REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-629/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB 61995520253, Zagreb, Samoborska cesta 118 b, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80 a, protiv tuženika GRAWE HRVATSKA d.d., OIB 28406115764, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 5, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Golojuh, odvjetnik u Zagrebu, Mažuranićev trg 8, radi naknade štete u iznosu od 295,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3409/2023-10 od 4. prosinca 2024., 14. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3409/2023-10 od 4. prosinca 2024. u točkama I., III. i VI. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3409/2023-10 od 4. prosinca 2024. u točki V. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 31,25 EUR i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 31,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. prosinca 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25%, a od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi od 6,15%, u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,11 EUR, a odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u daljnjem iznosu od 31,39 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-3409/2023-10 od 4. prosinca 2024. Trgovački sud u Zagrebu naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 295,00 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), odbio je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 295,00 EUR od 26. svibnja 2023. do isplate preko dosuđene stope (točka II. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), naložio je tuženiku trošak zastupanja na ročištu od 14. studenog 2024. u iznos od 62,50 EUR po stopi za ostale odnose (točka IV. izreke), odbio je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 100,38 EUR (pravilno: 41,14 EUR) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka V. izreke), te je odbio kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu od 24. rujna 2024. u iznosu od 62,50 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka VI. izreke).

2. Protiv točaka I., III. i VI. izreke navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio presudu u pobijanom dijelu preinačiti ili ukinuti uz naknadu troškova žalbenog postupka. U žalbi je, u bitnom, naveo kako sud zdravo za gotovo uzima cijenu radnog sata tužitelja neovisno o tome postoji li uopće cjenik kojim je taj iznos reguliran niti je sud na tu okolnost izvodio dokaze kojim bi se utvrdila cijena radnog sata tužitelja. Pojasnio je da je tuženik u spis dostavio vještački nalaz i mišljenje iz sličnog predmeta iz kojeg je jasna prosječna cijena limara i lakirera u spornom razdoblju i iznosila je 20,00 EUR uvećano za PDV, a što je sud propustio uzeti u obzir. Istaknuo je da je zaključak prvostupanjskog suda kako ne postoje razlozi da bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u najjeftinijem servisu arbitraran, proizvoljan i bez valjanog obrazloženja. Ukazao je na to da sud nije analizirao čl. 7. t. 2.1.1. tuženikovih općih uvjeta kaska, da je uzeo u obzir naknadno dostavljeni cjenik neovisno o tome što se radi o prekluziji predlaganja dokaza u sporovima male vrijednosti, da mu nije jasno na kojem i kakvom ročištu se raspravljalo 14. studenog 2024. i da mu je ugroženo pravo na pravično suđenje.

3. Protiv točke V. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu odluke zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u tom dijelu preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR. U žalbi je, u bitnom, naveo da je sud neosnovano odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu odluke na koje je pristupio tužiteljev zamjenik punomoćnika. U prilog navedene tvrdnje pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je tužiteljeva žalba osnovana.

5. Nakon što je ispitao pobijanu presudu na osnovi odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8. i 9. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je ona pravilna i u skladu sa zakonom u dijelu opisanom u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke dok je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu opisanom u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni one iz odredaba članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje tuženik ukazuje u žalbi.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva razumljivo obrazložio, pozvavši se na činjenice utvrđene u dokaznom postupku koje nisu u protivnosti s ispravama u spisu.

8. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da se 6. studenog 2023. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo PJ, da je štetni događaj prijavila tuženiku kao osiguratelju nakon čega da su tuženikovi djelatnici izradili zapisnik o izvidu štete. Oštećenica se za popravak vozila obratila tužitelju, da je tužitelj izvršio popravak vozila prema pravilima struke te za izvršene radove ispostavio račun u iznosu od 2.377,63 EUR, da je tužitelj proslijedio račun tuženiku koji je račun likvidirao za iznos od 2.082,63 EUR, te da je ostao nepodmiren iznos od 295,00 EUR koji je predmet ove parnice. Istaknuo je da su tužitelj i oštećenica vozila sklopili Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja za iznos od 295,00 EUR o čemu je tuženik obaviješten te smatra da je tuženik u obvezi isplatiti navedeni iznos.

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Pojasnio je da je tuženik po prijavi osiguranog slučaja sačinio izvid štete i kalkulaciju popravka, da osiguranica tuženika nije prigovorila navedenom izvidu stoga smatra da je satnica sadržana u izvidu štete morala biti poznata tužitelju te je bio dužan obavijestiti osiguranicu tuženika ako po navedenim uvjetima nije mogao ili nije želio izvršiti popravak. Ukazao je da je oštećenica bila dužna poduzeti sve mjere kako bi šteta na njenom vozilu bila što manja. Istaknuo je da je svojoj osiguranici isplatio osigurninu, sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o kasko osiguranju, te da tužitelju ne duguje ništa.

10. Prvostupanjski je sud je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da je tužiteljevo potraživanje u naravi sporno samo zbog cijene radnog sata tužitelja. Sud je utvrdio da je cijena sata rada tužitelja 32,00 EUR uvećano za PDV, zbog čega oštećenici kao osiguraniku nije isplaćen cjelokupni iznos po popravku. Oštećenica je razliku potraživanja ustupila tužitelju, a takav prijenos prvostupanjski sud je ocijenio sukladnim odredbi članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojoj vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu. Stoga je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Pri tom je ocijenio da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, pa je tako i tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. Kako je odštetni zahtjev podnesen 10. studenog 2022., da je tuženik u zakašnjenju s plaćanjem od navedenog dana, no, kako ih tužitelj potražuje kasnije, od 26. svibnja 2023. tužitelju je dosudio zakonske zatezne kamate od traženog dana po stopi za ostale odnose.

11. Iako je tuženik u žalbi naveo da pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, iz žalbenih navoda proizlazi da tuženik uglavnom ukazuje na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

12. Međutim, ovakvi žalbeni navodi u ovom postupku nisu dopušteni s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti iz odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a, a na temelju članka 467. ZPP-a.

13. Neosnovano tuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Ovo stoga jer je tužitelj uz tužbu dostavio ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 2. kolovoza 2023. (list 22.-23. spisa) sklopljenog između oštećenice MJ iz [adresa], kao ustupitelja, i društva Auto Kantoci d.o.o., ovdje tužitelja, kao primatelja tražbine, o kojem ustupu je tuženik obaviješten. Prema odredbi članka 84. stavka1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se priloženi izvid štete odnosi na predmetni štetni događaj, a da se utuženi račun odnosi na popravak vozila iz predmetnog štetnog događaja pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

14. Nadalje, suprotno navodima tuženika kojima osporava osnovu i visinu potraživanja, iz isprava u spisu jasno proizlazi da je tuženik umanjio potraživanje za popravak automobila isključivo u odnosu na cijenu rada limara i lakirera.

15. Kako je to vidljivo iz Zapisnika o izvidu štete na vozilu (strana 11.-12. spisa), tuženik je za popravak vozila predvidio 5,6 sati rada limara te 23,9 sati rada lakirera, dakle, ukupno 29,5 sati. Nadalje, prema tom istom Zapisniku, tuženik priznaje satnicu od 23,89 EUR za ovlaštene servisere, a 15,93 EUR za neovlaštene i potrošni materijal lakirera u iznosu od 733,67 EUR, sve bez PDV-a.

16. Prema računu koji je tužitelj izdao tuženiku, za autolimarske radove utrošeno je 5,6 sati, a za lakirerske radova utrošeno 23,9 sati, što je u potpunosti sukladno Zapisniku tuženika. Pri tome tuženik ne osporava da je tužitelj koji je izveo radove osoba ovlaštena za obavljanje poslova radova na lakiranju niti osporava potrošni materijal lakirera.

17. S obzirom na to da je satnica tužitelja 32,00 EUR po satu, ukupni trošak rada autolimara prema računu na strani 8. spisa iznosio bi 179,20 EUR uvećano za PDV, odnosno ukupno iznos od 224,00 EUR, a lakirera 764,80 EUR uvećano za PDV odnosno ukupno 956,00 EUR. S obzirom na to da je tuženik priznao i platio navedene radove po satnici po 25,00 EUR uvećano za PDV proizlazi da je tuženik te radove osporio za iznos od 295,00 EUR.

18. Navedeni iznos koji je tuženik priznao oštećenom za izvršene limarske i lakirerske radove po svojoj visini ne odgovara satnici koju bi tuženik priznao za rad ovlaštenog servisera, niti satnici koju bi tuženik priznao za rad neovlaštenog servisera.

19. Iz ovoga proizlazi da je tuženik potpuno proizvoljno umanjio račun tužitelja, neovisno o svojoj vlastitoj procjeni visine štete u odnosu na broj potrebnih sati i satnicu servisera, te da takvo umanjenje nije utemeljeno niti na jednoj ispravi.

20. S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e prema kojemu društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj vijeni radnog sata treće osobe trebaju obavljati poslove popravka, te upućuje na slobodu osiguranika pri izboru servisera, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja. Naime, suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera, a jedino što je bilo sporno u ovom predmetu bila je upravo cijena satnice tužitelja koja nesporno iznosi 32,00 EUR uvećano za PDV.

21. Drugim riječima, kada je tužitelj na okolnost visine štete, kada opseg štete nije sporan kao u ovom slučaju, dostavio račun o popravku iz kojeg jasno proizlazi da su izvršeni i plaćeni upravo oni popravci koje je bilo potrebno izvesti radi popravka štete, prema shvaćanju ovog suda on je ponudio dostatne dokaze na okolnost visine štete i time ispunio svoju obvezu sukladno odredbi članka 219. ZPP-a.

22. Stoga je prvostupanjski sud na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa s zateznim kamata po stopi propisanoj za ostale odnose zbog zakašnjenja u plaćanju te naknade.

23. Odluka o naknadi parničnih troškova pravilno je zasnovana na odredbama članaka 154. stavka 1. ZPP-a. Međutim, prilikom odmjeravanja visine troškova sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev zahtjev za naknadom trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 31,25 EUR (uključujući i PDV). Ovo iz razloga jer je zastupnik punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu odluke pa mu je sud, sukladno odredbi članka 335. stavka 8. ZPP-a, morao uručiti presudu jer mu od navedenog dana počeo teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Stoga je tužitelju trebalo priznati trošak pristupa njegovog zamjenika punomoćnika na ročište za objavu u iznosu od 25,00 EUR uvećano za 25% PDV prema Tbr. 9. t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa) i Tbr. 42. Tarife.

24. Tužitelju je trebalo priznati i trošak sastava žalbe na temelju odredbe članka 166. stavaka 1. i 2. ZPP-a; i to primjenom članaka 154. i 155. ZPP-a, imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora pobijanog djela odluke o trošku parničnog postupka u ovom predmetu 31,25 EUR. Tako je tužitelju trebalo priznati trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 5. Tarife u iznosu od 24,89 EUR i trošak poreza na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 6,22 EUR, što ukupno iznosi 31,11 EUR. Iznos preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan.

25. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjski odluku onako kako je to opisano u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke, a primjenom članka 373. točke 3. ZPP-a prihvatiti tužiteljevu žalbu i preinačiti presudu onako kako je to opisano u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 14. veljače 2025.

Sudac

Ružica Omazić