Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1439/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeće, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Emilija Čibarić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6593/2021-24 od 14. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6593/2021-24 od 14. svibnja 2024. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke djelomično za tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.840,72 eura s zateznom kamatom.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke II. izreke za tužitelju dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.840,72 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 eura s zateznom kamatom (preko iznosa od 1.840,72 eura do iznosa od 2.090,72 eura) s zateznom kamatom.

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku žalbeni trošak u iznosu od 62,50 eura u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih anuiteta na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 8.767,92 eura s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose pobliže navedeno kao u izreci presude.

1.1. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.090,72 eura s zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku uvećano za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.767,92 eura s zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i CHF.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi ukazuje, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria Bank kao kreditorom 23. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu 44.243,00 CHF u protuvrijednosti u kunama s rokom otplate u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, te da je tužitelj u cijelosti u skladu s otplatnim planom prednika tuženika kredit otplatio.

9. U ovom žalbenom postupku je sporno je li prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je ništetna ugovorna odredba iz predmetnog ugovora o kreditu sadržana u čl. 4. kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ima li tužitelj slijedom toga pravo na restitucijski zahtjev, odnosno na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor o kreditu, te cijeneći stranački iskaz tužitelja i svjedokinje DC, zaposlenice prednika tuženika u bitnom utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen od strane prednika tuženika, da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj, da je kredit uzeo za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe.

11. Slijedom navedenih utvrđenja, te cijeneći pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donijete u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i pravne učinke presude istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, u smislu odredbe čl. 502 c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) sud je zaključio da je odredba čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutnu klauzula ništetna, te je slijedom toga zaključio da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev, odnosno povrat preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke sud prvog stupnja utvrdio je visinu preplaćenog iznosa u iznosu od 8.767,92 eura, pri čemu je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare utvrđujući da je predmetna tužba podnesena 4. kolovoza 2021., da tužiteljeva novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina, da zastara počinje teći od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu, 14. lipnja 2018., te da je zastarni rok istekao 15. lipnja 2023., slijedom čega slijedom čega je primjenom odredbi čl. 1111. st. 1., čl. 241., čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 26/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO), tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZZP-a.

13. Sva opisana činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a isti žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju.

14. Tuženik u žalbi osporavajući pravilnost i zakonitost presude pogrešno navodi da presuda ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, u kojem je sud o spornom pitanju ništetnosti navedene ugovorne odredbe raspravio kao o prethodnom pitanju.

15. Neosnovani su daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik navodi da je sud u obrazloženju presude samo "prepričao" utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu donijete u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, budući da je sud u odnosu na sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenio sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, saslušao tužitelja kao stranku te svjedokinju LC, po prijedlogu tuženika, pri čemu je imao u vidu pravne učinke citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018., kroz pravilnu primjenu odredbe čl. 502 c. ZPP-a.

16. S tim u vezi, pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor o kreditu sastavio prednik tuženika, da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, da tužitelju prilikom sastavljanja ugovora tuženik nije ni na koji način predočio i upozorio ga na moguće rizike uzimanja kredita u CHF, zbog fluktuacije tečaja.

17. S tim u vezi, te suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna.

18. Žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je sud pogrešno ocijenio kao vjerodostojan stranački iskaz tužitelja u kojem tužitelj navodi da mu službenik banke nije ni na koji način nije predočio moguće rizike o fluktuaciji tečaja u valuti CHF, da je tužitelj po zanimanju ekonomist i da je u vrijeme sklapanja ugovora bio zaposlen kao predsjednik privatnog trgovačkog društva i da je kao takav sasvim sigurno bio upoznat s procesom sklapanja ugovora o kreditu vođenjem pregovora, te mogućim rizicima i posljedicama ugovornih odredbi, te da slijedom toga ne uživa zaštitu prema odredbama ZZP-a, a sve obzirom na to da tuženik smatra kako tužitelj nije prosječni potrošač, treba reći da nisu osnovani, te nemaju utjecaja na drugačiju ocjenu u odnosu na sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je upravo prednik tuženika s kojim je tužitelj sklopio ugovor, kao bankarska i stručna ustanova prilikom sklapanja ugovora bio u obvezi tužitelju razjasniti i upoznati ga sa svim ugovornim odredbama i upozoriti ga na sve moguće rizike kredita u CHF u vezi moguće fluktuacije tečaja, što prednik tuženika nedvojbeno nije učinio.

19. U takvim okolnostima, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu citiranih odredbi ZZP-a, pri čemu tuženik neosnovano u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, kao i ostalih odredbi tog Zakona koje dolaze u primjenu radi ocjene spornog pitanja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke, pri čemu u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik neosnovano u žalbi ističe da je vještak primijenio pogrešnu metodologiju za izračunavanje visine preplaćenog iznosa. S tim u vezi tuženik neosnovano u žalbi ističe da je vještak, a i sud radi izračunavanja visine tužbenog zahtjeva trebao izvršiti izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK u predmetnom razdoblju.

21. Neosnovani su i daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ističe postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. st. 1. ZPP-a koju obrazlaže navodima da je sud propustio, nakon što je na nalaz i mišljenje vještaka imao primjedbe, usmeno saslušati vještaka radi odgovora na istaknute primjedbe i pitanja tuženika.

22. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da je sud podnesak tuženika kojim se očitovao na pisani nalaz i mišljenje vještaka, dostavio vještaku s pozivom da se očituje na primjedbe tuženika, u vezi čega je vještak dostavio u spis pisano očitovanje (list 110 spisa).

23. Iz sadržaja pisanog očitovanja vještaka jasno proizlazi da se zapravo radi o pravnim pitanjima, u vezi kojih tuženik stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje o kojima odlučuje sud, a ne vještak. U takvim okolnostima, a budući da je prvostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje u vezi navedenih spornih pitanja, zatim o metodologiji izračuna visine tužbenog zahtjeva, sud je pravilno postupio kada u takvim okolnostima nije pozvao vještaka radi usmenog izlaganja nalaza i mišljenja, jer to u opisanim okolnostima konkretnog slučaja nije bilo potrebno, pa stoga navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

24. Neosnovani su daljnji žalbeni navodi u kojima tuženik ustraje kod prigovora zastare, te navodi da je sud pogrešno taj prigovor ocijenio neosnovanim.

25. Naime, tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a. Zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., slijedom čega proizlazi da je zastarni rok za restitucijske zahtjeve zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli istekao 15. lipnja 2023., a kako je predmetna tužba podnesena 4. kolovoza 2021., zastara nije nastupila.

26. Slijedom obrazloženog proizlazi da žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari, nisu osnovani.

27. Prvostupanjski sud je odluku o naknadi parničnog troška pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZZP-a.

28. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na naknadu parničnog troška za sastav podneska od 19. travnja 2023. i 1. rujna 2022., pri čemu tuženik neosnovano navodi da je sud tužitelju priznao naknadu parničnog troška i za sastav podneska od 6. rujna 2022., jer to ne proizlazi iz obrazloženja presude.

29. Prema stanju u spisu, tužitelj je podneskom od 1. rujna 2021. nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev u kunama, nakon toga je podneskom od 6. rujna 2022. svoje potraživanje zatražio u kunama i u eurima, te potom podneskom od 19. travnja 2023., samo u eurima.

30. U takvim okolnostima, tužitelju je pogrešnom primjenom materijalnog prava dosuđena naknada parničnog troška za sastav podneska od 1. rujna 2022., budući da je sud pravilno tužitelju priznao naknadu parničnog troška za sastav podneska od 19. travnja 2023. kojim podneskom je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev samo u eurima, što je i trebao, budući da je od 1. siječnja 2023. euro važeća valuta u Republici Hrvatskoj.

31. Visina parničnog troška za sastav navedenog podneska u vrijednosti od 100 bodova, tužitelju je pravilno dosuđena, slijedom čega, proizlazi da je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 1. rujna 2022. , a za koji je sud priznao naknadu u ukupnom iznosu od 250,00 eura, zajedno s PDV-om, trebalo odbiti kao neosnovan.

32. Prvostupanjski sud je pravilno, u primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje Tarifa) koja je stupila na snagu 26. studenoga 2023., uzeo da vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura prema Tbr. 54 Tarife.

33. S obzirom da je tuženik djelomično uspio s žalbom i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, s obzirom na vrijednost ožalbenog iznosa, te primjenom Tbr. 10. toč. 4. Tarife, tuženiku je za sastav žalbe priznato 50 % nagrade u iznosu od 25 bodova što pomnoženo s 2,00 eura daje iznos od 50,00 eura, te uvećano za PDV od 12,50 eura, daje iznos od 62,50 eura koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi tuženiku, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška.

34. Slijedom svega obrazloženog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude,

U Rijeci, 14. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner