Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Valpovu
Kralja P. Krešimira IV br. 3
31550 Valpovo
Poslovni broj: P-69/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja TJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Goranu Mrkić, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, V. Škorpika 21, OIB 36514183925, zastupan po pun. ŽJ iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 17. siječnja 2025., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 14. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka III. Ugovora o kreditu br. 00279 U svezi s toč. 5. Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog 5. travnja 2007. između tužitelja TJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, V. Škorpika 21, OIB 36514183925, a ovjerenog 10. travnja 2007. kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OV-8.112/07 prema kojim odredbama se iznos mjesečnog obroka kredita izražen u valuti CHF ispunjava plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedeći na dan plaćanja.
II. N a l a ž e s e tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. Zagreb, V. Škorpika 21, OIB 36514183925, da tužitelju TJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati ukupan iznos od 3.460,09 € zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31.7.2015. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište povećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena i to:
- na iznos od 39,12 € počev od 26.04.2007. pa do isplate;
- na iznos od 7,22 € počev od 25.05.2007. pa do isplate;
- na iznos od 12,26 € počev od 24.07.2007. pa do isplate;
- na iznos od 17,57 € počev od 18.09.2007. pa do isplate;
- na iznos od 5,24 € počev od 30.10.2007. pa do isplate;
- na iznos od 15,80 € počev od 19.12.2007. pa do isplate;
- na iznos od 11,98 € počev od 25.01.2008. pa do isplate;
- na iznos od 10,27 € počev od 26.02.2008. pa do isplate;
- na iznos od 27,77 € počev od 28.04.2008. pa do isplate;
- na iznos od 16,29 € počev od 20.06.2008. pa do isplate;
- na iznos od 9,67 € počev od 22.07.2008. pa do isplate;
- na iznos od 6,81 € počev od 29.08.2008. pa do isplate;
- na iznos od 9,68 € počev od 25.09.2008. pa do isplate;
- na iznos od 15,99 € počev od 31.10.2008. pa do isplate;
- na iznos od 30,67 € počev od 24.12.2008. pa do isplate;
- na iznos od 59,57 € počev od 25.02.2009. pa do isplate;
- na iznos od 22,88 € počev od 27.03.2009. pa do isplate;
- na iznos od 24,87 € počev od 30.04.2009. pa do isplate;
- na iznos od 25,42 € počev od 28.05.2009. pa do isplate;
- na iznos od 44,15 € počev od 30.07.2009. pa do isplate;
- na iznos od 21,34 € počev od 28.09.2009. pa do isplate;
- na iznos od 21,74 € počev od 20.10.2009. pa do isplate;
- na iznos od 19,32 € počev od 18.11.2009. pa do isplate;
- na iznos od 36,45 € počev od 29.12.2009. pa do isplate;
- na iznos od 17,17 € počev od 25.01.2010. pa do isplate;
- na iznos od 18,60 € počev od 24.02.2010. pa do isplate;
- na iznos od 19,75 € počev od 24.03.2010. pa do isplate;
- na iznos od 48,21 € počev od 24.05.2010. pa do isplate;
- na iznos od 62,56 € počev od 29.07.2010. pa do isplate;
- na iznos od 36,08 € počev od 25.08.2010. pa do isplate;
- na iznos od 39,61 € počev od 23.09.2010. pa do isplate;
- na iznos od 38,31 € počev od 22.10.2010. pa do isplate;
- na iznos od 40,25 € počev od 24.11.2010. pa do isplate;
- na iznos od 49,77 € počev od 28.12.2010. pa do isplate;
- na iznos od 49,35 € počev od 25.01.2011. pa do isplate;
- na iznos od 48,82 € počev od 24.02.2011. pa do isplate;
- na iznos od 53,57 € počev od 29.03.2011. pa do isplate;
- na iznos od 47,76 € počev od 27.04.2011. pa do isplate;
- na iznos od 53,36 € počev od 25.05.2011. pa do isplate;
- na iznos od 62,59 € počev od 27.06.2011. pa do isplate;
- na iznos od 76,14 € počev od 25.07.2011. pa do isplate;
- na iznos od 85,24 € počev od 29.08.2011. pa do isplate.
- na iznos od 130,58,€ počev od 27.10.2011. pa do isplate;
- na iznos od 62,31 € počev od 28.11.2011. pa do isplate;
- na iznos od 66,85 € počev od 30.12.2011. pa do isplate;
- na iznos od 70,95 € počev od 24.01.2012. pa do isplate;
- na iznos od 71,79 € počev od 21.03.2012. pa do isplate;
- na iznos od 139,33 € počev od 30.04.2012. pa do isplate;
- na iznos od 71,67 € počev od 29.05.2012. pa do isplate;
- na iznos od 71,84 € počev od 17.07.2012. pa do isplate;
- na iznos od 70,05 € počev od 20.08.2012. pa do isplate;
- na iznos od 68,74 € počev od 18.09.2012. pa do isplate;
- na iznos od 63,92 € počev od 22.10.2012. pa do isplate;
- na iznos od 140,52 € počev od 29.11.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,99 € počev od 28.12.2012. pa do isplate;
- na iznos od 62,92 € počev od 31.01.2013. pa do isplate;
- na iznos od 66,19 € počev od 26.02.2013. pa do isplate;
- na iznos od 66,81 € počev od 28.03.2013. pa do isplate;
- na iznos od 133,03 € počev od 28.05.2013. pa do isplate;
- na iznos od 127,20 € počev od 30.07.2013. pa do isplate;
- na iznos od 63,63 € počev od 28.08.2013. pa do isplate;
- na iznos od 133,36 € počev od 29.10.2013. pa do isplate;
- na iznos od 67,73 € počev od 27.11.2013. pa do isplate;
- na iznos od 70,04 € počev od 30.12.2013. pa do isplate;
- na iznos od 67,74 € počev od 23.01.2014. pa do isplate;
- na iznos od 70,89 € počev od 24.02.2014. pa do isplate;
- na iznos od 72,79 € počev od 25.03.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.074,94 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 14. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 € o d b i j a .
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 00279, za kupnju motornog vozila na iznos od 20.480,10 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseca, a koji kredit je u cijelosti otplatio 25. ožujka 2014.
1.1. Navodi da je tuženik u predmetni Ugovor o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe tako što je u čl. III. Ugovora o kreditu u svezi s toč. 5 Uvjeta Ugovora o kreditu inkorporirao i valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih obroka. Naime, ugovorne odredbe kojima se iznosi mjesečnog obroka vežu za valutu švicarski franak bile su mu nerazumljive, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustio informirati ga o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
1.2. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. te odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita ugovaranjem valute uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak .
1.3. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), odredbe članaka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), te povrh svega odredbu članka 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, a sve sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, zaključuje da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule, postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovor o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu u CHF, a istodobno mu prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate predmetnog kredita. Smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove.
1.4. Navodi da potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu do otplate kredita, a koju će točno utvrditi po provođenju financijskog vještačenja. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tužitelj je u podnesku od 07. siječnja 2025., nakon obavljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, specificirao toč. 2. i 3. tužbenog zahtjeva, opisanog kao u izreci presude, predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 15. ožujka 2023. prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Ističe da se odredba čl. 19. I Zakona o potrošačkom kreditiranju ne može primijeniti na konkretan slučaj obzirom nije riječ o sporu s međunarodnim obilježjem. Poziva se na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-538/2022 od 05. travnja 2022.
3.1. Ističe prigovor zastare potraživanja na cjelokupno potraživanje tužitelja jer se primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem ugovora isplaćen još u ožujku 2014., a tužba je podnesena u veljači 2023. sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Naglašava kako unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv njega nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
3.2. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira dugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom mu se nalaže da nešto isplati tužitelju. Ukazuje na odredbu čl. 84 ZZP/03 (čl. 53. ZZP) koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive pa nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Osim toga ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama pa ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako je educirao svoje prodavače i prodajne predstavnike da ističu kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, na koji on nema utjecaja, a korisnici kredita rog rizika moraju biti svjesni. Dodaje kako je tužitelj imao mogućnosti sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinio.
3.3. Vezano za neinformiranje tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, ističe da se u vrijeme kada je sklopljen ugovor radilo o dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB- a ĆJ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Isto tako je javno dostupna i činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF već da se isti podredno formira preko EUR-a. Valutna klauzula je izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Stoga ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti štetnom.
3.4. Ističe kako nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Stoga pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s njim jer iako nije tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač nije banka niti pripada bankarskom sektoru.
3.5. Osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o njegovoj jednostranoj odluci te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi. Ističe da prema čl. 272. ZOO-a činidba ako ugovor sadrži podatke s pomoći kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Ističe kako tijekom trajanja ugovor odnosa kamatna stopa je bila jednaka. Stoga predlaže da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.
4. Sud se rješenjem od 20. travnja 2023. proglasio mjesno nenadležnim, a koje rješenje je povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Varaždinu preinačio i odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
5. Tužitelj se u podnesku od 23. siječnja 2024. očitovao na tuženikove navode u odgovoru na tužbu. Smatra kako istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020 koje obvezuje i sud prvog stupnja, prema kojem zastarni roku u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugo sv ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odn. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana kada se pravomoćno utvrdi ništetnost, a za ugovore koji ne spadaju pod kolektivni slučaj franak to je dan pravomoćnosti pojedinačne presude. To konkretno znači da zastara zahtjeva za isplatu iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost. Isto tako nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer je tužitelj zaključio predmetni ugovor s tuženikom 5. travnja 2007., a otplatio ga 25. ožujka 2014.
5.1. Navodi da iznesene tvrdnje i pravna shvaćanja tuženika nisu osnovana. Standarde koje tuženik kao kreditor mora poštovati utvrđeni su u presudi Suda EU u predmetu C-186/2016 i dr., a koja presuda obvezuje i ovaj sud i na koju se i sam tuženik poziva u odgovoru na tužbu citirajući dio predmetne presude. Tuženik gubi iz vida da je bit citirane presude sadržana u obvezi nacionalnih sudova na provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu koji se provodi u dva koraka: test transparentnosti i test znatnije neravnoteže. Vezano za test transparentnosti navodi da mu je tuženik kao potrošaču bio dužan detaljno objasniti funkcioniranje kreditnog paketa do te mjere da ako je potrebno, kroz simulacije prikazati kako će promjene tečaja utjecati na mjesečne rate. Ukoliko je kreditor uspješno zadovoljio uvjete prvog testa, tužitelj je morao procijeniti težinu rizika koji mu je objašnjen i da li bi na temelju pojedinačnih pregovora prihvatio za njega tako riskantnu odredbu ugovora. Smatra da tuženik nije zadovoljio niti jedan od uvjeta testa poštenosti jer mu nije pružio potrebne informacije vezane za konkretan kreditni posao, niti ga je na jasan i nedvojben način upozorio o riziku ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno one informacije koje mu je tuženik pružio bile su nepotpune, zavaravajuće, populističke i netočne. Takvo postupanje tuženika bilo je na njegovu štetu i prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama te je za posljedicu imalo neizvjestan iznos glavnice koju je bio dužan vratiti i cijenu iz čega proizlazi da su bitni elementi ugovora o kreditu bili neizvjesni i nepredvidljivi.
5.2. Prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik ga nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa nije znao niti je mogao znati koji iznos će u konačnici biti obvezan vratiti tuženiku. Navodi da su razlozi koje iznosi o ništetnosti valutne klauzule u CHF jednaki razlozima koji su utvrđeni u kolektivnom postupku te smatra da je tuženik postupio suprotno zakonskim odredbama i povrijedio načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz ZOO-a i ZZP-a. Tuženik ga nije upozorio da je valutna klauzula CHF rizična valuta, koja je valuta utočišta u vrijeme gospodarskih kriza, zbog čega je postojala značajna mogućnost da tijekom otplate dođe do značajnog porasta obroka plaćanja, a što se dogodilo već nakon nekoliko mjeseci od početka otplate.
5.3. Tuženik je ugovor sastavio u obliku formuliranog ugovora, o kojem se nije pregovaralo, te je tuženik jedini krivac za ugovaranje takovog ugovora i ugovaranje nepoštene ugovorne odredbe, a zbog čega kao nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
5.4. Ističe da je nesporno da je tuženik financijska organizacija koja se bavi kreditiranjem što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a on kao fizička osoba potrošač te se u konkretnom slučaju prema recentnoj sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako ZOO tako i ZZP. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca
– tuženika i njega kao potrošača primjenjuju se odredbe čl. 269 do 271. ZOO-a o činidbi kao objektu ugovorne obveze. Stoga ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji.
6. U podnesku od 30. siječnja 2024. tuženik se očitovao na navode tužitelja ističući kako tužitelj ni na koji način nije dokazao da je potrošač niti da je auto, za kojeg je odobren kredit, korišten isključivo u privatne svrhe. Navodi da su tužitelju objašnjeni rizici valutne klauzule u CHF te je imao mogućnost odabira valute CHF ili EUR. Tužitelju ništa nije nametnuto nego je u ugovor voljom stranaka unesena legitimna odredba – valutna klauzula, a koja je odredba izrijekom zakonom dopuštena i čije ugovaranje nije zabranjeno.
7. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka ČJ i tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka DJ jer je tuženik na ročištu održanom 12. veljače 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga.
8. Svjedok ČJ iskazao je da je njegov sin 2007. kupio automobil Škodu Fabio u jednoj automobilskoj kući i kako nije imao dovoljno novčanih sredstava za kupnju vozila pitao ga je da bude jamac za kredit. Ne zna gdje je sin kupio automobil niti s kim je pregovarao, a zna jedino da je išao s njim kod javnog bilježnika koji je samo ovjerio potpise. Nikada nije vidio niti pročitao predmetni ugovor o kreditu jer ga to nije zanimalo. Sin je preuzeo automobil i u cijelosti ga otplatio. Sin mu je pričao da su mu se rate s vremenom povećavale, ali ne zna da li se raspitivao kod tuženika za razloge tih povećanja. Taj automobil sin ima i danas i koristi ga za vlastitu obitelj.
9. Tužitelj GJ, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je automobil Škodu Fabia karavan kupio u auto kući Idol u Osijeku. Raspitivao se za uvjete kupnje i bila je povoljna ponuda – besplatna registracija i godinu dana kasko osiguranja. Htio je automobil uzeti na rok otplate od pet godina, ali zbog njegovih primanja morao je pristati na rok otplate od sedam godina i uz jamca. Djelatnik auto kuće rekao mu je da se oko 95 % ugovora za kupnju vozila zaključuje u CHF pa će i njegov ugovor također biti vezan uz CHF valutu pa nije bilo pregovaranja oko valute. Nije ga upozoravao za rizike vezano za takav kredit. Kako mu je automobil bio potreban, a nije imao druge mogućnosti, pristao je na takav kredit. Nakon sedam do deset dana po dogovoru s djelatnikom auto kuće došao je s ocem, koji mu je bio jamac, kod javnog bilježnika koji je već imao pripremljene ugovore o kreditu. Javni bilježnik mu nije tumačio rizike vezano za ugovore o kreditu u CHF nego je samo ovjerio njihove potpise. Ugovore nije ni dobio u ruke niti ga je čitao jer je vjerovao djelatniku auto kuće koji mu je dao osnovne podatke iz ugovora (rok otplate, valuta, iznos). Vozilo je preuzeo kada je stiglo iz Zagreba, a knjižica vozila ostala je u auto kući do konačne otplate kredita. Rate kredita je uredno otplaćivao u kunama, a nakon godinu dana bila je povećana oko 10 % i iznosila je oko 2.100,00 kn. Da mu je rata trebala u početku iznositi 2.100,00 kn, ne bi ni ispunjavao uvjete za kredit, a takav kredit zasigurno ne bi ni podizao. Kredit je uredno otplatio po povećanim ratama i predana mu je knjižica vozila, a automobil i danas koristi kao fizička osoba.
9.1. Dodao je da je tražio mogućnost sklapanja ugovora u kunama jer u eurima se nije ni nudio, a ponuđen mu je kredit u CHF kao najpovoljniji. Automobil je izabrao u Osijeku jer je bio isti ali s jačim motorom, pa je njegov nakon osam dana dovezen iz Zagreba. U vrijeme sklapanja ugovora nije mu bilo poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju a nitko mu nije rekao da će se eventualno mijenjati tečaj CHF tijekom otplatnog razdoblja.
10. Iz zaključka pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da tečajna razlika iznosi 3.460,09 €.
11. Tuženik u podnesku od 27. svibnja 2024. osporava u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer smatra da se isti ne može ispitati obzirom nedostaje cjelokupna matematika/metodologija koju je vještak koristio u svom izračunu temeljem koje prikazuje samo finalne iznose i u potpunosti je neprihvatljiv.
12. Tužitelj u podnesku od 6. lipnja 2024. nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje, ali osporava navod vještaka iz nalaza i mišljenja da je kredit cijelo vrijeme neuredno otplaćivan, jer sve do stečaja njegova poslodavca i nakon novog zaposlenja, rate su plaćane u cijelosti tuženiku i pravovremeno. Smatra da bi vještak trebao pozvati tuženika da mu, za potrebe izrade dopune nalaza i mišljenja, dostavi na uvid sve uplatnice/rate kredita koje mu je tuženik dostavio na plaćanje, te evidenciju kada je i u kojem iznosu ta uplatnica/rata plaćena. Iz dostavljenoga nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak sačinio dvije tablice s različitim datumima dospijeća, pri čemu se za mnoge mjesece vodi kako je plaćao u dva ili tri navrata taj mjesec tuženiku iznos dijela rate kredita – a koja činjenica iz nalaza nije točna, jer je tuženiku svakomjesečno plaćao samo jednom iznos rate/uplatnicu koju mu je osobno dostavio tuženik. Nije mu poznato kako je tuženik takve uplate knjižio u svojoj financijsko- knjigovodstvenoj evidenciji, no osporava da bi tuženiku u istom mjesecu u više navrata plaćao dužne rate kredita. Radi uređenja i specificiranja tužbenog zahtjeva poziva da se vještak očituje o tome koja je od dvije izrađene i priložene tablice više plaćenih rata u nalazu i mišljenju mjerodavna za specificiranje tužbenoga zahtjeva (ukupan godišnji iznos više plaćenih rata je identičan u obje tablice, ali podaci se razlikuju po mjesecima).
13. Vještakinja se u podnesku od 2. rujna 2024. (list spisa 147) očitovala na podnesak tužitelja navodeći da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.
13.1. Isto tako u podnesku od 14. studenog 2024. (list spisa 149) očitovala se na podnesak tuženika navodeći da u nalazu nema niti jedne matematičke pogreške, ostajući u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Pojasnila je da je temeljem dokumentacije tuženika, razvidno da se kamatna stopa mijenjala kroz razdoblje otplate pa je nastavno promijenjena i visina anuiteta, a sve je obrazložila na stranici 2 nalaza. Također je obrazložila kako je izračunala visinu obveze u kunama - visina obveze je prema prvom otplatnom planu iznosila 297,59 CHF, a tečaj na datum korištenja je 4,571539 kn pa bi obveza bez utjecaja promijenjene visine kamatne stope iznosila 1.360,44 kn mjesečno. 26.04.2007. uplaćen je iznos u visini od 1.655,17 kn, pa je više uplaćeno 294,73 kn/139,12 EUR-a. Iznosi mjesečnih obveza i plaćanja su prikazani u dostavljenoj Analitičkoj kartici, a dio preplate koji se odnosi na promjenu visine kamatne stope nije prikazan u izračunu.
14. Sud je pismeni nalaz i mišljenje kao i očitovanja vještakinje Dajane Vuković u cijelosti usvojio jer su isti zasnovani na dostavljenoj materijalnoj dokumentaciji u spisu te po pravilima struke.
15. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:
- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 00279, za kupnju vozila Škoda, Fabia, Combi 1,2, na iznos od 20.480,10 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseca;
- da je u toč. 5. Uvjeta navedenog Ugovora o kreditu navedeno da sve obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedeći na dan plaćanja;
- da je tužitelj otplatio kredit.
16. Među strankama je prijeporno i to:
- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF;
- da li su osnovan istaknuti prigovori tuženika zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.
17. Analizirajući navode tužbe, odgovora na tužbu, iskaz svjedoka i tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.
18. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.
19. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika kao trgovca koji je financijska organizacija koja se bavi kreditiranjem pa sve što se tiče valutne klauzule i tečajeva valuta poznato je tuženiku u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njegovo neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.
20. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.
20.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.
21. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju automobila pa je tuženik u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre.
22. Standarde koje tuženik kao kreditor mora poštovati utvrđeni su u presudi Suda EU u predmetu C-186/2016 i dr., a koja presuda obvezuje i ovaj sud i na koju se pozivaju obje stranke. Naime, obveza nacionalnih sudova je provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu koji se provodi testom transparentnosti i testom znatnije neravnoteže.
23. Stoga sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da tuženik nije zadovoljio niti jedan od uvjeta testa poštenosti jer tužitelju nije pružio potrebne informacije vezane za konkretan kreditni posao, niti ga je na jasan i nedvojben način upozorio o riziku ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno one informacije koje mu je tuženik pružio bile su nepotpune, zavaravajuće, populističke i netočne. Takvo postupanje tuženika bilo je na štetu tužitelja i prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama te je za posljedicu imalo neizvjestan iznos glavnice koju je tužitelj bio dužan vratiti i cijenu iz čega proizlazi da su bitni elementi ugovora o kreditu bili neizvjesni i nepredvidljivi.
24. Osim toga, razlozi o ništetnosti valutne klauzule u CHF jednaki su razlozima koji su utvrđeni u kolektivnom postupku pa sud smatra da je tuženik postupio suprotno zakonskim odredbama i povrijedio načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz ZOO-a i ZZP-a. Tuženik je ugovor sastavio u obliku formuliranog ugovora, o kojem se nije pregovaralo, te je tuženik jedini krivac za ugovaranje takovog ugovora i ugovaranje nepoštene ugovorne odredbe, a zbog čega kao nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
25. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.
26. Ni odredbe ZZP-a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.
27. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.
28. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
29. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
30. Stoga sud smatra da je tuženik zaključujući Ugovor o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme ugovora nije kao trgovac potrošač u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
31. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.
32. Nije osnovan prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije jer je tužitelj s tuženikom zaključio predmetni ugovor kao fizička osoba i kao takav otplatio kredit. 33. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.
34. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.
35. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.
36. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
37. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.174,94 €, a priznati su mu troškovi u iznosu od 2.074,94 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23. dalje: Tarife), iznosa od 100,00 € na ime sastava žalbe po punomoćniku od 10.05.2023. po Tbr. 10/4. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime sastava podneska od 8.12.2023. po Tbr. 8/3. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podnesaka po punomoćniku od 23.01.2024., 06.06.2024. i 7.1.2025. sve po Tbr. 8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 8.01.2024., 12.2.2024. i 17.1.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 Tarife, iznosa od 331,81 € na ime troškova vještačenja, te iznosa od 43,13 € na ime plaćene pristojbe na tužbu, a sve u skladu s važećom Tarifom.
37.1. Sud je odbio tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 100,00 € na ima sastava žalbe po punomoćniku jer mu sukladno Tbr. 10/4. Tarife pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7/1., 4. i 7. Tarife, a ne 100 % koliko je tužitelj tražio. 38. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.
U Valpovu 14. veljače 2025.
Sudac
Zvonimir Rogić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
