Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-496/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Željko Švedl & Vedrana Švedl Blažeka j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja HDČ, i punomoćnika tužene u zamjeni VD, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić d.o.o. u Osijeku, po objavi 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 1. Ugovora o kreditu od 16. studenoga 2006. broj: 9012097813 zaključenog između parničnih stranaka kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: «iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba članka 4. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: » Kamata se obračunava u CHF...» te se utvrđuje ništetnom odredba članka 6. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: » ... otplaćuju se... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...».

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.788,13 EUR (slovima: tisuću sedamsto osamdeset osam eura trinaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena,

-na iznos od 5,11 EUR od 01.11.2008. do konačne isplate,

-na iznos od 2,56 EUR od 01.01.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 3,01 EUR od 01.02.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 5,90 EUR od 01.03.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 3,25 EUR od 01.04.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 4,36 EUR od 01.05.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 1,50 EUR od 01.06.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 1,41 EUR od 01.08.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 1,76 EUR od 01.09.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 2,21 EUR od 01.10.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 1,23 EUR od 01.11.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 2,16 EUR od 01.12.2009. do konačne isplate,

-na iznos od 3,44 EUR od 01.01.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 5,88 EUR od 01.03.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 7,40 EUR od 01.03.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 7,25 EUR od 01.04.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 10,33 EUR od 01.05.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 10,98 EUR od 01.06.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 14,75 EUR od 01.07.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 18,84 EUR od 01.08.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 18,72 EUR od 01.09.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 26,91 EUR od 01.10.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 22,42 EUR od 01.11.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 24,23 EUR od 01.12.2010. do konačne isplate,

-na iznos od 30,55 EUR od 01.01.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 29,86 EUR od 01.02.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 27,19 EUR od 01.03.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 31,68 EUR od 01.04.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 28,23 EUR od 01.05.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 35,27 EUR od 01.06.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 42,26 EUR od 01.07.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 47,86 EUR od 01.08.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 54,54 EUR od 01.09.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 44,82 EUR od 01.10.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 40,09 EUR od 01.11.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 40,01 EUR od 01.12.2011. do konačne isplate,

-na iznos od 41,85 EUR od 01.01.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 45,73 EUR od 01.02.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 47,47 EUR od 01.03.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 45,84 EUR od 01.04.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 46,34 EUR od 01.05.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 47,45 EUR od 01.06.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 48,71 EUR od 01.07.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 47,49 EUR od 01.08.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 46,95 EUR od 01.09.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 44,25 EUR od 01.10.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 47,62 EUR od 01.11.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 49,24 EUR od 01.12.2012. do konačne isplate,

-na iznos od 48,30 EUR od 01.01.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 45,78 EUR od 01.02.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 46,95 EUR od 01.03.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 47,02 EUR od 01.04.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 50,05 EUR od 01.05.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 44,88 EUR od 01.06.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 46,60 EUR od 01.07.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 46,49 EUR od 01.08.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 47,14 EUR od 01.09.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 48,04 EUR od 01.10.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 49,82 EUR od 01.11.2013. do konačne isplate,

-na iznos od 50,14 EUR od 07.11.2013. do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.765,45 eura (slovima: tisuću sedamsto šezdeset pet eura četrdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. svibnja 2023. navodi da je između parničnih stranaka zaključen je Ugovor o kreditu od 16. studenoga 2006. broj: 9012097813 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Odredbom članka 1. ugovorena je valutna klauzula na način da se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos protuvrijednosti u kunama koji odgovara iznosu od 13.457,54 švicarskih franaka (CHF). Odredbom članka 6. ugovoren je povrat obveza iz Ugovora u anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti koji će se obračunavati po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj je otplatio predmetni kredit 2013. godine. Odredbom članka 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99% godišnje. Kamatna stopa se mijenja sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Kamata se također obračunava u CHF i dospijeva na naplatu sadržana u mjesečnom anuitetu. Tužitelj je kod tužene došao u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita za kupnju vozila, a u banci mu je odmah ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, sa promjenjivom kamatom stopom. Tužitelj od strane banke nikada nije bio upoznat sa rizikom od očekivanog i mogućeg nekontroliranog rasta švicarskog franka. Štoviše, CHF je prezentiran kao stabilna valuta, te je tužitelju prezentiran minimalan rizik od rasta CHF- a, a time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. To ga je činilo povoljnijim kreditom od npr. kredita u EUR-ima, pa je kao takav i prezentiran potrošaču. Tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika tužene nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja švicarskog franka, nego je tužitelju kredit vezan uz valutu CHF, bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit. Tužena je sve te činjenice u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znala ili morala znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. U vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima. Budući je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, potrošač-tužitelj je trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelj smatra da ugovorne odredbe u ugovorima, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovela do takve neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, već zbog same činjenice što tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ga banke navodile. Tužena kao jača ugovorna strana, svjesno i namjerno je usmjerila tužitelja na sklapanje ugovora vezanog uz valutu CHF s manjom kamatnom stopom, upravo iz razloga jer je znala da će rastom tečaja te povećanjem kamatne stope, u budućnosti za sebe ostvariti značajnu imovinsku korist, a na štetu tužitelja. Dakle, tužena se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetnih odredbi stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako ugovorni odnos između tužitelja i tužene uvelike odstupa od načela savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe činjenicu, na koju je ukazala i Udruga Franak tijekom postupka pokrenutog kolektivnom tužbe protiv osam tuženih banaka, međunarodni monetarni fond je u lipnju 2007. godine svojim izvještajem 7/186 upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, te je posebice ukazivao na probleme koji se zbog toga mogu dogoditi u istočnim zemljama u kojima je ugovoreno puno kredita s valutnom klauzulom CHF, a upravo te godine bila je najveća ekspanzija tih kredita u Hrvatskoj. Prije toga, u srpnju 2005. u svom izvještaju za Austriju broj 5/249, MMF je također upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, koja bi dovela u rizik potrošače dužnike zbog rasta cijene kredita, banke dovodi u reputacijski rizik i kreditni rizik te u moguće gubitke zbog nemogućnosti naplate takvih kredita, a konačno dovodi u rizik i Vladu Republike Austrije, jer bi Vlada mogla biti optužena zbog toga što nije upozoravala na rizike i nije adekvatno zaštitila potrošače. Očigledno je i iz povijesti da je CHF takva valuta koja nije dobra za kreditiranje, ali je bila idealna za burzovno mešetarenje banaka. To je dokaz da su banke, pa tako i tužena znale o kakvoj se toksičnoj valuti za kreditne dužnike potrošače radi te da su u stvari namjerno plasirale takav toksičan proizvod bez ikakvih upozorenja, bez krucijalnih objašnjenja u čemu su bitne razlike između eura i CHF-a. S tim u vezi i Trgovački sud u Zagrebu je zaključio, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa niti tužitelju ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka, prilikom čega se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama. Svi navodi tužitelja potvrđeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. Tužitelj od tužene nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF i njenim ekonomskim razmjerima za potrošača (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), pa radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tužene. Tužitelj je predmetnim Ugovorom oštećen kroz dva promjenjiva parametra koji nisu bili predmetom pojedinačnih pregovora i to tečajnom razlikom i primjenjivošću kamatne stope. Takva bankarska praksa iskazana u pojedinim ugovornim odredbama dovela je do neodređene ugovorne obveze za klijenta, koja se za njega štoviše pokazala štetna u materijalnom i nematerijalnom smislu. Stav je Visokog trgovačkog suda da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je pojedini potrošač trebao vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaćala u CHF, što dva bitna elementa ugovora čini neizvjesnima, a za potrošača štetnima. Utvrđeno je kako je potrošač preuzeo sav rizik vezan za valutu CHF, i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik specifičnosti valute CHF. Tužitelj je izračunao da je tuženoj po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u utuženom periodu platio iznos od 1.767,63 EUR, koji povrat traži ovom tužbom. Preplata po osnovi promjene kamatnih stopa nije predmetom utuženja. Temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe udruge „ Potrošač“ utvrđeno je da su banke, uključujući i tuženika zaključivale ugovore o kreditu, uključujući i tužiteljev, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, te je suđeno; « Utvrđuje se da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana...» Tužena je tako povrijedila važeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o obveznim odnosima. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da da su sudovi vezani utvrđenjima presude iz kolektivnog spora u pojedinačnim parnicama u kojima će se osoba na njih pozvati. Slijedom izloženog predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 1. Ugovora o kreditu od 16. studenoga 2006. broj: 9012097813 zaključenog između parničnih stranaka kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: «iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti ... CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.», zatim se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba članka 4. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi :» Kamata se obračunava u CHF...» te se utvrđuje ništetnom odredba članka 6. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:» ... otplaćuju se... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...».

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od ukupno 1.767,63 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos (u razdoblju od 1. studenoga 2008. do 1. prosinca 2013.) od dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja do konačne isplate u roku od 15 dana.„

1.1. Podneskom od 29. studenoga 2024. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, a kako to proizlazi iz točke I. i II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Ističe da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Naime, sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom.

Nadalje, tužena ističe kako iz odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi članka 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, u ugovoru stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, već u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.

Tužena ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tužena zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 6632/17, te pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

Tužena ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu od 16. studenog 2006. (stranica 9-13 spisa), otplatnu tablicu (stranica 14-15 spisa), plan otplate (stranica 16-18 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 19 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 20-25 spisa), pročitao iskaz tužitelja (stranica 58-59 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Bernarde Hunjadi iz Osijeka od 20. studenoga 2024. (stranica 63-71 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležuću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 9012097813 od 16. studenoga 2006. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 16. studenog 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9012097813 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.457,54 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da će se kredit u iznosu 13.457,54 CHF i kamata otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 6.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužitelj cjelokupni kredit otplatio,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Prije svega valja navesti da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 1.788,13 eura, time da je u tužbi potraživao iznos od 1.767,63 eura. Na taj način je u skladu sa odredbom članka 191. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) tužitelj izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, a kojoj preinaci se tužena usprotivila, pa je ovaj sud na raspravnom zapisniku 6. veljače 2025. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 29. studenoga 2024.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člancima 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je odlučio kupiti auto Peugeot 308, i za to mu je bio potreban kredit, da su ga iz auto kuće uputili u Privrednu banku jer da tamo nude najpovoljnije kredite u CHF. Podnio je zahtjev za kredit u Privrednoj banci, rekli su mu da je najpovoljniji kredit u CHF jer da je najniža rata a njemu je tada odgovarala ta rata. Znao je da je kredit sklopljen uz valutnu klauzulu vezano za CHF. Nije mu rečeno od strane banke da može doći do promjene tečaja CHF niti mu je rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF. Banka je sačinila ugovor o kreditu, pročitao je koliko mu je bilo bitno, a to je da mu odgovara visina rate. Nije baš razumio sve elemente ugovora po struci je informatičar. Nije mogao utjecati na bilo koji element ugovora. Sredstva kredita je utrošio za kupovinu vozila koje mu je služilo za privatne svrhe, nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, i niti je vozila unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Otplaćivao je kredit na način da je svaki mjesec internet bankarstvom otplaćivao iznos rate. Rata kredita u početku mu je iznosila 850,00 kn da bi narasla do 1.200,00 kn. Da je znao da će doći do takvog porasta rate ne bi podigao taj kredit. Od strane banke nije mu ponuđen kredit ni u jednoj drugoj valuti, već samo u CHF koji su mu prezentirani kao najpovoljniji kredit. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije zatražio nikakva pojašnjenja niti u banci niti kod javnog bilježnika u svezi odredbi samog ugovora o kreditu. Ugovor je pročitao, nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja, vjerovao je da će biti onako kako mu je rečeno od strane banke, time više što nije nikad prije imao iskustva sa kreditima, to mu je bio prvi kredit. Nakon što su mu se povećali anuiteti kredita nije stavljao nikakve prigovore banci. Zna što znači valutna klauzula ali ne zna za rizike iste.

10.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, tužitelj je iznio da mu prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno da bi moglo doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, niti mu je rečeno koje bi okolnosti eventualno mogle utjecati na promjenu CHF, jer da mu je to rečeno ne bi niti digao kredit u CHF. Rečeno mu je da su krediti u CHF najpovoljniji, da je CHF najstabilnija valuta, kao i da je banka sačinila ugovor o kreditu, odnosno da sam nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora.

11. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

12. Obzirom na iznijeto, osnovan je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, pa je o istom odlučeno kao u točki I. izreke presude.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Bernardi Hunjadi iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku više plaćenog iznosa između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i to u razdoblju od studenog 2011. do prosinca 2013. godine (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 20. studenoga 2024. proizlazi da:

- razlika između obračuna anuiteta koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i anuiteta obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita za period od 31. prosinca 2006. do 6. studenoga 2013. iznosi 1.788,13 EUR,

- ako se uzmu u obzir okolnosti kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja te se javljaju iznosi s negativnim predznakom, tada preplata zbog promjene tečaja iznosi ukupno 1.643,56 EUR,

- razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane Banke u razdoblju od studenoga 2011. godine do prosinca 2013. godine iznosi 1.170,16 EUR,

- u promatranom periodu od studenog 2011. do prosinca 2013. godine nije bilo okolnosti kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja te se slijedom toga u istom razdoblju nisu javljale tzv. „negativne tečajne razlike“.

13.2. Tužitelj je u podnesku od 29. studenoga 2024. uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike za razdoblje od 31. prosinca 2006. do 6. studenoga 2013. potražuje ukupan iznos od 1.788,13 eura.

13.3. Tužena nije imala primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka.

13.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

14. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. svibnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je osnovano potraživanje kamate tužitelja počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, obzirom iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj upate vršio nakon dospijeća.

15.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 30. kolovoza 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15. listopada 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 29. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 1.200,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 1.500,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.765,45 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 14. veljače 2025. pa do isplate.

16.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu, jer taj trošak nije niti imao, pristojbu nije platio. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.

17. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 14. veljače 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Željko Švedl & Vedrana Švedl Blaženka j.t.d. u Osijeku 2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18