji podnesak je identičan kao specificirani tužbeni zahtjev iz podneska od 5. lipnja 2024. godine, razlikuje se jedino u točki 5. i 7., odnosno razlikuje se u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi, budući iz podneska vještaka od 3. prosinca 2024. godine proizlazi da tužitelj nije platio tzv. ulaznu naknadu. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda dana 13. studenog 2024.g. protivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 5. lipnja 2024, te istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 09. siječnja 2025. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Kako je tužitelj podneskom od 09. siječnja 2025. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa pobliže označenih u izreci, time, nije djelomično povukao tužbu za preostali dio, jer se radi o dva različita zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani-manifestacijski, a drugi kondemnatorni na isplatu konkretno određenog iznosa, koji tijekom postupka nije mijenjan. Stoga pogrešno tuženik smatra da je tužitelj podneskom od 5. lipnja 2024., snizio tužbeni zahtjev, a što bi predstavljalo djelomično povlačenje tužbe. (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 589/2021 od 11. listopada 2022).
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem sklopio dana 05.7.2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205084621/2005 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 42.250,00 CHF. Osporava tužitelju status potrošača, te ističe prigovor zastare.
2.1. Nadalje, tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
2.2. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita, a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
2.3. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 8-13 spisa), podnesak i potvrdu o primitku (list 15 i 16 spisa), otplatna tablica (list 199-205 spisa), promet po kreditu (list 206-218 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 6. svibnja 2024. godine (list 392-403 spisa), nalaz (list 464 spisa), očitovanje vještaka od 3. prosinca 2024. godine (list 472 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 13. studenog 2024. godine.
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 3205084621/2005 dana 05.7.2005. godine, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić, Osijek, Kapucinska 25, 05.7.2005. pod brojem: OU-1438/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 42.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 16 godina. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan plaćanja. Nesporno je da se radi o stambenom kreditu.
4.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
4.3. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi o ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, kao i da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.
5.1. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni ugovor 2005.godine, kredit je bio namjenski, za kupovinu stana, a tužena banka u to doba nije bila njegova banka, sasvim slučajno kredit je sklopio sa tuženom bankom. Kod tuženika je sklopio ugovor o kreditu, budući mu je to tada, a kako mu je rečeno u banci bilo najpovoljnije, odnosno objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u švicarcima povoljno i sigurno. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ne sjeća se dali je ugovor bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a termin valutna klauzula i promjenjiva kamatne stopa nije mu bio poznat, prilikom sklapanja ugovora a ni sada. Ne sjeća se, zbog proteka vremena, dali je morao plaćati naknade tzv. ulazne i izlazne, te se ne sjeća dali je pregovarao o odredbama koje govore o ovim naknadama niti dali je imao mogućnost utjecati na njihovu visinu, pročitao je odredbe ugovora vezane za ratu i rok otplate. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio je u mirovini. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. On je osobno plaćao rate, a u jednom trenutku banka mu je otkazala kredit budući mu trećina mirovine više nije bila dostatna za plaćanje rata a zbog rasta tečaja i kamate. Ne može se sjetiti koliki iznos je plaćao na ime rata kredita u početku. Prije sklapanja ugovora nekoliko puta je bio u banci raspitivajući se o kreditu. Nije se savjetovao prije sklapanja ugovora vezano za nejasnoće oko ugovornih odredaba. Završno ističe da stan koji je kupio sredstvima iz kredita nije koristio u nikakve turističke svrhe već isključivo u stambene svrhe.
6. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju stana.
6.1. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 2., 7. i 23C, Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje naknade sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženika, u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženika, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
10. Analizirajući sporne odredbe čl. 2. i 7 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 42.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 2., i 7. Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 2., 7. i 23C Ugovora unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 2., 7. i 23C Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.
11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 2. i 23C Ugovora o kreditu, koje se odnose na naknade, budući da su ta odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl., te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, pa je stoga sud odlučio kao pod IV. I V izreke presude.
11.2. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
11.3. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.
11.4. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
11.5. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
11.6. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.
11.7. Imajući na umu navedeno, odredba članka 2. i čl. 23C predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
11.8. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
11.9. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
11.10. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
11.11. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
11.12. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
11.13. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.
11.14. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. i čl. 23C Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)
12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit je odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 42.250,00 CHF i rok otplate 16 godina sa kamatnom stopom 4,90 %, a početni iznos anuiteta 315,54 CHF primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 09.07.2005. godine u visini 4,714687 kuna za 1 CHF iznosi 1.487,67 kuna.
13. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 2.741,73 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -262,65 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 2.479,08 EUR.
13.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 09. siječnja 2025. uskladio sa nalazom vještaka. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose-negativne vrijednosti, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužiteljica tražila izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose.
13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.741,73 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine)
14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja.
15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 13. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.
16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.050,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), i jedno ročište po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5 OT), sastav 4 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 875 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.750,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.050,00 eura.
17.1. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, i to troška sastava 2 podneska budući sukladno Tbr.8 toč. 1 ima pravo na naknadu troška sastavljanja 4 obrazložena podneska.
17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 14.veljače 2025. godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb,
