Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-201/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnice iz RS i ZS iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj P-721/2019-40 od 12. studenog 2021., 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Tuženikova žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj P- 721/2019-40 od 12. studenog 2021.:

- preinačuje u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime parničnog troška plati iznos od 1.919,64 kuna sa zateznim kamatama na način da se taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija

- potvrđuje u cijelom preostalom dijelu.

i  r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 195,35 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.863,03 kn (šesttisućaosamstotinašezdesettrikuneitrilipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to na:

- iznos od 2,54 kn počev od 01.10.2008 do isplate,

- iznos od 14,87 kn počev od 02.12.2008 do isplate,

- iznos od 43,47 kn počev od 1.1.2009 do isplate,

- iznos od 51,58 kn počev od 01.2.2009 do isplate,

- iznos od 57,17 kn počev od 28.2.2009 do isplate,

- iznos od 47,70 kn počev od 1.4.2009 do isplate,

- iznos od 48,86 kn počev od 1.5.2009 do isplate,

- iznos od 39,55 kn počev od 2.6.2009 do isplate,

- iznos od 32,69 kn počev od 1.7.2009 do isplate,

- iznos od 36,51 kn počev od 1.8.2009 do isplate,

- iznos od 38,13 kn počev od 2.9.2009 do isplate,

- iznos od 37,81 kn počev od 1.10.2009 do isplate,

- iznos od 34,16 kn počev od 3.11.2009 do isplate,

- iznos od 41,02 kn počev od 02.12.2009 do isplate,

- iznos od 46,43 kn počev od 1.1.2010 do isplate,

- iznos od 54,34 kn počev od 2.2.2010 do isplate,

- iznos od 52,54 kn počev od 2.3.2010 do isplate,

- iznos od 63,16 kn počev od 2.4.2010 do isplate,

- iznos od 61,14 kn počev od 4.5.2010 do isplate,

- iznos od 65,06 kn počev od 1.6.2010 do isplate,

- iznos od 99,03 kn počev od 2.7.2010 do isplate,

- iznos od 92,04 kn počev od 4.8.2010 do isplate,

- iznos od 113,40 kn počev od 2.9.2010 do isplate,

- iznos od 106,02 kn počev od 5.10.2010 do isplate,

- iznos od 94,15 kn počev od 3.11.2010 do isplate,

- iznos od 119,20 kn počev od 1.12.2010 do isplate,

- iznos od 151,07 kn počev od 1.1.2011 do isplate,

- iznos od 128,50 kn počev od 2.2.2011 do isplate,

- iznos od 137,18 kn počev od 2.3.2011 do isplate,

- iznos od 127,11 kn počev od 2.4.2011 do isplate,

- iznos od 128,94 kn počev od 3.5.2011 do isplate,

- iznos od 171,59 kn počev od 2.7.2011 do isplate,

- iznos od 175,74 kn počev od 2.8.2011 do isplate,

- iznos od 211,37 kn počev od 2.8.2011 do isplate,

- iznos od 193,07 kn počev od 2.9.2011 do isplate,

- iznos od 173,03 kn počev od 4.10.2011 do isplate,

- iznos od 170,88 kn počev od 3.11.2011 do isplate,

- iznos od 169,34 kn počev od 2.12.2011 do isplate,

- iznos od 178,90 kn počev od 4.1.2012 do isplate,

- iznos od 187,23 kn počev od 2.2.2012 do isplate,

- iznos od 188,34 kn počev od 3.3.2012 do isplate,

- iznos od 182,58 kn počev od 3.4.2012 do isplate,

- iznos od 186,47 kn počev od 3.5.2012 do isplate,

- iznos od 189,13 kn počev od 2.6.2012 do isplate,

- iznos od 184,65 kn počev od 3.7.2012 do isplate,

- iznos od 185,83 kn počev od 3.8.2012 do isplate,

- iznos od 182,47 kn počev od 4.9.2012 do isplate,

- iznos od 175,32 kn počev od 3.10.2012 do isplate,

- iznos od 183,06 kn počev od 1.11.2012 do isplate,

- iznos od 186,77 kn počev od 4.01.2013 do isplate,

- iznos od 184,06 kn počev od 2.2.2013 do isplate,

- iznos od 169,47 kn počev od 2.2.2013 do isplate,

- iznos od 181,87 kn počev od 3.4.2013 do isplate,

- iznos od 182,95 kn počev od 07.5.2013 do isplate,

- iznos od 178,09 kn počev od 4.6.2013 do isplate,

- iznos od 162,98 kn počev od 4.6.2013 do isplate,

- iznos od 162,47 kn počev od 3.7.2013 do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 15.053,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 12. studenog 2021.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija.“

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13. i 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a poredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank kao kreditor 23. lipnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 5.166,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj kreditora za CHF važeći na dan dospijeća pojedinih mjesečnih anuiteta.

6. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike je platila ukupno 6.863,03 kuna pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedeni iznos tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 15.053,12 kuna.

7.1. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer tužiteljica nema status potrošača.

7.2. Prvostupanjski sud je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrdio primjenom gore navedenih odredaba ZZP-a.

7.3. Člankom 3. točka 1. ZZP-a je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7.4. Tužiteljica je tijekom postupka saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja te je navela da je registrirala Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (dalje: OPG) 2006. i nije imala potrebnu mehanizaciju. Trebala joj je cisterna za navodnjavanje jer se je bavila proizvodnjom bobičastog voća. Prednik tuženika je tada jedini nudio kredite za poljoprivrednu mehanizaciju te je predmetni kredit podigla kod prednika tuženika. Saslušan kao svjedok, tužiteljičin suprug NS, je naveo da su u vrijeme dizanja kredita i on i tužiteljica bili zaposleni, OPG je tužiteljici bila dodatna djelatnost i za potrebe proizvodnje bobičastog voća je trebalo kupiti cisternu za zalijevanje tako da je cijeli iznos odobrenog kredita utrošen za kupnju te cisterne.

7.5. Iz takvih navoda tužiteljice i njezinog supruga jasno proizlazi da su podigli kredit radi obavljanja poduzetničke djelatnosti odnosno proizvodnje bobičastog voća pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno gore citiranu odredbu članka 3. točka 1. ZZP-a kada je utvrdio da tužiteljica ima status potrošača. Zbog toga je također pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prvostupanjski sud o ništetnosti spornih ugovornih odredbi odlučivao primjenom ZZP-a jer se odredbe toga zakona mogu primijeniti samo na pravne poslove koje su sklapali potrošači, a i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na kojoj je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te stoga ne može u smislu članka 502.c ZPP-a vezati sud u ovoj parnici.

7.6. U prijedlogu Zakona o obveznim odnosima Hrvatskog sabora Klasa: 3 3 0-01/04- 01705, Urbroj: 61-04-02 od 2. prosinca 2004. navedeno je da su odredbe važećeg ZOO-a o općim uvjetima ugovora (članci 142. do 144.) u izmijenjenom i dopunjenom obliku sadržane u odredbama članaka 295. do 296. Izmjene su rezultat stava da je dosadašnje uređenje općih uvjeta ugovora nepotpuno i u neskladu s modernim trendovima, a sačinjene su po uzoru na Direktivu vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i njemački Građanski zakonik (BGB). Budući da je obveza Republike Hrvatske u pogledu implementacije Direktive 93/13/EEZ ispunjena donošenjem Zakona o zaštiti potrošača, nije bilo potrebno tekst te Direktive u potpunosti preuzeti u ZOO. Međutim, promjene izvršene u člancima 295. do 296. temelje se na stavu da je zaštitu koja se u ugovaranju putem općih uvjeta ugovora pruža potrošačima potrebno pružiti i ostalim sudionicima obveznopravnih odnosa (poglavito malim i srednjim poduzetnicima), pa je ocijenjeno da se uređenje općih uvjeta ugovora uskladi s onim predviđenim Direktivom 93/13/EEZ. Prije svega, članak 142. važećeg ZOO-a ne predviđa pojam općih uvjeta ugovora. Stoga je stavkom 1. članka 295. određeno što su opći uvjeti ugovora. Odredbe stavaka 2. do 5. članka 295., uz određene jezične intervencije, sadržajno odgovaraju odredbama stavaka 2. do 4. članka 142. važećeg ZOO-a. Značajnije su promjene izvršene u sustavu kontrole općih uvjeta ugovora, koji je predviđen predloženim člankom 296. Po dosadašnjem uređenju (članak 143. ZOO-a), bile su, suprotno Direktivi 93/13/EEZ i rješenjima u stranim pravnim porecima, predviđene dvije pravne posljedice nepoštene odredbe općih uvjeta ugovora; ništetnost takve odredbe (odredba stavka 1. članka 143.) te pobojnost takve odredbe (stavak 2. članak 143.). Odredbom članka 296. predlaže se, sukladno Direktivi 93/13/EEZ te njemačkom Građanskom zakoniku, ništetnost odredbe općih uvjeta ugovora kao jedina posljedica nepoštenosti takve odredbe. S druge strane, tom se odredbom, sukladno navedenim stranim uzorima, određuju kriteriji za ocjenu je li određena odredba općih uvjeta ugovora ništetna.

7.7. Stoga je u situaciji poput predmetne, kada je utvrđeno da tužiteljica nije potrošač jer je sklopila Ugovor o kreditu u svojstvu vlasnika OPG-a te je novcem od kredita kupljen poljoprivredni stroj – cisterna, prije svega za obavljanje djelatnosti unutar okvira OPG-a, ne mogu primijeniti zakonske odredbe o zaštiti potrošača u smislu odredbi ZZP-a već je o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno odlučiti na temelju članaka 295. i 296. ZOO-a.

7.8. Člankom 296. stavak 1. ZOO propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, stavkom 2. propisano je da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana, a stavkom 3. toga članka propisano je da se odredba stavka 1. toga članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

7.9. Slijedom citiranih odredaba, a s obzirom na općenite kriterije iz odredbe članka 296. stavak 1. ZOO, u svakom konkretnom slučaju valja utvrditi je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pri čemu te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

8. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno povratu kredita prema srednjem tečaju sa CHF na dan dospijeća pojedinih mjesečnih anuiteta otplate kredita su u smislu odredbi ZOO ništetne jer ne predstavljaju dopuštene i odredive odredbe sukladne odredbi članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO, a kako je takve nejasne odredbe sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, te odredbe Ugovora o kreditu treba tumačiti u korist tužiteljice. Nadalje, o tim odredbama tužiteljica, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, nije bila u dovoljnoj mjeri informirana i tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu (rizik "valute utočišta", siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti, kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR) što je bio dužan učiniti pa su navedene jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je prilikom sklapanja ugovora iznos kredita kojeg tužiteljica imala obvezu vratiti banci bio neizvjestan odnosno takve su odredbe protivne prisilnom propisu na temelju odredbe članka 322. stavak 1. ZOO.

8.1. Slijedom navedenog, tužiteljici se je kao korisnici predmetnog kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula obveza koju nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu - tuženika, a što je suprotno općim načelima prava, načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

8.2. S obzirom na navedeno tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedice valutne klauzule tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio, pravilno utvrđena visina razlike uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez ništetne odredbe u iznosu od 6.863,03 kune.

8.3. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici dosudio preplaćene iznose prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.

8.4. Nadalje tužiteljici, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (članak 323. stavak 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je ista plaćala dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 29. stavak 2. i članka 1115. ZOO.

8.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge odbijanja njegovih dokaznih prijedloga. Tuženik je na okolnost pregovaranja s tužiteljicom o spornim ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedokinje IS, no tijekom postupka je odustao od tog dokaznog prijedloga. Nadalje, tuženik je na okolnost da nije mogao procijeniti kretanje tečaja švicarskog franka predložio saslušanje svjedoka FS, GSC i BS. Međutim, činjenica eventualne nemogućnosti procjene kretanja tečaja švicarskog franka nije od utjecaja na presuđenje u ovom predmetu jer je tuženik tužiteljicu trebao upoznati sa gore navedenim činjenicama vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, a što nije učinio. Tuženik je također predložio i saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, saslušanjem javnog bilježnika se ne može utvrđivati obaviještenost korisnika kredita prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu jer javni bilježnik korisniku kredita nije mogao objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.6. Neosnovan je i prigovor zastare istaknut po tuženiku. To iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetost ugovora, a ne od dana kada je tuženik neosnovano primio iznose anuiteta po ništetnim ugovornim odredbama. Stoga zastara u ovom predmetu počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je ustanovljena ništetnost spornih ugovornih odredbi odlukom o prethodnom pitanju.

8.7. Tuženik se žali i protiv odluke o parničnom trošku navodeći da tužiteljica nije uspjela u polovici od postavljenog tužbenog zahtjeva pa joj stoga ne pripada naknada parničnog troška sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a. Međutim, tužiteljica je sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti te je stoga prvostupanjski sud pravilno donio odluku o naknadi parničnog troška primjenjujući članak 154. stavak 1. ZPP-a.

8.8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud tužiteljici priznao trošak svih radnji u visini od 100 bodova po radnji. Budući da je tužiteljica podneskom od 20. ožujka 2020. naznačila vrijednost predmeta spora u visini od 6.863,03 kuna, tuženik smatra da je za radnje nakon tog datuma tužiteljici jedino mogao biti priznat trošak u visini od 75 bodova po radnji. Podneskom od 20. ožujka 2020. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja zatražila dosudu iznosa od 6.900,79 kuna i u tom iznosu je i naznačila vrijednost predmeta spora. Stoga tuženik pravilno smatra da se je tužiteljici za radnje nakon tog datuma moglo priznati 75 bodova za pojedine radnje u skladu s Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa). Stoga tužiteljici za podneske od 20. ožujka 2020. i 11. lipnja 2021. ne pripada iznos od 1.000,00 kuna, kako joj je dosudio prvostupanjski sud, već iznos od 750,00 kuna po Tbr. 8.1. Tarife, a za podnesak od 15. srpnja 2020. joj ne pripada 250,00 kuna već 187,50 kuna po Tbr. 8.3. Tarife pa je na taj način tužiteljici za podneske dosuđeno 562,50 kuna više nego što joj pripada, odnosno, kada se obračuna i PDV, iznos od 703,12 kuna. Nadalje, za ročišta održana 17. rujna 2021., 10. srpnja 2020. i 8. svibnja 2020. joj ne pripada iznos od 1.000,00 kn već iznos od 750,00 kuna po Tbr. 9.1. Tarife, a za ročište od 19. lipnja 2020. joj ne pripada iznos od 250,00 kuna već 187,50 kuna po Tbr. 9.5. Tarife pa je na taj način tužiteljici za ročišta dosuđeno 812,50 kuna više nego što joj pripada, odnosno, kada se obračuna i PDV, iznos od 1.015,62 kuna pa proizlazi da je prvostupanjski sud tužiteljici nepripadno dosudio iznos od 1.718,74 kuna. Stoga tužiteljici na ime parničnog troška u konačnici ne pripada iznos od 16.225,00 kuna, kako je to utvrdio prvostupanjski sud već iznos od 14.506,26 kuna. Kada se taj iznos prebije sa iznosom troška koji, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženiku pripada u iznosu od 1.171,88 kuna, proizlazi da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.334,38 kuna.

8.9. Slijedom iznijetih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.919,64 kuna preinačen na način da je taj dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen, a primjenom članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a je preostali dio prvostupanjske presude potvrđen.

9. Budući da je tuženik uspio sa žalbom samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nije nastao posebni trošak, analognom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a mu ne pripada naknada zatraženog parničnog troška drugostupanjskog postupka te je stoga odbijen njegov zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 1.471,86 kuna, a što po tečaju konverzije HRK u EUR od 7,53450 iznosi 195,35 eura.

Koprivnica, 14. veljače 2025.

Sudac

Veljko Kučeković