Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1883/2021-3

Poslovni broj Gž-192/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeće, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-204/2019-22 od 14. srpnja 2021. i žalbi tuženika protiv dopunske presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-204/2019-32 od 27. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-204/2019-22 od 14. srpnja 2021. u točkama I. i II. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke djelomično za tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 10.580,00 kn / 1.404,21 eura s zateznom kamatom.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke III. izreke za dosuđeni parnični trošak tužiteljici preko iznosa od 10.580,00 kn / 1.404,21 eura s zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.795,00 kn / 238,24 eura s zateznom kamatom (preko iznosa od 10.580,00 kn / 1.404,21 eura do iznosa od 12.375,00 kn / 1.642,44 eura).

3. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 247,50 kn / 32,85 eura u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

1. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika protiv dopunske presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-204/2019-32 od 27. prosinca 2024.

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška protiv citirane dopunske presude suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 2.956,28 kn / 392,37 eura zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose pobliže navedeno kao u izreci presude.

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 9.996,79 kn / 1.326,80 eura zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, dok je točkom III. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.375,00 kn / 1.642,44 eura s zateznom kamatom.

1.2. Citiranom dopunskom presudom suda prvog stupnja odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 208,95 eura / 1.674,37 kn sa zateznom kamatom.

2. Protiv citirane presude i dopunske presude žalbe je podnio tuženik.

3. Tuženik pobija presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica na žalbu tuženika nije odgovorila.

5. Citiranu dopunsku presudu tuženik također pobija zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se odluka o naknadi parničnog troška preinači i tužiteljici dosudi parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, razmjerno njezinom uspjehu u parnici, uz naknadu žalbenog troška.

6. Tužiteljica na žalbu tuženika protiv dopunske presude nije odgovorila.

7. Žalba tuženika protiv presude djelomično je osnovana, dok protiv dopunske presude nije dopuštena.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.956,28 kn / 392,37 eura s zateznom kamatom zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zahtjev za isplatu iznosa od 9.996,79 kn / 1.326,80 eura zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je sud pobijanom dopunskom presudom koju je donio povodom prijedloga tuženika, odbio dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 208,95 eura / 1.674,37 kn s zateznom kamatom s obzirom na okolnost da je tužiteljica zahtjevom iz tužbe tražila isplatu ukupnog iznosa od 14.627,44 kn / 1.941,39 eura, dok je, tijekom postupka djelomično povukla tužbu za iznos od 1.674,37 kn / 208,95 eura s zateznom kamatom, kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik protivio.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

10. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice su jasni i rezultat pravilnih pravnih shvaćanja, te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a koju tuženik također ističe u žalbi protiv presude, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, budući da je presuda obrazložena u skladu s zahtjevima propisanim odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

12. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke, tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor i davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu 25. siječnja 2006. kojim je tuženik isplatio tužiteljici iznos od 15.450,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora u CHF važećem na dan dospijeća uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, koja je promijenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Nije sporno da je tužiteljica predmetni kredit u cijelosti otplatila

13. Sporno je jesu li ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu o promijenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, pripada li slijedom toga tužiteljici pravo na restitucijski zahtjev, odnosno na povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Sporno je da li je nastupila zastara tužiteljičine tražbine.

14. Prvostupanjski sud je o spornom pitanju jesu li odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, raspravio kao o prethodnom pitanju.

15. Sud je ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice u bitnom utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit uzela radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da s tuženikom prije i tijekom sklapanja ugovora o pojedinačnim ugovornim odredbama nije pregovarala, budući da je auto-kuća kod koje je trebala kupiti vozilo, već pripremljeni ugovor odnijela u banku (kod tuženika) pri čemu je tužiteljica ugovor potpisala kod javnog bilježnika. U svezi s navedenim, prvostupanjski sud je ocijenio i iskaz svjedokinje EČ, predložene od strane tuženika te je iz iskaza svjedokinje utvrdio da ona osobno nije sudjelovala u realizaciji predmetnog kredita, da je svjedokinja inače zaposlenica tuženika od 2000. godine na poslovima kreditnog referenta. Utvrđeno je da je svjedokinja navela da je tuženik, uobičajeno, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, iste sklapao na tipiziranim formularima, nakon prikupljanja potrebne dokumentacije.

16. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pritom cijeneći pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donijete u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u skladu s odredbom čl. 502 c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), te sadržaj spornih ugovornih odredbi, sud je zaključio da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, odnosno tuženika, kao kreditora, bez da tuženik istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, isto kao i ugovorne odredbe kojima iznos kredita i anuiteta koji su vezani za valutu švicarski franak (CHF), te da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik u konkretnom slučaju nije tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljena na potpunoj obavijesti, zaključio je da sporne ugovorne odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, s obzirom na okolnost da je tuženik bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužiteljice koja takve promjene nije mogla predvidjeti, kako u pogledu promjenjive kamatne stope, tako i u odnosu na promjenu tečaja CHF, te je stoga zaključio da su iste ugovorne odredbe ništetne.

17. Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja utvrdio je visinu tužbenog zahtjeva pri čemu je pisani nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke ocijenio objektivnim i izrađenim u skladu s pravilima struke, te je na taj način utvrdio visinu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.956,28 kn, te u iznosu od 9.996, 79 kn zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovan, te je utvrdio da potraživanje tužiteljice zastarijeva u roku od pet godina, da je tužba podnesena 23. siječnja 2019., da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 14. lipnja 2014., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, slijedom čega je zaključio da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila.

19. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan restitucijski zahtjev tužiteljice primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 45/21,126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO), s zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok je o naknadi troškova postupka odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155 ZZP-a.

20. Sva opisana činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na meritum spora kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a ista žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud donoseći pobijanu presudu povrijedio pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost pri čemu da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, odnosno da ako ih je i proveo, za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, jer suprotno proizlazi iz cjelokupnog dokaznog postupka, te obrazloženja pobijane presude, budući da je prvostupanjski sud radi ocjene je su li sporne ugovorne odredbe ništetne proveo dokazne prijedloge saslušanjem tužiteljice i svjedokinje EČ po prijedlogu tuženika, koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a.

22. Suprotno žalbenim navodima, sud je pisani nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke dostavio tuženiku s pozivom da u određenom roku dostavi primjedbe na nalaz i mišljenje, pri čemu je tuženik podneskom od 16. ožujka 2021. iznio određene primjedbe na nalaz i mišljenje, u pravilu, pravne prirode. Sud je na ročište od 8. lipnja 2021. pozvao vještakinju knjigovodstvene struke Lidiju Jurković radi usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja, pri čemu je vještakinja u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja, a prema stanju u spisu, punomoćnica tuženika nije imala pitanja niti primjedbi na vještaka. U takvim okolnostima ne može se prihvatiti kao osnovan žalbeni navod kako sud tuženiku nije omogućio raspravljanje, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu.

23. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu i obrazloženja presude, budući da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice utvrdio da tužiteljica s tuženikom o pojedinim ugovornim odredbama, a posebno o spornima, nije uopće pregovarala, jer joj tuženik za to nije dao mogućnost s obzirom na okolnost da je auto-kuća kod koje je tužiteljica namjeravala kupiti vozilo, tuženiku odnijela već pripremljeni ugovor o kreditu koji je inače sastavljen na tipskom obrascu tuženika, iz čega jasno proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, niti je tuženik kao jača ugovorna strana i kreditor za to tužiteljici uopće dao mogućnost.

24. Stoga, suprotno žalbenim navodima, radi se o ništetnim ugovornim odredbama koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što proizlazi i iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donijetih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača.

25. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da je prigovorio pravilnosti matematičkog obračuna visine potraživanja tužiteljice prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke, u vezi čega tuženik navodi da vještakinja nije uzela u obzir da je tijekom otplate kredita tečaj valute CHF bio niži od onog prilikom sklapanja ugovora, da s obzirom na to vještakinja nije uzela u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, treba reći da je vještakinja nalaz i mišljenje izradila sukladno zadaći suda, te na temelju otplatnog plana tuženika i ostale knjigovodstvene dokumentacije u spisu, pri čemu je vještakinja izračunala preplaćene iznose po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik kao bankarska ustanova tijekom cijelog postupka uopće ne navodi visinu tzv. negativne tečajne razlike. U vezi s tim tuženik ne ističe prigovor radi prebijanja ili prigovor kompenzacije, niti podnosi protutužbu, pa u takvim okolnostima, prigovori tuženika u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, nisu osnovani, zbog čega sud nije niti mogao na drugačiji način utvrditi visinu potraživanja tužiteljice, što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev.-549/2023 od 18. prosinca 2023. koju je donijelo prošireno vijeće toga suda u odnosu na navedeno sporno pitanje, u situaciji, kada banka kao tuženik u sporu radi isplate preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi o valutnoj klauzuli u CHF nije u odnosu na tzv. negativnu tečajnu razliku istakla prigovor prijeboja, građansko pravni prigovor radi prebijanja, niti je podnijela protutužbu, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske u toj odluci zauzeo stajalište da u takvoj situaciji nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

26. Stoga je prvostupanjski sud pravilno u provedenom dokaznom postupku raspravio kao prethodno sporno pitanje da su sporne ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu ništetne, primjenom odredba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 („Narodne novine“ broj - 96/03 ).

27. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da tužiteljica s obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ima pravo na povrat (restituciju) onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju u CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo tužiteljice proizlazi iz odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

28. Tuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare tužiteljičinog potraživanja, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio taj prigovor kao neosnovan. S tim u vezi, ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetim na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

29. Kako je dakle, prema pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. siječnja 2019., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u kolektivnom sporu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 14. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., jasno je da zastarni rok u odnosu na oba zahtjeva nije protekao.

30. U odnosu na žalbene navode u kojima ističe da je sud rješenjem od 8. lipnja 2021. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužiteljice od 19. veljače 2021., a kojim je dopustio objektivnu preinaku tužbe, treba reći da se o tom pitanju ovaj sud već očitovao u rješenju broj Gž-546/2023-3 od 25. listopada 2024. (list 233-235 spisa), a kojim rješenjem je ukinuto prvostupanjsko rješenje od 7. travnja 2023., a kojim je sud pogrešno odbio prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude, pri čemu je ovaj sud, u tom rješenju, zauzeo shvaćanje kako se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj preinaci tužbe, budući da je tužiteljica djelomično povukla tužbu nakon provedenog vještačenja, dok je u odnosu na okolnost da je tužiteljica zahtjevom iz tužbe tražila isplatu jednog ukupnog iznosa od 14.627,44 kn, podneskom od 19. veljače 2021. tražila isplatu dva novčana iznosa i to iznosa od 2.956,28 kn zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa od 9.996,79 kn zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF, očitovao da žalbeni prigovori tuženika nisu osnovani s obzirom da iz činjeničnih navoda tužbe jasno proizlazi da je tužiteljica već u tužbi zatražila isplatu zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jednako kao i u podnesku od 19. veljače 2021., pri čemu okolnost da je tužiteljica u podnesku od 19. veljače 2021. određeno navela koji iznos traži zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne predstavlja objektivnu preinaku tužbe.

31. Osnovani su žalbeni navodi tuženika da se isti, nakon što je tužiteljica nakon provedenog vještačenja smanjila tužbeni zahtjev, za iznos od 1.647,37 kn djelomičnom povlačenju tužbe protivio, te je u takvim okolnostima kada je sud pobijanom presudom prihvatio smanjeni tužbeni zahtjev, bio dužan preostali dio tužbenog zahtjeva preko ukupnog iznosa od 12.953,07 kn do iznosa zatraženog tužbom od 14.627,44 kn odbiti kao neosnovan, što je sud učinio u nastavku postupka donošenjem pobijane dopunske presude od 27. prosinca 2024., koja je zbog izostanka žalbe tužiteljice postala pravomoćna.

32. U takvim okolnostima proizlazi da o naknadi parničnog troška treba odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici, a ne primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a kako je to sud odlučio pobijanom presudom u točki III. izreke, a žalbeni navodi tuženika u odnosu na taj dio prvostupanjskog presuđenja su djelomično osnovani.

33. Prije svega treba reći da tuženik neosnovano u žalbi navodi da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužiteljici priznao naknadu parničnog troška za pristup ročištu za objavu i uručenje presude, jer je punomoćnik tužiteljice pristupio na to ročište, a primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 – dalje Tarifa) i čl. 155. ZPP-a tužiteljici pripada naknada parničnog troška za pristup ročištu za objavu presude.

34. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da je sud nepripadno priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 26. listopada 2020., treba reći da nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, prema kojem sud tužiteljici naknadu parničnog troška za sastav tog podneska nije niti priznao.

35. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na naknadu troška za pristup ročištu od 27. travnja 2021. budući da je sud pogrešno tužiteljici priznao nagradu u punom iznosu (1.250,00 kn ) zajedno sa PDV-om, primjenom Tbr.

9. toč. 1. Tarife, jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, koje ročište je zbog toga odgođeno, pa tužiteljici za pristup na to ročište pravilnom primjenom materijalnog prava treba priznati 50 % nagrade primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife u iznosu od 625,00 kn zajedno sa PDV-om.

36. Tužiteljica je u ovoj parnici u odnosu na osnovu tužbe uspjela u cijelosti, dakle u omjeru od 100 %, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva u omjeru od 88 %. Kada se navedeni iznosi zbroje, dobiva se postotak od 188 % koji podijeljen sa 2 iznosi 94 %, što znači da omjer tuženikovog uspjeha iznosi 6 %. Kada se omjer tužiteljičinog uspjeha od 94 % umanji za tuženikov omjer od 6 %, proizlazi da konačan uspjeh tužiteljice u parnici iznosi 88 %, pa joj za troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu, treba priznati razmjeran dio parničnog troška.

37. S obzirom na navedeno, proizlazi da parnični trošak tužiteljice za troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu, za cjelovit uspjeh u parnici iznosi 10.375,00 kn. Kada se od tog iznosa odbije iznos od 625,00 kn koji je tužiteljici pogrešno priznat za pristup na navedeno ročište od 27. travnja 2021., dobiva se iznos od 9.750,00 kn, a razmjerno uspjehu tužiteljice u parnici, istoj treba priznati iznos od 8.580,00 kn, kojem iznosu treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, koji je priznat u cijelosti, jer je bio potreban za vođenje parnice, slijedom čega ukupan, pravilno obračunat parnični trošak tužiteljici iznosi 10.580,00 kn / 1.404,21 eura.

38. Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu u točki III. izreke trebalo djelomično preinačiti i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.795,00 kn/ 238,24 eura s zateznom kamatom.

39. Tuženik je djelomično uspio s žalbom (12 %), pa mu razmjerno tom uspjehu treba priznati naknadu žalbenog troška, odnosno od ukupno zatraženog iznosa od 2.062,50 kn, treba mu priznati iznos od 247,50 kn / 32,85 eura, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška trebalo odbiti kao neosnovan.

40. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

41. Žalba tuženika protiv dopunske presude od 27. prosinca 2024. nije dopuštena u smislu odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a, jer, budući da je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen, pravni interes za podnošenje žalbe protiv dopunske presude imala bi jedino tužiteljica.

42. Žalbeni prigovori tuženika o tome da je prvostupanjski sud donošenjem dopunske presude trebao odlučiti i o naknadi parničnog troška u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a nisu točni, jer, prvostupanjski sud je o naknadi parničnog troška odlučio prvostupanjskom presudom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, protiv koje presude je tuženik podnio žalbu, te u takvoj situaciji prvostupanjski sud nije više ovlašten na drugačiji način odlučivati o parničnom trošku, već je to u ingerenciji drugostupanjskog suda.

43. Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP-a, žalba tuženika protiv dopunske presude odbačena je kao nedopuštena, dok je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška protiv dopunske presude odbijen kao neosnovan.

U Rijeci, 14. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić